Trešnjevka na treći pogled: Autoput – Od pješaka do Raketa

Trešnjevka je prostorno određena sa tri važne “prostorne činjenice” od kojih je jedna prirodna, a druge dvije su plod ljudskih ruku.

Rijeka Sava je prirodna odrednica Trešnjevke, njen vijugav tok je oduvijek bio južna granica predjela koji su vezani uz današnje trešnjevačko područje. Svojim je meandriranjima Sava kroz povijest pomicala granice na terenu, a svojim je poplavama unosila strahove među stanovništvo ravničarske Trešnjevke, uništavala njihov trud plavljenjima kuća, polja, cesta …

Željeznička pruga je u život Trešnjevke stigla u drugom dijelu 19. stoljeća, 1862., kada je svojim pretežno ravnim linijama (ali ipak ovisnima o konfiguraciji terena – recimo, slijedeći liniju obronaka Medvednice kako bi izbjegla opasnosti od poplava) obilježila sjevernu i markirala istočnu granicu Trešnjevke. Sa pojavom masovnog prometa linija željezničkih je kolosijeka sve snažnije utjecala na život Trešnjevke odsijecajući je od njenog “zaleđa” na istoku i osobito sjeveru, u smjeru kojeg se nalazi srce grada.

Autoput je treća prostorna odrednica Trešnjevke, ona najmlađa, koja je nastala tek krajem 40-ih godina 20. stoljeća. Njegova je linija gotovo posve ravna i unijela je granice, ne samo prometne već i administrativne, pa i topografske u svijet Trešnjevke. Podijelio je neke postojeće kvartove, nekima pomaknuo granice, a svima je unio ne samo promjene nabolje (kroz prometnu povezanost) već i nagore (zagađenje zraka, buka, izoliranost djelića kvartova koji nemaju direktni izlaz na njega).

Ciklusom šetnji Trešnjevka na treći pogled pokušavamo dati novo viđenje, novu dimenziju tim trima važnim prostornim linijama Trešnjevke, plavoj (Sava), crnoj (željeznica) i crvenoj (Autoput) kako bi upoznali i njih i njihovu najbližu okolicu na ponešto drugačiji način.

— o —

Autoput

Ima li što dosadnije od Autoputa?

Ta je prometnica notorna činjenica u gradskome prostoru, Trešnjevke i svih ostalih gradskih četvrti kroz koje prolazi. Nužan je u svakodnevnome životu, ali i na lošem glasu – zbog prometnih zagušenja, buke … nitko ga baš osobito ne voli. Automobilisti ga ne vole radi gužve (osim noću kada njime projure tako brzo da ga niti ne zamijete), pješaci zato što moraju dugo čekati na semaforima i što ga mogu prijeći samo na ne tako čestim označenim mjestima … Možda je on svojim dimenzijama i prometnom gustoćom najpogodniji za prolaz biciklom – eto, tu je čak i biciklistička staza, oivičena drvoredom na mnogim mjestima – no, i taj “užitak” je pokvaren neugodno previsokim rubnjacima o kojima možete saznati sve što ste ikada željeli u ovome tekstu.

No, smjerom autoputa moguće su i razne druge rute, jednom od njih je prošla i grupa šetača na šetnji koja je održana 22.10.2022..

Autoput gledan s zgrade Vjesnika, oko 1970. [FB]

No, prije opisa šetačkih doživljaja vratimo se malo u prošlost Autoputa, i baš tog, trešnjevačkog, i autoput(ev)a, svih.

• 1921.: Sagrađen je prvi autoput na svijetu, u Njemačkoj, pored Berlina. Otvoren je 24.09.1921., a radi se o 9 kilometara dugoj dionici autoputa (koji se tada nazivao AVUS, “Automobil-verkehrs-und-Übungs-strasse”) koji je služio za automobilske utrke, ali je izvan njih povremeno bio otvoren i za javni promet. Zanimljivo je spomenuti da se ta cesta počela graditi još 1913., ali je zbog Prvog svjetskog rata gradnja prekinuta.
• 1923.: Sagrađen je prvi duži autoput javne namjene, “Autostrada dei Laghi” (“Autoput jezera”). Otvoren je 26.03.1923. u Italiji, između gradova Milano i Como. To još uvijek nije bio pravi autoput u današnjem smislu riječi (imao je samo po jednu voznu traku u svakome smjeru i postojala su križanja u istom nivou), no po njemu je bio dozvoljen promet samo motornim vozilima, a naplaćivala se i cestarina (umjesto na ulazu na cestu, plaćala se na jednom od odmorišta).
• 1932.: Prvi pravi autoput, sa odvojenim kolnicima za suprotne smjerove vožnje, otvoren je između Kölna i Bonna. U isto doba započeta je gradnja sličnih cesta u okolici New Yorka, dok je, zanimljivo, prvi pravi autoput u Velikoj Britaniji otvoren tek 1958.
• 1940.-1941.: Sagrađene su prve “prave” ceste na području današnje Hrvatske, bile su betonske i zvale su se „Autopruge“ (doslovni prijevod njemačke riječi „Autobahn“) i to na dionicama Zagreb-Samobor (još i sada postojeća “Betonska cesta”), Zagreb-Dugo Selo (također još uvijek postojeća na nekim dijelovima između Sesveta i Dugog Sela) i Zagreb – Lučko (bivša Remetinečka cesta).

Poplava u jesen 1964., pogled u smjeru istoka na Cvjetno naselje (desno) i Vrbik (lijevo) između kojih se proteže kolnik Autoputa koji je izdignut na nasipu. [FB]

• 1947.: Počinje izgradnja Autoputa, kasnije nazvanog “Autoput bratstva i jedinstva”
  Tim je povodom na sjeveroistočkom kutu križanja Autoputa i Savske ceste podignut obelisk sa slijedećim natpisom:

U ČAST TRIDESETGODIŠNJICE VELIKE OKTOBARSKE SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE GRAĐANI GRADA ZAGREBA IZGRADILI SU U PRVOJ GODINI PRVOG PETOGODIŠNJEG PLANA OD 01.IV-20.X 1947. DOBROVOLJNIM RADOM 4627 METARA AUTO-STRADE BRATSTVA I JEDINSTVA. NA OVIM RADOVIMA UČESTVOVALO JE 885.055 FRONTOVACA KOJI SU DALI 2,655.674 RADNA SATA I TIME SE UŠTEDJELO 35,000.000 DINARA.
ZAGREB, 2.XI 1947. GOD
(obelisk je uklonjen povodom gradnje poslovne zgrade Vjesnika krajem 60-ih godina)

• 1948.: U Podsusedu je 17.10.1948. postavljen obelisk u spomen dovršenju izgradnje prve etape Autoputa (do 1958. je Autoput u smjeru Ljubljane završavao kod Podsuseda, današnja Priobalna cesta je u stvari ostatak tog dijela Autoputa), na njemu stoji tekst:

U DRUGOJ GODINI PRVOG PETOGODIŠNJEG PLANA FRONTOVCI GRADA ZAGREBA U ČAST ČETVEROGODIŠNJICE OSLOBOĐENJA BEOGRADA GLAVNOG GRADA FNRJ POD VODSTVOM KOMUNISTIČKE PARTIJE I DRUGA TITA IZGRADILI SU OD 1. IX. DO 15. X. 1948. GOD. DOBROVOLJNIM RADOM 10,5 KM AUTOPUTA BRATSTVA I JEDINSTVA.
NA OVIM RADOVIMA UČESTVOVALO JE 81874 FRONTOVACA, KOJI SU DALI 4220986 RADNIH SATI I TIME UŠTEDILI SVOME NARODU I DRŽAVI
64000000 DINARA.
ZAGREB, 17.X.1948. GOD

• 1950.: Svečano je otvoren Autoput prema Beogradu, 27.07.1950. (na Dan ustanka naroda Hrvatske i Srbije)
• 1958.: Svečano je 04.05.1958. otvorena dionica Autoputa prema Ljubljani (koja je uključivala i tada dovršeni Jankomirski most). Taj je njegov dio donio napredak u odnosu na postojeću cestu prema Beogradu (koja je uključivala puno raskršća u nivou) jer su na njoj sva križanja bila realizirana u dva nivoa, nadvožnjacima i podvožnjacima. Na ovom filmu (dužina: 03:21) možete vidjeti djeliće vožnje tom cestom 1964. godine), a na ovom filmu turske proizvodnje prikaz o putovanju kući kroz Austriju i Jugoslaviju.

Ljubljanska cesta (danas Zagrebačka avenija) kod raskršća s Nehajskom i Ujevićevom ulicom, pogled u smjeru zapada, oko 1972. godine. [FB]

• 1971.: Izgrađeni su prvi dijelovi autoputeva kakve poznajemo danas, Zagreb – Karlovac i Vrhnika – Postojna
• 1974.: Zagrebački je Autoput sa početne dvije trake (po jedna u svakome smjeru) proširen na 4 trake (po dvije u svakome smjeru) od Kozari Boka do Kruga u što je uključena i novoizgrađena “Petlja” na križanju s Držićevom
• 1978.: Autoput je proširen na 4 trake od Kruga sve do iza Selske ceste (uključivši denivelirana raskršća sa Ulicom Hrvatske bratske zajednice i sa Selskom cestom)
• 1978.: Te je godine dovršen i prvi dio zagrebačke obilaznice, Jankomir – Lučko
• 1980.: Autoput je proširen na 4 trake od Selske ceste do Ulice Slavenskog (ulaz u Prečko i Špansko)
• 1981.: Dovršen je i ostatak obilaznice, dionica Zaprešić-Jankomir (tada još jednotračno u svakom smjeru) te dio Lučko-Ivanja Reka.
• 1986.: Autoput je proširen na 4 trake od Ulice Slavenskog do Šavrićeve tj. današnje Škorpikove (uključivši i nadvožnjak za skretanje prema Carinskom skladištu i hotelu “Holiday Inn” na Jankomiru)
• 1996.: Izgrađen je podvožnjak ispod Savske ceste
• kraj 90-ih: Izgrađen je podvožnjak na spoju Autoputa i Škorpikove ulice (nekad Šavrićeve)
• 2005.: Denivelirano je križanje Autoputa sa Radničkom/Heinzelovom ulicom
• 2006.: Dograđena je treća prometna traka između Puljske ulice i Svilkovića. Tijekom radova uz cestu je izgrađen i novi pločnik sa biciklističkom stazom (nažalost, s nizom nedostataka, pogledajte OVDJE), a između njega i kolnika s novim drvoredom. Na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića dio Autoputa od Savske ceste do Svilkovića preimenovan je u Zagrebačku aveniju. Sagrađen je i kružni tok kod Savske Opatovine sa prilazom Trgovačkom centru City Center One West
• 2009.: Denivelirano je križanje sa Ulicom Ljudevita Posavskog (prilaz Sesvetama)

Voditelj šetnje, Vanja Radovanović, pokazuje jednu od starih fotografija Autoputa (lokacija kod Savske ceste, 70-te godine). [SMK 2022.]

Autoput je tijekom svojeg života nosio nekoliko različitih imena. Na najstarijim planovima grada je označen kao Auto-strada, a kasnije samo kao Autoput. U 70-im su se godinama počela upotrebljavati imena Ljubljanska cesta (poslije Ljubljanska avenija) za dio od Savske ceste do Jankomirskog mosta, Beogradska cesta (poslije Beogradska avenija) za dio istočno od Držićeve ulice, dok je središnji dio, od Savske ceste do Držićeve ulice, nazvan Avenijom bratstva i jedinstva. Nakon osamostaljenja Hrvatske cijela prometnica istočno od Savske ceste je prozvana Slavonskom avenijom. Nakon proširenja zapadnog dijela 2007. godine inicijativom tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića dio između Savske ceste i Svilkovića nazvan je Zagrebačka avenija, dok je preostalom dijelu do Jankomirskog mosta zadržano ime Ljubljanska avenija.

Autoput se pruža u gotovo ravnoj liniji s krajnjeg zapada Zagreba na krajnji njegov istok u dužini od cca 21 km, od toga na Trešnjevku otpada oko 5,5 km, a na Trnje oko 4,6 km. Na području Trešnjevke on čini granicu dvaju gradskih četvrti, Trešnjevke sjever i Trešnjevke jug. Dakle, on predstavlja ne samo stvarnu barijeru u životu grada (to najbolje znaju pješaci) već i administrativnu granicu … ali nije uvijek bilo tako!

• Prečko je nekad obuhvaćalo i predjele sjeverno od Autoputa (kasarna Prečko i okolica, sve do potoka Vrapčaka gdje je bila granica s Rudešom, dok su zapadni dijelovi Prečkog nekad „pripadali“ Španskom (naziv „Novo Špansko“) – Rudeš je nekad sezao na jug sve do sjeverozapadnih jarunskih obala
• Vurovčica, Srednjaci i Knežija su bili jedna cjelina
• Vrbik je sezao sve do Save (Cvjetno naselje je većinom sagrađeno u 50-im godinama)
• središte Trnja je bilo uz Trnjansku cestu, i sjeverno i južno od Autoputa (npr kino i tržnica sjeverno, osnovna škola južno)
• Kruge su sezale sve do Save, Savica je postala zaseban kvart tek nakon gradnje Autoputa i velikih stambenih zgrada u 70-ima

Još za kraj, prije nego što krenemo trasom šetnje uz Autoput … puno ime te šetnje bilo je „Autoput – od pješaka do Raketa“, prema poznatoj dvotomnoj knjizi u izdanju Školske knjige koja je na enciklopedijski način približavala mladima razvoj transportnih sredstava. A ovaj će prolaz uz Autoput omogućiti susrete sa gotovo svima njima!

Treba spomenuti da je ova šetnja zamišljena tako da slijedi trasu autoputa, ali ne hodajući po pločnicima uz Autoput, već služeći se stazama i putevima koji se na većini dijelova pružaju uz njih!

Šetnja je počela kod Shopping centra Prečko, jednog od prvih trgovačkih centara u gradu, sagrađenog 1995., kada je Prečko bilo još puno perifernije naselje nego sada, kada već 22 godine ima tramvajsku vezu s centrom grada. Na toj smo lokaciji spomenuli i bezimeni potočić koji se nalazio istočno od shopping centra, dolazio je iz smjera Španskog, s parcele gdje je sada trgovina Opel automobila, i nastavljao se dalje uz osnovnu školu Nikole Tesle. Stariji stanovnici Prečkog se još sjećaju njegovog najčešće suhog korita uzduž Ulice Slavenskog, kroz njega je tekla voda tek nakon jačih kiša.

Na brdašcu pored Sportskog centra Prečko, s pogledom na nogometno igralište i teniske terene. [SMK 2022.]

Od Shopping centra Prečko smo krenuli na istok po asfaltiranoj šetnici sa sjeverne strane Prečkog koja ide uz južni rub zelenog pojasa koji prati Autoput. Prostor uz tako važne prometnice s puno prometa i buke nije pogodan za stanovanje, ali jest za razne javne namjene, pa je to iskorišteno i ovdje – kao prvo, za kreiranje zelenog pojasa koji smanjuje zagađenje bukom. A tu su još i trgovački centar, telefonska centrala, teniski tereni, sportski centar … dakle, razne vrste javnih sadržaja kojima buka ne smeta toliko. Takve “zelene koridore” je moguće napraviti/planirati kod novosagrađenih kvartova kao Prečko (povijesna jezgra naselja se nalazi južnije od Autoputa), no zapadnije, bliže centru grada, autoput je prolazio kroz već sagrađena područja i tamo se nije moglo izbjeći da on prolazi blizu nekih od obiteljskih kuća i zgrada građenih prije Autoputa (prije kraja 40-ih). Nakon izgradnje autoputa su se uz njega uglavnom gradili javni sadržaji te tek poneka stambena gradnja, neke od njih ćemo detaljnije spomenuti.

Uz šetnicu u Prečkom se na fasadi jedne stambene zgrade nalazi i grafit autora Slavena Kosanovića Lunara i njegovih prijatelja načinjen 2008. godine. Zanimljivo, sve od tada on nije nagrđen niti jednim novim grafitom, za razliku od nekih napravljenih puno kasnije a koji se nalaze bliže centru.

Kod Petrovaradinske ulice prelazimo na drugu stranu Autoputa, tamo je na mjestu nekadašnje kasarne Prečko nastalo stambeno naselje POS programa. Početkom 2. svjetskog rata su tamo boravile jedinice Njemačke vojske, a poslije rata je tu bio logor za zarobljene Nijemce i domobrane. Kasnije je taj prostor bio u funkciji kasarne JNA sa velikim magazinima. U nju je vodio teretni željeznički kolosijek kroz Rudeš i Pupinovo naselje sve od Zapadnog kolodvora. Prometa po njemu nije bilo nakon sredine 90-ih, a oko 2000. godine su na većini mjesta i izvađene tračnice sa pragovima, tako da se sada tračnice mogu vidjeti samo na prijelazu trase preko II Rudeškog ogranka.

Zajednička fotografija grupe šetača uz stablo trešnje koja je uz Autoput ostala nakon rušenja jedne od obiteljskih kućica. [SMK 2022.]

Kod POS-ovog naselja treba pohvaliti njegov odmaknuti položaj od Autoputa i sačuvanu glavnu pješačku prometnicu, aleju, uz stabla topola koja su ostala još iz doba vojarne. Naselje je projektirao arhitekt Zoran Hebar i ono je sagrađeno između 2004. i 2009. godine. Također, uz naselje bi trebao biti sagrađen još prije mnogo godina obećani bazen, na prostoru nekadašnjeg karting centra, između naselja I Autoputa.

Na uglu sa Zsgrebačkom cestom se nalazi trgovačko-stambeni objekt Mercator koji bi nakon preuređenja raskršća (izgradnjom tzv Produžene Vrapčanske) bio spojen pješačkom šetnicom sa POS-ovim naseljem). Uz njega se nalazi jedna od najstarijih gostionica tog prostora, gostionica Palfi. U njenom dvorištu još i dan danas trčkaraju kokoši, tik uz ogradu pored poslovnog tornja Sky Office.

Sky office je poslovni toranj građen između 2007. i 2012. visine od 81 metra sa 22 etaže. Prvotni je plan na tome mjestu predviđao zgradu sa 29 katova i visine 109 metara no od tog se projekta odustalo zbog nedostatka financija.

Sama šetnja je počela za tmurnog oblačnog popodneva i nedugo nakon njenog početka počela je i padati kiša tako da je nadstrešnica kod ulaza u Sky office dobro poslužila kao privremeni zaklon od kiše dok smo se prisjećali posjeta terasi tog objekta 2015. godine (pogledajte LINK).

Nakon pauze nastavili smo šetnju uz niske zgrade uz Frangešovu ulicu sa zanimljivim vrtovima/terasama. A uz njih teče potok Vrapčak koji je važan ne samo kao jedan od “zelenih koridora” koji spajaju podsljemensksa naselja sa Trešnjevkom, Jarunom i Savom već i zbog toga što je njegov prolazak ispod Autoputa iskorišten za “provlačenje” i pješačke staze koja omogućava prijelaz te prometne ceste bez čekanja na semaforu. Takvih prolaza ima puno u Austriji, Njemačkoj, i šteta što ih nema više kod nas.

Uz sidro s rudeške strane Autoputa, s druge strane već desetljećima nedovršena zgrada Cimosa uz Ulicu Hrvatskog sokola. [SMK 2022.]

Šetnju smo nakratko nastavili paralelno uz trasu već spominjanog željezničkog kolosijeka koja se iza benzinske pumpe INA kod Rudeške ceste odvajala u smjeru sjevera i na tome je mjestu u 90-ima uređen park. Pored parka je sada trgovina Kauflanda uz koju smo uskom stazicom došli do Rudeške ceste koju smo potom prešli, a zatim nastavili slabo ugaženim putem iza restorana “Batak”. Stazica nas je dovela do napuštenog djelića ograde bivše obiteljske kuće koja je srušena za proširenja Autoputa i stepenica na pločnik koje su jedne od najmanje korištenih na cijelom Autoputu. (zanimljivo je da ravna Trešnjevka ima velik broj stepenica – koje može zahvaliti povišenoj trasi Autoputa koji je sagrađen na nasipu i time izdignut od nivoa zemljišta)

Malo dalje došli smo do neobično velike obiteljske kuće koju je početkom 90-ih sagradila obitelj (dva brata) Krvavica, koji su se tu preselili iz Badalićeve ulice gdje su imali automehaničarsku radionicu. Kuća je neobičnog stila, preteča kasnijih “urbanih vila” i u njoj je osim automehaničarske radionice neko vrijeme bio i auto salon, trgovina kućanskim aparatima GA, a trenutno je u njoj i dječji vrtić. Iza kuće su dva ograđena prostora u kojima se često nalaze stari automobili, oldtajmeri, neki se mogu vidjeti i u raznim serijama i filmovima poput “Crno bijelog svijeta” (milicijski fićo npr).

Malo dalje se nalazi u travu zaraslo sidro koje se prije proširenja autoputa nalazilo na betonskom postamentu uz natpis da ono potječe sa motornog broda Davor i poklon je Dunavskog Lloyda Sisak, a simbolizira povezanost Zagreba sa riječnim brodarstvom. Postavljeno je povodom 4. Jadranskog tjedna 1976. godine. Ono je sada gotovo posve nevidljivo i trebalo bi ga ponovo postaviti na postament i staviti na prikladnije mjesto.

Nakon pozdrava sa tim sakrivenim sidrom ušli smo i u jednu od uskih slijepih ulica Rudeša koje završavaju pred Zagrebačkom avenijom, Jedna od njih je bivša Gračanićka ulica (nazvana po gradiću Gračanica u sjeveroistočnoj Bosni) koja je 90-ih preimenovana u Ulicu Milana Langa. U toj smo ulici našli staru ploču s kućnim brojem s natpisom Gračaničke ulice, ali i jednu uz koju stoji natpis “100 % Zagorec”. Inače, Milan Lang (Volavje kraj Jastrebarskog, 10. rujna 1863. – Samobor, 6. srpnja 1953.) je bio učitelj, prevoditelj, pisac i etnograf.

Završetak šetnje uz Autoput ispod nadvožnjaka preko Selske ceste. [SMK 2022.]

Hodajući po sve jačoj kiši i po blatnjavoj stazi prošli smo pored jednog od prešaranih grafita (vjerojatno posljedica nekog suparništva na grafiti sceni) i stižemo do potoka Kustošaka koji predstavlja granicu između Rudeša i Ljubljanice. Prešli smo Zagrebačku aveniju i s njene južne strane, uz ulicu Hrgovići, stoji još jedno sidro – ono se, za razliku od onog prvog, nalazi u urednom okolišu i sa istaknutom naznakom kojim je povodom postavljeno. To je admiralitetno sidro motornog broda “Zagreb” koje je tamo postavljeno povodom Jadranskog tjedna u Zagrebu, darovala ga je nakadašnja “Jugolinija” (danas “Jadrolinija”), a postavio ga je kanu klub “Končar” godine 1979. Ovo sidro simbolizira povezanost Zagreba s pomorstvom.

Brežuljak na kojem je sidro postavljeno je oduvijek bilo omiljeno mjesto za sanjkanje djece, a priče iz tog dijela Staglišća se mogu naći i u knjizi Tomislava Šovagovića “Spremište Trešnjevka”. Autor je dio svojeg djetinjstva proveo u jednoj od zgrada tadašnje ulice Đure Šimunića (danas Našička ulica) i u knjizi je opisao neke od svojih zgoda iz djetinjstva i mladosti.

U nastavku šetnje prelazimo Kustošak i odmah nakon njega skrećemo na stazicu koja Zagrebačku aveniju prati s južne strane uz niz ograda vrtova obiteljskih kuća, ispod nasipa na kojem se nalaze kolnik i pločnik. Prelazimo između ostaloga i Sigetečku ulicu uz koju je vezana jedna od priča voditelja šetnje Vanje Radovanovića iz studentskog doba, o odlasku na učenje kod jedne od kolegica sa studija

Nakon 3-4 minute hoda stižemo do stare zgrade koja sa svoja 3 kata predstavlja upadljiv prizor. Dugi niz godina je tu zgradu krasila velika reklama Coca Cole – u to doba je takvih reklama bilo vrlo malo pa je ona bila vrlo zapažena. Ta kuća nosi kućni broj Dinarske ulice, a na njoj još stoji i stari kućni broj s imenom Crnkovečkine ulice (Ulice Ruže Crnković), kako se ulica zvala prije osamostaljenja Hrvatske. Ta je kuća jedina koja pripada toj ulici južno od Autoputa i jedinstveni je znak nekadašnjeg jedinstva kvarta sjeverno i južno od Autoputa koji ga je bez puno milosti prerezao na dva dijela. Sjeverni dio je postao Ljubljanica, južni Gajevo … iako su oni nekad zapravo bili jedna cjelina. Kuća je trenutno u postupku obnove (osim jednog od stanova u kojemu su zaštićeni stanari), a pored nje se nalazi veća zelena površina na kojoj se nalaze nestandardni stol i klupe, ljuljačka, ostatak nekadašnje viseće kuglane, božićne svjećice … Koliko smo saznali, park je u privatnom vlasništvu i održavaju ga okolni stanari, ponajviše vlasnik fizioterapeutske prakse Čop koja se nalazi s druge strane ulice. Prije nekoliko godina u taj su zeleni kut posađen stabla paulovnije koje brzo rastu.

Nastavljamo šetnju po ulici Ilirska grana i dolazimo do Ilirske ulice. Na praznoj površini sa zapadne strane je do prije nekoliko godina bila baza Čistoće/Zrinjevca, a navodno se na njoj uskoro očekuje izgradnja trgovine Feroterm čija se prodavaonica u vrlo skučenom prostoru nalazi 100-injak metara niže.

Vrtna vrata napuštene obiteljske kuće tek na 20-ak metara uz Autoput na području Rudeša. [VR 2022.]

Prelazimo i Ilirsku ulicu i nakratko zagledamo u Kraljevičku ulicu, mirnu ulicu koja slijepo završava u grmlju. Ona se nalazi na trasi planiranog produžetka tramvajske linije između Remize i Horvaćanske ceste tako da u njoj nema novogradnji već samo niz starijih obiteljskih kuća od kojih je njih nekoliko i napušteno.

Nastavljamo šetnju stazom ispod pločnika i prolazeći pored još jednog od Lunarovih grafita (oštećenog naknadnim šaranjem nepoznatog “majstora”) stižemo i do ulice Srednjaci koja se sa Autoputem sastaje na mjestu kojim je nekad prolazila ulica Vurovčica, tadašnja glavna ulica kvarta koji se danas zove Srednjaci, a nekad je to bilo mjesto dodira Vurovčice, Gredica i Horvata. To je ujedno bilo i mjesto preko kojeg su lokalni stanovnici najbrže dolazili do tramvaja i grada, spoj njihovog nekad ruralnog zavičaja i ne tako dalekog urbanog krajolika.

Vrlo brzo smo stigli i do podvožnjaka kojim Selska cesta prolazi ispod Autoputa i šetnja je na tome mjestu završena zbog jake kiše.

Jedina kuća u današnjoj Dinarskoj ulici (nekad Ulici Ruže Crnković) koja se nalazi južno od Autoputa. [VR 2022.]

Stara tradicionalna kuća u Slunjskoj ulici koja gleda direktno na Autoput. [VR 2022.]

Prema početnoj zamisli šetnja se trebala nastaviti sve do stambenih nebodera Raketa na Vrbiku, a do njih smo željeli posjetiti i slijedeće zanimljivosti:

• nogometno igralište NK Trešnjevka u Grabi koje je uređeno neposredno nakon Drugog svjetskog rata
• Kazalište Trešnja koje se nalazi u zgradi koju je projektirao arhitekt Andrija Mutnjaković, a dovršena je 1999. Davne 1954. godine utemeljeno je na tome mjestu, u nekadašnjem Kulturnom centru Maksim Gorki, Pionirsko amatersko kazalište. S vremenom i brojnim uspjesima ono mijenja svoj status i 1969. godine se osniva Malo kazalište Trešnjevka kao profesionalno kazalište za djecu
• u planu šetnje je bio prelazak nadvožnjaka preko Selske ceste hodajući središnjim pojasem Autoputa (što je već učinjeno 2016. godine na predbožićnoj dijagonalnoj šetnji) sve do pješačkog semafora kod Nehajske ulice.
• kod Nehajske smo željeli prijeći na sjevernu stranu Autoputa i pogledati zaklonjenu zelenu površinu iza reklamnih panoa na kojoj se odmaraju šetači pasa i gdje su stanari obližnje kuće uredili mali vrt i odmorište.
• kod Zvonigradske ulice se nalazi velika zgrada, po stilu također bliska kasnijim “urbanim vilama” u kojoj je jedno vrijeme radila Pekarna Biškić. Za gradnje te zgrade se oko nje snimao spot grupe Magazin „Pa nek živi živi rad (Gradim kuću trokatnicu)“ (LINK na muzički spot snimljen 1988.)
• na jednoj od zidanih ograda, onoj između Počiteljske i Tešanjske, se nalazi i mural kojeg je načinio američki umjetnik koji je neko vrijeme boravio u zemljama Balkana, Anthony Brooks. (LINK na njegovu web stranicu)
• kod ulice Dužice ( u kojoj je, nedaleko od Autoputa dugo vremena bila Tvornica obuće Šimecki) nalazi se neobični pješački pothodnik sa više promjena nivoa (vjerojatno sagrađen na taj način radi podzemnih instalacija).
• nedaleko Dužica počinje dugačka zelena površina koja se nalazi između dva kolnika Zagrebačke avenije i proteže se s obje strane Savske ceste, i na početku Slavonske avenije. Svoje postojanje ona duguje cestovnom podvožnjaku ispod Savske ceste i pruge. Sa trešnjevačke je strane taj park dugačak 400 m, a sa trnjanske 500 m i bez ikakve je infrastrukture (staze, klupe itd) i najviše je koriste šetači pasa odnosno joggeri. Šetnja njome pruža zanimljiv uvid u život i energiju Autoputa.
• Sa trnjanske strane Savske ceste Autoput razdvaja Vrbik i Cvjetno naselje, koje je zapravo nekad, prije gradnje suvremenih stambenih kuća netom prije Drugog svjetskog rata, bilo južni dio Vrbika

Rakete izviruju iz jesenskog šarenila lišća. [VR 2022.]

Šetnja je trebala završiti kod podzemnog toga potoka Kuniščaka i zgrada Raketa sagrađenih 1968. (prema projektu studija Centar ’51, arhitekata Berislava Šerbetića, Ljube Ivete, Vjenceslava Richtera i Olge Korenik) ispod kojih se nalazi Lajkin park, posvećen prvoj životinji u svemiru, kujici Lajki. Zamišljeno mjesto završetka šetnje je bila terasa ispod Raketa, mjesto neobične atmosfere, pomalo zapušteno, ali baš zato intrigantno. A nakon Raketa Autoput napušta zapadne gradske predjele i pomalo, kroz Staro Trnje, Savicu i Kruge, Folku, Žitnjak napušta Zagreb u smjeru Panonske nizine, Slavonskog Broda i Osijeka, kao centara Slavonije, i na kraju Beograda, fokusne točke nekadašnje države.

Trasu šetnje možete pogledati na slijedećem nizu isječaka iz karata –  izvedeni dio šetnje je prikazan punom linijom, a dio koji je bio planiran, ali zbog kiše nije izveden je označen točkastom linijom.

Prvi dio trase šetnje “Trešnjevka na treći pogled: Autoput – Od pješaka do Raketa” [VR 2022.]

(Vanja)

Vezani tekstovi:

• Trešnjevka na treći pogled
• Trešnjevka na treći pogled: Željeznica – vlak bez voznog reda
• Trešnjevka na treći pogled: Sava – vraćam se, Savo, tebi
• Sidra Trešnjevke
• Potoci Trešnjevke

Zanimljive poveznice:

• tekst na Wikipediji pod naslovom Autoceste u Hrvatskoj
• dokumentarni film o izgradnji Autoputa bratstva i jedinstva (dužina: 31:01) koji je snimila TV Beograd 1978. godine