Kvartovski mozaik: Radovan Delalle

Radovan Delalle (Slavonski Brod, 23.12.1935.), arhitekt i urbanist, zapažen je svojim projektima, stručnim i znanstvenim radovima koje je ostvario radeći u Zagrebu, Parizu i Sarajevu. Najpoznatije mu je djelo knjiga “Traganje za identiteom grada”, tiskana u izdanju Izdavačkog centra Rijeka 1988. Stanovnik je Trešnjevke od 1991. godine.

Razgovor smo vodili u dva dijela, u prvom putem pisanih pitanja i odgovora, a u drugom uživo u Galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka.

— o —

Najbolje da počemo razgovor o vašim studentskim danima. Što ste studirali i gdje?

Učim i studiram cijeli život. Formalno obrazovanje stekao sam studirajući na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu (1956.-1960.) i Urbanističkom institutu Univerziteta u Parizu gdje sam diplomirao 1972. godine.

Čime ste se (vezano za Vaše zvanje)  bavili tijekom vašeg života?

Početkom 60-ih godina dominirala je izgradnja novih stambenih naselja, a u urbanizmu podjela na zone rada, stanovanja i rekreacije. Koncept urbarhitekture, koji sam predložio 1964. godine, pokušao je redefinirati arhitekturu u odnosu na urbani kontekst. Koncept urbarhitekture razrađivao sam kroz brojne natječajne radove, istraživačke projekte i planove, većinom samostalno, a ponekad u okviru rada u urbanističkim zavodima i arhitektonskim birioima u Zagrebu, Parizu i Sarajevu.

Koja su primarno vaša iskustva rada u Parizu?

Prve dvije godine (1967.-1969.) radio sam u arhitektonskom studiju kod Jacquesa Labro-a, koji je bio predstavnik organske arhitekture i projektirao je u skladu s mjestom i okolinom u kojoj se gradi. Nakon tog dragocjenog arhitektonskog iskustva nastavio sam studij urbanizma i stekao uvid i znanje o najaktualnijim zbivanjima u području gradnje gradova.

Značajan dio vašeg radnog iskustva vezan je i za Sarajevo?

Prilikom izrade eksperimentalnog projekta za centar Sarajeva na Marindvoru 1964. razradio sam osnovne postavke urbarhitekture. Sljedeće godine sudjelovao sam na natječaju za urbanističko-arhitektonski projekt na padini bivše ciglane u strogom centru grada. Taj projekt je ujedno i početak mog interesa za terasastu stambenu izgradnju kao sintezu individualnog i kolektivnog stanovanja.

U drugom razdoblju mog boravka u Sarajevu (1976.-1980.) na osnovi 1. nagrade na opće-jugoslavenskom natječaju 1975. (s koaturom Namikom Muftićem), sudjelovao sam u projektiranju i gradnji novog naselja “Ciglana” za oko 5000 stanovnika. Naselje je realizirano, ali je tijekom rata (1992.-1995.) znatno oštećeno brojnim granatama, koje su ostavile traga do današnjih dana.

Skoro 20 godina radili ste u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Koliko se toga promijenilo u urbanističkom planiranju i gradnji Zagreba u odnosu na to doba iz današnje perspektive?

Teško je uspoređivati ta dva razdoblja, jer se urbanizam ne može analizirati odvojeno od društveno-političkog sistema. Većina planova i projekata iz razdoblja do 1990. godine ostala je nerealizirana, posebno se to odnosi na središnji prostor Trnja, centar Novog Zagreba i prostor za realizaciju Zagreba na Savi. Današnja situacija nakon potresa, pandemije korone i velikih klimatskih promjena zahtijeva drugačiji pristup gradogradnji. Nova kultura građenja i koncept “zelene gradogradnje” temeljene na održivom razvoju pravi je putokaz za budućnost.

Radili ste i prijateljevali s brojnim arhitektima, sociolozima i povjesničarima umjetnosti. Posebno me interesira vaša suradnja s arhitektom Fedorom Kritovcem?

S Fedorom sam se upoznao u uredništvu časopisa “Arhitektura” krajem 70-ih godina. Nakon Domovinskog rata preko poznanstva sa Tomislavom Premerlom, koji je već surađivao sa galerijom “Modulor” upoznali smo se s radom Centra za kulturu Trešnjevka. U zajedničkoj suradnji s Centrom započeli smo pripreme za niz izložbi, prvenstveno o kvartu Stara Trešnjevka, ali i o urbanoj problematici Trnja i priobalja Save. Nažalost, ta je plodonosna suradnja prekinuta njegovom preranom smrću 2011. godine.

Naslovnica drugog izdanja knjige [MT 2021.]

Bavili ste se istraživačkim radom i objavili preko stotinu stručnih i znanstvenih radova. Koji je bio povod za objavu vaše knjige “Traganje za identitetom grada”?

Moj istraživački rad i objavljeni tekstovi vezani su prvenstveno za arhitekturu i gradnju gradova. Početkom 80-ih godina smatrao sam da je sazrelo vrijeme za sintezu mog dotadašnjeg rada i revalorizaciju grada prvenstveno kao civilizacijskog i socijalnog fenomena. Dobio sam neplaćeni dopust od godinu dana tijekom 1982.-1983. i posvetio se pisanju knjige. Prvo izdanje objavljeno je 1988. godine u biblioteci URBS Izdavačkog centra Rijeka, a drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje 1997. godine.

Da li ste požalili neke životne odluke?

Život je ispunjen sretnim i tužnim razdobljima, kao i uspješnim i promašenim projektima, koji u međuodnosu stvaraju temelj našeg postojanja. Najvažnije je voljeti život, koji je jedinstven i neponovljiv.

Kako danas izgleda vaš dan?

Prošla 2020. godina bila je tužno razdoblje. Umrle su mi supruga Nada i sestra Mirna, naš Zagreb su pogodili potresi, a svijet pandemija korone. Moj uobičajeni dan sada je sveden na mjerilo Stare Trešnjevke: šetnja do Parka Prve hrvatske štedionice i Parka Stara Trešnjevka ili šetnja Krapinskom i Trakošćanskom ulicom do kafea, Konzuma ili tržnice. Preostalo vrijeme tijekom dana provodim pretežno uz knjige koje nisam ranije stigao pročitati ili u “sređivanju” moje radne dokumentacije.

Posebno nas interesira razdoblje vašeg života koje ste proveli na Trešnjevci. Kada ste se doselili u kvart Trešnjevku? Koja su vam prva trešnjevačka sjećanja?

U kvart Stara Trešnjevka doselili smo u proljeće 1991. godine iz 8. kata nebodera u Veslačkoj ulici. Sjećam se da sam tada pitao susjedu: “Da li ste zadovoljni životom na Trešnjevci?”
“Jako sam zadovoljna, jer je Trešnjevka najljepše selo u gradu Zagrebu.”, bio je njen neočekivani odgovor.
Uskoro je započeo Domovinski rat, pa nije bilo puno vremena za šetnje i upoznavanje kvarta.

Koje su vam trešnjevačke lokacije i sadržaji tijekom vremena postali najdraži?

Poslije završetka Domovinskog rata postupno smo otkrivali brojne privlačne lokacije i sadržaje koji su dio identiteta kvarta. Trg sportova je nakon izgradnje stambeno-poslovnog dijela i niza kafea u prizemlju postao privlačan javni prostor, kao i Trakošćanska ulica, koja predstavlja uspješnu organsku gradnju grada.

Posebno je vrijedna oaza mira i opuštanja u Parku naselja Prve hrvatske štedionice, kao i šetnja do Parka Stara Trešnjevka i galerije “Modulor” gdje smo redovito dolazili na otvorenja izložbi i brojna druženja. Prostor oko trešnjevačkog trga doživio je tijekom vremena razne neprimjerene realizacije. To se prvenstveno odnosi na gradnju montažnog trgovačkog centra (“Konzum”) ispred ulaza u crkvu Sv. Josipa, kao i pretvaranje nekad kultnog kafea “Dvije lipe” u bezličnu kockarnicu. Istodobno je tužno promatrati kako se tijekom godina (posebno nakon 1995.) brojni vrtovi pretvaraju u parkirališta i garaže, jer se time ne samo pogoršavaju ekološki uvjeti stanovanja nego i trajno gubi šarm Stare Trešnjevke.

Kako kao urbanist predviđate budući razvoj središnjeg prostora Stare Trešnjevke?

Središnji prostor Stare Trešnjevke obuhvaća Trešnjevački trg s tržnicom, dio Ozaljske ulice između Krapinske i Okićke te park Stara Trešnjevka s okolnim javnim objektima i Nehajskom ulicom. Zbog posebne važnosti za razvoj cijelog kvarta, ovaj prostor treba biti planiran i građen sa izuzetnom pažnjom, postupno i tijekom vremena. Nije prihvatljivo da se niska stambena gradnja zapadno od tržnice predviđa za rušenje i zamjenu za tri nebodera kao što je predviđeno u prvonagrađenom radu na nedavnom urbanističko-arhitektonskom natječaju. Isto tako, tradicionalno otvoreni prostor tržnice treba obnavljati izborom novih montažnih kioska uz poštivanje sanitarno-higijenskih standarda, a ne gradnjom novog objekta. Zapušteni prostor istočno od tržnice, do produžene Ulice grada Vukovara, treba uređivati i graditi postupno: prvenstveno kao novi park, a manji dio površine za hotel i novi Konzum, kao zamjenu za montažnu zgradu ispred crkve Sv. Josipa. Dio Ozaljske ulice, od Krapinske do Okićke, treba organski dograđivati do visine 4 kata. BItno je da se daljnja gradnja provodi postupno, u zavisnosti od financijskih mogućnosti i uz aktivno sudjelovanje građana u donošenju odluka o daljnjem razvoju.

Na kraju ovog razgovora htjeli bismo vas pitati: Da li imate u Vašem foto arhivu i dokumentima nešto što biste rado podijeilili sa današnjim stanovnicima Trešnjevke?

Moj poklon stanovnicima Stare Trešnjevke su 66 fotografija i 20 nacrta objavljenih u publikaciji povodom izložbe “Stara Trešnjevka na kraju stoljeća” u galeriji “Modulor” prosinca 1999. godine. Istodobno, prilažem i 11 originalnih fotografija iz povijesti Stare Trešnjevke koje smo naručili za izložbu iz arhiva Muzeja grada Zagreba.

— o —

Za početak, g. Delalle, hvala vam na vašoj donaciji, starim fotografijama Trešnjevke iz fundusa Muzeja grada Zagreba koje ste koristili za vašu izložbu 1999. godine, uistinu su zanimljive!

Nova cesta, pogled na križanje sa Tratinskom – jedna od fotografija iz fundusa Muzeja grada Zagreba dobivenih na korištenje za izložbu “Stara Trešnjevka na kraju stoljeća” u galeriji “Modulor” prosinca 1999. godine. [MGZ 1999.]

U drugom dijelu razgovora željeli bismo postaviti nekoliko dodatnih pitanja vezanih za dosadašnje teme, Koja je bila osnovna ideja za projektiranje terasaste stambene izgradnje?

Nakon dolaska u Sarajevo 1961. godine bio sam impresioniran izuzetno vrijednim primjerima organske gradnje stambenih mahala na strmom terenu iznad središnjeg gradskog prostora, To su bile osnovne inspiracije za projektiranje terasaste stambene gradnje u suvremenom duhu koristeći postavke organskog urbanizma arhitekta Jurja Neidhardta. Terasasta stambena izgradnja omogućava stanarima da i u kolektivnoj gradnji mogu koristiti vanjski prostor terase za objedovanje, odmor, igru djece, sadnju cvijeća i slično što je do sada bila isključiva prednost individualnog stanovanja. Skuplja cijena od oko 12-15% ne bi smjela biti glavni razlog za odustajanje od terasaste gradnje s obzirom na prednosti korištenja i novu kvalitetu stanovanja.

U kojem je dijelu Sarajeva novo naselje “Ciglane”? Da li ste imali otpora prema vašem prijedlogu terasaste gradnje?

Lokacija naselja “Ciglane” nalazi se blizu centra Sarajeva, u Koševskoj dolini na prostoru bivše ciglane. Tijekom 1965.-1966. godine radio sam, s grupom koautora, na projektiranju naselja  koje je izazvalo veliko zanimanje u stručnoj javnosti. Većina arhitekata i urbanista dali su nam podršku pa je ubrzo i Gradska skupština prihvatila predloženi projekt za realizaciju. Zatraženo je mišljenje građevinskih inženjera o mogućoj izvedbi, a njihov odgovor je bio da u 20. stoljeću nema tehnologije za takav projekt. Zato su me u jesen 1972. godine pozvali u Sarajevo da sa kolegom Muftićem projektiram novo naselje koje bi bilo izvedivo. Nakon tri mjeseca rada dovršili smo novi projekt koji je bio izvediv, ali nije bio oblikovno atraktivan. Zato je u jesen 1974. raspisan općejugoslavenski natječaj na kojem je sudjelovalo preko 50 autorskih timova. Na opće iznenađenje mi smo dobili prvu nagradu i preporuku za izvedbu.

Da li postoje primjeri kolektivne terasaste gradnje u svijetu? Kakva su njihova iskustva?

U okviru Svjetske izložbe u Montrealu 1967. godine arhitekt Moshe Safdie predlaže montažnu terasastu gradnju sa oko 600 stambenih jedinica. U tijeku izvedbe odustalo se od plana zbog visokih troškova pa su izvedene samo 354 jedinice za 148 stanova. I pored velike popularnosti koju je stekao taj projekt poslije Svjetske izložbe ostala je sumnja u financijsku isplativost terasaste gradnje.

Drugi primjer ostvaren je u gradnji Olimpijskog sela u Münchenu 1972. godine. Stručna kritika je bila pozitivna, ali se dio stanova nije mogao prodati pet godina jer je cijena bila za većinu previsoka. Ti su primjeri glavni uzrok nepovjerenja koje od tada prati terasastu stambenu izgradnju. U Sarajevu je pri kraju izgradnje naselja “Ciglane” započeo rat, promijenjen je i društveno-politički sistem, pa konačna cijena izvedbe nikad nije objavljena.

Koliko dugo ste radili kod arhitekta Richtera?

Kada sam se početkom 1967. godine vratio u Zagreb otišao sam prvo na razgovor kod Richtera, jer je bio pobornik terasastog stanovanja u sinturbanizmu. U to doba kod njega je radila arh. Nevenka Postružnik (rođ. Mačela) koju sam poznavao sa studija. Objasnila mi je da radi već 30 dana na jednoj varijanti sinturbanizma, a ja sam joj samouvjereno odgovorio: “Ti radiš 30 dana jednu varijantu sinturbanizma, a ja ću za jedan dan nacrtati 30 varijanti!”

Nije mi preostalo drugo nego sljedeća 24 sata neprekidno crtati 30 varijanti koje sam drugi dan izložio u ateljeu Richtera. Kada je došao Richter pregledavao je crteže desetak minuta i predložio “Kada ćete početi raditi u mom ateljeu?”. Tako sam radio kod Richtera slijedeća 4 mjeseca prije odlaska u Pariz.

Gdje ste sve živjeli u Zagrebu?

Do ljeta 1946. godine živjeli smo u Ilici 128 pa sam osnovnu školu završio u Krajiškoj ulici. Kada sam bio student 50-ih godina stanovao sam u Bogovićevoj, a kasnije na početku Vlaške jer tada cijene najma nisu bile visoke kao danas. Identitet Zagreba bio je vezan za povijesne dijelove grada, ali su zato brojna popularna izletišta, Maksimir, Sljeme, izleti Samoborčekom ili preko ljeta na popularno kupalište na Savi, bili sastavni dio gradskog života. Danas su ta izletišta većini stanovnika nepoznata, a neka su zapuštena i zaboravljena.

Nakon toga živjeli smo u Veslačkoj ulici na Trnju, no kako supruga Nada nije podnosila visine u neboderima onda smo se 1991. preselili na prvi kat u Staroj Trešnjevci.

Živite u srcu Stare Trešnjevke na rubu naselja Prve hrvatske Štedionice. Što mislite o novoj izgradnji u kvartu zadnjih 20-ak godina?

Naselje Prve hrvatske štedionice je prvenstveno niska stambena gradnja, osim kolektivne stanogradnje između Krapinske i Čakovečke ulice. Zadnjih 20-ak godina pratim kako se ruše ograde i vrtovi pretvaraju u parkirališta. Ne shvaćamo da sadašnje klimatske promjene nisu započele u dalekim zemljama, nego u našem susjedstvu. Isto je tako kada se u kvartu grade nove kolektivne stambene zgrade i nekad zelena okolina pretvara u asfaltiranu površinu.

Već u 60-im godinama mnogi su urbanisti upozoravali, kao npr Louis Mumford u svojoj knjizi “Grad u historiji”, da su veliki gradovi najveći zagađivači okoline. Procjena je da će uskoro 70% svjetskog stanovništva živjeti u gradovima, a skoro nitko ne ukazuje da su sve veći gradovi glavni uzrok globalnog zagađenje i klimatskih promjena. Za mene je arhitektura prvenstveno sastavni dio grada. Grad je civilizacijsko dostignuće koje se gradi tijekom vremena, a ne samo dodavanjem novih pojedinačnih zgrada. Tu je osnovni nesporazum. Odvajanje arhitekture od urbanizma dovelo je do današnjih problema u razvoju gradova. Kao pozitivan primjer navodim izgradnju Potsdamer Platza u Berlinu koju je početkom 90-ih godina vodio čuveni talijanski arhitekt Renzo Piano. Urbanistički plan predviđao je ponovo gradske ulice, trgove i parkove, a projekte su izrađivali arhitekti iz cijelog svijeta. Nakon izrade projekata nova je četvrt grada zajedno s metro linijom izvedena za 4-5 godina. Kod nas još uvijek nova stambena naselja smatraju velikim dostignućem u gradnji gradova.

Čakovečka ulica – jedna od fotografija iz fundusa Muzeja grada Zagreba dobivenih na korištenje za izložbu “Stara Trešnjevka na kraju stoljeća” u galeriji “Modulor” prosinca 1999. godine. [MGZ 1999.]

Što mislite o austrijskom slikaru Hundertwasseru koji je u centru Beča sagradio terasastu stambenu zgradu prema ukusu korisnika?

Hundertwasser je izgradio stambenu terasastu zgradu po ukusu korisnika, a ne arhitekata. Građani Beča prihvatili su drukčiji način oblikovanja i danas je ta zgrada turistička atrakcija. Uređenje grada prema ukusu korisnika pokušao sam predložiti na izložbi 1985. godine u galeriji Kulturnog centra u Remetincu. Predložio sam da se stambena naselja u Novom Zagrebu preprojektiraju tako da pojedine prometne ulice postanu pješačke s pratećim sadržajima, da neuređene zelene površine postanu parkovi, a da se stambenim zgradama dodaju terase i vrtovi u prizemljima. U društvu arhitekata pozvali su me na odgovornost uz komentar “Kako ti ne vidiš da su stambena naselja autorsko djelo i da to sada ne možeš preprojektirati?”

Koji je bio povod za pisanje teksta “Stvarnost i perspektive” (link) kojeg ćemo ovdje prvi objaviti u javnosti?

Povod je bila obnova Zagreba nakon potresa, ali su se ubrzo lokalne teme pokazale nedovoljne za složenu urbanu problematiku. Nedavno održana Klimatska konferencija u Glasgowu pokazala je da se i dalje ostaje na obećanjima kao i na prvoj konferenciji o zaštiti okoliša 1972. godine u Stockholmu. A vremena za obećanja više nema!

Razgovor vodili: Saša Martinović Kunović i Vanja Radovanović

 

Vezani tekstovi:

• Tekst Radovana Delallea “Stvarnost i perspektive”
• Kvartovski mozaik: Kvartovskim pričama gradimo povijest grada
• Kvartovski mozaik: Zdenko Rupnik
• Kvartovski mozaik: Zorica Alaupović

Zanimljive poveznice:

• Tekst o Radovanu Delalleu na Wikipediji
• Sažetak razgovora Saše Šimprage i Radovana Delallea u Društvu arhitekata Zagreba 2012. godine
• Tekst o stambenom naselju “Ciglana” autora Radovana Delallea i Namika Muftića na web stranici Asocijacije arhitekata Bosne i Hercegovine
• Tekst na Wikipediji o stambenom naselju Habitat 67 arhitekta Moshe Safdia izgrađenom u Montrealu povodom svjetske izložbe EXPO 1967., jednom od prvih terasastih naselja modernog doba
• Tekst na Wikipediji o “Olimpijskom selu” u Münchenu sagrađenom za Olimpijadu 1972.
• Tekst na Wikipediji o dijelom terasastom naselju Wohnpark Alterlaa u Beču sagrađenom krajem 70-ih i početkom 80-ih godina
• Tekst o arhitektu, kiparu i slikaru Vjenceslavu Richteru na web portalu T-portal
• tekst Jurja Neidhardta iz 1953. o urbanističkoj viziji Sarajeva u budućnosti, prenesen sa web portala Yugopapir