Center map

Kvartovski mozaik: Zdenko Rupnik

Kvartovski mozaik: Zdenko Rupnik

Poštovani Zdenko, molimo vas, predstavite nam se!

Ja sam Zdenko Rupnik, rođen sam 1950. u Zagrebu i moja prva adresa stanovanja i prva prijava boravka bili su na Trešnjevci, u Kučerinoj 48, gdje sam proveo najranije djetinjstvo. To je kuća točno preko puta pruge bivšeg “Samoborčeka”, s pogledom na Samoborski kolodvor, ali nemam neka posebna sjećanja baš na tu kuću i na te vlakove koji su tada još redovno prolazili prugom. Bio sam još jako mali kad smo se odselili dalje, no možda je ipak i “Samoborček” utjecao na moju kasniju ljubav prema svim vozilima koja se kreću tračnicama.

Moja obitelj potječe dijelom iz Slovenije, otkuda je tata, te iz Čakovca, otkuda je mama. Tata je rođen u Idriji, njegov djed je bio rudar, sjećam se priče kako su 1905. on i drugi rudari iz Idrije išli u posjetu caru Franji Josipu u Beč. A mama je iz Čakovca, ona i tata su se upoznali dok je tata služio vojni rok u Čakovcu. On je bio u uniformi i šetao gradom, a ona je igrala ping pong kad su se prvi puta vidjeli, to je bilo 1948. godine. 1949. su se oženili, ja sam se rodio 1950., a brat godinu i pol kasnije. Brat sa suprugom i kćeri živi u Baton Rouge, Louisiana, bavi se nečim na granici fizike i kemije. Nećak Ivan je po struci  arhitekt/urbanist i povjesničar arhitekture, živi u Bostonu, ali dosta vremena provodi i u Zagrebu (radeći na daljinu)

Idrija 1905., snimljeno povodom svečanog pohoda rudara Franji Josipu, pradjed Zdenka Rupnika, stoji kao drugi s lijeva. [ZR 2021.]
Idrija 1905., snimljeno povodom svečanog pohoda rudara Franji Josipu, pradjed Zdenka Rupnika, stoji kao drugi s lijeva. [ZR 2021.]

Da li vam je nekadašnji poznati meteorolog Ivo Rupnik nešto u rodu?

Ne, nije, pitaju me to ljudi povremeno. No, njegov je sin išao sa mnom u istu srednju školu i stanovao u istoj ulici.

Kako vam je dalje tekao život?

Nakon Kučerine sam neko vrijeme živio kod djeda i bake s tatine strane u slovenskom gradiću Litiji dok su moji tata i mama studirali i nešto prije škole vratili su me u Zagreb. Moj brat je to vrijeme proveo kod mamine obitelji u Čakovcu. I potom, kad smo ponovo počeli živjeti zajedno, preselili smo se u Derenčinovu ulicu. Tamo sam živio do kraja osnovne škole kada smo se preselili u Martićevu ulicu, a sada već duže vrijeme sa ženom živim na Laščini, dok su nam se djeca raselila po gradu.

Zanimljiva je priča kako sam pohađao osnovnu školu. Moja osnovna škola je bila “Anka Butorac” koja se tada nalazila u današnjem objektu SUVAG-a u tadašnjoj Ulici Anke Butorac, današnjoj Ulici kneza Ljudevita Posavskog. Naš stan u Derenčinovoj ulici je bio vrlo blizu škole i bila bi to idealna lokacija za moje školovanje … međutim, preselili smo se u Martićevu taman u ljeto prije nego sam krenuo u prvi razred. Zbog toga sam imao duži hod do škole i morao sam prelaziti tadašnju Ulicu socijalističke revolucije, sadašnju Ulicu kralja Zvonimira. I taman kad sam završio osnovnu školu ona se preselila u tada novoizgrađeni objekt u Laginjinoj ulici gdje se škola i sada nalazi – a to je bilo točno iza moje tadašnje zgrade u Martićevoj 53-61, praktično meni u dvorištu! Međutim, na putu do škole mogao sam 1960/1961 pratiti kako se obnavlja ulica i postavlja tramvajska pruga kroz Šubićevu.

Djed, mama, tata i mali Zdenko. Snimljeno 1950. u Maksimiru [ZR 2021.]
Djed, mama, tata i mali Zdenko. Snimljeno 1950. u Maksimiru [ZR 2021.]

Potvrda o prvoj prijavi boravka u životu, na adresi Kučerina 48. [ZR 2021.]
Potvrda o prvoj prijavi boravka u životu, na adresi Kučerina 48. [ZR 2021.]


“Samoborček” na Starom samoborskom kolodvoru. U krugu se nalaze prozori stana u kojem je svoje prve godine života živio Zdenko Rupnik na adresi Kučerina 48. [FB-ZG 2022.]

Djed, baka, brat, mama i Zdenko (s desna na lijevo). Snimljeno u Litiji 1956. [ZR 2021.]
Djed, baka, brat, mama i Zdenko (s desna na lijevo). Snimljeno u Litiji 1956. [ZR 2021.]

Zdenko na plesnoj školi Coronelli, zajedno sa plesnom partnericom Majom B. Snimljeno 1968. [ZR 2022.]
Zdenko na plesnoj školi Coronelli, zajedno sa plesnom partnericom Majom B. Snimljeno 1968. [ZR 2022.]

Nakon osnovne škole upisao sam se u tada tek osnovanu Matematičku gimnaziju, dok je još bila u Sutlanskoj ulici na Trnju. U prvoj generaciji škole bio je samo jedan razred, a u mojoj, drugoj generaciji, već su bila 3 razreda. Nakon te škole sam se odlučio upisati studij elektrotehnike, tadašnji ETF, koji se tad već nalazio na svojoj sadašnjoj lokaciji u Unskoj ulici, također na Trnju.

Nakon diplome sam prvo radio u Plivi (jer sam dobivao njihovu stipendiju), u Mehanografiji – tako se tad zvala informatika. Koju godinu prije mojeg zaposlenja je stigao i njihov prvi kompjutor, jedan od onih starih sa bušenim karticama i relejima. No, nije mi se tamo svidjela ograda, moralo se dolaziti na posao u točno određeno vrijeme, izlaziti uz zvuk sirene … A kod izlaska se morao stisnuti neki gumbić i ako je zasvijetlilo crveno svjetlo trebalo je pričekati portira da napravi pretres, to je bila kontrola da netko ne iznosi van lijekove.

Nakon toga sam prešao na Šalatu, u KBC, gdje sam taman stigao na osnivanje informatike. Moj prvi zadatak je bio da smislim kako unijeti kompjutor u sobu koja je bila određena za informatiku. To je bio velik stroj pa su ga morali unijeti viličarem – međutim, prag je bio previsok pa smo ga morali izbiti kako bi viličar mogao ući u sobu. Tada smo na njemu uglavnom radili programe za računovodstvo, u programskom jeziku Basic-Plus. A jednom mjesečno sam sa kolegama, imao sam tamo dva operatora uz sebe, radio na izradi mjesečne bilance. Nosili smo bušene kartice u kutijama, pazili da se ne izmiješaju, i išli u gradski računski centar koji se tada nalazio u Nehajskoj (u današnjoj zgradi Državne službe za uzbunjivanje, op. Uredništva). Taj se izračun vrtio par sati tokom noći na njihovom tada vrlo suvremenom IBM 360 računalu i onda su u bolnici ujutro imali sve spremno za zaključak mjeseca-. Tako smo onda išli svaki mjesec kod njih, imali smo uvijek unaprijed rezerviran noćni termin za nas.

Recite nam kako ste nakon toga ušli u svijet bankarskih komunikacija?

Nekoliko godina kasnije, bila je to 1985., uočio sam u novinama oglas, Udružena banka Hrvatske koja je bila osnovana godinu prije tražila je informatičare. To je tada bila jedina banka u Hrvatskoj koja je imala tzv. Veliko ovlaštenje za poslovanje sa inozemstvom, odnosno mogla je održavati platni promet sa inozemstvo za sve pravne i fizičke osobe u Hrvatskoj. Javio sam se na oglas, primili su me i odmah poslali da u njihovo ime sudjelujem kao predstavnik u projektu informatičkog uključivanja Jugoslavije u međunarodni platni promet. Voditelj projekta je bio predstavnik Narodne banke Jugoslavije, iz Beograda, a svaka republika je dala po jednog predstavnika koji je zastupao udruženu banku svoje republike. A to u što smo se uključivali je SWIFT – svjetska mreža za bankovne komunikacije. SWIFT  je osnovan 1973. sa sjedištem u Bruxellesu sa namjerom informatičkog povezivanja banaka i omogućio je efikasnije odvijanje financijskih transakcija svih vrsta.
(SWIFT je kratica od Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication, op. Uredništva)

Zdenko Rupnik (lijevo) na SIBOS kongresu 1994. u Bostonu. [ZR 2022.]
Zdenko Rupnik (lijevo) na SIBOS kongresu 1994. u Bostonu. [ZR 2022.]

I, otišao sam na taj sastanak u Beograd, tamo su bili ti ljudi iz Belgije i naši predstavnici … nisam ja tamo baš sve to shvatio, koliko je to veliki projekt … međutim, malo pomalo sam usvajao ta znanja i uključivao se u projekt. Ono što je za mene osobno bilo najvažnije u tom poslu je da me je on naučio planirati. Na tom prvom sastanku dobili smo papir koji je predstavljao plan uvođenja SWIFT-a u (tadašnju) državu. To je bila lista sa 70-ak aktivnosti, svaka je imala svoj rok, a na početku je bila vremenska oznaka, -54 tjedana, i zadatak “establish project team”. Nakon toga su uslijedile edukacije i sve ostalo, a projekt je bio završen na vrijeme, kako je bilo i označeno, godinu dana i dva tjedna nakon njegovog početka.

Tijekom 1989 promijenio se pravni okvir, pa su se Udružene banke raspale a pristup deviznim transakcijama dobile su pojedinačne banke. Jedna od zanimljivih epizoda u tom vremenu bilo je pitanje kome će SWIFT ekipa pripasti kod raspada Udružene banke Hrvatske. Dvije najveće banke bile su zainteresirane, ali na kraju nas je preuzela Privredna banka. Ona je preuzela i prostor na Ksaveru, nabavljena je i bolja oprema …

Raspadom Jugoslavije 1991., postao sam prvi čovjek (User Group Chairperson) SWIFT organizacije za Hrvatsku i vodio procese informatičkog povezivanja hrvatskih banaka sa svjetskim bankarskim sustavom.

Privredna banka je imala puno razumijevanja za te poslove, bilo je tu puno edukacija, putovanja … Bio sam na poziciji izvršnog direktora u banci (Sektor operativnih poslova, poslije Sektor za platni promet) i imao sam dosta posla s reorganizacijama, centralizacijom poslovanja, preseljenjem platnog prometa iz SDK/ZAP/FINA u banke i slično. Tri puta godišnje organizirao sam sastanke SWIFT grupe. U prvim godinama smo se nalazili na raznim mjestima diljem Hrvatske, a poslije se počelo štedjeti pa smo se uglavnom sastajali u Zagrebu. Na svakom sastanku je uz nas bio predstavnik SWIFTa za ovaj dio Evrope.

Ostatak moje profesionalne karijere mi je bio obilježen radom na tom i sličnim projektima koji su slijedili, uključivanje Hrvatske u međunarodni platni promet, standardizacija platnog prometa, uvođenje IBANa, SEPA izravna terećenja …

I na kraju te priče – 31.12.2015., sa 40 godina staža, otišao sam u mirovinu.

A sad nam, molim vas, ispričajte kako ste uz taj vaš profesionalno bogat život uspijevali živjeti i vašu osobnu strast odnosno ljubav prema tramvajima i željeznicama?

Da, takav dinamičan posao, sa puno poslovnih sastanaka, putovanja i sudjelovanja na seminarima, omogućio mi je uživanje u svojem hobiju, a to su tramvaji, gradske i prigradske željeznice, željeznice općenito – sve što ide po tračnicama.

Kad smo krenuli sa SWIFT-om u Hrvatskoj dobili smo ponudu od austrijskog člana uprave da zastupa nas, Sloveniju i Mađarsku i s tim u vezi je organizirao sastanke u Beču 4 puta godišnje. Pa sam onda imao priliku dobro upoznati bečke tramvaje i njihove rute. Često sam tokom godina bio i u Bruxellesu, Beogradu … a poslije se ta suradnja proširila kroz ESA (European SWIFT Alliance) i na druge zemlje.

A uz te bečke i evropske sastanke, stiglo je i nešto što nisam mislio da ću ikad doživjeti, u tu evropsku aliansu se uključila i Južna Afrika, kao jedina afrička zemlja koja je po naslijeđu i stanju gospodarskog razvoja, pa i klimom, usporediva sa Evropom. Bio sam triput tamo, jednom u Johannesburgu i dvaput u Capetownu.

Svi su ti sastanci, vezani uz ESA, bili slično organizirani, održavali su se četvrtkom i petkom. U srijedu smo dolazili, a ja sam skoro uvijek ostajao nakon sastanaka, sve do nedjelje, tako da sam subote i dijelove nedjelja imao slobodne za istraživanje po gradovima. Većina tih gradova je imala tramvaje pa sam uživao.

A uz to regionalno udruživanje postojali su jednom godišnje i svjetski kongresi (“SIBOS”), sa 5000-6000 sudionika. Dolazili su na njih ne samo suradnici na SWIFT projektima nego i bankari koji su reklamirali svoje banke i usluge. Te sam kongrese pohađao od 1986., u najvećim gradovima svijeta. Izmjenjivali su se prilično pravilno Evropa, Amerika i Azija, tako da sam tim putem posjetio i Sydney, Osaku, Singapur, Dubai, Hong Kong, Toronto, Atlantu, San Francisco, više puta u Bostonu. Zanimljivo, nikad nismo bili u Londonu, Parizu, New Yorku, jer ti gradovi nisu imali adekvatne prostore za takve skupove.

Nažalost, ti skupovi se u posljednje 3 godine ne održavaju uživo, radi korone, ali i dalje postoje kao online konferencije.

Moram spomenuti kongres 2000. godine, tad sam poveo i sina, na prekooceanski let, u San Francisco. Njemu je to taman bila godina nakon srednje škole. Onda smo posjetili i mog brata pa onda Boston, New York, Washington. Sin je inače profesor engleskog i informatolog, a radi kao slobodni sportski novinar.

Fotografija stajališta u Zvonimirovoj (kod Šubićeve) pored kojeg je Zdenko stanovao u predškolsko doba. Snimljeno oko 1940. [FB-ZG 2022.]
Fotografija stajališta u Zvonimirovoj (kod Šubićeve) pored kojeg je Zdenko stanovao u predškolsko doba. Snimljeno oko 1940. [FB-ZG 2022.]

Zdenko uz honkonški
Zdenko uz honkonški “Peak tram”, uspinjaču koja vozi na najviši vrh otoka Hong Kong visine 552 m, koji je jedno od najpoznatijih razgledišta na svijetu, s pogledom na cijeli velegrad. Uspinjača je puštena u rad 1881. godine. [ZR 2021.]

Niz honkonških gradskih tramvaja koji su dio gradskog javnog prometa od 1904. [ZR 2021.]
Niz honkonških gradskih tramvaja koji su dio gradskog javnog prometa od 1904. [ZR 2021.]

Kako je sve to izgledalo nakon vašeg umirovljenja?

Blizu umirovljenja shvatio sam da moram naći neku drugu zanimaciju, drugi krug ljudi za druženje, jer sam se profesionalno družio sa velikim brojem ljudi, ali privatno puno manje.
Pa sam onda pokušao naći neku grupu ljudi s kojima bi me povezivao određeni krug interesa. I, tada sam otkrio Facebook, grupu “Zagreb kakav je bio nekada”, pa “Piran kakav je bio nekada”. U Piranu sam svojedobno sa bratom provodio dosta vremena kod strica, a poslije smo, kada smo odrasli, i kampirali. Stric je radio u tvornici “Mehanotehnika” u Izoli (izrađuje i modele vlakova i tramvaja) Radi svega toga mi je Piran, kao i Zagreb, srcu vrlo blizak.

Gledajući stare fotografije shvatio sam da mnoge od tih slika mogu komentirati, određivati godinu snimanja, vezano uz izgled tramvaja i tramvajske infrastrukture, natpise …

Što je to zapravo što vas veže uz tramvaje i željeznice, što vas specijalno zanima?

Pitao sam se ja otkud meni to, zašto ja “volim tramvaje” kako kaže moja unuka … to je određeni interes, hobi, toga nisam bio ni svjestan dok to nisam podijelio s drugima. Ali, ima tu jedna priča koju sam ja dijelom i “izmislio”, ali ima tu nešto i stvarnosti. Naime, kada smo živjeli u Derenčinovoj, živjeli smo točno preko puta tramvajske stanice u Zvonimirovoj. Ta zgrada, to je ona u kojoj je slastičarnica Jakšić, ima pred ulazom kao malu terasicu, natkrivenu, ograđenu sa ogradom od cijevi. Sjećam se prizora, imao sam 4-5 godina, kada sam shvatio sam da sam svog plišanog medu ostavio u tramvaju. Pa onda mogu reći da ja već 65 godina tražim svojeg medu u tramvajima. To je ovako, malo izmišljeno, kao neka priča za novinare … ali ima tu i istine, neke emocije vezana uz njih.

Moram vam još reći, kad sam bio u Litiji kod bake i djeda, živjeli smo blizu pruge i jednog sam se dana popeo na neku betonsku građevinu, čini mi se da je to bio neki bunker … i tamo sam stajao i gledao vlakove. Djed i baka su me tražili i kad su me našli pitali su me što sam tamo tražio, a ja sam im govorio “Vak! Vak!”, da sam išao gledati vlakove.

Zdenkov prijedlog za označavanje tramvajskih linijama različitim bojama, zapisano prije 1982. i reorganizacije tramvajskih linija. Inspiracija je potekla označavanjem linija u Amsterdamu. [ZR 2022.]
Zdenkov prijedlog za označavanje tramvajskih linijama različitim bojama, zapisano prije 1982. i reorganizacije tramvajskih linija. Inspiracija je potekla označavanjem linija u Amsterdamu. [ZR 2022.]

A kasnije, iako sam ja već odavno znao da me zanimaju tramvaji, nešto me je više to zainteresiralo 1977. kada su se u Zagrebu pojavili češki tramvaji, pred otvorenje pruge za Novi Zagreb. Tada sam počeo bilježiti kola i prikolice koji su vozili po gradu, na primjer T4 419 + 819, to su njihove oznake. To sam ja onda pratio, crtao, zapisivao sam svaku vožnju tramvajem. A to radim i danas, samo što sam to prije zapisivao na ceduljice, pa u rokovnike, a sada upisujem u mobitel i Excel.

Pisao sam ja ponešto i prije 1977, recimo vožnje sa starim M-24 tramvajima. Tu su oni kod kojih nije bilo daljinskog otvaranja vrata. Prednja je otvarao vozač, a stražnja kondukter … ali, u prikolici su prednja vrata bila na otvaranje putnika, imala su neku ručku, u visini prsa, trebalo je to povući, Ali, kad je tramvaj kočio onda su se vrata zatvarala, a kad je kretao su se otvarala – a trebalo je biti baš suprotno. Nažalost, izgleda da su se te bilješke negdje izgubile.

To je inače u mojoj osobnosti, ja sam uvijek bio evidentičar. Na željezničkom forumu moj je nadimak, “nick”, STIB. S jedne strane, to je kratica bruxelleskog gradskog prijevoznika (Société des Transports Intercommunaux de Bruxelles, op. Uredništva), ali ja sam to sebi preveo i kao STatističar I Brojač.

U to davno doba, u 70-ima i kasnije, radio sam to posve samostalno, za svoju dušu, bez da sam s ikim pričao o tome. Ali, kad sam u 90-ima preko interneta otkrio web forume, a pogotovo željeznički forum, nekadašnji forum Kluba ljubitelja željeznica, otkrio sam da nisam jedini luđak koji to radi. Danas ima mladih koji rade puno toga što sam ja radio prije, pa i još puno više. Recimo, 1994. sam počeo zapisivati svaku promjenu reklama na tramvajima, prvo je to samo meni bilo veselje, nakon otkrića foruma sam otkrio da to zanima i druge pa je veselja bilo još i više. No, sad sam takve stvari prepustio drugima. Ima tamo sad dosta mladih koji su jako dobri, sve ih to zanima i bilo bi lijepo kad bi se neki od njih zaposlili u ZET-u, sigurno bi bolje poslovao.

Prizor nakon bombardiranja 1944. godine kada je srušena kuća u Tratinskoj 36. Snimljeno 12.04.1944. [FB-ZG 2022.]
Prizor nakon bombardiranja 1944. godine kada je srušena kuća u Tratinskoj 36. Snimljeno 12.04.1944. [FB-ZG 2022.]

Vratimo se malko na to kako vam poznavanje povijesti tramvajskog prijevoza u Zagrebu pomaže u komentiranju starih fotografija grada Zagreba, dajte nam neki primjer.

Zanimljivo je da se kroz sve te priče vezane uz tramvaje počinjem sjećati još nekih detalja iz svog života koje bih inače zaboravio. Na primjer, jedan dan, a svakako prije 31.10.1954., imao sam manje od 4 i pol godine, spuštao sam se po stepenicama sa Šalate na Vlašku i gledao odozgo kako tramvaj prelazi s kolosijeka na kolosijek i spušta liru. U to je doba tramvaj broj 13 tamo imao posljednju stanicu. Nije to bilo klasično okretište, već su tamo, na Šoštarićevoj, bila dva kolosijeka za okretanje. Sjećam se pogleda na tramvaj, kondukter je izašao van, špagom skidao liru i prebacivao na drugu stranu. Taj je datum inače dan poznate tramvajske nesreće. Poslije je mirogojski tramvaj vozio samo još 3 godine (1964-1967) i onda su ih konačno ukinuli, došli su autobusi, a tramvaje su preraspodijelili na druge linije.

S druge strane, ja znam prilično točno odrediti godinu snimanja kada je tramvaj na slici, tu sad govorim najviše o godinama od 1926 do 1965., mijenjale su se boje, linije, oznake, natpisi bijeli sa crnim slovima, crni sa žutim slovima, sad su displeji. Vjerojatno znate da do 1947. linije nisu imale brojeve po trasi nego po odredištima, to je promijenjeno kada se po prvi puta pojavila mogućnost da se između dva okretišta tramvaja putuje različitim putevima, kada je sagrađena pruga po Jukićevoj i Jagićevoj. Ali, i prije toga je npr postojala mogućnost da se iz Črnomerca do Maksimira dođe direktno preko Jelačić placa i Jurišićeve, ali i preko Praške i Kolodvora. Ako je tramvaj išao direktno za Maksimir, imao je broj “8”, broj Maksimira. Međutim, ako je vozio preko kolodvora, prvo je imao broj “2” broj Glavnog kolodvora, na kolodvoru je stavio broj “8”, za Maksimir. Kad je sagrađena pruga do Dubrave, 1942., odredište je dobilo broj 18.

Ima jedna fotografija snimljena na Trgu Republike gdje se vidi natpis “Stajalište tramwaya: smjer ” ispod kojeg su bile okrugle pločice sa brojevima linija. Bilo je i kasnije pokušaja da se stave strelice sa brojevima linija na natpise sa stajalištima, ali to nikad nije zaživjelo, valjda radi straha da će huligani to uništiti.

Da se sad vratimo na komentiranje fotografija: Postoji fotka na Trgu gdje se vidi broj odredišta 18, znači slika je mogla biti snimljena tek nakon 1942., kada je već postojalo okretište Dubrava.

Tramvajska karta iz doba NDH. Označeni su brojevi pojedinih odredišta - Ljubljanica je 4, Savski most 3, Škola časnih sestara (danas Učiteljski fakultet) na Savskoj je 13. Primjetite da je današnja
Tramvajska karta iz doba NDH. Označeni su brojevi pojedinih odredišta – Ljubljanica je 4, Savski most 3, Škola časnih sestara (danas Učiteljski fakultet) na Savskoj je 13. Primjetite da je današnja “devetka” gotovo sigurno naslijedila svoj broj još iz tog vremena kada je broj 9 označavao sve tramvaje koji su vozili prema Borongaju. [FB-ZG 2022.]

Evo i jednog konkretnog pitanja vezanog uz Trešnjevku, možete li nam reći nešto o kući koja se nalazi uz željezničku prugu u Savskoj, kod Šetališta Jurija Gagarina?

Baš o samoj kući vam ne mogu reći nešto posve određeno, međutim nekad je bilo puno takvih kuća uz prugu u kojima su živjeli i radili čuvari i skretničari. Jedna takva “vahtarnica”, čuvarska kuća, je i ona u kojoj radi kafić “Krivi put”. Potječe još iz doba kada nije postojao željeznički nadvožnjak pa je u njoj bio čovjek koji je spuštao rampu kad je prolazio vlak. Na internetu se mogu naći fotografije iz doba gradnje nadvožnjaka, pa onda i iz 1930. kada je snimljeno ispitivanje nosivosti nadvožnjaka. Možda niste znali, ali tada je napravljen nadvožnjak samo za jedan kolosijek, a drugi je napravljen kasnije, vjerojatno tek kad su Nijemci za vrijeme Drugog svjetskog rata izgradili drugi kolosijek od Zagreba do Zidanog mosta. To možete uočiti i na samim nadvožnjacima, pogledajte ih: Jedan je kovan, sa zakovicama, stariji, a onaj noviji je vareni. Isto tako je i sa onim na Savskoj, kod Cibone, isto su različiti. S druge strane, onaj na Tratinskoj je napravljen u jednom komadu, 1935., kada je tramvaj prošao Trešnjevkom prema novoj Remizi koja je dovršena godinu dana kasnije. Na tom mjestu nikad nije bilo rampe.

Da li znate, da li je postojala rampa i na prijelazu kod Koturaške i na onom kod Veslačke?

To ne znam jer još nisam vidio niti jednu fotografiju tih prijelaza iz tog davnog doba.

Gradnja željezničkog nadvožnjaka u Savskoj kod Jukićeve. Snimljeno 1930. [FB-ZG 2022.]
Gradnja željezničkog nadvožnjaka u Savskoj kod Jukićeve. Snimljeno 1930. [FB-ZG 2022.]

Rekli ste da vas zanimaju i gradske željeznice, u Zagrebu smo osim “Samoborčeka” imali i dvije pionirske željeznice, onu u Maksimiru i onu između Dubrave i Slanovca.

Otkako sam u mirovini trudim se održati dobru kondiciju pa često hodam i trčim po Maksimiru, nema tu puno tragova. No, jedan ipak postoji, iza brezove kolibe kod četvrtog jezera, ravno u šumi, je nekad bila trasa uskotračne željeznice i nasip je još vidljiv. Ta je željeznica sagrađena 1948. i već koju godinu kasnije je ukinuta. Onom drugom, iz Dubrave za Slanovec sam se još i ja vozio za Pionirski grad (ona je puštena u rad 1951., a zatvorena 1965., op. Uredništva), tamo još postoji mostić, postojala je i početna stanica u Dubravi pored crkve Svetog Ivana Pavla II u Koledinečkoj ulici.

Što vas sad zanima, čemu se posebno veselite?

Veselim se sastancima s društvom iz gimnazije, sastajali smo se nekad redovito, jednom na mjesec. Sad za korone, rjeđe, ali nađemo se. Zadnjih 20 godine smo redovito obilježavali godišnjicu mature, 50-ta je bila taman prije Korone, 2019.

S godinama čovjek shvaća da je korisno obraćanje pažnje na detalje, i za mentalno pa i za fizičko zdravlje. Vježbam tako mozak i to mi pomaže da se i danas držim u formi. Treba koristiti sive stanice, i zato me zanima i vaš interesi za detalje na aktivnostima vašeg projekta.

Volim čuti i gledati i vlakove. Kćer ima kuću u Selcu, kad idem dolje autom onda idem cestom preko Vrata, Fužina, Zlobina, Plasa … Baš tamo ispod Plasa cesta ide preko pruge, tamo često stanem, slušam jel ide neki vlak, to se čuje nadaleko kako se penje. U Zagrebu je sad već teško čuti vlak, izgubi se u gradskoj buci, a otkako se elektrificirala pruga do Zaboka više nema ni dizel lokomotiva u gradu pa je manja buka.

Za kraj razgovora htio bih vam ispričati kako sam vozio zagrebački tramvaj –u Helsinkiju. Naime 2009. je Končar ugovorio pokusnu vožnju našeg tramvaja u Helsinkiju jer su oni pokazali interes za kupovinu. Tramvaj je vozio nekoliko mjeseci na jednoj liniji, a kako sam ja baš u to vrijeme imao poslovni sastanak u Helsinkiju preko interneta sam stupio u vezu sa finskim ljubiteljima željeznica i saznao sam da će posljednji dan vožnje biti baš na dan kada sam ja dolazio u grad. Javio mi se vozač tog tramvaja i rekao da ako požurim nakon slijetanja do njihove remize pa ću se moći provozati posljednjom redovnom vožnjom prije odlaska na pakiranje za povratak u Zagreb. Tako sam i učinio, provozao sam se tim posljednjim krugom, a po povratku u remizu vozač mi je ponudio da povezem tramvaj pedesetak metara unutar kruga remize. Eto, to mi je bio uistinu lijep događaj, pamtim još broj tramvajskih kola, 2263, koja sam tad provezao, uvijek se razveselim kad ih sretnem po gradu.

Poštovani Zdenko, hvala vam na razgovoru!

Zdenko sa zagrebačkim tramvajem koji je nekoliko mjeseci prometovao u Helsinkiju i kojeg je nakratko provezao po njihovoj Remizi. Snimljeno 2009. [ZR 2021.]
Zdenko sa zagrebačkim tramvajem koji je nekoliko mjeseci prometovao u Helsinkiju i kojeg je nakratko provezao po njihovoj Remizi. Snimljeno 2009. [ZR 2021.]

Tijekom razgovora u caffe baru
Tijekom razgovora u caffe baru “Landsky” u Ozaljskoj ulici koji je posvećen prvoj zagrebačkoj kondukterki Pauli Landsky (1880-1981.) koja se zaposlila u ZET-u 1914. [VR 2022.]

Razgovor vodili Saša Martinović Kunović i Vanja Radovanović. Naslovnu fotografiju snimio Vanja Radovanović.

Dodatni sadržaji:

Vezani tekstovi:

Zanimljive poveznice:

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )