Pizzerija “Oliva” u Okićkoj ulici 5/Bosiljevskoj ulici 2
Okićka ulica nije jedna od magistralnih ulica kojima se putuje “u tranzitu”, a nije ni trgovačka ulica, jer u cijeloj njenoj dužini nikad nije bilo više od jedne trgovine te nekoliko ugostiteljskih lokala. Ne odlikuje ju niti širina – ima u njoj mjesta tek za dvije prometne trake i dva uska pločnika po kojima se jedva mimoilaze pješaci, a svaki auto koji se parkira bilo gdje u njoj automatski izaziva zastoj i vozila i pješaka jer uz njega niti jedni niti drugi ne mogu normalno prolaziti.
No, Okićka je ulica vrlo poznata ulica – i to ne samo Trešnjevčanima. To je ulica koja je “ulaz” u naselje Prve hrvatske štedionice s juga, a isto tako je najlogičniji prilaz poduzeću “Ericsson Nikola Tesla” koje sa svojim tisućama zaposlenih svakoga radnog dana generira poveći promet po Okićkoj ulici. Neki po njoj pristižu pješice, bilo sa tramvaja, bilo sa nekih južnijih trešnjevačkih predjela … neki stižu biciklima … a neki i svojim automobilima, tražeći potom svoj kutak za parkiranje u labirintu naselja u koje su netom ušli.
A što se “nepokretnog inventara” ulice tiče, tu je svakako najpoznatije bilo kino “Triglav” koje je svima bilo vidljivo iz tramvaja i koje je generacijama 50-ih, 60-ih, 70-ih, 80-ih pa čak i ranih 90-ih bilo mitsko mjesto kvartovskih izlazaka. Na nasuprotnom kutu početka Okićke je dugo vremena bila slastičarnica Zagrebačkog slastičarskog poduzeća koju su odmijenili kafići (posljednji u nizu je bio “Berlin” koji je već duže vrijeme zatvoren) ….. a, svojim dubljim uranjanjem u ulicu već nakon pedesetak se metara nailazilo na jednu od obiteljskih kuća tipičnih za tu ulicu, sa krovom “na četiri vode” i dva prozora na katu koji gleda na glavnu ulicu. To je bila kuća u kojoj je niz godina radila pizzerija “Oliva”.
Teško je reći kada je ta kuća sagrađena – sigurno negdje oko 1930-te, kada je Trešnjevka bila još daleka periferija i kada su takve kuće (još ih je nekoliko preživjelo u Okićkoj i okolnim ulicama!) koje su gledale direktno na ulicu bile znak širenja grada.
Što je bilo u kući do 50-ih godina prošloga stoljeća nam nije poznato. A tada, tako kazuje sjećanje iz 1952., je u jednom njenom dijelu bio mali dućan u kojem se kupovao kruh, mlijeko u staklenim bocama i jogurt u malim staklenim bočicama. A u drugom dijelu je bio postolar, gospodin Kovačić, bio je na dobrom glasu po svojim cipelama, a priča se i da je njegova obitelj bila vlasnik kuće. Dućan se poslije preselio u kuću preko puta, na kućni broj 4, i zvao se “Planica”, kako kazuju telefonski imenici iz 1959. i 1964., a postolarska radnja je nestala u tišini.
Nakon toga, u 70-ima pa i početkom 80-ih, prisjećaju se ljudi, u prostoru je bila otvorena gostionica radničkog tipa. Tu su bili karirani stoljnjaci, metalne pepeljare, tete konobarice u borosanama. To je bilo jedno od mjesta u koja su navraćali radnici “Tesle”, ponekad na jutarnji konjačić, a ponekad i na popodnevno pivo i čašicu razgovora.
Osamdesete su godine donijele neka nova vremena i nove specijalitete. Nedaleko, u Ozaljskoj ulici, 1980. je već bila otvorena pizzerija “Purger” i pošast pizza je sredinom 80-ih (vjerojatno 1985.) stigla i u Okićku ulicu – umjesto staromodne gostionice otvorena je nova pizzerija nazvana “Oliva”!
Kuća u Okićkoj 5 u kojoj se nekad nalazila pizzerija “Oliva”, snimljeno 2011. [VT 2011.]
“Oliva” je nudila dobre pizze, čak i neke kakve se nisu mogle jesti drugdje (neki se pratitelji naših stranica sjećaju pizza s biftekom u senfu), a vlasnik lokala, Cvitko Jurković, bio je poznat kao vrstan ugostitelj (kažu da je nakon odlaska s te lokacije otvorio riblji restoran na Krugama). Mnogi pamte taj lokal po ugodnoj bašči u hladu krošnjate lipe, neki ga nazivaju mjestom “susreta i ljubavi”, treći po proslavama rođendana, a četvrti po druženju uz gitare i pjesmu do kasno u noć. Neki ga pamte i po nezgodama s policajcima, kada su im, policajcima, krali kapu s glave … a neki drugi po biciklima koji su, zavezani na uglu, malo po malo “kopnili”, nestajali dio po dio. A jedan od pratitelja ove stranice čak pamti taj ugao po slomljenoj palčanoj kosti.
Prozor kuće u Okićkoj 5 sa intervencijom street art umjetnice Lutajuće knjige, snimljeno 2020. [SM 2020.]
O godinama svojeg odrastanja kada je puno vremena s prijateljima provodio baš u “Olivi” pričao nam je Boris koji je odrastao u susjedstvu te pizzerije:
Kad bi se ušlo u Olivu odmah preko puta bio je naslonjen na lijevi zid šank s barskim stolicama. Ispred, uz lijevi dio zida, bilo je još nekoliko visokih stolova uz zidni uski stol. S desne strane bile su drvene klupe sa stolovima, tipa separea, mislim da su bila dva. Stolnjaci su bili crvenkasti, i iz ove sada perspektive bio je to nekakav retro rustikalni izgled, al’ djelovalo je novo i uredno, vjerojatno je i bilo novo.
S desne strane šanka bio je prolaz u glavnu prostoriju gdje je bilo više stolova/separea s lijeve i desne strane, isto sa stolnjacima crvene boje s nekim uzorkom. Lampe su bile dosta nisko i svjetlo je lijepo padalo na sam stol. Uglavnom, uz jedan stol stalo bi nas dosta tako da je bilo zgodno za druženje.
Tadašnji vlasnik se zvao Josip, i on bi često bio u Olivi, uvijek je nešto obavljao, ponekad bi on poslužio. Konobari su se zvali Branko i Dragec ( Drago ). Zapravo Branko je bio pizza majstor. Neko kraće vrijeme radila je kao konobarica Branka ili Olga. Moguće da je ona bila prije nego je došao Drago kao konobar. Peć je bila s lijeve strane iza šanka.
Inače imena vlasnice se ne sjećam, a i ona je isto često bila u Olivi, međutim za razliku od vlasnika, nju bi se moglo vidjeti u jednom od separea kako često sjedi sama, puši i promatra, prati tko dolazi i kako se radi, kao sfinga 🙂Pričalo se da su rastavljeni, ali da i dalje zajedno drže posao.
Imali su sina Hrvoja, koji bi rijetko dolazio, a vlasnik bi se često hvalio kako mu je sin prvak u judu.
Izvan Olive, s lijeve strane u dvorištu, vlasnik je i uzgajao u jednom prostoru chihuahue (toga se sjeća frend).
Kako su u Olivi prodavali i pizze za van, bilo je tamo hrpa kartona s natpisom pizzerije koje bi trebalo s vremena na vrijeme složit u kutije za pizze, a nas bi često zaposlili da ih slažemo, za što bi dobili kavu ponekad, a nama je to bilo fora radit.
Terasa je bila lijepa i mala, s nekoliko okruglih plastičnih stolova, gdje bi se sjedilo kad je bilo mjesta i toplo. Frendica se prisjetila jedne situacije kad je nas nekoliko sjedilo vani, bio je dan, i čulo se odjednom zvono za početak filma u Triglavu i netko od nas (možda i ja) je rekao “Ajmo u kino!”, i hop preko puta … kaže da se prikazivao crtić 🙂
Ta ista frendica se prisjetila kad je čitala članak da je na broju 17 u Okićkoj bio dućan s dječjom odjećom i priborom, sjećam ga se i ja. To je bilo s lijeve strane poslije Starih zvona, dugo je bio zatvoren. Sjećam se da je na tom istom mjestu u nekom periodu bio kafić – tipa kvartovske birtije, jednom sam i bio tamo. Mislim da je poslije dućana bila ta birtija a možda je i obrnuto. Dugo je taj prostor bio zatvoren, a nedavno sam vidio da je otvorena međunarodna škola za djecu.
Na mjestu gdje je sada frizerski salon, Okićka 4, dugo je, do polovice 2000-ih mislim, bio dućan Agram. A pored caffe bara Berlin, na ćošku s Ozaljskom, bila je poznata pekarna s odličnim slancima (bili su baš jako slani). Mislim da su ju držali Albanci. Ona je radila sigurno krajem 80-ih, i moguće ranih 90-ih. Znam da sam tamo često kupovao slance i druga peciva. Sjećam se da su bile dvije-tri stepenice pa bi se ušlo unutra. Ime ne znam, a evo što mi je napisala prijateljica “Uvijek nam je omama tam nekaj kupovala (salcštangle ili puterkiflice) a imala je kao dvije razine i mogao si sjest i pit jogurt (i jest burek), uvijek je bilo nekih šljakera tamo. Tamo je sad second hand shop, zapravo je cijela zgrada nova”
Što se kina Triglav tiče ono je radilo sigurno i do kraja 90-ih, znam da sam bio na projekciji filma Engleski pacijent 1997.
I u privitku fotografija, na njoj su Zoki, Edita i Lada, i tadašnji poznanik (drugi s lijeva) čijeg imena se ne sjećamo sigurno, mislim da se zvao Ivan.
Rušenje kuće u Okićkoj 5 u kojoj je radila pizzerija “Oliva”, snimljeno 30.03.2022. [SM 2022]
Teren u Okićkoj 5 na kojem je do prije tri dana stajala kuća bivše pizzerije “Oliva”, snimljeno 31.03.2022. [SM 2022]
Ne znamo što je nakon niza godina, čini se, uspješnog rada vlasnika ponukalo na zatvaranje tog lokala niti znamo kada se to točno desilo, no krajem 90-ih je u toj kući već radila pečenjarnica “Čujić grill” koja se na toj lokaciji održala nekoliko godina (neki pamte i ime “Mrvica” za koje nismo sigurni da je nosio baš taj lokal?) … i oko 2005. kuća je već bila napuštena. Godine praznine donijele su svoje – u dvorištu se gomilalo smeće, prozori su razbijeni … a potres 2020. je oštetio zidove i krov i kuća je postala prijetnjom za sve prolaznike.
I, krajem ožujka 2022. došlo je vrijeme za rušenje, u tek nekoliko dana nestalo je mjesto koje je tokom više od 50 godina bilo opće mjesto kvarta, kuća koja je svojom decentnom pojavom i žutom bojom zidova i crvenom bojom krova pokrivenog crijepom odudarala od modernijih i viših zgrada u susjedstvu. Svi napeto iščekuju u kakvom će se obliku reinkarnirati duh te kuće u nekom novom građevinskom tijelu …
(Vanja)
Autor teksta zahvaljuje slijedećim građanima koji su svojim sjećanjima i komentarima pomogli pisanje ovog priloga:
Jasna Antolić Božinović, Matija Anušić, Boris Babić, Renata Barković, Maja Bedi, Branka Belamarić, Dalibor Bogdanović, Nataša Briški, Dimitriy Bukharin, Silvija Bushill, Dinko Čotić, Admir Ćulumarević, Mia Debrecin, Damir Demonja, Danijel Domazet, Marija Erić, Marijana Filipan, Ivanka Filipović, Markita Franolić, Nataša Frizl Kašnar, Drenka Gaković, Jadranko Gudan, Josip Hauptfeld, Idriz Haziri, Tea Holler, Sanja Horvatić Golubić, Silva Husedžinović, Tomislav Ivančić, Biljana Ivković,renata Jelić, Mirjana Jurišić, Mima Jurković, Tihana Klapčić Bebar, Ivica Ključević, Zoja Koprivica, Yvonne Kos, Jadranka Kovačić, Nataša Krstičević, Zoran Krstić, Dubravka Lubina, Romana Ljubičić, Ivan pl Marenić, Željko Martić, Irena Matošević, Fran Mikulaš, Nada Mišulin, Lidija Nonweiler, Ana PM, Ivo Poljičanin Ivica, Alenka Predić, Lennart Pukšec, Ingeborg Radimiri, Mirjana Radnović, Mario Radoš, Diana Rukavina, Tanja R. Samoščanec, Maja Segedi, Sanja Segedi, Barbara Slade Jagodić, Marino Sorel, John Sturlić, Silvestar Šantak, Mirna Šimat, Klara Šimunović, Krešo Štojs, Indira Štrkonjić, Vladimir Tarnovski, Ivor Toth, Luna Tatjana Val, Kori Vlajo, Ksenija Vodopija, Verica Vojnović, Alan Vučić, Jelena Yoya, Ivana Waldgoni, Kamilo Walter, Željko Zebić, Dubravko Zeljak, Lidija Zuber, Igor Županić
Vezani tekstovi:
- Pizzerije Trešnjevke
- Kino “Triglav”
- Sara Mikelić: Nekadašnje kino “Triglav” kao dio sjećanja – studentski rad
Zanimljive poveznice:
Pedesetih su u Okićkoj bile dvije trgovine, na križanju sa Dubovačkom Mljekarstvo gdje sam kupovao “gumene žabe” 🙂 i preko puta Triglava trgovina mješovite robe……:)