Izložba: ARHITEKTURA ZAGREBAČKIH ČETVRTI / TRNJE

Odluka donesena neposredno nakon Drugoga svjetskog rata da se prostor omeđen željezničkom prugom na sjeveru i zapadu, rijekom Savom na jugu i širokim prometnim koridorima na istoku – preskoči, a njegovo uređenje ostavi za kasnija, u financijskom smislu povoljnija vremena, usmjerava još uvijek izgled i razvoj Trnja.

U prvim poslijeratnim danima gradi se u skladu sa strogim dogmatskim funkcionalističkim postulatima današnja Vukovarska ulica, s velikim, gotovo divovskim stambenim zgradama u zelenilu. I danas, nakon sedamdeset godina, prevladava dojam nepovezanosti i razmrvljenosti dijelova.

Novoprihvaćene urbanističke koncepcije negiraju blokovsku gradnju i daju prednost samostojećim zgradama u zelenilu koje stvaraju vlastiti kontekst.

U Trnju se zrcali i nedostatan gospodarski razvoj i socijalističkoga i sadašnjega sustava. Šezdesete i sedamdesete godine graditeljstvo pretvaraju u industriju, osamdesete pokazuju senzibilitet za povijesni grad, a nakon društvenog prevrata i pretvorbe u devedesetima, građenju se pristupa po načelu točkastog urbanizma. Kad se pojavi investitor, pravila se prilagođuju njegovim željama a građevne se čestice maksimalno iskorištavaju, pa kuće unatoč međusobnoj blizini u koncepcijskom smislu ostaju nepovezane a u estetskome banalne, dok se pojedinim sadržajima u prizemlju zgrada, gotovo isključivo ugostiteljske naravi – kao na Radničkoj cesti – pokušava stvoriti iluzija, simulacija urbaniteta. Privid živosti vanjskoga prostora moguće je osjetiti jedino u vrijeme pauze za ručak kada izmile zaposlenici okolnih ureda.