Tura kultura: Etnografski muzej

Tura kultura: Etnografski muzej

Etnografski muzej posjetili smo 15.10.2022. u sklopu akcije “Tura kultura”, a kroz muzej nas je provela muzejska savjetnica Aida Brenko. Posjetu je prisustvovalo 25 posjetitelja.

Etnografski muzej je osnovan 22.10.1919. kao Etnografski odjel Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu. Inicijalni fundus muzeja nastao je objedinjavanjem nekoliko većih otprije postojećih zbirki: etnografske zbirke Historijsko-arheološkog odjela Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu, etnografske zbirke Muzeja za umjetnost i obrt Kraljevske obrtne škole u Zagrebu, Zemaljske zbirke Salamona Bergera, etnografske zbirke ustupljene u pohranu Hrvatskom muzeju pedagoško-književnog zbora u Zagrebu i etnografske zbirke Trgovačko-obrtne komore u Zagrebu.

Prvi ravnatelj muzeja bio je Salamon Berger (Mnešice, Nové Mesto nad Váhom, Slovačka, 1858. – Zagreb, 1934.), hrvatski industrijalac i trgovac tekstilom. U Zagreb je stigao u dobi od 18 godina i počeo se baviti trgovinom i uz potporu Srećka Laya i Isidora Kršnjavoga pokušao je razviti industrijsku proizvodnju seljačkih rukotvorina koristeći se hrvatskom narodnom ornamentikom. Otvorio je 1885. vlastitu trgovinu tekstilnom robom te prvu tkalačku školu koju je samostalno vodio sedam godina. Tijekom vremena u svojim je radionicama zaposlio oko 1600 tkalja i vezilja, većinom iz Posavine. Robu je prodavao uglavnom u inozemstvu, a bio je i carski i kraljevski dobavljač. U svrhu populariziranja hrvatskih narodnih rukotvorina i tekstila sudjelovao je na stotinjak izložbi u gradovima Europe, Amerike i Australije. Napustivši trgovinu 1908., posvetio se svojoj zbirci koja je sadržavala predmete s područja Hrvatske Posavine, Slavonije, Ravnih kotara, Bukovice, Bosne, Makedonije, Albanije, Češke, Slovačke, Rumunjske te bliskoistočnih i dalekoistočnih zemalja.

Njegova je zbirka pod nazivom Zemaljska zbirka Salamona Bergera pred osnivanje Etnografskog muzeja priključena Etnografskom odjelu Narodnog muzeja u Zagrebu. Kupoprodajni ugovor između Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade i Salamona Bergera sklopljen je 05.04.1919., potvrđen od strane Vlade 11.04.1919., s aneksom od 29.04.1919. godine. Etnografski odjel Hrvatskoga narodnog muzeja u Zagrebu ili kraće Etnografski muzej osnovan je 22. 10.1919. odlukom bana Ivana Palačeka.

Salamon Berger je bio ravnatelj novoosnovanog Muzeja od osnutka 1919. do 1925. godine, a sve do smrti je imao titulu počasnog direktora te je i dalje bio aktivno uključen u rad Muzeja.

Nakon osnivanja djelatnici Muzeja su počeli sa sistematiziranjem, inventariziranjem i pripremama za izlaganje postojeće građe. Istovremeno se provode akcije prikupljanja predmeta pomoću mreže suradnika okupljenih oko institucije „Služba povjerenika Etnografskog muzeja u Zagrebu“, ali i neposredno, provodeći terenska istraživanja (jedno od najpoznatijih je bilo tzv. „Pokupska ekspedicija“ 1923.).

Govoreći o prvim godinama rada Muzeja treba spomenuti i da je od 1919. do 1933. godine znanstveni i stručni voditelj bio prof. Vladimir Tkalčić, koji je u tom razdoblju pokrenuo bogatu publicističku djelatnost Muzeja.

Prvi stalni postav Muzeja otvoren je 1922. godine, a izmijenjen je i nadopunjen 1934. te 1935. godine. Taj se postav odlikovao velikom količinom izloženih predmeta. Poslije Drugog svjetskog rata je u mandatu nove ravnateljice Marijane Gušić napravljen novi stalni postav koji se u dijelovima otvarao od 1946. te tijekom 1950-ih. Postav koji s izmjenama postoji i danas otvoren je u mandatu Jelke Radauš Ribarić 1972. godine u sklopu cjelokupne obnove koje je uključivala i zgradu. Njega karakterizira manja količina izložaka koja se izlaže po etnografskim zonama i temama.

Suvremeni Etnografski muzej tumači i širi spoznaje o materijalnoj i nematerijalnoj kulturi u prošlosti i sadašnjosti te sagledava, problematizira i kontekstualizira hrvatsku etnografsku baštinu, suvremene fenomene i različite kulturne identitete. Aktivnosti muzeja obuhvaćaju stalne i povremene izložbe, izdavačku djelatnost (osobito časopis Etnološka istraživanja), predavanja, stručne i znanstvene skupove, radionice i razne druge aktivnosti. Etnografski je muzej najveći hrvatski muzej koji je specijaliziran za etnologiju i kulturnu antropologiju, a u njegovom se fundusu nalazi više od 85.000 predmeta iz svih dijelova Hrvatske, Europe i svijeta (npr. predmeti prikupljeni posredstvom Dragutina Lermana, Steve i Mirka Seljana, Milke Trnine i drugih). Od najnovijih događaja treba istaknuti 2016. godine započetu obnovu i modernizaciju Muzeja, kao i projekt realizacije novog stalnog postava.

Ulaz u zgradu Etnografskog muzeja. [VR 2022.] Ulaz u zgradu Etnografskog muzeja. [VR 2022.]

Na početku posjeta voditeljica Aida nas je upoznala ne samo s poviješću Muzeja nego i s poviješću njegove zgrade koja igra značajnu ulogu u povijesti arhitekture i kulture Zagreba.

Muzej se od osnivanja nalazi u zgradi nekadašnjeg Trgovačko-obrtnog muzeja, u secesijskoj palači sagrađenoj za potrebe Trgovačko obrtničke komore 1903. godine na zagrebačkom Mažuranićevom trgu. Zgradu je projektirao Alojz Vjekoslav Bastl (iz atelijera Hönigsberg & Deutsch), skulpture na pročelju djelo su kipara Rudolfa Valdeca, dok je Oton Iveković freskama oslikao svod kupole u reprezentativnoj dvorani na prvom katu. Najpoznatiji radovi Vjekoslava Bastla su kuća Kallina na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice prepoznatljiva po secesijskoj fasadi te tzv. “Elsa fluid” zgrada na uglu Trga bana Jelačića u kojoj se sada nalazi Turistički informativni centar.

Zgrada Muzeja je važna i sa građevinskog aspekta jer je to prva zgrada u Zagrebu u kojoj je pri gradnji primijenjen armirani beton u konstrukciji plohe pročelja. Na lokaciji gdje je zgrada sagrađena nekad je bila močvara, a zimi su se na tom prostoru okupljali klizači, tako da nije iznenađenje što se pri održavanju zgrade osobita pažnja mora posvećivati zaštiti od vlage.

Između 1968. i 1972. godine muzejska je zgrada podvrgnuta opsežnoj adaptaciji pod vodstvom arhitekta Aleksandra Freudenreicha čime su dobiveni dodatni prostori za čuvaonice, preparatorske radionice i novi izložbeni postav. Tada je skinuta štukatura, zgrada je dobila polukat i dodane su čuvaonice ispod krovišta. Dodavanje čuvaonica je bilo osobito važno jer zgrada izgrađena za potrebe muzeja Trgovačko-obrtničke komore od početka nije odgovarala potrebama Etnografskog muzeja.

Napomena: Kod posljednje obnove zgrade 2016. vraćena je originalna štukatura uklonjena za gore spomenute obnove.

Govoreći o zgradi Muzeja treba spomenuti povezanost, ne samo zgrade nego i njihovih korisnika, sa zgradom Trgovačko-obrtničke komore koja je na Rooseveltovom trgu 2 izgrađena 1913.-1914. godine prema projektu arhitekta Lava Kalde, građevinskog poduzeća “Kalda i Štefan, ovlašteni arhitekti i graditelji“, na inicijativu tadašnjeg predsjednika Komore, arhitekta Vjekoslava Heinzela. Četverokatna stambena zgrada na Rooseveltovom trgu 3 izgrađena je 1926. godine, također prema projektu arhitekta Lava Kalde (radove izvodi graditelj Antun Res) za Mirovinsku zakladu namještenika Trgovačke i obrtničke komore, doprinosima Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu. Te dvije zgrade se svojim stražnjim stranama “oslanjaju” na zgradu Etnografskog muzeja.

Povodom 75. obljetnice rada zagrebačke Trgovačke i obrtničke komore 1927. godine tadašnji predsjednik Komore Vladimir Arko inicirao je adaptaciju i preuređenje predsjedničkih dvorana i uređenje komorske vijećnice od kada datira i velika slikarska kompozicija Joze Kljakovića u vijećnici Komore „Hrvatska privreda nakon ujedinjenja“. Zgrade Hrvatske gospodarske komore u Zagrebu, na adresama Rooseveltov trg 2 i Rooseveltov trg 3, koje danas funkcioniraju kao zajednički poslovni prostor Hrvatske gospodarske komore, se ističu kao neke od najznačajnijih realizacija u bogatom opusu arhitekta Lava Kalde.

Ostale značajnije zgrade u tom i susjednom bloku:

1. Učenički dom Ivana Mažuranića, Mažuranićev trg 12, sagrađen 1931. (web stranica doma)

2. Hrvatski šumarski dom, sagrađen 1898. (o Hrvatskom šumarskom društvu na Wikipediji, o Hrvatskom šumarskom društvu na web portalu Sumari.hr)

3. Stomatološka poliklinika, djeluje od 1947. u zgradi Perkovčeva 3 u zgradi društva »Merkur« u Perkovčevoj ulici 1 i 3 sagrađenoj 1913. po projektu arhitekta Lava Kalde (o povijesti Stomatološke poliklinike,

4. Novinarski dom, zgrada je  sagrađena 1930. po projektu arhitekta Brune Bauera (o zgradi Hrvatskog novinarskog društva)

Treba napomenuti i da je neposredno prije potresa ponovo obnovljeno krovište zgrade Muzeja tako da ona nije imala bitnih šteta.

Stalni postav muzeja je nekad bio u prizemlju i na prvome katu, Obnovom (1968.-1972.) je dobiven prostor na četvrtome katu za povremene izložbe. Tijekom Domovinskoga rata stalni je postav uklonjen, a poslije prestanka ratne opasnosti dio stalnoga postava na temu tradicijskoga gospodarstva nije vraćen, već se lijeva dvorana u prizemlju počela koristiti za povremene izložbe.

Radi nedostatka prostora za čuvanje predmeta iz fundusa te za prateće službe sredstvima europskih projekata pokrenuto je preuređenje zgrade “Zemaljske uzorite pivnice” u Kačićevoj ulici sa svrhom dobivanja dodatnih prostora za Etnografski muzej. Zbog niza nepredviđenih okolnosti (između ostaloga, neposredno uz nju u podzemlju protiče potok Kraljevec) su se radovi odužili, no trebali bi biti završeni početkom 2024. godine. Tamo bi se preselio dio depoa i dio zaposlenika (dio uprave te restauratorsko-konzervatorske radionice). Ideja tog proširenja je ne samo proširenje prostora već i dostupnost depoa građanstvu, no prostor je ipak premali da bi cijeli depo bio otvoren, pa će se moći vidjeti tek dio.
(Obzirom da su tekstilne zbirke imale važnu ulogu kod formiranja muzeja one su i najbolje uređene.)

Što se tiče zgrade HGK-a i njihovih korisnika, još uvijek postoje neriješena pravna pitanja između njih i muzeja, jer HGK polaže pravo vlasništva i na dio zgrade Muzeja. Etnografski muzej i Hrvatska gospodarska komora 2016. godine potpisali su ugovor s Ministarstvom regionalnoga razvoja i EU fondova za sufinanciranje projekta “Obnovljena baština za pametan i održiv razvoj u hiperpovezanom svijetu”. No, nažalost taj projekt još nije krenuo u realizaciju.

Treba napomenuti da je Etnografski muzej gradska ustanova u kulturi i financira se dijelom iz gradskog budžeta (oko 70%), a dijelom preko Ministarstva kulture (oko 30%).

Početak posjeta, uz voditeljicu kustosicu Aidu Brenko. [SMK 2022.] Početak posjeta, uz voditeljicu kustosicu Aidu Brenko. [SMK 2022.]

Nakon uvodnog razgovora u foajeu muzeja krenuli smo u razgledavanje tekuće izložbe “Truth is a forgotten memory” umjetnika Željka Beljana i Rebecce Merlic koja na inovativan način progovara o zidnjacima, tradicijskim elementima posoblja, koji su poznati po izrekama kao što je “Kuharice manje zbori da ti jelo ne zagori” i sličnima. Izložba je postavljena u međuprostoru između lijevog i desnog krila koji se po potrebi otvara odnosno zatvara prema te dvije strane, ovisno o izložbama u njemu.

Nakon kratkog boravka uz tu izložbu produžili smo u smjeru izložbe “Kapa dolje!” Priča je to o (ne)pokrivanju glave koja govori ne samo o pokrivalima za glavu kroz vjekove i društvene promjene nego i o povijesti Etnografskog muzeja.

Najava izložbe kazuje: “Kapa, šešir, marama prešli su put od praktičnog do bizarnog i natrag, postavši način komuniciranja vlastite posebnosti sa svijetom, ali i portal u drugu dimenziju. Dođite u Etnografski muzej i obiđite svijet kroz izložbu „Kapa dolje!“ Priča o (ne)pokrivanju glave. Izložba kroz interaktivnu šetnju pripovijeda o duhu vremena, vlastitome mjestu u njemu i doživljaju koji nosimo pod pokrivalima za glavu. Putem reprezentativnih izložaka i zanimljivih priča koje če oduševiti posjetitelje ukazuje na značenje oglavlja u razlicitim kulturama te ujedno podiže svijesti o kulturnoj i vjerskoj raznolikosti.”

Također se u najavnom tekstu ističe i slijedeće: “Prvi predmeti u fundusu EMZ-a bile su upravo ženske kapice pa će se pričom o oglavlju otkriti i dio povijesti Muzeja.

Na izložbi se predstavljaju pokrivala glave u različitim kulturama, ne samo u prošlosti nego i danas. Vrsta i materijal od kojeg su pokrivala napravljena, njihov oblik, ukras ili način izradbe, daju nam niz podataka za razumijevanje kulturoloških, estetskih, gospodarskih i političkih prilika i značenja u određenom razdoblju. Pokrivanje ili otkrivanje glave može izražavati složene moralne i estetske forme, vjersku, nacionalnu ili klasnu pripadnost, ekonomski položaj, zanimanje, spol, dob, bračno stanje ili sudjelovanje u ritualu.

Prezentiranim predmetima s područja Hrvatske, Europe i svijeta, ispričat će se zanimljive i (ne)poznate spoznaje o (ne)pokrivanju glave kroz sljedeće tematske cjeline;
– oglavlja u povijesnom kontekstu stogodišnjeg djelovanja Muzeja;
– općenito značenje pokrivala glave u životu pojedinca i zajednice;
– oblici, materijali i tehnike korištene za izradu pokrivala;
– obrt: klobučari, kapari, kitničarke, modistice
– magijska značenja pojedinih dijelova oglavlja i tabui vezani uz kosu;
– obredno-običajni kompleks vezan uz opremanje glave i češljanje u ruralnim zajednicama u Hrvatskoj;
– oglavlja kao identiteti – od lokalnog do (inter)nacionalnog;
– oglavlja u komunikacijskom kontekstu gdje se pomoću njih iskazuju vjerska ili klasna pripadnost, ekonomski položaj, zanimanje, spol, dob, bračno stanje
– moda, popularna kultura, kreativne industrije / u suradnji s obrtnicima i dizajnerima promovirat će se kreativne industrije kao potencijal gospodarskog i turističkog razvoja./

Autorice izložbe: mr.sc. Aida Brenko, Vesna Zorić, Mareta Kurtin.
Autorice vizualnog identiteta i likovnog postava: Katarina Perić, Iva Hrvatin”

Treba spomenuti i da je ta izložba bila inspiracija i za modni  editorijal u trećem izdanju projekta web portala Telegram.hr pod nazivom  “Nosim kulturu” ostvaren u suradnji s Designer Outletom Croatia.

Naša je voditeljica, ujedno i koatorica te izložbe, istaknula važnost pokrivala za glavu tokom vremena i društvenih i kulturnih promjena. Glava je izuzetno uočljiv dio tijela, najvažniji, a lice je moćan medij komunikacije. U našoj su patrijarhalnoj kulturi osobito ženska pokrivala za glavu bila izuzetno važna i posredovala status žene koja ih je nosila.

Pri izboru pokrivala koja su bila prikupljana za muzejsku zbirku primjenjivani su razni kriteriji, osobito estetski. Ukrasi su nekad služili i kao inspiracija umjetnicima i obrtnicima, pa su gledani i kao sredstvo za obnovu ekonomije. Muzej posjeduje tisuće uzoraka, najviše iz Posavine i središnje Hrvatske, Godine 1846. u okviru tada utemeljenog Narodnog muzeja u Zagrebu započelo je sabiranje etnografske građe. Prvi etnografski predmeti bile su upravo kape seljačkih žena. Ti su predmeti u javnosti imali status nacionalne/ narodne umjetnosti.

Što se struke tiče, voditeljica je napomenula da se etnologija kao struka prvo počela prakticirati kroz muzeje, a tek poslije kroz sveučilišta, katedra je osnovana tek 1927., 8 godina nakon otvorenja muzeja.

Prvi zadatak etnologa je bilo proučavanje ruralne kulture kao nositelja nacionalne kulture koju treba čuvati odnosno spašavati od izumiranja. Muzej je ustanova koja u javnome mnijenju oblikuje mišljenje što predstavlja kulturnu baštinu – ljudi, posjetioci, vjeruju muzeju, ne propituju sadržaj izložbi, izloške. Etnografski je muzej od samoga početka imao vrlo specifičnu ulogu, a to je stvaranje slike nacije ili izgradnje nacionalnog identiteta kroz diskurs o seljaštvu i prošlosti. Ta se uloga Muzeja može vidjeti i na međunarodnoj razini. Etnografska građa u prvome razdoblju djelovanja Muzeja najčešće se klasificirala kao “seljačka umjetnost”, tijekom socijalističkoga razdoblja ona postaje predmetima narodne kulture/tradicije, ili naprosto rukotvorinama. Od 1990-ih ta građa postaje nacionalna baština. Specifičnost svake od navedenih denominacija proizlazi iz shvaćanja seljaštva, tradicije i načina reprezentacije koji je svaki od režima koristio. Ona je predstavljala Hrvatsku 1920-ih i 1930-ih godina na velikim gospodarskim izložama. Etnografske su izložbe prethodile gospodarskim i diplomatskim misijama te kulturnoj razmjeni tijekom druge polovice 20. i početka 21. stoljeća.

Što se zbirki pokrivala za glavu tiče, muzej posjeduje na tisuće sličnih kapa “poculica” i marama “peča” koje su se skupljale samo na osnovu estetskih kriterija. Te su zbirke sada zatvorene jer se promijenila sabiračka politika Muzeja.

Iz zbirke vezenih materijala. [DF 2022.] Iz zbirke vezenih materijala. [DF 2022.]

Putovanje kroz povijest muzeja prateći razvoj zbirke pokrivala za glavu. [VR 2022.] Putovanje kroz povijest muzeja prateći razvoj zbirke pokrivala za glavu. [VR 2022.]

Uz gotovo sve izloške, pokrivala, postoje i priče koje im daju određeno kulturno- povijesno i/ili značenje vezano uz osobe koje su predmet izradile ili koristile.

Na primjer, promotrimo priču o narodnoj nošnji “hrvatici” popularnoj u selima oko Siska. Smatralo se da je popularnost te nošnje proizlazila iz ornamenta koji podsjeća na hrvatski grb. te da je to stari motiv karakterističan za spomenuto područje. Taj je motiv osobito bio omiljen u Gornjoj Posavini, kraju otkuda potječu braća Radić, najpoznatija lica HSS-a, a i društva Seljačke sloge su tamo bila vrlo jaka i poticala su nacionalnu svijest.

Nedavna su istraživanja pokazala da je naziv nošnje “hrvatica” zapravo dobila po istoimenom časopisu koji je uređivala Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska novinarka, a ne kako se popularno tumačilo po ornamentu koji podsjeća na hrvatski grb. Te su nošnje i danas vrlo omiljene na spomenutom području upravo zbog naziva ukrasa koji kod mnogih izaziva vrlo snažne emocije povezane s lokalnim i nacionalnim identitetom.

Potragom se ustanovilo da je uzorak iz Brezovice, Zagorka je angažirala umjetnicu Zdenku Sertić (koja je tada bila zaposlena u Muzeju) koja je stavila taj uzorak na naslovnicu. Nakon toga je uzorak dobio na popularnosti i poslužio kao inspiracija ženama u Posavini za ukrašavanje nošnji. Tim je istraživanjem muzejska vrijednost nošnje “hrvatice” kao i nošnje iz Brezovice s koje je preuzet ornament porastao.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno poslije njega u Muzej je došla građa koja je oduzeta židovskim obiteljima, a za dio građe nije utvrđeno porijeklo. Neke su židovske obitelji poput obitelji Mogan obeštećene, a za neke se predmete još traže pravna rješenja. Za rješavanje takvih situacija do kakvih dolazi i u drugim muzejima, nema nekog određenog pravila već se one rješavaju od slučaja do slučaja.

Poznata je također priča o ženskoj kapici koju su članice Antifašističkog pokreta žena u turopoljskim selima stavljale na glavu za dočeka važnih gostiju nakon Drugog svjetskog rata pa je onda jedna od takvih kapica i izložena u postavu sa takvim opisom. Međutim, javili su se članovi jednog od kulturnih društava iz toga kraja koji su se žalili radi toga i radije bi da se posjetiteljima muzeja ukaže pozornost na vezu te kapice sa feudalnim razdobljem nego sa novijom poviješću koja se u tom jednom određenom dijelu želi “zaboraviti” odnosno izbrisati.

Pokrivala za glavu su nekad bili predmeti svakodnevne upotrebe (šeširi, rupci), potom kape … a danas se svi oni nose tek u posebnim situacijama i sve je manje obrtnika koji ih rade. Jedan od izložaka je i replika crvenog šešira (cilindra) Dine Dvornika kojeg je nosio na omotu CD-a “Hipnotiziran” 2008. godine. (šešir je posuđen od obrtničke radionice “Cahun” te nije vlasništvo Muzeja)

Razgledavajući izložbu dotakli smo se načina čuvanja izložaka koji se također mijenjao s vremenom. Prve muzejske vitrine je projektirao poznati arhitekt Viktor Kovačić, a građa se nekad predstavljala na voštanim figurama. Način izlaganja je važan ne samo radi boljeg predstavljanja predmeta već i radi njihovog boljeg čuvanja.

Spomenuli smo i čišćenje izložaka. Suvremena muzeološka struka predviđa čuvanje tragova osoba koje su ih nosili.

Izlošci Etnografskog muzeja su u velikoj mjeri načinjeni od različitih materijala koje treba čuvati od propadanja, a još više od različitih nametnika i štetočina. To se sada radi jednom godišnje preventivnim zamagljivanjem prostora. Nekad su se izlošci tretirali raznim kemijskim sredstvima upitnog sadržaja pa zato kustosi nose rukavice kada rade sa izlošcima, ne samo radi čuvanja izložaka nego i čuvanja sebe samih od utjecaja tih sredstava. Neki se predmeti mogu prati, drugi se šalju na kemijsko čišćenje, a po potrebi se radi i restauracija i konzervacija. Kod nekih istraživanja i analiza se otkrivaju novi tragovi, na primjer porijeklo upotrebljenih boja (umjetne, prirodne). Kada su u pitanju složeniji postupci, tada se analiza radi na Institutu Ruđer Bošković.

Zanimljiva priča vezana uz takve postupke je ona o smanjenim glavama dobivenima iz zemalja Južne Amerike. Smatralo se da su one ljudske i da predstavljaju podsjećanje na doba kanibalizma te su samim time i bile etički upitne kao izlošci muzeja. Predmet je je bio na analizi na Odsjeku za patologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu i tamo je zaključeno da se ne radi o ljudskoj koži, ali nisu naveli o kojem se materijalu radi.

Što se kontroverznih tema tiče, spomenuta je izložba “O ljudima i životinjama” 2017. godine, kod koje postavilo pitanje mogu li se ljudi i životinje gledati na isti način, evoluciji usprkos. Prvotni prijedlog za naslov izložbe je bio pomalo provokativan, “Ljudi i druge životinje”, no nakon prigovora sa raznih strana on je izmijenjen u već spomenuti na početku odjeljka. Tu izložbu treba spomenuti jer je ona bila važna kao prva u kontekstu etnozoologije i antropologije životinja.

Vezano uz promjene paradigme uloge i predmeta čuvanja u Etnografskom muzeju – nekad su se skupljali samo predmeti ruralne kulture, međutim proširenjem predmeta etnografskih istraživanja u prostornom i vremenskom kontekstu, kao i na ona vezana uz vlastitu kulturu, pokrenula su se pitanja o prikupljanju sadašnjosti. To je značilo redefiniciju pojma etnografski predmet.

Podjela selo-grad, novo-staro, tradicijsko-suvremeno više nije ključna za određenje toga pojma, već značenje predmeta koje oslikava istraživanu problematiku

U posljednje vrijeme su se funkcije zbirki promijenile pa one ne predstavljaju samo specifični aspekt života ruralnih zajednica, već i materijalnu kulturu iz perspektive industrijskoga i potrošačkog društva.

U tome su najdalje otišli skandinavski muzeji, sa prikazom kulture svakodnevice. Sabiranje svakodnevnice za kustose je velika odgovornost. Kako iz obilja stvari i robe izabrati ono što će nas predstavljati u budućnosti. Koncept sabiranja svakodnevnice dodatno je proširen politikama identiteta. Problem “manjina” zamijenjen je pojmom “zajednica” koje se samoidentificiraju ili se mogu identificirati na osnovu seksualnosti, etničke i lokalne pripadnosti. Teško je napraviti odabir kad se želi predstaviti što veći broj ljudi, predmeta i kultura. Percepcija obilja proizlazi iz shvaćanja da sve više stvari i ljudi zaslužuje svoje mjesto u muzejima što dovodi do sve veće relativizacije “vrijednosti” predmeta.

A sada kad se govori o zbirkama vezanima uz suvremeno doba: Predmeti masovne kulture su nama u ovom trenutku nešto samorazumljivo, no u budućnosti će biti raritet i nositi identitet trenutka. Postavlja se pitanje kako odabrati te predmete? Neki muzeji skupljaju najprodavanije modele, pa se postavlja pitanje – što odabrati? Zatim, može se uzeti samo po jedan reprezentant nekog predmeta, odjeće, na primjer – ali, njega nosi samo jedan sloj. A neki drugi sloj nosi nešto drugo – ponovo se pitamo, što izabrati? S druge strane, ako se uzimaju nenošeni predmeti, nabavkom iz trgovina, onda oni nemaju sa sobom priču svojeg vlasnika koja predmetima daje dodatnu vrijednost. Dakle, tada promatramo predmet kao predstavnika svoje klase – ali mu nedostaje komponenta priče.

Kriteriji za podjelu zbirki mogu biti različiti: namjena, materijali (npr. kod pisanica), geografski, vremenski (npr. igračke po vremenskim periodima), temi (Hrvati u dijaspori). Opseg i vrste zbrki se stalno mijenjaju, spajaju, odvajaju (npr. zbirka pokrivala za glavu je nekad bila dio narodnih nošnji)

Primjer jedne dobro ograničene izložbe je odabrati temu, kao što su, recimo, bile igračke koje su bile izložene u muzeju prije nekoliko godina. Za tu se izložbu koristila pomoć medija u prikupljanju predmeta vezanih uz temu izložbe, pa su interpretacije i priče vlasnika pratile njihovu dokumentaciju. Također su i sami kustosi poklanjali vlastite predmete kao i članovi njihovih obitelji i rodbine. Budući da su neke od izložbi tretirale teme kojima se Muzej do tada nije bavio, prikupljeni se materijal nije mogao razvrstati u postojeće zbirke pa je rad na takvim izložbama na koncu rezultirao i otvaranjem novih zbirki, poput Zbirke dječjih igračaka i igara. Na sličan je način poslije izložbe “Koje dobre šuze” osnovana “Zbirka suvremene odjeće”.

Zatim, skupljaju se predmeti koji predstavljaju određeni identitet – da li samo većinski ili i manjinski? Jedna od suradnji koja je izazvala kontroverze je bila ona sa Queer festivalom. Nova muzeologija potiče suradnju s različitim zajednicama, a pitanje je treba li kustos biti taj koji odlučuje kako će zajednica biti predstavljena ili ljud iz zajednice biraju predmete i priče koji će ih predstavljati.

Jedna od dobro zamišljenih izložbi sa predmetima i pričama točno određenog vremena i kategorije je bila “Koje dobre šuze”.

Pri tome je dobro spomenuti da se u fundusu muzeja nalazi mnoštvo predmeta koji potječu iz krajeva bivše države i koji se od osamostaljenja Hrvatske gotovo više i ne izlažu, a oni predstavljaju veliku vrijednost tim narodima. Zbirke Etnografskog muzeja u Zagrebu često imaju vrijedne predmete kakve zbirke muzeja npr Crne Gore i Sjeverne Makedonije ne sadrže.

Jedno od pokrivala za glavu izloženo na izložbi Jedno od pokrivala za glavu izloženo na izložbi “Kapa dolje!” [SMK 2022.]

Niz pokrivala za glavu izloženih na izložbi Niz pokrivala za glavu izloženih na izložbi “Kapa dolje!” [SMK 2022.]

Marijana Gušić (Zagreb, 1901. – Zagreb, 1987.) bila je niz godina direktorica zagrebačkoga Etnografskog muzeja od 1946. do umirovljenja 1964. Ona je bila vrlo važna osoba u povijesti muzeja i hrvatskoj etnologiji općenito, a između ostaloga je i osmislila i ostvarila biografski odjel Memorijalnog muzeja maršala Tita u Kumrovcu 1950-ih i upravljala njime 1959.–1963. te potaknula osnivanje muzejâ na otvorenom u Kumrovcu (Staro selo) i Donjoj Kupčini.

Marijana je sa mužem Branimirom Gušićem, poznatim otorinolaringologom, antropogeografom i etnologom, putovala po Crnoj Gori, sakupljala etnografsku građu, a zajedno s njime je izvela prve planinarske markacije po Durmitoru, a poslije toga su poduzimali i putovanja po Makedoniji. U to je doba snimljen i film o istraživanju supružnika Gušić po Crnoj Gori, jedna kopija se nalazi i u muzeju, presnimljena iz bivšeg Jugoslavenskog arhiva. Kao izdvojeni osobni fond arhivskoga gradiva, njezina ostavština – osobni i radni dokumenti, rukopisi radova, kataloga, recenzija i predavanja, terenske zabilješke, dnevnički zapisci i korespondencija – čuva se u Hrvatskom državnom arhivu.

Od poznatih zaposlenika muzeja ističe se i ime Jelke Radauš Ribarić koja se u muzeju zaposlila 1945. godine, da bi postala ravnateljicom 1965. što je ostala sve do umirovljenja 1975. Ona je dala osobit doprinos istraživanju etnografske građe Istre u kojoj je i rođena.

Listajući stare zapise iz arhive ... [VR 2022.] Listajući stare zapise iz arhive … [VR 2022.]

Na završetku posjeta, uz pozdrave i zahvale za odličnu vodstvo! [SMK 2022.] Na završetku posjeta, uz pozdrave i zahvale za odličnu vodstvo! [SMK 2022.]

Nakon obilaska izložbe zaputili smo se u jedan od ureda. Voditeljica je naglasila da muzej ne skuplja samo predmete nego i informacije o predmetima. Kad neki predmet ulazi u muzej treba se procijeniti na temelju muzejske sabiračke politike da li je on muzeju uopće potreban, jer neki predmeti nisu aktualni, a nekih ima već previše. Također, u posljednje vrijeme se puno radi na digitalizaciji dokumentacije.

Muzej prima donacije, ali se nekad dijelovi takvih zbirki ne uklapaju u sferu interesa muzeja odnosno u njegov niz zbirki pa onda neki predmeti ostanu “između” zbirki, jer za njih možda nema interesa ili jednostavno nema mjesta. Takvi se problemi rješavaju u svakom muzeju drugačije. Po zakonu su muzeji dužni provoditi reviziju svojeg fundusa svake četiri godine pa ju na taj način provodi i Etnografski muzej. Treba napomenuti da zbirke ne moraju samo rasti, nego se mogu i smanjivati, jer je otpis predmeta također dio politike upravljanja zbirkama. Procedura otpisa se radi komisijski, u skladu s planom upravljanja zbirkama.

U dokumentaciji Muzeja smo pregledali inventarne knjige i predmetne kartice koje daju primjere dokumentiranja izložaka nekad, fotografijama i rukom pisanim zapisima na karticama.

Važna je i Fototeka koju je osnovao već prvi ravnatelj Vladimir Tkalčić. On je prepoznao važnost  arhiv, knjižnica, a također i audiovizuelni fond. Muzej je u prvim godinama djelovanja dobio vrlo vrijednu, tada suvremenu opremu, usporedivu sa onom bečkog muzeja, – fonogram, foto aparate i slično.

Za kraj, saznali smo od naše voditeljice da muzej ima oko 40 zaposlenika, od toga 12 kustosa i 3 muzejske pedagoginje koje rade i na pedagoško-edukacijskim aktivnostima. Moto muzeja je pristupačnost i otvorenost svima i na tome se sve više radi kako bi muzej bio dostupan ne samo klasičnim posjetiocima nego i onima koji mu pristupaju putem interneta.

(Vanja)

Vezani tekstovi:

Zanimljive poveznice:

 

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )

  • All
  • Arhitektura
  • Kultura
  • Priče grada
  • Prometni pravci i ulice
  • Razno
  • Slika grada
  • Sport i razonoda
  • Teme
  • Trešnjevka koja nestaje
  • Trudbenici grada
  • Ustanove
Prodaja, razmjena i dijeljenje knjiga i brošura u organizaciji Centra za civilne incijative (CCI) i Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) u prostoru društvenih organizacija "Šesnaestica" u Ozaljskoj ulici, 17.09.2022. [MD 2022.]

Centar za civilne inicijative (CCI)

Centar za civilne inicijative (CCI) osnovan 1998.godine, neprofitna je udruga koja se bavi razvojem lokalne…
Read More
Caffe bar "M&RIM" u Ravnogorskoj ulici na Jarunu. [VR 2022.]

Caffe bar “M&RIM”

Caffe bar “M&RIM” nalazi se na Jarunu, u uskoj i kratkoj Ravnogorskoj ulici, na kućnome…
Read More
Igralište NK "Končar" danas kao igralište NK "Šparta-Elektra" [NN]

NK Rade Končar

Poslije drugog svjetskog rata, od 1947. nakon što je zatvoren logor na predratnom nogometnom igralištu…
Read More
Bivši Gagarinov put (sada Gagarinovo šetalište) kao nadsvođeni potok Kuniščak [GP 2013.]

Izblijedjeli tragovi Rusije/Sovjetskog saveza na tlu Trešnjevke

Odnosi Hrvatske/Jugoslavije/Zagreba/Trešnjevke i Rusije/Sovjetskog saveza su gotovo uvijek nosili breme tekućih političkih strujanja i zbog…
Read More
Sudionici posjeta Muzeju suvremene umjetnosti na terasi zgrade muzeja. [VR 2022.]

Tura kultura: Muzej suvremene umjetnosti

Muzej suvremene umjetnosti (MSU) posjetili smo 29.10.2022. u sklopu akcije “Tura kultura”, a kroz muzej…
Read More
Zaštitni znak tvornice "Pastor" pred novom zgradom na mjestu bivšeg sjedišta tvrtke

Pastor – tvornica vatrogasnih aparata

Iako Tvornica vatrogasnih aparata Pastor nije ponikla na tlu Trešnjevke niti se sada na njemu…
Read More
Šetnica, biciklistička staza i drvored uz Ulicu Hrvatskog sokola [VR 2013.]

Ulica Hrvatskog sokola

Ulica Hrvatskog sokola je zapadna granica Jaruna i Staglišća te istočna granica Vrbana, a proteže…
Read More
Otvorenje izložbe “Trešnjevka – prostor i ljudi” u MGZ [VR 2017.]

“Trešnjevka – prostor i ljudi”, izložba u Muzeju grada Zagreba

Od 29.11.2017. do 25.02.2018. održana je u Muzeju grada Zagreba izložba “Trešnjevka – prostor i…
Read More
1 2 3 49

Kategorije