“Kruge, Pile i Savica … i poneka riječna ulica”: Šetnja kroz prošlost, sadašnjost i budućnost istočnog Trnja

12.03.2022. održana je šetnja pod naslovom “Kruge, Pile i Savica … i poneka riječna ulica” kojom su, uz vodstvo Vanje Radovanovića, zainteresirani šetači mogli proći tim dijelom Trnja uz razgovore na temu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti tih kvartova. Poznavanje prošlosti objašnjava mnoge fenomene sadašnjosti i daje smjerokaze za odabir puteva u budućnost tako da ćemo ovaj tekst započeti kratkim pregledom prošlosti istočnog Trnja.

O davnoj povijesti Trnja nema puno podataka, no ti koji postoje dobro se uklapaju u dosad poznata saznanja o životu u ovim krajevima. U 50-im godinama prošloga stoljeća na gradilištu Strojarske tehničke škole Fausta Vrančića nađeni su nalazi iz antičkog doba na pretpostavljenoj trasi ceste iz rimskog doba koja je vodila od Andautonije prema sjeverozapadu. Na toj su trasi nađeni i još neki nalazi izvan područja Trnja: ostaci vrča uz Savsku cestu (kod križanja s Ulicom grada Vukovara) te nalazi u Stenjevcu.

Što se kasnijeg perioda tiče, 1911. je na Krugama nađeno avarsko-slavensko groblje iz ranog srednjeg vijeka (oko 800. godine).

U srednjem vijeku Trnje je pripadalo Gradecu (uz iznimku manjeg dijela na području današnje Sigečice), za razliku od zapadnih dijelova današnjeg prostora grada Zagreba koji su pripadali Kaptolu. Razlozi za vlast Gradeca nad tim predjelom su bili osiguravanje poljoprivrednog zemljišta za uzgoj hrane te pristup prijelazima preko rijeke Save. Najstariji poznati prijelaz Save (gaz) bio je kod Savske Opatovine, na krajnjem zapadu današnjeg grada. Poslije je uređen prijelaz zvan “Kraljev brod” koji se nalazio na Trnju, vjerojatno negdje blizu današnjeg Mosta slobode, a 1764. tamo je postavljen i pontonski most. No, već 1783. car Josip II izdaje odobrenje za gradnju prvog mosta preko Save, na poziciji današnjeg Savskog mosta, čime je Trnje ponovno postalo “slijepo crijevo” okolice grada, bez prometne uloge koju je preuzelo tada brzo rastuće predgrađe imena “Predgrad Sava” koje se pružalo uz Savsku cestu.

No, vratimo se još koji korak dalje u prošlost: Na prvi spomen imena Trnje nailazi se u 16. stoljeću, stanovnici Trnja su bili isključivo gradski kmetovi. Na početku 18. stoljeća na Trnju je živjelo 17 obitelji, po popisu stanovništva 1801. godine na Trnju je bilo 8 kuća i 112 stanovnika (prosjek: 14 osoba po kući/domaćinstvu), dok je po popisu stanovništva 1853. godine (3 godine nakon proglašenja ujedinjenja Gradeca i Kaptola u grad Zagreb) nabrojano 25 kuća i 152 stanovnika. Po tim se podacima vidi da se broj stanovnika vrlo malo mijenjao i da je, čini se, ovisio o prirodnim nepogodama (poplavama).

Središte naseljenosti tadašnjeg Trnja je bilo oko današnje Školske ceste te ulice Kruge koja je tada vjerojatno bila tek običan poljski put. U dokumentima se spominje zadruga obitelji Šćrbec koja se nalazila na mjestu početka današnje Križne ceste, tamo gdje Kruge “dodiruju” današnje naselje Savica. U 80-im godinama prošloga stoljeća još su postojale dvije kuće iz 19. stoljeća, na adresama Križna cesta 5 i Kruge 79, no one danas više ne postoje. Po našim saznanjima najstariji postojeći objekti su gospodarske zgrade posjeda obitelji Kulmer koje se nalaze tik iza raspela na raskršću Kruga, Drinske i Lastovske ulice. Danas se u njima nalazi auto praonica te autokovačka radionica koja djeluje zatvoreno.

Brijačnica Vjekoslava Šćrbeca, Kruge 62, u 30-im godinama. [FB-ZG 1934.] 

Vrijedi napomenuti da se identitet Kruga kao ulice i naselja može uočiti još iz ranog doba naseljavanja Trnja, dok se Savica kao zaseban kvart počela spominjati tek nakon izgradnje “Autoputa” u kasnim 40-im i ranim 50-im godinama, a osobito tek nakon urbanizacije dijela južno od današnje Slavonske avenije (nekad Avenija bratstva i jedinstva), u 70-im godinama prošlog stoljeća. Prije toga je taj predjel smatran južnim dijelom Kruga.

1850. Trnje je uključeno u administrativni prostor grada Zagreba, no u stvarnosti je ono i nadalje bilo tek daleka periferija. Prije prolaska željezničke pruge iz “centra grada” prema Trnju su vodili produžeci gradskih ulica: nastavak Petrinjske ulice je bila sadašnja Trnjanska ulica (koja je urbanizirana u međuratnom razdoblju), a negdje iza lokacije sadašnjeg Glavnog kolodvora od nje se odvajala ulica (tada kolski put) Kruge u smjeru današnje Savice. Na tom je dijelu tad bilo tek nekoliko kuća iza kojih su se nalazila polja i pašnjaci. Taj se put slijepo završavao u močvarnom području Save i njenih rukavaca među kojima se nalazio riječni otok zvan Nizoki.

Česta trnjanska prezimena toga doba bila su Kirin, Markulin, Šćrbec, Haraminčić, Cerovski, Bartolović, Bešić, Dorotić, Fočić, Domnjaković, Novosel.

1862. je izgrađen željeznički pristup Zagrebu iz smjera Zidanog Mosta i dalje prema Sisku. Taj pravac još nije puno utjecao na život Trnja, međutim gradnja Paromlina iste godine je najavila buduću industrijalizaciju Trnja koja je uslijedila nakon 1870. kada je izgrađena željeznica u smjeru istoka, prema Budimpešti. Taj je željeznički krak potpuno odsjekao Trnje od grada i posljedice toga se osjećaju još i danas. Izgradnjom Glavnog kolodvora i željezničkih radionica (Danas: prostor Gredelja) 1892.-1893. Trnje je praktički odsječeno na području između Savske i Strojarske. Iako su učinjene pripreme za izgradnju podzemnog prolaza ispod zgrade Glavnog kolodvora zbog kojeg je čak snižena razina središnjeg parkovnog dijela Tomislavova trga Grad je na kraju odbio sudjelovati u toj izgradnji tako da prolaz na tom mjestu nikad nije ni sagrađen. 1892. sagrađen je tek pješački nathodnik koji je srušen kada je izgrađen današnji Pothodnik, 1974.

1899. izgrađena je prva osnovna škola na Trnju, uz raskršće Trnjanske i Školske ceste, koja postoji i danas. Te se godine u gradskim planovima pojavila i ideja o izgradnji riječne luke na području današnje dvorane Vatroslav Lisinski i “Palače pravde” koja bi dosezala sve do Kruga – no, ta ideja nikad nije ostvarena.

Zanimljivo je uočiti prometnu (ne)povezanost Trnja u smjeru istok-zapad: Od sjevera prema jugu su vodile Cvjetna cesta, Miramarska, Paromlinska i Trnjanska cesta te Kruge i Strojarska iza nje (Držićeva ulica tad još nije postojala) i tek se od 1932 do 1934. počinju graditi Varaždinska (iz smjera Trešnjevke) te Dubrovačka (iz smjera Držićeve) po trasi današnje Ulice grada Vukovara.

Period između dva svjetska rata donio je ubrzani rast Trnja, međutim ne i njegovu urbanizaciju. Na rubnim su se dijelovima podizale obrtničke radionice, skladišta i manje tvornice, ponajviše uz željeznicu (Koturaška cesta i okolica te istočno, uz Radničku cestu), dok su se ostali dijelovi popunjavali bez ikakva reda gradnjom malih radničkih kućica u kojima život nije bio lak.

Miroslav Krleža je 1926. napisao:

“Hrvatstvo nije samo zagrebačka kistihand milostiva niti “hiljadugodišnji” asfalt niti drvored stoljetnih platana na Zrinjevcu, nego je hrvatstvo jedno ogromno selo Trnje, bez kanalizacije, bez pločnika, seljačka bijeda, ograđena trulim plotovima, crna gluha provincija, obasjana svjetlom petrolejke što tiho žmirka u autohtonu tminu”
“trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah), kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku s Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevnog reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom linijom horizontalne razine vode od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematičkom neizbježnošću, sezonski pravilno dvaput, svakog proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko Rjavine i Mežaklje. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu.”

Kao ilustraciju možemo navesti podatke istraživanja o stanovanju u naselju Njivice-Pile (nastalo 30-ih godina) koje je pred Drugi svjetski rat proveo arhitekt Radošević:
– nabrojao je 227 stanova u 117 kuća s više od 1000 ljudi (prosječno cca 10 osoba po kući)
– samo je jedan stan imao 3 sobe, 56 je bilo dvosobnih dok se čak njih 170 sastojalo od samo jedne sobe
– prosječna površina po osobi je bila samo 4,34 m2, no bilo je i ekstrema gdje je npr. obitelj s petero djece živjela na samo 5,5 m2

O uvjetima života i rada govori i vijest iz 1906. kada su štrajkali radnici ciglana, uz zahtjev da im se skrati radni dan sa 19 na “samo” 14 sati. U to su doba oni radili od 3 do 22 sata, a tražili su da radno vrijeme bude od 5 do 19h. Uz takve uvjete života i rada nije čudo da je život na Trnju bio težak – loši zdravstveni uvjeti (osobito TBC), neishranjenost, djeca koja lutaju uokolo dok roditelji rade …
Napomenimo da na Trnju, za razliku od npr Trešnjevke, nije bilo socijalne izgradnje osim nekoliko zgrada na Kanalu i Laščinčaku, na krajnjem istoku. Prvi pravi regulacijski prostorni plan donešen je 1940., no zbog rata se nije počeo provoditi.

Od važnih datuma za Trnje treba spomenuti imenovanje ulica imenima po rijekama na zapadu i u središnjem dijelu, te po otocima, na Sigečici i uokolo, koje je uslijedilo između 1927. i 1929. To je jedno od rijetkih većih gradskih imenovanja ulica koje je dosljedno slijedilo kontekst naselja obzirom na smještaj Trnja uz rijeku Savu te porijeklo imena Sigečica (od mađarskog “Sziget”, otok).

Sava je i tih godina ugrožavala stanovnike, još 1923. se voda podigla čak do kolodvora, no do 1929. je već podignut prvi red nasipa, od Savske do početka današnje Savice.

Crni put kod Kruga. [FB-ZG 1957.]

Što se industrije tiče, evo nekih nama poznatih podataka – za razliku od vrlo industrijaliziranog istoka (Radnička cesta) i nešto manje razvijenog takvog dijela na zapadu (Koturaška, Bednjanska) na Krugama nije bilo puno industrije:

• Kulmerova ciglana na Krugama se spominje već 1902., negdje na prostoru između Strojarske tehničke škole, današnje tržnice Savica i Držićeve, dakle na području sportskog centra i zgrada ispod njega
• na Krugama je od 1922. djelovalo poduzeće Ciklop d.d. koje se bavilo vađenjem šljunka, vagonetima su ga dopremali do lokacije sadašnjeg Autobusnog kolodvora
• Jugoslavenska industrija čelika i turpija Rudolf Schmidt i Co d.d., osnovano 1922. na adresi Kruge 41, zapošljavala je 25 radnika
• Tvornica crijeva J. Pavešić nalazila se na adresi Kruge 42
• Tvornica čokolade, bombona i marmelade “Grič”, adresa je bila Pile I br 10, vlasnik je bio Ivan Kohek, zapošljavao je 90 radnika, a tvornica se nalazila na lokaciji iza današnjeg McDonald’sa u smjeru istoka

Na Savici su svoj prostor našli i doseljenici iz Bugarske sa svojim vrtovima.

S dolaskom Drugog svjetskog rata stižu nove promjene u istočni dio Trnja: 1938. je sagrađena Osnovna škola u Rapskoj, u to vrijeme najbliža Krugama. 1939. je zamijenjen stari Savski most (iz 1892.) novim, a dotadašnji je premješten na mjesto današnjeg Mosta mladosti i nazvan je “Crveni most” (zbog svoje boje) pa je tako otvorio put i “tranzitnom prometu” i razvoju Držićeve ulice koja je svoju punu sadašnju prometnu funkciju glavne prometnice dobila tek 1974. izgradnjom Mosta mladosti.

Moramo spomenuti i NK Trnje koje je osnovano 1924., klub je od tada bio stalno aktivan (između 1946.-1950. kao NK Torpedo, poslije opet NK Trnje). Najpoznatiji klupski igrač svih vremena bio je Snješko Cerin koji je prelaskom u Dinamo postao poznat i bio je član šampionske ekipe Dinama koja je osvojila prvenstvo Jugoslavije 1982. Snješko je bio glavni strijelac te momčadi, poznat po golovima postignutim “škaricama”.
NK Trnje igra danas u 3. Hrvatskoj ligi.

U Drugom svjetskom ratu Kruge i okolica su zbog svojeg brojnog radničkog stanovništva igrale važnu ulogu u pokretu otpora kroz radnike aktivne u ćelijama KP kao i kroz veze sa oslobođenim teritorijima. Na adresi Pile 13 je bilo skladište oružja koje nikad nije otkriveno. Na adresi Pile II br 31 živjela je Dragica Hotko, ilegalka ustrijeljena u Rakovom potoku, radila je u Kästner & Öhleru, a njeno je ime na spomen ploči ispred Name. Bila je SKOJ-evka od 1937., a nekad se jedna ulica u starom dijelu Savice zvala po njoj.
Treba spomenuti i da je prvi predsjednik NOO Zagreba (“gradonačelnik”) nakon Drugog svjetskog rata bio Dragutin Saili koji je u predratno doba radio u željezničkoj radionici (“Gredelj”). Nekad je po njemu nosila ime današnja Bićanićeva ulica na Knežiji.
Jedan od najpoznatijih trnjanskih komunističkih aktivista bio je Vinko Jeđut koji je također radio u željezničkim radionicama, a po njemu se i danas zove jedna od ulica u naselju montažnih zgrada u zapadnom dijelu Savice kao i Kulturno umjetničko društvo željezničara.

 

Ulica grada Vukovara 60-ih godina, pogled od Držićeve prema zapadu. [FB-ZG ?]

Razvoj Kruga i okolice nakon Drugog svjetskog rata je bio prilično brz, što posebno vrijedi za južni dio (današnju Savicu) nakon 70-ih godina.

• 1949. prolazi tramvaj današnjom Ulicom grada Vukovara (tadašnjom prvo Beogradskom pa Ulicom proleterskih brigada), istovremeno se gradi “Autoput”
• Krajem 50-ih je sagrađeno naselje montažnih zgrada južno od današnje Osnovne škola Jure Kaštelana (zvano isprva “Montažno naselje Kruge”)
• 1954.-1961. gradi se Dom zdravlja Kruge, arhitektice Zoje Djumengić koja se specijalizirala za projektiranje zdravstvenih ustanova. Taj je dom trenutačno jedino zaštićeno kulturno dobro na području Kruga i Savice (izvan Ulice grada Vukovara).
• 1955. osnovan je NK Chromos, klub je imao vrlo šaroliku povijest:
  o 1955.-1960. nosio je ime NK Chromos
  o 1960.-1961. fuzionirao se sa NK Mesarskim i zvao se NK Meskrom
  o 1961.-1963. opet se zove NK Chromos
  o 1963.-1979. fuzionira se sa NK RIZ i nastaje NK Kemičar
  o 1979.-1990. klub se ponovo zove NK Chromos
  o 1990.-1999. ga preuzimaju doseljenici iz Posavine i postaje NK Posavina, čak se nekoliko godina natječe u Drugoj ligi, no 1999. se rasformirao
  o 2002. klub kupuje Davor Šuker i registrira NK “Nogometna akademija Davora Šukera”, no radi kontroverzi oko statusa kluba nikad nije zaživio pod tim imenom
  o 2004. ponovo se osniva NK Chromos
  o Na terenu uz Savu svoje utakmice igra NK Croatia 98, osnovana 2019.

Držićeva kod semafora kod Folnegovićeva naselja, sredina ili kraj 70-ih. [FB-ZG ?]

Slijedi nastavak niza važnih događaja u tom dijelu Trnja:

• 1959. sagrađen je Most slobode
• 1962. tramvaj prolazi Držićevom, od Branimirove pa sve do okretišta na mjestu današnje petlje. Dio južno od tadašnje Ulice proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara) se ukida pred gradnju Petlje.
• 1967. sagrađena je Osnovna škola Jure Kaštelana, tada se zvala Osnovna škola 25 maj.
• 1970. sagrađena je Petlja, prvo raskršće na više razina tog tipa u Zagrebu, a vjerojatno i Hrvatskoj.
• 1971. osnovana je i izgrađena Osnovna škola Grigora Viteza
• U 70-ima počinje intenzivna gradnja stambenih zgrada, prvo na sjeveru, oko Slavonske avenije
  (npr Stambeno-poslovni blok ”Autoput-jug”, Gruška ulica, Zagreb, arhitekti Miroslav Stella, Lidija Grečko-Krstevski, sagrađena 1973. godine
• 1974. sagrađen je Most mladosti
• 1979. tramvaj prolazi Držićevom preko Mosta mladosti u Novi Zagreb
• nepoznatih godina, ali vjerojatno tokom 70-ih, sagrađena je i zgrada Policijske postaje Trnje na Krugama koja pokriva cijelo Trnje, a isto tako i telefonska centrala Kruge, također zajednička za cijeli prostor Trnja
• 1993. otvorena je Knjižnica Savica
• 1995. dovršena je Tržnica Savica
• negdje u to doba osnovana je i župa Blaženog Alojzija Stepinca (do tada je Savica bila dijelom pod župom Crkve Sv. Krista Kralja na Krugama i crkve Svete obitelji na Držićevoj kod Vukovarske
• 2016. je Savica došla na naslovne stranice medija zbog građanskog protesta protiv gradnje crkve u parku na Savici. U to je doba održana i manifestacija “Savica cvjeta”, jedan od dosad najboljih primjera suradnje udruga i lokalnih institucija u lokalnoj zajednici (manifestaciju je organizirala grupa građana okupljena oko knjižnice Savica)

Napomena:
Dio informacija navedenih u ovom tekstu preuzet je iz knjige “Zagrebačko Trnje” u izdanju Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu 1981. godine.

Isječak plana grada iz 1910. [VR 2023]

Isječak plana grada iz 1947, godine [VR 2023]

A što se same šetnje održane 12.03.2022. tiče, početno okupljanje bilo je pred ulazom u Knjižnicu Marina Držića u Ulici grada Vukovara 222, okupilo se 54 šetača. Prva aktivnost i iznenađenje za sudionike šetnje bio je posjet terasi zgrade u Ulici grada Vukovara 224 sa koje smo pogledali prostor kojim ćemo se šetati. Pogled sa visine desete etaže na jug je vrlo lijep i sezao je sve do novozagrebačkih naselja (zahvaljujemo se gospođi Šoštar Reščić na pomoći kod organiziranja posjeta terasi).

Nakon ponovnog spuštanja u “prizemlje” popričali smo o povijesti tog dijela grada (izneseno u početku ovoga teksta), a zatim smo preko dječjeg igrališta sa još uvijek postojećom metalnom lokomotivom za dječju igru posjetili Brezničku ulicu i njenu  pumpu za vodu, tzv. “Željeznog Franceka”.
Breznička je zanimljiva ulica koja se zapravo sastoji od dvije ulice, Brezničke I i Brezničke II – jedna je “nastala” od neparne strane bivše Brezničke ulice, a druga od parne – pri čemu je ta “druga” ulica zapravo uzak prolaz nedovoljno širok za prolazak autima. Teoriju o nastanku ulice od parne i neparne strane potvrdili smo kućom na kojoj se vide stari i novi kućni broj – pogledajte fotku u albumu.

Brezničke ulice su prije nekoliko godina prepolovljene izgradnjom višekatnice koja se pruža okomito na njihovu orijentaciju tako da su sad obje u stvari “dvodjelne”.
U njima smo uz uobičajenu kolekciju zanimljivih kućica, dvorišta i vrtova uočili i staru (iz 70-ih) uličnu tablu s imenom Brezničke II ulice, ali i metalnog pijetla na vjetrokazu.

Šetnju smo nastavili prelaskom preko lanca (uz tablu s natpisom “Pazi lanac!”) do završetka ulice Vranovina gdje se na samom njenom završetku nalazi desetak starih kućica koncentriranih oko malog dvorišta u kojem se, kao nekad, još suši veš na štrikovima. Vratili smo se malko nazad, do Vranovinskog ogranka II gdje smo ponovo zastali razgovarajući o životu u tom dijelu Trnja nekad i danas. Iz te smo ulice stigli u Njivice i dalje smo kroz ulice Njivice IV i Njivice V prošli kroz to naselje malenih obiteljskih kućica koje vjerojatno najbolje u cijelom Zagrebu čuva uspomenu na život predgrađa kakav je bio nekad. Neke od kuća su napuštene i ruševne, međutim mnogo ih je i lijepo uređenih, a njihovi stanovnici tvrde da im je u njihovom naselju lijepo.

Dolaskom u ulicu Pile I, kod McDonaldsa, prisjetili smo se stare kuće koja je do 2015. stajala na uglu Kruga i Slavonske avenije. Bila je to markantna stara kuća sa neobičnim krovom, građena vjerojatno oko 1920 (vidljivo iz starih planova grada). Na lokaciji današnjeg restorana brze hrane nekad je bila tvornica namještaja.

Prešli smo Slavonsku aveniju i skrenuli u nekadašnju Stupčaničku ulicu, koja je zajedno sa još 66 drugih trnjanskih ulica dobila ime po jednoj od rijeka ovih krajeva, rijeci Stupčanici u središnjoj Bosni.
No, u 90-ima je ulici promijenjeno ime u Slimsku … pitali smo stanovnike te ulice znaju li po čemu (ili kome) je ulica dobila to novo ime no nisu znali. (za više informacija o tim “riječnim ulicama” pogledajte tekst “Svih 67 trnjanskih rijeka” na blogu Nepoznati Zagreb)

Po izlasku na južni kraj te ulice, kod Drinske ulice, našli smo se sa stražnje strane gospodarskog objekta Kulmerova imanja kojeg smo već spomenuli u povijesnom uvodu. Raspelo postavljeno uz raskršće je vidljivo na kartama još od 30-ih godina.

Od tog mjesta, sadašnjeg južnog kraja ulice Kruga, krenuli smo među zgrade novijeg dijela naselja. Prošli smo pored objekta trgovine “Konzum” i kroz prolaz smo stigli na sjevernu stranu, gdje se nekad nalazilo sjedište diskografske kuće “Suzy”, poznate po izdanjima iz 70-ih, 80-ih i 90-ih. Svojedobno su za njih snimali i Parni valjak, Prljavo kazalište … Natpis je još uvijek iznad njihovih bivših prostora, a sad se u susjednom lokalu nalazi kafić “Zvjezdana prašina” koji iznad svojih izloga ima stari motor.

U nastavku smo se popeli na plato i uočili bicikl okićen raznoraznim “điđama” koji visi ispred poslovnice “Bosnalijeka”. Plato zgrade je prepun automobila, no na sredini se nalazi i malo ograđeno igralište za nogomet – a u podrumskoj etaži (kamo nismo zalazili) je i “graba” za popravak auta.

Rampom smo sišli prema tržnici i prošli smo kroz nju, za one koji još nikad nisu bili u njoj (zanimljivo mjesto sa lokalima na tri etaže), pogledali smo gomilu poštanskih sandučića namijenjenih lokalima koji su dijelom uredno, a dijelom i neuredno razasuti po zidu prolaza.

Šetnju smo nastavili u smjeru jugoistoka, prema Miljackinoj ulici, jedinoj na Savici koja još nosi naziv po nekoj rijeci. U njoj su svega dvije zgrade, vidljivo starije izgradnje od ostalih – i sa neobičnim visokim prozorima na sjevernoj strani. Možda su namijenjeni umjetničkim ateljeima?

Pogled prema središnjem i zapadnom dijelu Trnja sa zgrade u Ulici grada Vukovara [SM 2022]

Na platou između zgrada Gruške ulice. [SM 2022]

Skrenuli smo na jug i došli do najstarijih kuća na Savici u ulici Trnjanska Savica. Tu su dvije prizemnice, dijelom obnovljene, a dijelom zapuštene – od žene koja stanuje u jednom od stanova saznali smo da bi ona rado napustila taj stan i otišla u neku moderniju zgradu. Te su kuće sagrađene nakon poplave 1964. i vidljivo je da nisu osobito kvalitetno građene.

Prošli smo dalje kroz park u kojem se trebala graditi crkva, prošli smo i ulicu Prisavlje i popeli se na najjužniji od tri pješačka platoa koji povezuju zgrade sa istočne strane Ulice Vladimira Ružđaka. To je vrlo ugodan pješački “azil” sa lokalima koji postepeno, od juga prema sjeveru i tržnici, imaju sve bolju posjećenost. Po dolasku na plato smo se odmorili na nizu klupica, a zatim nastavili šetnju u smjeru sjevera, prelazeći s platoa na plato.

Na sjevernom platou smo, u inače pješačkom području, nažalost, uočili i nekoliko parkiranih automobila  … nadamo se da je to samo iznimka, a ne pravilo.

Sišli smo rampom usputno zagledajući street art uratke načinjene za vrijeme manifestacije “Savica cvjeta”, prošli pored dječjeg vrtića i gradilišta nove zgrade Osnovne škole Jure Kaštelana na putu prema naselju montažnih zgrada. Te su zgrade građene krajem 50-ih godina, u doba kada urbani dio naselja Savica jo[ nije ni postojalo tako da je naselje tada zvano Montažno naselje Kruge. Većina je objekata u naselju obnovljena, no one koje nisu ne pružaju lijep izgled …

Šetnju smo dovršili povratkom stazicom preko livada do završetka ulice Kruge nakon 3 i pol sata hoda.

Fotografije sa šetnje pogledajte na ovom linku.

(Vanja)

Vezani tekstovi:

• Tramvaj na Trnju
• Autobusi na Trnju
• Izložba: Arhitektura zagrebačkih četvrti/Trnje
• Zašto Trnje u Mapiranju Trešnjevke?
• “Petlja” i njena rasvjeta
• Trešnjevka na treći pogled: Sava – Vraćam se, Savo, tebi!

Zanimljive poveznice:

• tekst “Svih trnjanskih 67 rijeka” na blogu “Nepoznati Zagreb”
• tekst “Ulica grada Vukovara: 80 godina života, 65 godina burnog razvoja” na blogu “Nepoznati Zagreb”