Tura kultura: Škola drvne tehnologije i šumarstva

U petak, 17.04.2026. posjetili smo Školu drvne tehnologije i šumarstva koja se nalazi u Savskoj cesti 86. U ime djelatnika škole dočekao nas je ravnatelj Jure Kraljević sa nekoliko svojih kolega.

Obrazovanje za stolarski zanat vuče korijene iz nekadašnje Obrtne škole u Zagrebu (preteča današnje Škole primjenjene umjetnosti i dizajna) koju je 1882. godine osnovala  Kraljevska i zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a u kojoj su učenici mogli maturirati kao bravari, stolari ili klesari.

Treba spomenuti da je uz tu školu od 1934. u Zagrebu djelovala i Večernja majstorska škola stolarskog smjera. Škola je obrazovala samostalne drvodjelske obrtnike i visoko kvalificirane radnike drvoprerađivačke struke.

Kad je 1945. Obrtna škola prestala s radom na inicijativu Ministarstva drvne industrije Narodne Republike Hrvatske (NRH) pristupilo se u ljetu 1949. pripremnim radovima za otvaranje Drvno – industrijskog radničkog tehnikuma u Zagrebu. Taj zadatak je povjeren prof. Milanu Zbožineku iz Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Nova škola trebala je obrazovati tehničare za industrijsku proizvodnju finalnih proizvoda od drveta. Preko dnevnog je tiska 06.09.1949. upućen je poziv za upis učenika, a 12.09.1949. počela je redovita obuka. Nastava je održavana u večernjim satima zbog polaznika koji su već bili zaposleni.

Slijedeći korak bila je odluka o osnivanju Srednje drvno-industrijske škole za finu obradu drva u Zagrebu. Na temelju te odluke Generalna direkcija drvne industrije NRH 24.07.1950. donosi rješenje o otvaranju Srednje drvno-industrijske škole za finu obradu drva u Zagrebu. Nova škola započinje radom početkom rujna 1950. u dvorišnoj zgradi u Savskoj cesti 86.

Kako bi se objedinio rad triju spomenutih škola Generalna direkcija drvne industrije NRH donijela je 25.12.1950. rješenje da se te škole spajaju u jednu školu pod nazivom Srednja drvno – industrijska škola za finu obradu drveta u Zagrebu. Školske godine 1950./51. škola je imala 150 učenika.

U školskoj godini 1952./53. je školski prostor povećan dogradnjom dvorišne zgrade, a početkom 1953. odobrena je gradnja nove ulične zgrade koja je dovršena u lipnju 1955.  U školskoj godini 1953/54 škola je dobila novi naziv, Srednja tehnička škola drvne struke, a u lipnju 1960. ponovo se mijenja ime u Drvoprerađivačka tehnička škola.

U doba nakon Drugog svjetskog rata osnovana je i Drvodjeljska škola kojaje imala svoje prostore u Gundulićevoj ulici i koje je 1975. godine zakonskim propisom spojena sa Drvoprerađivačkom tehničkim školom u Drvni obrazovni centar “Jurica Ribar” sa sjedištem u Savskoj cesti. U tom su centru obrazovani učenici za drvne tehničare, stolare, parketare, glazbalare, roletare, tapetare, drvotokare, bačvare, kolare, čak i za graditelje čamaca.

Novo je ime škole stiglo 1991. godine, Drvodjeljska škola Zagreb, i koje se održalo sve do 2025. kada škola dobiva svoje sadašnje ime. Uz već prije navedena zanimanja  od 1998./99. upisuju se učenici i u zanimanje drvodjeljski tehničar – dizajner, a nekoliko godina kasnije i u zanimanje drvodjeljski tehničar – restaurator. naknadno je uvedeno i školovanje za zanimanje šumarski tehničar, a 2010. godine i prva generacija budućih tehničara zaštite prirode.

Danas je područje rada škole šumarstvo te prerada i obrada drva, a učenici se obrazuju za trogodišnje zanimanje stolar te četverogodišnja zanimanja drvodjeljski tehničar dizajner i restaurator, šumarski tehničar i tehničar zaštite prirode. U međuvremenu je školovanje bilo omogućeno i za zanimanja glazbalar, tokar, bačvar i tapetar, ali je zbog male potražnje za tim zanimanjem školovanje ukinuto. Škola danas ima 540 učenika i nastava se odvija u dvije smjene.

Nakon završetka nastave učenici koji su završili stolarski smjer se najčešće se zaposle u struci, dok oko trećina tehničara nastavi obrazovanje na nekom od fakulteta, najčešće na studiju šumarstva, poljoprivrede, cestovnog prometa, a neki upišu strojarstvo ili čak elektrotehniku. Za vrijeme nastave im nastavnici kažu da će za 2-3 godine, ako će se pokazati kao dobri radnici, imati veću plaću od njih.

U ime škole prisutne pozdravlja ravnatelj Ivan Kraljević. [SMK 2026.]

Demonstracija edukacije za rad na stroju. [VR 2026.]

Zainteresirani posjetioci u radionici. [VR 2026.]

Radionička atmosfera. [VR 2026.]

Prolazak kroz radionicu. [SMK 2026.]

Pitali smo koliko se djevojaka upisuje u zanimanja koja nudi škola i saznali smo da ih u “tehničarskim razredima” bude između trećine i pola ukupnog broja učenika dok u “stolarskim razredima” bude jedna, do dvije, a ove ih školske godine ima iznimno tri. Istaknuli su primjer učenice Karle Beganović koja sad završava treći razred i čiji djed ima veliku starinsku stolarsku radionu u Markuševcu, o Karli se pisalo u novinama (razgovor možete pročitati OVDJE) i snimali su ju i za televiziju.

Ravnatelja smo pitali u kojim se još hrvatskim gradovima učenici školuju za ovakva zanimanja i dobili odgovor da se određeni broj učenika upisuje u strukovne škole u Splitu, Rijeci i Karlovcu, te mjestima koja su tradicionalno vezana uz drvnu industriju poput Otočca, Delnica, Vinkovaca, Đurđenovca. Zagrebačka je škola najveća u Hrvatskoj, upisuje u prvu školsku godinu 7 razreda u sva zanimanja, a u Splitu, na primjer, pola razreda, a u Vinkovcima se 8 učenika godišnje upisuje za zanimanje stolara.  Što se stručnog kadra tiče, oni se dijele na nastavnike drvne struke (tehničari, dizajneri, stolari), njih je u školi 25, a u šumarskoj struci ih je 9 i od toga su njih 8 kolegice.

Saznali smo da su učenici i profesori zajedno napravili dio prozora na školskoj zgradi i nadstrešnicu u školskom dvorištu. Sami učenici to još ne bi mogli, ali ovako, uz rad sa profesorima, nauče razna stručna znanj. Vrata i prozori se sad sve češće rade od plastike, a interijeri od pločastih materijala tipa iverpan što iziskuje drugačija znanja i iskustva nego u tradicionalnoj stolariji. Kako bi učenici stekli sva potrebna iskustva i pokrenuli npr. samostalni zanat oni moraju imati nekoliko godina prakse rada u nekoj firmi i onda podnose zahtjev u obrtničkoj komori kako bi položili majstorski ispit. Nakon toga mogu samostalno otvoriti radionu, zaposliti ljude, raditi.

Postavljeno je pitanje koji postotak radova učenici crtaju ručno, a koliko u komojutorskim programima. Na prvoj godini ručno rade skice i crteže, a dalje, na drugoj i trećoj godini, sve je na računalu: AutoCAD, programi Corpus, SketchUp i drugi. Neki učenici čak i zarađuju radeći za majstore, nacrtaju im u nekom od programa kuhinju u prostoru i tako mogu zaraditi 50 do 100 eura.

Predmeti u okviru kojih se uče ta znanja su Konstrukcije i Tehničko crtanje. Likovnu umjetnost nemaju kao predmet, ali neki imaju restauratorske predmete.

Zanimalo nas je kako se snabdijevaju s materijalima, prije svega s drvetom. Doznali smo da Grad raspiše natječaj za školske potrebe i tada Škola napiše što im sve treba, recimo dva kubična metra jelovine te i te debljine, dva kubična metra deblje daske. pa onda nešto tanjih daski i tako dalje. Druge stvari se kupuju u Elgradu i još nekim drugim firmama. Škola je zahvalna Gradu jer su u zadnjih nekoliko godina sve što su tražili i dobili. A ponekad dobiju i neku donaciju s drugih strana.

Što se alata tiče, više nema hrvatske proizvodnje, sve se nabavlja izvana, talijanski SCM, njemački Komag i slično. Nekad je Prvomajska radila takve strojeve, ali su se oni već davno ugasili. Sad se puno toga radi kompjuterski, sva moguća bušenja, izrade spojeva, kantiranje. Strojevi koje smo vidjeli koštaju nekoliko desetaka tisuća eura. Što se tiče otpadnih dijelova, to se baca u kontejnere, zbog prisustva ljepila i premaza nisu pogodni za ogrjev.

Škola ne može prodavati proizvedene predmete, ali može napraviti usluge drugim školama izradom klupa, stolica, ormara i sličnih predmeta.  Uvijek je lijepo kad učenici vide konkretan projekt i kad mogu pokazati što su konkretno napravili. Učenici također imaju priliku natjecati se na strukovnim natjecanjima, ove godine su se održavala na Zagrebačkom velesajmu.

Tijekom posjeta smo također saznali kako izgleda edukacija restauratora. Uz poznavanje stručnih znanja vezanih uz rad s drvetom i drugim materijalima s kojima će se susretati u praksi oni moraju poznavati i umjetničke stilove i umjetnička stručna znanja. Potrebno je prepoznati karakteristike originalnog materijala i kako bi ga mogli prikladno obraditi ili pak nadomjestiti odgovarajuće dijelove. Naglašeno je da je restauracija proces očuvanja materijalnih kulturnih dobara. Nakon završene škole, ako žele raditi u institucijama, učenici koji završe smjer restauracije moraju raditi barem dvije-tri godine u ovlaštenoj restauratorskoj radionici kako bi mogli pristupiti polaganju stručnog ispita.

Restauratori imaju 4 sata praktičnog rada tjedno te još 70 sati stručnih prakse. S druge strane stolari imaju više praktičnih sati, 400 sati kroz godine.

U razgovoru o problematici restauratorske struke. [VR 2026.]

Učenica koja nam je demonstrirala pristup restauratorskim radovima. [DF 2026.]

Nakon posjeta radionicama posjetili smo i rasadnik kojeg je škola dobila na korištenje od Hrvatskih željeznica. Rasadnik se nalazi na nekoliko minuta hoda od škole, s ulazom sa Šetališta Jurja Gagarina. Rasadnik je bio u lošem stanju nakon što je dobiven od vlasnika, jedan dio su učenici sami osposobili, dok je drugi dio izvan upotrebe. U održavanju rasadnika se ne koriste kemijska sredstva kao što je to običaj u komercijalnim rasadnicima odnosno na prostorima željezničkih pruga. Profesorica koja predaje šumarske predmete nam je pokazala gredice i staklenike koji se koriste u nastavi, a nekoliko učenika nam je i pokazalo svoje vještine u korištenju motorne pile, uskoro im predstoji natjecanje na kojem je to jedna od disciplina.

U okviru posjeta porazgovarali smo i o budućnosti tog rasadnika koji se svojim najvećim dijelom nalazi na trasi buduće prometnice, tzv Produžene Šarengradske ulice čija je sudbina još uvijek ne posve izvjesna. Gošća posjeta bila je diplomirana arhitektica Klara Kranjčec koja je 2023. godine diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s radom pod naslovom “Edukacijski centar za održivost na prostoru nekadašnjeg Željezničkog rasadnika u Zagrebu” i koja nam je predstavila svoj rad kojim je predložila davanje nove svrhe prostoru rasadnika uzimajući u obzir i moguću izgradnju nove prometnice. Diplomski rad je dostupan OVDJE.

Klara je od 2025. godine zaposlena na fakultetu kao asistentica na Katedri za prostorno planiranje. Rođena je Zagrepčanka i uvijek su je zanimale teme zagrebačke industrijske baštine i zapuštenih prostora s potencijalom za budućnost. Pa je tako došla i do ovog rasadnika koji do njenog rada nije bio obrađivan u literaturi i potaknuo je njen interes da se bavi njime i da predloži rješenje za obnovu odnosno novu namjenu. Taj je diplomski zadatak teško prošao kao prijedlog za diplomski rad, jer se smatralo da nema smisla nešto predlagati na prostoru čija je namjena već određena još prije gotovo pola stoljeća, taj prostor u očima planera zapravo uopće ne postoji. Na kraju je diplomski zadatak prošao komisiju uz komentar da autorica treba prihvatiti činjenicu da će cesta proći, odnosno da se u njenom radu radi o projektu koji će imati samo privremenu namjenu tako da je od početka donešena odluka da će rad biti podijeljen u tri dijela.

Prvi dio je vezan uz planirano stanje koje bi trebalo biti cesta. Tome se može doskočiti tako što će se predložiti varijanta koja će biti privremena, prijedlog kako se ovaj prostor može koristiti dok cesta ne bude sagrađena, i kako se preostali dio prostora može sačuvati kad cesta dođe. Po riječima autorice, cesta je bila projektirana generički, taj projekt nisu radili niti arhitekti niti građevinari, nego stručnjaci za promet. Napravljena je  gradska avenija koja ima prometne trake, nogostupe i biciklističke staze sa svake strane i ne uključuje bilo kakve ambijentalne intervencije. Klara je svojim projektom to promijenila na način da je cijeli obuhvat podijelila na tri dijela, istočni, središnji i zapadni. Istočni koridor je rezerviran za takozvani linijski perivoj koji nije isključivo nogostup već javni gradski prostor koji se može koristiti na više načina, kao niz malih javnih zelenih prostora unutar kojih se može ući, sjesti, prošetati se. Cesta se nalazi u središnjoj zoni i u njenom koridoru je bila planirana izgradnja gredica i sadržaja koji bi se lako mogli ukloniti. U zapadnom bi pak koridoru bila izgradnja koja bi mogla ostati i nakon gradnje ceste. Tu bi bili prostori za korištenje za zajednicu, a moguća je i reinterpretacija rasadnika u obliku tornja i gredice koje bi trebale biti inkluzivne, dostupne svima. Projekt je obranjen 2023. i nekoliko mjeseci nakon toga je urbanistički plan uređenja Šarengradske stavljen van snage.

Ulazimo u prostor Željezničkog rasadnika. [SMK 2026.]

Kad učenici nisu u rasadniku njime caruje mir. [VR 2026.]

Demonstracija vještina u radu motornom pilom. [SMK 2026.]

Razgovor s Klarom Kranjčec o njezinom diplomskom radu. [VR 2026.]

Srndać u Željezničkom rasadniku kod Gagarinova šetališta, snimljeno u studenom 2025. [VR 2025.]

Pogled na sjevernu stranu Savske ceste s prozora jedne od učionica. [VR 2026.]

Što se tog gradskog projekta tiče, naravno da Zagrebu treba jedna takva cesta da odtereti prometom preopterećenu Savsku koja bi time, prema nekim davnim planovima, postala prometnica namijenjena isključivo za javni promet, bicikliste i pješake čime bi naglo skočila kvaliteta života u njoj. No, Zagrebu treba i zelenilo, svaka zelena oaza je dobro došla – a pogotovo ako se tu radi o zelenoj oazi “s karakterom”, s poviješću. Rasadnik predstavlja idealnu tampon zonu između željezničke pruge i studentskog doma Dr Ante Starčević (“Šara”), a Šetalište Jurja Gagarina je jedinstvena mirna pješačko-biciklistička poveznica Trešnjevke i Trnja. A kao posebna atrakcija prostora rasadnika tu je i njegov srndać za kojeg nitko ne zna kako se naselio u rasadniku, međutim on u njemu živi već nekoliko godina.

Za kraj razgovora Klara je spomenula kako je kroz razgovore i obilazak rasadnika s predmetnim nastavnikom iz škole napravila popis postojećeg zelenila koji je naveden i u istraživačkoj knjižici priloženoj radu. U rasadniku se nalazi jedna od najstarijih magnolija u gradu, ogromna sekvoja i mnoge druge zanimljive biljne vrste koje tvore pravi mali arboretum. I to arboretum sa zanimljivom poviješću jer se gledajući stare karte vidi da je taj prostor dugo bio bez namjene, vjerojatno čuvan za npr. dodatni kolosijek za željeznicu i onda je, obzirom da za taj prostor u tom času nije bilo namjene, željeznica počela uzgajati stabla … i time je na kraju grad dobio pravi mali “privatni” park. Bilo bi lijepo kad bi bar jednom godišnje javnost dobila priliku zaći u njega i uživati u njegovom zelenilu i miru.

S tim smo se riječima, uz zahvalu na dolasku, oprostili od Klare Kranjčec i vratili se u školu na posljednji dio posjeta, obilazak ulične zgrade u kojoj se nalaze učionice. Uz niz dodatnih razgovora o načinima izvođenja nastave u školi te promatranje tematski uređenih stubišta i hodnika i poglede na Savsku cestu kroz prozore učionica dovršili smo posjet, uz zahvalu našim domaćinima na gostoprimstvu i svim informacijama o školi koje smo čuli.

Vezani tekstovi:

• Diplomski rad Klare Kranjčec “Edukacijski centar za održivost na prostoru nekadašnjeg Željezničkog rasadnika u Zagrebu” obranjen 2023. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
• Srednje škole Trešnjevke
• Željeznica i Trešnjevka
• Zelena Trešnjevka
• Potok Kuniščak

Zanimljive poveznice:

• tekst na Wikipediji o Školi primijenjene umjetnosti i dizajna
• tekst o Karli Beganović, učenici Škole drvne tenologije i šumarstva na portalu Haus.hr
• Tekst o projektu Savska cesta kao mjesto susreta udruge Mapiranje kvarta
• tekst na Wikipediji o Jurici Ribaru