Aki, Hus i Parni valjak: Momci s Trešnjevke
Na kraju 20. i početku 21. stoljeća dva su rock benda proglašavana za najveće u Zagrebu pa i cijeloj Hrvatskoj: Parni valjak i Prljavo kazalište. Iako su im oboma imena počinjala na isto slovo, “P”, ono po čemu su bili posve različiti je bila njihova vezanost sa kvartovima iz kojih su potekli. Dok je Prljavo kazalište cijeli svoj životni vijek bio “bend iz Dubrave”, čvrsto vezan uz svoj kvart na istočnom rubu grada, dotle je Parni valjak svoju vezu sa Trešnjevkom, kvartom s druge, zapadne strane, puno manje naglašavao. Dapače, vjerujemo da bi prva asocijacija na Parni valjak bio centar grada, Zvečka, Kavkaz, najurbanije središte grada, a ne (više-manje) radnička Trešnjevka.
No, činjenice ne lažu – neki od prvih prostora za probe Parnog valjka su bili na Trešnjevci, a njihov zaštitni znak, lice, a pogotovo glas, Aki Rahimovski, proveo je dobar dio svojeg zagrebačkog života baš na Trešnjevci. Tu je živio i kao momak, poslije i kao oženjen čovjek, u prvom i drugom braku, a i još dosta dugo nakon njih … i to ponajviše u kvartovima malkice južno od središta Trešnjevke: Knežija, Srednjaci, Nehajska ulica, Gajevo, Staglišće …
Kao što je poznato, Aki je rođen 1955. u Nišu, potom je dio djetinjstva proveo u Skopju da bi nakon toga stigao u Zagreb. A trešnjevački dio njegova života je, kažu lokalne priče, počeo time što je tokom 70-ih živio na Knežiji i hodao sa jednom curom iz kvarta. Viđali su ga ljudi tada u kafiću Stara Knežija u Ulici braće Cvijića.
Nakon toga upoznao je kćer vlasnika gostionice “Kod Biruša” koja se nekad nalazila kod okretišta autobusa na sadašnjim Srednjacima, uz osnovnu školu “Krešo Račić”, a koja je srušena pred Univerzijadu, za proširivanja Horvaćanske ceste. Jedno su vrijeme žena i on i stanovali kod njene obitelji da bi se kasnije, nakon rušenja kuće u kojoj je bila gostionica, preselili u zamjenski stan u Nehajskoj.
1975. je bila povijesna godina, godina nastanka Parnog valjka. Te su godine Husein Hasanefendić – Hus, budući glavni autor muzike i tekstova Parnog valjka, i Jurica Pađen napustili Grupu 220 i tražeći pjevača za njihov novi bend naišli na Akija koji je već započeo karijeru kroz manje zapažene bendove od kojih je posljednji bio Torr sa kojim je i nastupio na zagrebačkom festivalu 1975. Tim je susretom Parni valjak dobio i svoj “trade mark”, pjevača koji je u 30 godina postojanja benda postao njegov zaštitni znak i svojom energijom i interpretacijom Husovih stihova doveo bend na čelo hrvatske rock muzike.
Od 1976. pa do 1980. živio je Aki u Nehajskoj ulici, u zgradi preko puta MUP-a. A u toj su zgradi on i ekipa iz benda imali i probe, u prostoru koji je prije njih koristio bend Prva ljubav (iz kojeg je potekla Sanja Doležal prije svoje karijere u Novim fosilima), a nakon njih su tamo probe održavali Ćiro Gašparac sa svojim ansamblom te pokojni otac braće Ugrina sa svojim prijateljima. Buka iz garaža je privlačila pozornost prolaznika, pogotovo mlađih, u to doba nisu još svi ni znali za njih.
Prema nekim pričama, bend je neko vrijeme imao probe i u Omiškoj ulici na Knežiji, u prostoru uz crkvu
Lokalne priče kazuju također kako je poznata pjesma “Neda” nastala baš u Nehajskoj, inspirirana kafićem “Passage” koji je u to doba bio popularno mjesto sastajanja. A isto tako se s tim lokalitetom vezuje pjesma “U prolazu”, također vezane uz jedan od kafića te lokacije.
Stanovnici tog kvarta se i danas sjećaju Akija kako se vozio u svojoj “Bubi”, prolazio po ulici, a isto tako i da je njegov sin Kristijan išao u kvartovsku školu.
Poslije tih godina, u 90-ima i kasnije, Aki je živio u raznim dijelovima juga Trešnjevke, uglavnom u Gajevu (Daruvarska, Ilirska, Predovečka ulica), a navodno je u blizini Jarunskog placa imao i svoj lokal. Viđali su ga u caffe baru “Barka” u Ilirskoj, “Blekiću” u Predovečkoj …
… no, već prije zapaženi problemi sa srcem radi kojih je nekoliko dana prije smrti bio operiran kulminirali su iznenadnom smrću 22.01.2022. u Novom Mestu.
Aki Rahimovski pozdravlja publiku – preneseno sa web portala “Story” [SH]
O dijelu njegova života na Srednjacima Trešnjevčanka Vladimira Šimić je na svojem Facebook profilu nadahnuto zapisala:
| Kažu da život piše romane… I moj život jedan je od takvih, a neka su mi se poglavlja urezala duboko u sjećanje. Davnih dana moja je baka došla živjeti s nama, a njezin su stan odlučili iznajmiti. Ako se ne varam (a vjerujem da se ne varam jer je to bila godina kada je Parni Valjak održao prvi koncert “Bez struje” u ZKM-u), bilo je to 1995. godine. Mama i baka vratile su se sa sastanka s agencijom koja je iznajmljivala stan. Bila sam znatiželjna tko će se useliti, ali ovaj odgovor svakako nisam očekivala: “Znaš tko će nam biti podstanar? Aki…”. U ušima mi je počelo zujati, teško sam disala… Parni Valjak bio je jedini band kojeg sam u ono vrijeme stvarno slušala, sve sam pjesme znala napamet… Iako nikada, pa čak ni sa svojih 20, nisam “padala” na “zvijezde”, tog sam se dana stvarno počela tresti od uzbuđenja. Aki Rahimovski je naš podstanar???Bila sam uvjerena da je to nekakva greška, možda su pogrešno čuli ime, zašto bi jedan Aki živio na Srednjacima i to u sasvim jednostavnom stanu u takozvanim “limenkama”… U mojim je očima taj fizički malen čovjek bio golem, on je imao glas koji probija do srca, koji ispunjava svaku moju stanicu… Hrpa mojih životnih trenutaka našla je svoj odraz u raznim stihovima Parnog Valjka, imala sam pjesmu za svako raspoloženje… Ne mogu niti opisati kako sam se osjećala kad mi je mama rekla da odem do stana po račune, bio je to neki suludi osjećaj između ogromne želje da ga vidim uživo i svojevrsnog straha jer će postati stvaran, od krvi i mesa, samo “običan” Aki, naš podstanar… Iako mi kažu da mi se na čelu vidi svaki osjećaj, ovog sam se bojala jer nisam htjela da u meni vidi nekakvu zaluđenu obožavateljicu. Uostalom, nisam obožavala njega, obožavala sam njegov glas koji nije imao tijelo. Obožavala sam stihove koje je ionako potpisivao Hus… Ali svejedno, on ih je nekako oblikovao, dao im taj pomalo hrapavi štih, dao im je svoju dušu….Na putu do Srednjaka sam ponavljala što ću reći, noge su mi bile gumene, a ruke vlažne i hladne. Hoću li mu reći koliko volim Parni Valjak, hoću li ga pitati za karte za ZKM? Ili ću samo reći – dobar dan, ja sam ta i ta, kći vlasnice stana i trebala bih račune…? Pa ne mogu čovjeku pričati lamentaciju na ulaznim vratima, neću ulaziti u stan. Gledala sam u to zvono bakinog stana, ali to više nije bilo isto zvono. Bilo je to zvono Akijevog stana i jedva sam skupila hrabrosti da ga stisnem…I što se dogodilo?Zapravo mi je taj dio, istini za volju, u magli. Dok sam se penjala stubama na prvi kat, pokraj mene je projurila mačka. Da, bila je to Akijeva mačka jer je otvorio vrata, a ona je zbrisala. Sasvim obična mačka koje nema ni u jednom stihu. A Aki je pojurio za njom i nekako je uspio uhvatiti uz ponešto riječi koje nisu bile nimalo romantične, niti su se rimovale. I ne znam što sam točno rekla, vjerojatno sam spomenula račune, on mi ih je dao i to je bilo to, bila sam samo svjesna neugodne činjenice da mi se ruke tresu i da je on to jasno mogao vidjeti. Nikakve karte, nikakva priča o koncertu, sjećam se samo da sam zamuckivala i nadala se da će se zemlja otvoriti i progutati me blesavu skupa s Akijevom mačkom. To je bio moj prvi i posljednji susret s Akijem. Nije dugo bio na Srednjacima, nakon nekoliko mjeseci otišli su dalje… Ali eto, puno puta sam se sjetila te priče, pitajući se već tada želi li mi Netko Gore staviti baš sve pričice na put kako bih sagledala situacije iz svih uglova… Iskreno, nerado sam se vraćala na te stvarne trenutke i bilo mi je draže uživati i dalje u pjesmama Parnog Valjka nego razmišljati o Akiju s mačkom. |
Oproštajni koncert u spomen na Akija održan je u zagrebačkoj Areni, 26.03.2022. pred 18 000 gledatelja uz učešće mnoštva poznatih gostiju koji su svojim izvedbama pjesama “Parnog valjka” doprinijeli tom posebno emotivnom događaju.
Teško je reći da li će Parni valjak nastaviti svoju karijeru bez jednog od svoja dva najpoznatija člana, ali kako god bilo, taj će bend ostati zapamćen kao jedan od najpopularnijih i najdugovječnijih hrvatskih rock bendova, a sve stanovnike Trešnjevke će, vjerujemo, veseliti spoznaja da su dio svojeg života i stvaralaštva proveli i u njihovom kvartu.
(Vanja)
Autor teksta zahvaljuje slijedećim građanima koji su svojim sjećanjima i komentarima pomogli pisanje ovog priloga:
Sandra Barić, Berdarda Betty, Krunoslav Bilić, Željka Bosnar Salihagić, Ivana Dragić, Barbara Fijačko Matojina, Marina Gaćina, Martina Grozdić, Veki Gula, Rosarija Habuš, Ivica Ricca Horvat, Goradna Hudinčec, Ardnas Kanjol, Tamara Ivana Komparić, Maša Kristina Golik, Margareta Jambrošić, Tanja Juranić, Mirka Klepac, Nataša Krstičević, Sandra Matečić, Željka Mazalin Mrkša, Lada Novak Starčević, Dragana Perković, Matea Popović, Viktor Ranogajec, Sandra Sandrita, Dea Snow, Ana Sorić, Jelena Šimat, Vladimira Šimić, Nikolina Šparavec, Morana Zimić, Marijan Žlibar
Vezani tekstovi:
Zanimljive poveznice:
- Službena web stranica “Parnog valjka”
- Tekst na Wikipediji posvećen “Parnom valjku”
- Tekst “Jutarnjeg lista” o oproštajnom koncertu od Akija održanom 26.03.2022.
Garaža s prostorom za probe.
Ostavi komentar