Tura kultura: Atelijeri Žitnjak

U utorak, 29.04.2025., smo u okviru 17. izdanja Ture kulture posjetili Atelijere Žitnjak kroz koje su nas proveli Mirna Rul i Alem Korkut. Posjetu je prisustvovalo 25 posjetilaca.

Nakon posjeta udruzi KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse koja se bavi suvremenom umjetnošću te Akademiji likovne umjetnosti koja se bavi obrazovanjem budućih umjetnika treći posjet ove sezone nas je poveo na mjesto u kojem se nalazi najveći broj pojedinačnih umjetničkih atelijera u našem gradu, a koje osim toga posjeduje i vlastitu galeriju te planira organizirati rezidencije pojedinačnih umjetnika.

Za razliku od Trnja (KONTEJNER)  i Dubrave (ALU) ovi se atelijeri nalaze na Žitnjaku, u kvartu koji se inače ne povezuje s bilo kojim oblikom umjetničke produkcije. No, kao što kazuje alternativno ime ovih atelijera, Centar periferije, ponekad baš treba otići na periferiju kako bi se doživjela i druga dimenzija ne samo umjetnosti nego i života.

Za početak, na Žitnjaku nas je dočekalo svježe zelenilo i pjev ptica … pravi nepatvoreni mir. Usred industrijske zone. A dočekali su nas i naši domaćini, Mirna i Alem.

Posjet su otvorili Alem Korkut (sredina) i Mirna Rul (lijevo) u ime Atelijera Žitnjak te Vanja Radovanović (desno) u ime projekta Mapiranje Trešnjevke. [DF 2025.] 

Ulaz u Atelijere Žitnjak – Centar periferije. [VR 2025.] 

U popodnevnoj tišini istočnog zagrebačkog predgrađa, iza skromne fasade zgrade koja je nekoć bila osnovna škola, danas egzistira jedan od najposebnijih kulturnih punktova grada — Atelijeri Žitnjak. Ispred Galerije AŽ, u sjeni starih platana, dočekuju nas voditeljica Galerije AŽ Mirna Rul i predsjednik Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak, Alem Korkut, koji nam pripovijedaju priču o Atelijerima Žitnjak, vodeći nas kroz hodnike stare zgrade.

Kako nam pričaju, ova zgrada koja je nekoć bila Osnovna škola Đuro Đaković, sagrađena je 50-ih godina prošlog stoljeća za djecu iz naselja Struge i Petruševac. Kad je s vremenom dotrajala, u Petruševcu je izgrađena nova školska zgrada, a stara škola je – umjesto da ode u zaborav – dobila novu svrhu. Grad ju je 2003. godine dodijelio na korištenje umjetnicima. Prvo useljavanje počelo je krajem 2003., odnosno početkom 2004. godine. Tada je došlo prvih 12 umjetnika. Tijekom godina korisnici atelijera su se izmjenjivali, neki su dolazili, a neki odlazili – kroz ove je prostore tijekom dvadeset godina postojanja organizacije, prošlo ukupno 21 umjetnika i umjetnica.

„Od samog početka zavladala je jedna topla, zajednička atmosfera“, prisjeća se Alem Korkut. „Radilo se, kuhalo, družilo… Iz te energije 2005. nastaje i Galerija AŽ, koju je u to vrijeme vodila umjetnica Kata Mijatović. Zahvaljujući kvalitetnom i intenzivnom programu, a temeljem natječaja HDLU-a 2010., Galerija AŽ uvrštena je na popis uvaženih izlagačkih prostora u RH. Kao i sve vrijedne inicijative, ni ova nije bila bez svojih izazova. Još donedavno, umjetnici su s Gradom imali pojedinačne ugovore, što je stvaralo organizacijske i administrativne komplikacije. No, prošle godine situacija se promijenila — umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak dobila je jedinstveni ugovor za upravljanje čitavim prostorom To im je dalo veću autonomiju i otvorilo vrata novim inicijativama. Tako je, primjerice, u sklopu projekta Grada Zagreba namijenjenog mladim umjetnicima pokrenut program rezidencija, koji tek diplomiranim umjetnicama i umjetnicima nudi mogućnost besplatnog korištenja novouređenog atelijera na period od tri mjeseca, uz pokrivanje dijela troškova produkcije.”

Dok obilazimo zgradu, na više mjesta vidimo posljedice minulog vremena – staro krovište od salonitnih ploča koje zahtijeva hitnu sanaciju te tragove poplava koje se događaju kad nevrijeme polomi grane, a koje zatim probiju salonitne ploče. „Ta škola nije napuštena bez razloga“, komentiraju naši domaćini „Danas je već dosta obnovljena i zakrpana, ali i dalje pokazuje svoje godine.“

U razgovor se spontano uključuje i jedna posjetiteljica, bivša profesorica njemačkog jezika, koja je u toj školi radila do njenog zatvaranja 1999. godine. Prisjeća se da su tada bile u funkciji samo četiri učionice, zimi nije bilo grijanja, a podovi su imali rupe u parketu. Nedugo nakon toga, škola se preselila u Petruševec.

Ulazimo u Alemov atelijer gdje nam ovaj umjetnik, koji je ujedno i nastavnik na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, pripovijeda o situaciji na Akademiji. „Godinama se nije ništa mijenjalo, no sada konačno uvodimo nove alate – 3D printere, CNC rezače – i povezujemo tradiciju s novom tehnologijom.“

Govori i o tome kako studenti, nakon upisa na Akademiju često započinju s grafikom i crtežom, no kako ih kasnije privuku mogućnosti ovog medija. „Kiparstvo je otvoren medij. Sve može biti kiparstvo – to je njegova snaga.“

U atelijeru fotografa Borisa Cvjetanovića kratko zastajemo, a potom krećemo prema atriju, gdje se već okuplja grupa umjetnika i posjetitelja, uz roštilj. Ovdje se često, osobito ljeti, brojne aktivnosti sele van, u atrij. Ljeti, doduše, ondje najviše smetaju komarci, kazuju nam domaćini, dok je zimi problem grijanje starih učionica, današnjih atelijera. Električna energija je jedina opcija, a to je skupo. Klima uređaji su, kako kažu, najisplativije rješenje, iako zimi jedva zadovoljavaju potrebe, a ljeti je ionako dovoljno ugodno već i zbog hlada kojeg pružaju platane.

Na rubu vrta zamjećujemo jednu skulpturu – rad Darka Pondeljaka, samoukog kipara iz kvarta. Nekadašnji voditelji galerije slučajno su otkrili njegova djela prilikom šetnje i pozvali ga da izlaže u galeriji. Njegove skulpture, iskrene i neuobičajene, ostale su kao podsjetnik na otvorenost ove “umjetničke kolonije” prema drugačijem i marginalnom.

Voditeljica Galerije AŽ, Mirna Rul osvrće se na specifičnost ovog prostora: „Ovakvih prostora u Zagrebu zapravo i nema. Postoje atelijeri i galerije, no ovo je jedinstven prostor koji istovremeno funkcionira kao radni i izložbeni prostor.“

Financiraju se, kaže, putem različitih izvora – Ministarstva kulture, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, Zaklade Kultura nova, razvijajući uz izložbeni program brojne nove programe i suradnje.

I dok sunce polako pada iza krošanja starih platana, a mirisi se roštilja šire atrijem, postaje jasno da ovaj prostor, bez obzira na sve tehničke i birokratske izazove, živi punim plućima.

Razgovor s Alemom Korkutom u njegovom atelijeru. [VR 2025.] 

Posjetitelji razgledavaju atelijer Alema Korkuta. [VR 2025.]

U atelijeru fotografa Borisa Cvjetanovića. [VR 2025.] 

U novouređenom prostoru namijenjenom za ugošćavanje umjetnika iz drugih sredina. [VR 2025.]

U hodniku koji služi kao skladište. [VR 2025.]
Pogled na unutarnje dvorište. [VR 2025.] 

Druženje u dvorištu na kraju posjeta Atelijerima Žitnjak. [VR 2025.]

— o —

Na kraju posjeta svratili smo do galerije i prisustvovali otvorenju izložbe crteža Igora Čabraje “O gesti (Ian)”. Riječ je o crtežima Iana Curtisa, pjevača benda Joy Division, koji je bolovao od epilepsije i preminuo je vrlo mlad, u 34. godini. Njegova su scenska pojavljivanja bila obilježena atipičnim plesom punim trzajeva, dijelom vezanih uz njegovu bolest, a dijelom je to bilo i dio scenskog nastupa. Igor se pri radu na ctežima koncentrirao na tekst Giorgia Agambena “O gesti” i razmišljanjima o takozvanom eklektičnom plesu. Ples Iana Curtisa nije izgledao kao naučeni scenski nastup, već kao nesnalaženje u stvarnom prostoru, nemogućnost plesa kao takvog. Promatrajući njegove koncerte i kretnje pronalazio je nesavršenost i prostor za slobodu koja ostavlja mogućnost različitih tumačenja i različitog gledanja.

Prema Igorovim riječima može se naći poveznica između njegovog crtanja, pokušavanja stavljanja njegova teško kontroliranog pokreta na papir i samog pokreta, njegovog plesa, kao da se tokom crtanja ponavljaju ti isti nekontrolirani pokreti. Autor te crteže ne vidi kao dovoljno dobre, oni nisu završeni pojedinačno, već samo kao ciklus. U njegovom scenskom nastupu ima toliko materijala za crtanje da bi se to moglo raditi još tjednima, mjesecima i sigurno zna da neće ponoviti dva ista. Do otvaranja izložbe je napravio par stotina crteža između kojih je odabrao prvo 40 pa je zatim odbacio njih 5 pa još pet zamijenio

Iz publike je stiglo pitanje na osnovu kojeg koncerta je radio crteže pa je autor odgovorio da se na You Tube servisu nalazi nekoliko njihovih koncerata, a najzanimljiviji mu je bio jedan iz 1979. iz Manchestera.

Zapitan kako se baš odlučio za Iana Curtisa i Joy Division autor je napomenuo da povezanost i interes za njih dolazi iz studentskog doba. U glazbenom se smislu autor ne može odrediti prema nekom muzičkom stilu, otvoren je za sve, no u ovoj mu je priči prvenstveno zanimljiv njegov specifičan scenski nastup.

 

Igor Čabraja predstavlja svoje radove na izložbi pod naslovom “O gesti (Ian)” posvećenoj prerano preminulom pjevaču Joy Divisiona Ianu Curtisu. [VR 2025.] 

(Vanja)

Vezani tekstovi:

• Tura kultura
• Tura kultura: Akademija likovnih umjetnosti u kompleksu Jadran filma
• Tura kultura: Udruga KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse
• Tura kultura: Park skulptura na Savskom nasipu
• Tura kultura: Poljska kulturna udruga Mikolaj Kopernik
• Tura kultura: Njemački kulturni institut Goethe centar – Kroatien
• Tura kultura: Muzej suvremene umjetnosti
• Tura kultura: Hrvatska radiotelevizija (HRT)
• Tura kultura: Motel Plitvice

Zanimljive poveznice:

• tekst “Umjetnici ili hajduci” Marije Krstanović na web portalu Kulturpunkt
• tekst o izložbi Igora Čabraje “O gesti (Ian)” Tene Starčević na web portalu Vizkultura