Šetnja po Martinovki

Zamislite neki poznati svjetski grad, bilo koji .. i u njemu kvart u kojem se nalazi gradska vijećnica, vodeća gradska koncertna dvorana, nacionalni spomenik kojeg posjećuju svi strani predsjednici kad dođu u posjet zemlji, u tom se kvartu nalazi i jedan od najvažnijih fakulteta gradskog sveučilišta, u njemu se gradi najsuvremenija knjižnica u zemlji, a u tom je kvartu i sjedište MInistarstva unutarnjih poslova.

Kakva su vaša očekivanja od toga kvarta?

Zamislite sad drugu situaciju: U posjet vam dolazi poslovni partner iz inozemstva, ne poznaje Zagreb, prvi puta dolazi u grad, i želi da mu pokažete kvart u kojem se nalaze sve te gore nabrojane ustanove?
Možete li pogoditi koji je to kvart?
Kako biste reagirali na njegovu želju?

Da li biste ga, poštujući njegov interes, odveli na Martinovku, i pokazali mu ju takvu kakva ona jest?

Ili biste mu možda, ne osobito uvjereni u atraktivnost Martinovke, predložili da ga provedete nekim drugim dijelom grada?

Martinovka je neobičan kvart s mnogo vrlo različitih lica što je tipično za zagrebačka industrijska predgrađa sredine 20. stoljeća, Trešnjevku, Trnje, Peščenicu. Međutim, među njima je upravo Martinovka jedan od najzačudnijih kvartova, mjesto gdje su ti kontrasti najveći. Evo samo nekih:

• Prostor Gredelja, nekad prepunog radnika, tvorničkih hala, buke, se nalazi(o) samo stotinjak metara od dvorane Lisinski i 300-injak metara od Gradske vijećnice.
• Ulica grada Vukovara koja predstavlja južnu granicu kvarta i ogledni je primjerak “bulevara” 50-ih sa mnogim reprezentativnim stambenim i javnim zgradama toga doba samo je stotinjak metara udaljena od niza posve nereprezentativnih kućica Dobranske, Mrežničke te pogotovo Radonjske ulice
• Majur nekadašnje Gradske vrtljarije u Bednjanskoj ulici se nalazi tek 100 metara od nebodera FER-a, a grupica ruševnih kućica završetka Koturaške također 100 metara od glavnog zagrebačkog kolodvora i Pothodnika, jednog od najprometnijih gradskih pješačkih komunikacija.
• Birtija “Željezničaru”, jedna od posljednjih radničkih birtija grada, nije niti 200 metara udaljena od nedavno otvorenog trendy kluba “Peti kupe”

U subotu, 26.10.2024., u okviru projekta Mapiranje Trešnjevke pri Centru za kulturu Trešnjevka održana je šetnja po Martinovki koju su vodili Vanja Radovanović, član Uredništva projekta i autor ovoga teksta, te Viktor Kozar koji je odrastao na Martinovki i koji je svojim pričama obogatio doživljaj kvarta. Cilj je te šetnje bio da okupljenim građanima (njih 53) predstavi Martinovku i to istovremeno kroz prizmu podataka vezanih uz njen povijesni razvoj, sadašnje stanje te planove za budućnost, ali i kroz niz detalja i priča iz života kvarta, njegovih zgrada i kućeraka, ulica i stazica, starih i mladih stanovnika, ustanova i birtija. Šetnja se temeljila ne samo na saznanjima i pričama voditelja šetnje već i na onima koje su sa sobom donijeli sudionici šetnje, mnogi među njima su učestvovali u razgovorima s pripovijestima iz svog vlastitog života ili onima iz života njihovih obitelji, prijatelja, znanaca.

Napomena upućena sudionicima prije početka šetnje: Kao što je već spomenuto, Martinovka je neobičan kvart … ima puno toga, ali mu puno toga i nedostaje. A po osobnom sudu autora nedostaje mu ugodnih intimnih mjesta na kojima bi se stanovnici kvarta odnosno putnici namjernici mogli odmaknuti od gužve, sjesti na klupu, odmoriti se podalje od buke, prometa, vreve. Sudionici šetnje su zamoljeni da na njenom kraju kažu koja im se mjesta, od onih koja su posjećena tijekom šetnje, čine kao najugodnija za pauzu, kratki boravak. Ta je molba proslijeđena i vama, drage čitateljice i čitatelji ovoga teksta, razmislite koja vam se mjesta na Martinovki sviđaju više od ostalih, napišite ih u komentaru na ovaj tekst! Hvala!

Dio plana grada iz 1887. godine, istočno od današnje Trnjanske ceste se vidi planirana riječna luka koja je trebala biti spojena kanalom sa Savom. [VR 2024.] 

Dio plana grada iz 1898. godine, u blizini Savske i Koturaške ceste, uz potok Kraljevec, je Gradska Vrtljarija. [VR 2024.] 

Dio plana grada iz 1926. godine, južno od Koturaške ceste je igralište Nogometnog kluba Građanski. [VR 2024.] 

Dio plana grada iz 1947. godine, današnja Ulica grada Vukovara se još uvijek naziva Varaždinskom (zapadni dio) odnosno Dubrovačkom (istočni dio) ulicom. [VR 2024.] 

Dio plana grada iz 1971. godine, Pothodnik još uvijek nije sagrađen, a Ulica Hrvatske bratske zajednice završava na Ulici grada Vukovara odnosno Ulici proleterskih brigada. [VR 2024.] 

Prošećimo sada zajedno odabranim lokacijama Martinovke!

1. Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski i Dvorana Hrvatske matice iseljenika

Odluka o gradnji dvorane “Lisinski” donesena je 1957. na sjednici Skupštine grada na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem. Gradnja je počela 1961., a dvorana je otvorena tek 29.12.1973., to je dan kada se svake godine slavi Dan dvorane. U to su doba u Zagrebu u gradnji bila dva važna gradska objekta: Dvorana Vatroslav Lisinski na Trnju te Dom sportova na Trešnjevci, oba su se gradila vrlo dugo i mukotrpno, uz velika očekivanja građana.

Autori projekta dvorane su bili Marijan Haberle, Minka Jurković Haberle i Tatiana Zdvorak. Marijan Haberle je za taj projekt 1974. dobio Nagradu grada Zagreba. Ostala njegova najpoznatija djela u Zagrebu su Crkva Sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti, Crkva Sv. Josipa u Trakošćanskoj ulici, Župni dvor Sv. Blaža (kasnije Kino Kinoteka) u Kordunskoj, Studentski centar, Brodarski institut, Zgrada Tehničkog muzeja.

Ako niste znali, velika dvorana ima 1800 sjedala, a mala dvorana 300.

Više o dvorani i njenom arhitektu možete pročitati OVDJE te na web stranici Arhitektura Zagreba OVDJE.

Autor teksta se prisjeća svojih prvih posjeta: Veliku je dvoranu prvi put posjetio 1982., gledajući na velikom ekranu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva, Jugoslavija – Honduras 1:0. Reprezentaciji Jugoslavije je trebala pobjeda od dva gola razlike za plasman u slijedeću fazu i ovaj je rezultat izazvao val žalosti. U maloj je dvorani prvi puta bio 1985., na predstavi Teatra u gostima “Crna komedija” autora Petera Schaffera.

U susjedstvu se nalazi dvorana Hrvatske matice iseljenika. Gradnju te dvorane treba gledati u kontekstu vremena kad je sve više radnika odlazilo na rad u Njemačku i druge zemlje. Hrvatska matica iseljenika osnovana je 1951. U njenoj je neposrednoj blizini Ulica Hrvatske bratske zajednice. Ta je zajednica osnovana 1894. u Pittsburghu, jedan od osnivača je bio Josip Marohnić, rođen u Hreljinu, koji je dobio svoju ulicu pored Sveučilišnog računskog centra (SRCE) i “Kockice”.

Početak šetnje pored koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. [MS 2024.] 

2. Spomenik Domovini

Spomenik domovini je izrađen po projektu Nenada Fabijanića, otkriven je 10.12.2020., između ostalih utjecaja inspiriran je i Zidom boli u Selskoj cesti nastalim u doba Domovinskog rata. Nakon njegova otkrivanja postao je službeno mjesto protokola za posjeta visokih gostiju, prije je to bio Oltar domovine na Medvedgradu, autora Kuzme Kovačića, otkriven 1994.

Najpoznatija djela Nenada Fabijanića su Upravna zgrada Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru, te ostakljena poslovna zgrada u Heinzovoj ulici, kod Zavoda za transfuziju u Petrovoj.
Najpoznatija djela Kuzme Kovačića u Zagrebu su kip Franje Tuđman smješten tek stotinjak metara južnije od Spomenika domovini te kip Dražena Petrovića ispred Sportske dvorane Cibona.

Zid od staklenih opeka u sklopu Spomenika domovini. [VR 2024.] 

 

3. Strojarsko željezničarsko naselje

Strojarsko željezničarsko naselje je sagrađeno 1898., nakon gradnje Glavnog kolodvora 1892. i željezničke radionice 1894. Prvi kontakt željeznice sa Zagrebom 1862. se odvio preko Zapadnog kolodvora nakon kojega su vlakovi nastavljali put u smjeru Siska. Tri godine kasnije, 1865., sagrađen je i odvojak pruge za Karlovac. Nakon slijedećih 5 godina, 1870., dovršena je i veza sa drugim središtem Monarhije, Budimpeštom, preko Koprivnice. No, na gradnju Glavnog kolodvora trebalo je čekati još 22 godine, dok je dvije godine prije njega, 1890., sagrađena veza istočne i južne pruge, kolosijeci koji vode uz Koturašku cestu.

Više o zagrebačkom Glavnom kolodvoru pogledajte u tekstu Tehničke enciklopedije OVDJE.

Jedna od uređenih zgrada strojarskog naselja, pogled s Ulice grada Vukovara. [VR 2024.] 

 

4. Poduzeće Janko Gredelj

Poduzeće Janko Gredelj je osnovano 1894. kao izdvojeni pogon Radionice Državnih mađarskih željeznica. S vremenom se pogon sve više razvijao i širio. Posebno je za to poduzeće značajno razdoblje početkom 60-ih kada su proizvodili putničke dizel vlakove od aluminija za prijevoz do Beograda i Splita, a učestvovali su i u izradi Srebrnih stijela za Samoborčeka.

1967. je otvoren pogon za održavanje lokomotiva u Vukomercu, a poduzeće je prozvano po narodnom heroju Janku Gredelju (1916.-1941., poginuo u napadu ustaša u Klaićevoj), 1971. tvornica mijenja ime u Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj. U 70-ima i 80-ima je poduzeće djelovalo kao radna organizacija u okviru ŽTP-a Zagreb, od 1996. se zove Tvornica željezničkih vozila Gredelj, a 2010. se u Vukomerec preselila cijela tvornica.

Više o tvornici pogledajte u tekstu na Tehničkoj enciklopediji: LINK

Važan aspekt života željezničara i radnika “Gredelja” bio je i bogat društveno-kulturni život. 1914. je osnovano Radničko športsko društvo Viktorija u okviru kojeg su se radnici bavili sportskim i kulturno umjetničkim radom. Nakon Drugog svjetskog rata se osniva KUD Vinko Jeđut (1914.-1944., ubijen na Kalniku) koje ima razne glazbene i folklorne sekcije, pjevačko i plesno društvo i druge ogranke. Jedna od sekcija KUD-a je bila i Dramska grupa Coccolemocco koja je osnovana u II e razredu V. gimnazije pod vodstvom Branka Brezovca.

Hrvatsko planinarsko društvo Željezničar je jedno od najvećih i najaktivnijih planinarskih društava u Hrvatskoj. Osnovano je 1950. i između ostaloga skrbi o Planinarskom domu na Oštrcu u Samoborskom gorju, a njegova speleološka sekcija je uz onu u PD Velebit najaktivnija u zemlji. Najpoznatiji su njeni članovi bili speleolozi Vlado Božić i Srećko Božićević. Članovi društva su uredili transverzalu “Beži Jankec” kojom se preko Medvednice prolazi staza od zagrebačkog Glavnog kolodvora do željezničke stanice Stubičke Toplice. Isplati se posjetiti prostore društva radi atmosfere planinarskog doma usred grada.

Odmah pored ureda planinarskog društva se nalaze prostori sada zapuštene kuglane, a s druge je strane gostionica Radnić koja se u doba kada je kuglana bila aktivna zvala Čunj.

Nedaleko od te zgrade se nalazi prostor kojeg je nekad koristila mjesna zajednica i u kojem su se, pod imenom Klub Željezničar, povremeno održavali punk koncerti.

Više o kompleksu državne željezničke strojarnice pogledajte OVDJE u tekstu “Urbanističko-arhitektonske karakteristike kompleksa strojarnice državne željeznice” autorice Biserke Bilušić objavljene u časopisu Prostor, broj 1/1993.

Tekst Vlade Božića o uzbudljivim speleološkim istraživanjima pročitajte OVDJE.

U dvorištu nekadašnje tvornice, i nadalje vidljiva s Trnjanske ceste, je bista narodnog heroja Vinka Jeđuta nepoznatog autora i godine postavljanja.

Pogled na radionicu Državnih željeznica (Gredelj) iz 1933. [FB-ZG 2024.] 

Prizor iz Tvornice Gredelj, velika preša. [VR 2006.] 

Mapa “Gredelj – mapa proizvodnih jedinica” nastala kao dio projekta “Gredelj – stanje između” u izvedbi Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja pod vodstvom Antonije Komazlić prema ideji Saše Šimprage. Mapa se može vidjeti ovdje: https://www.docdroid.net/lVSQg7M/tzv-gredelj-mapa-jednom-proizvodnih-jedinica-tisak-pdf [MS 2024.] 

5. Paromlin

Na lokaciji Paromlina se već 1831. nalazila Radionica za izradu vojničkih kapa i lakirane kože Josipa Tömöra koja je postojala sve do 1852. Samo godinu dana nakon dolaska željeznice u Zagreb, 1863., gradi se najstarija zgrada Paromlina po projektu Janka Jambrišaka. Sudbina Paromlina je bila vezana uz protekcionistička pravila Austro Ugarske monarhije, ali i poslijeratne Kraljevine Jugoslavije tako da je imao velike uspone i padove gospodarske aktivnosti. Pored Paromlina su se na toj lokaciji nalazile i Prva hrvatska tvornica tjestenine te Hortus, prva hrvatska tvornica konzervi.

Veliki požar 1988. je bitno oštetio zgradu Paromlina koja je od tada pa sve do početka rekonstrukcije i prenamjene u objekt Gradske knjižnice bila izvan funkcije.

Više o zgradi Paromlina pročitajte na web stranici Arhitektura Zagreba OVDJE.

Pogled na jug, u pozadini Trnje sa Paromlinom i rijekom Savom, snimio Ivan Standl, snimljeno 1871. [FB-ZG 2024.] 

Prizor iz Paromlinske ulice, 1962., snimila Neda Dravinac. [FB-ZG 2024.] 

6. Trnjanska cesta

Trnjanska je cesta jedna od nekoliko glavnih zagrebačkih cesta “starog doba” koje su vodile iz središta grada prema periferiji i okolnim mjestima. Neke od tih cesta su još uvijek žive i aktivne, bilo u punoj mjeri (Maksimirska cesta, Savska cesta), bilo u smanjenom obimu (Ilica, samo za jedan smjer ili Samoborska cesta), bilo u bitno manjem obimu (Tratinska/Ozaljska), a neke od njih su razvojem grada postale nebitne lokalne komunikacije (Trnjanska ali i npr. Borongajska cesta).

Trnjansku cestu je prvi put presjekla željeznička pruga i odsjekla ju od njenog početka, Petrinjske ulice, koja je vodila prema savskoj skeli. Sa središtem grada je cesta ostala povezana tek pješačkim nathodnikom sagrađenim za otvaranja Glavnog kolodvora. Drugo presjecanje je doživjela 1970. kada je izgrađena Palača Pravde po projektu Ninoslava Kučana. Treće presjecanje je doživjela izgradnjom pothodnika Slavonske avenije ispod Ulice Hrvatske bratske zajednice 1978. godine.
I druge povijesno važne trnjanske ulice su više puta presijecane gradnjom novih komunikacija i zgrada tako da su i od njih ostali tek komadići: Paromlinska, Miramarska pa i Koturaška cesta.
Nekad je Trnjanska cesta imala sve karakteristike glavne gradske ulice (tržnica, kino, trgovine itd) i za stanovnike Trnja je imala ulogu korza za lijepih večeri i vikenda. A taj je korzo vodio sve do rijeke Save, do trnjanske skele, koja je za ljetnih mjeseci bila izvor igre i zabave za omladinu iz kvarta, uz kupanje i zafrkanciju.

Trnjanska skela 1956. [FB-ZG 2024.] 

 

7. Birtije: Peti kupe, birc Željezničar, Cug

Birc Željezničaru je otvoren 1965. i možda je najbolji još živući predstavnik klasičnih radničkih birtija u cijelom gradu. Njegov je vlasnik potvrdio da je od te godine lokal tek minimalno mijenjan i većina inventara je još uvijek originalna.

Birc Cug je otvoren 1991., i poznat je po svojim sjedalima/klupama koje su prenesene iz čuvenih “kaubojaca”, vlakova kakvi su nekad prometovali u okolici grada (npr za Zagorje). Prije toga je u toj kući bila blagajna za sve one koji su u Paromlin donosili svoje žito na proces mljevenja.

Klub Peti kupe je novo mjesto, otvoreno 2024., namijenjen je DJ i sličnim nastupima, a otvoren je u staroj kući strojarničkog naselja koja je uzeta u zakup od HŽ-a na 20 godina i temeljito preuređena.

Caffe bar “Željezničaru” na početku Trnjanske ceste. [VR 2024.] 

8. Savez izviđača Hrvatske

Savez izviđača Hrvatske se nalazi u kući sagrađenoj 1900. za potrebe ureda Paromlina. Danas u njoj u 7 stanova još uvijek živi 13 stanara. Savez izviđača je osnovan 1951. u Zagrebu kao Savez izviđača Jugoslavije, a 1993. je osnovan Savez izviđača Hrvatske.

Kuća sagrađena 1900. za potrebe ureda Paromlina, a u kojoj je danas, uz nekoliko stanova i ured Saveza izviđača Hrvatske. [MS 2024.] 

9. Pješački nathodnik/pothodnik

Izgradnjom Glavnog kolodvora 1892. odmah je sagrađen i pješački nathodnik kao poveznica između tada još vrlo rijetko naseljenog Trnja i središta Zagreba odnosno kao veza Trnjanske ceste i nekadašnjeg njenog gradskog dijela, Petrinjske ulice.

U to je doba postojao i plan izgradnje kolskog podvožnjaka ispod same zgrade Kolodvora i radi toga je središnji dio Tomislavova trga spušten kako bi omogućio lakši ulaz u podvožnjak. Nažalost, ta se prometna veza nikad nije ostvarila zbog nezainteresiranosti gradske uprave za bolje povezivanje središta grada s tada još vrlo rijetko naseljenim Trnjem.

Nathodnik je dolaskom elektrovuče krajem 60-ih povišen za 1 metar kako bi omogućio ugradnju električnih instalacija, a 1974. je zatvoren radi otvaranja pothodnika. Demontiran je 1979.

Prvi je pothodnik izgrađen 1974., a velike promjene su nastupile izgradnjom Importanne trgovačkog centra, prvoga u Zagrebu, 1994.

Treba napomenuti da su prije izgradnje pothodnika autobusi za Novi Zagreb polazili iz Ulice Grgura Ninskoga (iza Esplanade), sa Mažuranićeva trga te sa Jelačić placa.

Pješački nathodnik iznad Glavnog kolodvora, snimljeno 1957. [FB-ZG 2024.] 

 

Ulaz u Pothodnik sa sjeverne strane, 1975. [FB-ZG 2024.] 

Pogled na nadstrešnicu južnog izlaza iz Pothodnika sa terase iznad njega. [MS 2024.] 

10. Bivša zgrada Zagrebačke banke

1914. je osnovana Gradska štedionica koja je imala sjedište na Trgu bana Josipa Jelačića, u 60-ima je ta banka preimenovana u Komunalnu banku, a nekoliko godina kasnije u Kreditnu banku Zagreb, a zatim u Zagrebačku banku.

Zgrada u Paromlinskoj cesti je sagrađena 1962.-1964. za potrebe Komunalne banke, a projektant je bio Kazimir Ostrogović. Zgrada je više puta nadograđivana, a nakon što ju je banka napustila 2012. ostala je bez stanara i propadala da bi 2024. bila srušena.

Više o bivšoj zgradi Zagrebačke banke pogledajte na web stranici arhitektura-zagreba, OVDJE.

Ostala važna djela Kazimira Ostrogovića su zgrada Gradskog poglavarstva, Pupinovo naselje, Institut Ruđer Bošković i Fakultet strojarstva i brodogradnje.

Što se tiče objekta koji se gradi na mjestu zgrade banke poznato je samo da će se u njemu nalaziti poslovni prostori.

 

Zgrada Zagrebačke banke u Paromlinskoj cesti, snimljeno 1973. [FB-ZG 2024.] 

 

11. Ruševine objekta kod Autobusnog terminala

Prolaskom iznad pothodnika dolazi se na prostor na kojem je između dva svjetska rata bila Tvornica lustera Antun Res da bi ga nakon Drugog svjetskog rata Tvornica vaga Zagreb. U 90-im su godinama  prostori tvornice srušeni i tamo je bilo parkiralište čije se korištenje naplaćivalo, među prvima južno od željezničke pruge.

Između tog prostora i početka Paromlinske ulice se nalaze ostaci objekta sagrađenog u 90-ima u kojem je bila diskontna trgovina, sjedište tvrtke je bilo u Đakovu. Nakon što je objekt propao postao je poznat po grafitima, a u njemu je i street art umjetnik Lonac 2016. napravio instalaciju “HeArtbeats”. Više o njoj pogledajte OVDJE.

Razgovor na prostoru nekadašnje Tvornice vaga (prije toga tvornica lustera) gdje je u 90-ima bilo parkiralište. [MS 2024.] 

 

12. Stambene zgrade arhitekta Ostrogovića u Miramarskoj cesti

Dvije stambene zgrade na samome početku Miramarske ceste također su djelo arhitekta Kazimira Ostrogovića, a sagrađene su 1960. Više o njima pronađite na web stranici arhitektura-zagreba.com, OVDJE.

Pogled na istočnu stambenu zgradu Kazimira Ostrogovića s početka Trnjanske ceste. [VR 2024.] 

13. Gradsko poglavarstvo

Zgrada Gradskog poglavarstva je sagrađena 1956. – 1958. po projektu Kazimira Ostrogovića. Više o njoj pronađite na web stranici arhitektura-zagreba.com, OVDJE.
Na jednoj od fotografija uz ovaj tekst se vidi stara kućica na rubu parcele, u kutu Ulice grada Vukovara / Miramarske ceste, tamo je do gradnje zgrade poglavarstva bila tvornica turpija.

Zgrada poglavarstva u svojoj sredini ima zelenu površinu, a u njenom središtu se između dva nosiva stupa zgrade nalazi skulptura kipara Branka Ružića imenom “Korablja”. Skulptura je izrađena 1966., a postavljena 1970.

Prostor između Gradskog poglavarstva i koncertne dvorane koji se danas zove Trg Stjepana Radića je u 80-ima nosio naziv Trg revolucionara i bilo je zamišljeno da predstavlja novi centar grada.

Sjeverno od zgrade se nalazi Park Adolfa Mošinskoga (zagrebački gradonačelnik od 1892. do 1904.), a južno od njega je Park Stjepana Srkulja (zagrebački gradonačelnik od 1917. do 1920. te od 1928. do 1932.). Parkovi su dobili ta imena u doba gradonačelnika Milana Bandića, prije toga su to bile bezimene zelene površine.

Pogled na zgradu Gradskog poglavarstva, ispred nje je vidljiva kućica gdje je nekad bila Tvornica turpija, snimljeno 1960. [FB-ZG 2024.] 

 

14. Miramarska cesta

Miramarska cesta je jedna od četiri nekadašnje cestovne komunikacije starog Trnja u smjeru sjever-jug (Trnjanska, Strojarska, Paromlinska, Strojarska), a dobila je ime po gostionici Miramare, koja je otvorena početkom 20. stoljeća, a nazvana je po poznatom dvorcu kod Trsta.

Podvožnjak na Miramarskoj cesti je prvi takav objekt u gradu, sagrađen je 1913., dok su svi ostali stariji željeznički nadvožnjaci (Savska cesta, Tratinska, Adžijina, Nova cesta) građeni tek u 30-im godinama 20. stoljeća. U Miramarskoj je cesti i jedna od najstarijih benzinskih pumpi u gradu.

U blizini Miramarske ceste (između Bednjanske i Vukovarske, sa zapadne strane, otprilike na lokaciji današnje Sportske dvorane Martinovka i južnije od nje, bilo je sportsko igralište Viktorije. Od 1923. su tamo bila i teniska igrališta te klizalište. Južno od današnje Vukovarske, na Vrbiku, se u toj ulici nalazilo i moto trkalište.

Miramarska je cesta odlično mjesto za razgovor o filmovima koji su snimani na području Martinovke i Trnja. Na samome početku Miramarske ceste, u suterenu obiteljske kuće s kućnim brojem 8, snimane su 1985. neke scene filma Rajka Grlića “Za sreću je potrebno troje” , ta je kuća glumila dom dvaju junakinja filma. Na Martinovki je 1995. sniman i film Željka Ogreste “Isprani”. U središtu Trnja, u Bosutskoj ulici, snimao je 1981. Zoran Tadić svoj film “Ritam zločina”, a u Držićevoj je ulici 1962. sniman film Orsona Wellsa “Proces”.

Otvorenje Miramarskog podvožnjaka 1913. godine. [FB-ZG 2024.] 

Gostionica Miramare, snimljeno nepoznate godine. [FB-ZG 2024.] 

15. Koturaška cesta

Prvo hrvatsko društvo biciklista je 1885. izgradilo biciklističko trkalište na prostoru uz današnju Koturašku koja tada i dobiva to ime (koturaš je bio tadašnji naziv za biciklista). Pruga uz Koturašku cestu je sagrađena tek 1890.

Cesta je podijeljena od 1974. i gradnje pothodnika koji ju je rasjekao na dva dijela, istočni je dio dugačak tek stotinjak metara.

Koturaška cesta je cesta uz koju je tijekom vremena bilo tek nekoliko stambenih objekata, ali mnoštvo obrtničkih radionica, skladišta, manjih tvornica … ili jednostavno zapuštenih parcela.

Zanimljivo je prolistati telefonski imenik iz 1964. i potražiti tko je sve tad imao telefon u Koturaškoj cesti, na taj se način vrlo lako može pronaći tko je sve koristio prostore uz cestu, te podatke možete vidjeti u posebnom tekstu, OVDJE.

Pogled na istočni dio Koturaške ceste. [VR 2024.] 

 

16. Caffe Teatar Bagatella

Caffe teatar Bagatella je otvoren 1978., otvorili su ga i vodili Slavica Maras (1933.-2010.), glumica i mlađa sestra Nele Eržišnik rođ. Maras (1922. -2007.), i tenisač, pisac i redatelj Marko Mikulandra.

Autor teksta je bio u kazalištu sredinom 80-ih i gledao monodramu Zijaha Sokolovića “Glumac je … glumac je … glumac”.

Kazalište je sad zatvoreno, iako se vidi da su kuća i dvorište uredni, čini se da netko još živi u tom prostoru. Posljednji post na FB profilu kazališta je iz 2016.

Dvorište nekadašnjeg Caffe teatra Bagatella u Bednjanskoj ulici. [MS 2024.] 

 

17. Stambene zgrade Drage Galića

Arhitekt Drago Galić je projektirao dvije stambene zgrade u Ulici grada Vukovara, na kućnim brojevima 35-35a (sagrađena 1953.) i 43-43a (sagrađena 1957.)

Više o tim zgradama pronađite na  web stranici arhitektura-zagreba.com, OVDJE (Ulica grada Vukovara 35a) te OVDJE (Ulica grada Vukovara 43).

Druga najpoznatija djela Drage Galića su Dom umirovljenika u Klaićevoj te stambena zgrada na uglu Svačićeva trga i Žerjavićeve.

Pogled na stambenu zgradu Drage Galića u Ulici grada Vukovara, snimljeno 1965. [FB-ZG 2024.] 

18. Fakultet elektrotehnike i računarstva i KSET

Zgrada Fakulteta elektrotehnike i računarstva (nekad ETF) sagrađena je 1965. po projektu Božidara Tušeka. Nove prostore fakulteta usmjerene prema Ulici grada Vukovara projektirao je Marijan Hržić, sagrađeni su 1988. Prije su na mjestu tih prostora bile dvije male kućice na koje je autor teksta gledao s prozora učionica za vrijeme pauzi.

Više o zgradi FER-a pronađite na  web stranici arhitektura-zagreba.com, OVDJE

Ostala poznatija djela Božidara Tušeka su Dom sportova, Filozofski fakultet i hotel Internacional.
Ostala poznatija djela Marijana Hržića uključuju poslovni kompleks Cibona, zgradu Porezne uprava u Aveniji Dubrovnik te zgradu Nacionalne i sveučilišne biblioteke.

Fakultet je u 80-ima, za vrijeme studiranja autora teksta, imao 5 velikih predavaonica označenih imenima B1 do B5, a kolokvijalno ime za caffe bar Sutla na križanju Bednjanske i Unske je bilo B6. U njemu se tada u prijepodnevnim satima piti “armirana kava” – što je značilo konjak ili pelinkovac, jer se u to doba u prijepodnevnim satima u lokalima nisu smjela točiti žestoka pića.

Druga alkoholna zanimljivost vezana uz taj fakultet je ta da je u najvećem prostoru Zavoda za telekomunikacije i informatiku nekad bila stara telefonska centrala nakićena bocama ispražnjenima nakon obrana diplomskih, magistarskih i doktorskih radova.

Klub studenata elektrotehnike, KSET, osnovan je 1975. i gotovo od samih početaka koristi prostore bivše kotlovnice fakulteta i najaktivniji je studentski klub u gradu. Autor teksta je i sam bio član kluba sredinom 80-ih, u Planinarskoj sekciji – sjeća se izleta iz 1986. godine na Oštrc i Bitoraj. KSET organizira mnogo različitih aktivnosti, a jedna od najneuobičajenijih je Elektroplaninarski reli koji se održava svake godine.

Web stranica KSET-a je OVDJE.

Razgovor o prostoru nekadašnje Geofizike u Bednjanskoj ulici, u pozadini zgrada FER-a, trenutno u rekonstrukciji. [MS 2024.] 

19. Majur Gradske vrtljarije u Bednjanskoj ulici i okolica

Taj je dio Martinovke oduvijek bio dom skladištima i radionicama … a najzapadnija strana, ona do Savske ceste, uz nekadašnji potok Kraljevec, bila je dana na korištenje Gradskoj vrtljariji. Jedan od objekata vrtljarije je bio i majur, mjesto gdje je odlagan alat, spremana oprema, a može biti da su se tu nalazili i konji koji su vukli kola. Vrtljarija je osnovana 1893. i imala je svoje sjedište upravo na Martinovki, sve do 1934. godine. Tada se ona seli u Remetinec, a majur ostaje bez namjene. No, 1937. se osniva Gliptoteka (tadašnji je naziv bio Gipsoteka) i dio zbirki je bio privremeno smješten u majur, sve do 1945. kada je Gliptoteka otvorila prvu izložbu u sadašnjem prostoru u bivšoj tvornici kože Almeria (osnovana 1864., nastradala u velikom požaru 1926., prestala s radom 1938., dana na korištenje Gliptoeci 1941.).

O povijesti Gliptoteke pročitajte na web stranici Hrvatskih virtualnih muzeja, OVDJE, a također OVDJE i OVDJE.

Nakon Drugog svjetskog rata prostori su korišteni za razne namjene, posljednjih desetljeća kao stambeni prostor (prezimena sa poštanskog sandučića: Pleić, Krizmanić, Tkalčec), a okolna dvorišta su udomila radionice različitih vrsta. U jednom od zapuštenih skladišta je bila firma Jadran nautika koja je radila brodove i 2018. je otišla u stečaj,

O tim smo dvorištima saznali ponešto od gospođe Marije Košćak koja živi od rođenja u kućici između Koturaške i Bednjanske, trenutno je jedna među posljednjim stanarima na dijelu Koturaške od Miramarskog podvožnjaka do Unske. Nekada je radila u Standard konfekciji pa Lantei (dok je tamo radio Ante Žužul koji sad vodi Školsku knjigu i pokreće radove na terenu geofizike).

U njenom je dvorištu radionica s lijeve strane (istočno) nekad bila tokarska radionica Borošak, a popravljali su i aute. Do nje (južno) je bila bravarija Beroš – taj je lokal sada zatvoren i zapušten. Sa strane Bednjanske ulice je bio autolimarski i mehaničarski servis Felja. S te strane ima još zapuštenih obrtničkih zgrada, no tamo još uvijek radi i stolar Prašnički. U tom je kompleksu bila i limarija Topalović. Tamo gdje je sada auto servis Jurinčić je nekad bila firma Drvoplastika.

Na velikoj zapuštenoj parceli između Koturaške i Miramarskog podvožnjaka je nekad bio teren i skladišta građevinske firme Tempo. Prema iskazu gospođe Košćak nakon osamostaljenja Hrvatske je taj teren preuzeo neki kriminalac, tamo su bile hrpetine smeća u starim barakama. Taj je čovjek umro oko 2022. godine, sad u taj prostor zalazi neki drugi čovjek, i nadalje je nered. Na dijelu parcele do Miramarske je sve iskrčeno jer je Toplana radila neke radove pa su morali osigurati dostup. Sa strane Bednjanske je na lokaciji gdje je Auto Pleter nekad bio auto servis, kaže gospođa da tu firmu sad drže nasljednici.

 

Nekadašnji majur Gradske vrtljarije u Bednjanskoj ulici, sada zapušten. [MS 2024.] 

20. Plitvička, Kupska i Koranska ulica: Niz događaja koji su ih obilježili

Prostor Plitvičke, Kupske i Koranske ulice je još jedna od lokacija na kojoj staro (obiteljske kuće) i novo (poslovne zgrade iz raznih razdoblja) žive jedno do drugoga gotovo se dodirujući. A takva je i povijest tog prostora, posve različiti događaji i priče se u vremenskoj liniji gotovo dodiruju.

Između današnjih Koranske i Kupske ulice je 1924. sagrađeno nogometno igralište NK Građanski. To je igralište imalo mjesta za 8000  gledatelja na jednoj tribini te 3000 na drugoj. Igralište je srušeno 1950. te je na njegovoj lokaciji 1958.-1960. sagrađena zgrada Elektre.

Pogledajmo kratki pregled najvažnijih događaja vezanih uz NK Građanski te najveće stadione u gradu Zagrebu:

• 1911.: Osnovan je NK Građanski
• 1921.: Sagrađen je stadion Concordije u Kranjčevićevoj ulici, tada najveći u gradu
• 1934.: Sagrađen je Sokolski stadion na Sveticama koji je imao kapacitet 50 000 gledalaca, no on nije bio namijenjen za nogometne utakmice već za sletske priredbe koje su u to vrijeme bile vrlo popularne. Drvene tribine su izgorjele 1941., a nakon Drugog svjetskog rata su tamo bila igrališta pod upravom JNA.
• 01.05.1945.: Odigrana je posljednja utakmica NK Građanski, svega 7 dana prije oslobođenja Zagreba
• 1952.-1969.: Građen je stadion u Maksimiru, sve do sada najveći u gradu, arhitekt je bio Vlado Turina. Prije stadiona se na toj lokaciji nalazilo malo igralište, gostionica te samostan

Nakon Drugog svjetskog rata u Kupskoj je bio prostor Organizacije, zvali su je ljudi Orga. Tamo su se uz zborove građana, razne tečajeve održavale i plesne i muzičke večeri. U Orgi je propjevala Zdenka Vučković, u Kupskoj je ulici kao mala živjela Zdenka Kovačiček, a navodno su s Trnja i Ana Štefok i Višnja Korbar.

1964. je u Sutlanskoj ulici osnovana Matematička gimnazija, u zgradi u kojoj je sada Elektroprivreda. Taj je prostor bio premalen za školu takvog profila pa se od 1973. do 1976. gradila zgrada na Jordanovcu u koju je škola ubrzo nakon toga preseljena. U toj su školi tada ujedinjene XV, XIV i dio VII gimnazije. Godinu kasnije, u školskoj godini 1977./1978., nastupio je Šuvarov sistem srednjeg obrazovanja, a škola je preimenovana u Matematičko-informatički obrazovni centar (MIOC). 1982. školi je dodano i ime Vladimira Popovića (više o njemu pronađite OVDJE). Početkom 90-ih školi je dano staro ime, XV gimnazija.

U isto to vrijeme dok je u Sutlanskoj ulici Matematička gimnazija podučavala neke od najtalentiranijih učenika grada za prestižna tehnička zanimanja u susjednoj je Plitvičkoj ulici, u jako lošim uvjetima, u jednoj sobi niskoga stropa, bez struje i vode, živio Ivan Kujundžić, djed jednog od voditelja šetnje, Vanje Radovanovića. Vanja nikad nije upoznao svojeg djeda koji je u spomenutoj staroj kućici umro krajem 60-ih. Ivan je prije Drugog svjetskog rata bio dobro situiran gradski činovnik međutim neuredan život, kocka, alkohol i ostali poroci, kao i promjena društvenog sistema nakon Drugog svjetskog rata odveli su ga do društvenog dna na kojem je životario sve do smrti.

Posljednji događaj koji je taj djelić Martinovke lansirao na naslovne stranice novina bilo je katastrofalno klizanje tla na gradilištu nove zgrade Elektroprivrede kada se 23.09.2007. urušio dio Kupske ulice u dužini od 40 metara nakon što je popustio dio zaštitne konstrukcije jame gradilišta duboke čak 19 metara i u koju je ušla podzemna voda. U jamu su otklizali i dijelovi okolnih kuća tako da su stanari morali biti smjesta iseljeni, a ispražnjene su i okolne uredske zgrade zato što je postojala opasnost i od rušenja dizalica na gradilištu čiji su temelji počeli pucati.

Nakon višegodišnjeg suđenja tek je 2012. vijeće zagrebačkog Županijskog suda nepravomoćno presudilo da je kriv direktor projektantske tvrtke jer je, iz nehaja, ugrozio živote stanara. Međutim, u javnosti je prevladavao stav da su pravi krivci zapravo investitor i projektant koji su na malome prostoru neprikladnom za tako veliku građevinu projektirali zgradu sa prevelikim i predubokom temeljima čija je izvedba bila osuđena na propast. Više i tom slučaju pročitajte OVDJE.

Plitvička ulica, mural “Baba Luna” kojeg je naslikao Boris Bare 2019. [MS 2024.] 

 

21. Tvornica baterija Croatia i susjedna joj Radonjska ulica, kao arhetip “starog trnja”

Šetači su nakon Kupske ulice posjetili obližnju Radonjsku ulicu. Ta je ulica, osobito njezin slijepi završetak, najbolji primjer kako je nekad izgledalo staro Trnje i kako se živjelo u njemu, u malenim kućicama, bez struje i vode. Sadašnje građevine imaju struju, no upitno je da li imaju vodovodni i kanalizacijski priključak, a tome zaključku doprinosi i pumpa za vodu, “Železni Francek”, koji se nalazi na njenom zavoju. .

Tvornica baterija Croatija je započela svoj život davne 1986. na adresi Bogovićeva 9 pod imenom Elektroindustrija Paspa i sinovi. Od 1920. je tvornica djelovala na adresi Gundulićeva 41, a 1928. se preselila u Koturašku 69. Proizvodnja baterija je opadala nakon osamostaljenja Hrvatske i novih društveno-ekonomskih odnosa, a 1996. se tvornica preselila u Ivanić Grad.

Kao zanimljivost, u medijima se spominjalo da je Tvornica baterija Croatija svojim proizvodima učestvovala čak u svemirskom programu NASA-e. Pogledajte naslov intervjua za dnevnik 24 sata sa Miroslavom Barišićem, najpoznatijim kao dugogodišnji predsjednik NK Dinama, koji je u jednoj od ranijih životnih faza bio i direktor Tvornice baterija Croatia: “Moje Croatia baterije išle su na Mjesec s Apolom 11, a iz Dinama me neće po treći put otjerati”

O povijesti tvornice prije Drugog svjetskog rata pročitajte više u znanstvenom radu Mire Dimitrijević iz 1988. kojeg možete naći OVDJE.

Elektroindustrija Paspa i sinovi, Koturaška cesta 69, oko 1930. godine. [FB-ZG 2024.] 

22. Dvorište s kućicama u Koturaškoj 71-73

Teško je reći u kojoj je mjeri povijest dvaju kuća na adresi Koturaška 71 i 73 povezana s Gradskom vrtljarijom, no zasigurno su bar dio vremena dijelili prostor na zapadnome kraju Koturaške ulice. Prema riječima nekih od stanara tih kuća zgrade su građene u 20-im godinama 20. stoljeća, dok je Gradska vrtljarija preselila na prostore u Remetincu 1934.

Nakon Drugog svjetskog rata u dvorišnim je objektima tih kuća građevinska firma Tehnika imala svoje stolarske radionice, a nakon njene selidbe su se u njih uselili neki od njihovih bivših radnika.

Dvorište zgrade Koturaška 75, u pozadini novi objekt Ministarstva unutrašnjih poslova. [VR 2024.] 

 

23. Zemljakove škole (OŠ Tin Ujević, srednja škola), Barutanski put, Gradska vrtljarija, potok Kraljevec, zgrada MUP-a

Na lokaciji sadašnje Osnovne škole Tina Ujevića je nekad davno (krajem 19. stoljeća) tekao potok Kraljevec, a uz njega je bio put zvani Barutanski put, te po tome možemo zaključiti da se tu nalazila i gradska barutana. 1893. je osnovana Gradska vrtljarija koja je na korištenje dobila lokaciju barutane pa je onda uz tu promjenu i nekadašnji Barutanski put prozvan Cvjetnom cestom koja je vodila prema jugu, sve do potoka Kunišćaka (današnja trasa Šetališta Jurja Gagarina). Gradska se vrtljarija zadržala na tome mjestu sve do 1934. kada se preselila u Remetinec. Nakon Drugog svjetskog rata Gradska vrtljarija čak triput mijenja ime, 1948. u Nasadi, 1962. u Flora, a 1977. se Flora, Rasadnik Jankomir i Unikum Hortikultura udružuju u novo gradsko poduzeće Zrinjevac

Prazni prostor nastao 1934. preseljenjem Gradske vrtljarije je iskorišten za gradnju dvaju škola. 1935. je po projektu Ivana Zemljaka uz Koturašku cestu sagrađena zgrada osnovne škole, a 1938. je na lokaciji uz Ulicu grada Vukovara (tada Varaždinska ulica) sagrađena Obrtna gradska produžna škola, također po projektu Ivana Zemljaka. 1940. je u tu školu preseljena služba Državne sigurnosti NDH, a poslije Drugog svjetskog rata u njoj svoje urede sve do sada ima Ministarstvo unutarnjih poslova – dakle, sudbina zgrade je vrlo slična onoj koja je zadesila zgradu Trgovačke akademije na Trgu kralja Petra Krešimira: U nju je samo dvije godine nakon otvorenja uselilo Ministarstvo obrane NDH, u doba Jugoslavije u toj je zgradi bilo sjedište V. vojne oblasti, a osamostaljenjem Hrvatske u zgradu je uselilo Ministarstvo obrane čija je uprava i danas u njoj.

S druge strane, zgrada osnovne škole je ostala vjerna originalnoj namjeni, no tijekom vremena je mnogo puta mijenjala svoja imena, prije sadašnjeg imena najduže je nosila ime Osnovna škola Hasana Kikića.

Više o zgradi Osnovne škole pročitajte na web stranici Arhitektura Zagreba OVDJE, a o zgradi Ministarstva unutrašnjih poslova na Ulici grada Vukovara OVDJE.

Kratki prikaz povijesti Osnovne škole Tina Ujevića možete pročitati na web stranici Zagrebački kutak, OVDJE.

 

Osnovna škola Tina Ujevića. [VR 2024.] 

(Vanja)

Vezani tekstovi:

• Vremenska i socijalna rupa (raskršće Bednjanske i Unske ulice)
• Odumiranje Geofizike
• Tamo gdje je vrijeme stalo (Koturaška cesta)
• “Kruge, Pile i Savica … i poneka riječna ulica”: Šetnja kroz prošlost, sadašnjost i budućnost istočnog Trnja
• Trnjanskih 69 rijeka
• Izložba: Arhitektura zagrebačkih četvrti – Trnje (2020. godina)
• Tramvaj na Trnju
• Autobusi na Trnju
• Naselje Kanal

Zanimljive poveznice:

• razgovor Saše Šimprage s arhitektom, kritičarom i teoretičarom arhitekture i dizajna Marojem Mrduljašom na temu urbanizma u gradu Zagrebu, između ostaloga i o nekima od prostora Martinovke (Trg Stjepana Radića, prrostor Gredelja …) objavljen 2016. na web portalu Vizkultura
• tekst “60 godina ulice grada Vukovara: 80 godina života, 65 godina burnog razvoja” na blogu Nepoznati Zagreb
• tekst “Biciklistička staza uz Ulicu grada Vukovara: Najvažnija gradska biciklistička magistrala” na blogu Nepoznati Zagreb.