Center map

Kvartovski mozaik: Zorica Alaupović

Kvartovski mozaik: Zorica Alaupović

Gospođo Zorice, predstavite nam se, molimo vas!

Ja sam Zora Krainc udana Alaupović. Moja je majka Leposava Milenković, rođena 1904. u Kragujevcu, a umrla 10.04.1986. u Zagrebu. Po zanimanju je bila učiteljica, završila je učiteljsku školu u Kragujevcu. Moj je otac Ivan Krainc, rođen u Celju 1903., umro 10.06.1975. Po zanimanju je bio tesarski majstor, obrt je završio u Celju, a Obrtničku školu u Zagrebu, završio ju je u ožujku 1932.

Moji su se roditelji sreli u Kragujevcu. Tata je tamo radio 1928.-1931. na izgradnji kuća za radničku koloniju za tvornicu oružja u sklopu ratnih reparacija – poslije je iz toga nastala “Crvena zastava”. Na tom je gradilištu radio sa mužem sestre moje mame koji je bio vodoinstalater. Jednom kad je bio u posjeti kod njega naišla je moja mama i na prvi mu se pogled jako svidjela pa su se nakon nekog vremena željeli i ženiti. No, to nije bilo tako lako. Tata nije želio da se mama prekrštava sa pravoslavne na rimokatoličku vjeru, a ni majka nije željela da se tata prekrštava sa rimokatoličke na pravoslavnu vjeru. Govorili su da su oboje rođeni u kršćanskoj vjeri i da prekrštavanja smatraju nečim lažnim i nedoličnim. Dva puta nisu uspjeli u svojoj namjeri da se vjenčaju, međutim treći put jesu – tata je radio u Skopju na uređenju katoličke crkve pa se požalio svećeniku koji ga je posve mirno pitao:
– Voliš li mladu?
– Pa ne bih se ženio da ju ne volim! – bio je jednostavan očev odgovor
Na to se svećenik nasmijao i samo rekao “Dođite u subotu i sve će biti u redu.” I tako su se moji roditelji vjenčali bez prekrštavanja u crkvi rimokatoličke župe Presvetog Srca Isusova u Skopju 08.05.1931.

I, tako su dalje i živjeli. Mene i mojeg brata su tata i mama krstili kao katolike, no moja je mama i nadalje ostala pravoslavka i kao takvu su ju poštivali i naš župnik i ostali u našoj crkvi na Trešnjevci. Uz katoličke blagdane uvijek smo kod kuće slavili i one pravoslavne.

Ivan Krainc na češkoj Zbrojovki, 250 kubika, u dvorištu radionice u Trnju. Snimljeno 1943. ili 1944. [ZA 2022.] Ivan Krainc na češkoj Zbrojovki, 250 kubika, u dvorištu radionice u Trnju. Snimljeno 1943. ili 1944. [ZA 2022.]

Obitelj Milenković, s lijeva nadesno: teta Vuka (umrla sa 18 god.), teta Rada, Lepa (Zoričina mama), ujak Mile (umro sa 15 god), teta Kosa, teta Lagorka, teta Ljuba, teta Milica, ujak Sava. Snimljeno oko 1918. [ZA 2022.] Obitelj Milenković, s lijeva nadesno: teta Vuka (umrla sa 18 god.), teta Rada, Lepa (Zoričina mama), ujak Mile (umro sa 15 god), teta Kosa, teta Lagorka, teta Ljuba, teta Milica, ujak Sava. Snimljeno oko 1918. [ZA 2022.]

Rođena sam u Zagrebu, u rodilištu u Petrovoj ulici 19.03.1932., rano ujutro, i tako sam i krštena u crkvi Sv. Petra u Vlaškoj i dobila ime Zorica. Majka je imala komplikacije na porodu, morala je ostati u bolnici, pa me je na krštenju nosila časna sestra. U istoj crkvi sam i vjenčana, 17.07.1955.

Moj brat Ivan je rođen 28.02.1936. u Trakošćanskoj, u našoj još nedovršenoj kući koja se počela graditi 1934. Po struci je bio arhitekt, specijalizirao se za vinarije. Projektirao je sa dipl. Ing. Fabrisom vinarije u Šibeniku, zatim za Badel i još neke druge. Isto tako, projektirao je tri velika naselja u Libiji. Ivan je preminuo 2019. godine.

Možete li nam reći još malo više o obiteljima vaše majke i oca?

Moja je mama imala šest sestara i dva brata. Sve su sestre živjele u Srbiji, osim najmlađe koja je završila trgovačku akademiju, ona je radila u Parizu, u Francusko-jugoslavenskoj banci. A braća … onaj dan kad su poubijali gimnazijalce u Kragujevcu, oba mamina nećaka, na sreću, nisu bili u tom turnusu. Najmlađi nećak, Aleksandar, je poslije bio u 1. proleterskoj koja je oslobađala Zagreb, pa je nakon ulaska u grad iznenadio mamu, došao je do nje, nije ga ni prepoznala, koliko je bio prljav. Rekao joj je da punih 14 dana nije skidao čizme, još od proboja Srijemskog fronta. A kad ga je mama vidjela takvog rekla mu je “Sad se skidaj do gologa!”
“Ali, tetka …”
“Do gologa!” pa ga je oribala, ofurila, sa vrelom vodom, cijeloga oprala.

Jednom godišnje se išlo na grobove u Kragujevac, na grobove mamine majke i oca, ostaviti cvijeće, posjetiti sestre. Jednom kad je moja mama bila bolesna, bila je 3 mjeseca u bolnici radi tifusa i upale porebrice, moja teta, teta Rada, je ostavila posao i došla je čuvati mene i brata. Tom je prilikom brat Ivica, tada još vrlo mali, tetu Radu počeo zvati mama.

A tatina obitelj … tata je imao pet sestara i četvoricu braće. Uz tatu je u Zagreb došao i jedan njegov brat koji je bio stolar. Drugi su ostali u Celju, jedan je brat završio školu za tekstil, a jedan je poslije bio direktor Topera, tvornice sportskih proizvoda.

Vi ste cijeli život živjeli ovdje, na Trešnjevci? Recite nam kako je tada izgledao vaš kvart.

Tako je, prve dvije godine smo živjeli u Kranjčevićevoj, a onda smo se 1934. preselili u našu novu kuću u Trakošćanskoj.

Kad sam ja bila mala tu je, ispred naše kuće, sa istočne strane tadašnje Trakošćanske, točno ispod sadašnjeg uličnog kolnika, tekao potok Jelenovac koji je sad natkriven. U potoku je tad bilo famozno za igru! Tu su bile guske i patke, pa smo mi, djeca, natjeravali gusaka, pa je onda gusak natjeravao nas, pa smo na kraju dobili batine od staraca, jer su nam starci branili da se igramo u potoku. Kaj se tiče djece tu je bilo jako zgodno, igralište nam je bilo praktički preko ceste. Uz potok je bio i nasip po kojem se moglo hodati i voziti bicikl. Ulica nije bila asfaltirana, ali je bila dobro ugažena, to se s vremenom nekako zatancalo. S druge strane, prema kućama s druge strane potoka, nasip nije bio tako visok. Preko potoka nije bilo puno mostova. Sad ću vam ispričati sve po redu kako je onda izgledala ulica. Krenut ćemo od Trešnjevačkog placa, po istočnoj, strani.

Uz Tratinsku, tamo gdje je sada zgrada bivše NaMe, su nekad bili vrtovi, vlasnici su bili stanari kuće iz Nove ceste 100.

Iza njih se nalazi crkva Sv. Josipa, radovi na njoj su započeti 20.06.1937., na mjestu gdje je trebala biti crkvena dvorana, uz planiranu prostraniju crkvu. Meštrović je napravio projekt za veću crkvu, rotondu, sličnu zgradi “Džamije”, no nisu se nikako mogla riješiti imovinsko pravna pitanja pa je ta zgrada, koja je trebala biti dvorana, postala crkva. A onda je došao i rat …

Prva misa je u crkvi održana 08.12.1939., kada je učinjen i blagoslov orgulja. Imam zapisano i neke druge važne datume u povijesti župe – 22.04.1952. je uhićen tadašnji župnik Gašpert. 1947. je napravljena prva obnova crkve, a 1957. druga obnova. 1958. uzet je dio crkvenog zemljišta bez naknade na kojem je kasnije podignuta robna kuća “NaMa”.

Iza crkve se nalazi Dječji vrtić koji se nekad zvao “sklonište”. Zgradu je projektirao arhitekt Zemljak. Iza vrtića je sadašnja škola Kralja Tomislava koja je tad bila pučka škola, imala je samo 4 razreda.

Na uglu sa Richtmanovom ulicom, tamo gdje je sada trgovina “Dm”, je bila kuća u kojoj je živjela obitelj Doppelhammer. Gospodin Doppelhammer je bio inženjer strojarstva i radio je kao savjetnik. Na katu je živjela obitelj Jordan, sin Vasilije, rođen 1934., dvije godine poslije mene, je postao poznati slikar. Njegov je otac nastradao tokom Drugog svjetskog rata jer je bio pripadnik ilegalnih komunističkih grupa, mučen je do smrti u kaznionici u Savskoj. Gospođa Jordan se ubrzo ponovo udala, no međutim i taj je muž umro da bi se na kraju udala i treći puta, baš za tog inženjera Doppelhammera koji je doživio preko 100 godina.

Do Jordana, ali malo uvučena, je bila kuća obitelji Čorko koja je držala pekaru koju su sagradili na Novoj cesti, poslije nacionalizacije je to postala Pekara Klara. Ispred kuće obitelji Čorko je bila lijepa livada za igru.

Nakon nje je bila kuća u kojoj je u potkrovlju stanovala sestra poznatog tenisača Franje Punčeca. Ona je čuvala njegove trofeje i imala je u kući tri puna ormara pokala i nagrada, svojedobno je on bio proglašavan i najboljim sportašem Zagreba.  S njom je živio i njen sin Ladislav Jagec, također poznati tenisač, koji se, nažalost, utopio. Po njemu se, nakon njegove smrti, zvao jedan od tadašnjih teniskih turnira.

Iza Punčecovih je živio pjesnik Bora Pavlović. A na uglu sa Kranjčevićevom je živjela obitelj Šmidhen. Otac je bio graditelj, a sin arhitekt. Sin je izvrsno svirao harmoniku gumbašicu pa smo znali nekad zajedno svirati.

Krenimo sad na zapadnu stranu, od pruge “Samoborčeka” (koji je vozio od 1901. do 1979., op Uredništva). Uz prugu je bila gostionica Palčić u kojoj se dobro jelo i pilo, a ponekad i plesalo. Imala je vrt i postolje za ples uz živu muziku. Bio je tamo dobar roštilj i pristojni gosti. Naši su roditelji voljeli zaplesati pa smo Ivica i ja rado tamo išli, mogli smo se igrati oko stolova i gledati vlak kada je prolazio.

Malo dalje, u Rasinjskoj ulici, su živjeli najsiromašniji ljudi tadašnjeg kvarta. Tad je uz Trakošćansku tamo bio špeceraj, vlasnik je bio gospon Šimek. U tom se dućanu moglo kupovati i na veresiju, svaki kupac je imao svoju bilježnicu u koju se upisivalo što je kupio pa bi plaćao kad je mogao. Do njega je bila pekarnica Puljko, vlasnik pekare nije imao šake no svejedno je radio dobar kruh. Sin mu je u ranim 30-im godinama (1930.-1931.) bio boksač.

U Grebengradskoj ulici, na broju 3, bio je prostor koji je služio kao mjesto sastanaka, a imali su i razglas pa su nekad puštali muziku.

Sa južne strane Melengradske ulice je bila “drvarnica”, prodavale su se oblice za loženje, nacijepane i složene, uvezane, po 10 dinara. Domaćice su ih kupile prije nego što su išle na plac i na povratku bi uzele svoj zavežljaj drva, moglo se od njih skuhati i dva ručka, možda čak i tri tko je bio štedljiv. Iza toga je bio mali kiosk šustera koji je izvrsno održavao staru obuću, svi su ga voljeli. Malo niže je bilo mljekarstvo Kolić u kojem se moglo dobiti fino mlijeko i sir. Tamo je jedno vrijeme imao svoje prostore i Narodni odbor, a sad je tamo frizer.

Na tom je dijelu Trakošćanske, na broju 48a, vjerojatno najuža kuća u Zagrebu, a napravio ju je moj stric. Nije se mogao useliti u dio kuće koju je kupio pa je zatvorio njen kolni ulaz i tamo sagradio kuću koja još i dan danas stoji.

Preko puta crkve je bila izrada i prodavaonica lutaka Borovečki. Do njih je bio kiosk, vodile su ga dvije sestre, tamo su prodavale kruh, jaja, vrhnje. Jaja starija od 7 dana su bila jeftinija (1 dinar), kao i navečer kruh koji je ostao od jutra (25 para).

Na ćošku Krapinske i Trakošćanske bio je restoran Pelin (tako zvan po prezimenu vlasnika), poslije nacionalizacije je prozvan “Dvije lipe”. Kuhinja je bila izvrsna, uvijek je imala nešto za ljude s placa. Djeca su sa vrčevima dolazila po pivo za roditelje.

Lepa i Ivica Krainc sa malom Zoricom. Snimljeno 18.12.1933. [ZA 2022.]
Lepa i Ivica Krainc sa malom Zoricom. Snimljeno 18.12.1933. [ZA 2022.]

Srećko, Atka i mama Gorše te Zorica (druga zdesna) i brat Ivica sa mamom Lepom. uz raskršće Tratinske i Brozove. Snimljeno 1939. ili 1940. [ZA 2022.] Srećko, Atka i mama Gorše te Zorica (druga zdesna) i brat Ivica sa mamom Lepom. uz raskršće Tratinske i Brozove. Snimljeno 1939. ili 1940. [ZA 2022.]

Uspomena iz prvog razreda pučke škole, sa učiteljicom Slaninkom. (Zorica je treća slijeva u prvom redu) Snimljeno 1939. [ZA 2022.] Uspomena iz prvog razreda pučke škole, sa učiteljicom Slaninkom. (Zorica je treća slijeva u prvom redu) Snimljeno 1939. [ZA 2022.]

Čega se sjećate iz doba rata na Trešnjevci? Da li vas je bilo strah kada su nadlijetali avioni?

U susjedstvu, malo gore, je bio jedan folksdojčer, ali nije nikoga prokazivao. Još malo više gore, gdje je sad apoteka, je bio Kavran, jedan od poznatijih ustaša. Već sam i spomenula, oca od Vasilija Jordana su masakrirali u Savskoj, bio je član komunističke organizacije. Na kraju ulice je bila i ilegalna štamparija, u Gotalovečkoj, nisu ju nikad pronašli, iako je bilo čestih noćnih posjeta kod svih nas u kućama. Zalazili su i ustaše i domobrani, tražili su partizane i tu, štampariju. Bilo je uokolo i mačekovaca … morali smo u to doba biti kuš, šutjeti, biti manji od makova zrna.

A aviona me nije bilo strah. Pratili smo stalno te leteće tvrđave, nismo se nešto jako bojali. Sjećam se kada je Zagorska ulica bila bombardirana, tata je tad napravio podrum u garaži u kojem smo imali konzerve i kanistre vode, kada je svirala uzbuna, tamo smo bježali. Moj muž je poslije iz toga napravio vinoteku. U gimnaziji, današnjem Učiteljskom fakultetu, dok je škola još bila škola, prije nego što su ju pretvorili u bolnicu, tamo je isto bilo sklonište, tamo smo učili uz časne sestre kad su bile uzbune.

Jeste li imali nekoga od familije na selu pa da ste mogli nabaviti što vam je trebalo, od hrane i ostaloga?

Ne, nismo. Ali, tata je radio u struci, gradio je drvene vojne barake na Selskoj, naprosto su ga trebali pa je imao posla. On je bio apolitičan, nije ni vojsku služio iako je bio 1903. godište, platio je 32 000 dinara u Novom Sadu da ne mora služiti vojsku, da ga proglase nesposobnim, nikad on nije imao oružje u ruci. Čak ni igrati karte nije htio naučiti, jer je jedan od stričeva prokartao pola imanja. Zapamtio je to kao dečko pa se nije htio uopće upuštati u to.

Zanimljiva je priča kako je tata preživio poratno razdoblje. Kako je za vrijeme rata cijelo vrijeme radio, čak je imao i do 50 radnika, optužili su ga da je bio ratni profiter, uhapšen je i odveden pred sud. Međutim, svi njegovi radnici su svjedočili u njegovu korist, kako je bio korektan poslodavac i da im nije radio probleme radi njihovih izostanaka kada su obavljali ilegalne zadatke tokom rata – tata je znao za te njihove aktivnosti i sve je to tolerirao.

Nakon rata je tata imao 6 radnika u radionici i kad je izašao novi zakon morao ih je otpustiti četvoricu jer je nakon toga bilo dozvoljeno imati tek dva radnika. On nije htio odlučivati o tome tko će ostati, a tko će morati otići pa je rekao radnicima nek se sami dogovore tko ide, a tko ostaje. Na kraju su se dogovorili tako da su ostali oni koji su imali obitelji s najviše djece, a ostali su otišli.

Iz tog poslijeratnog vremena smo mama i ja imali posebnu zgodu. Odmah nakon rata je bilo puno lijepljenja plakata po zgradama, bili su to kojekakvi oglasi, propaganda i slično, pa kad je jednom netko nalijepio plakate i na našu kuću mama i ja smo ih skinuli. Netko je to vidio i prijavio nas pa su došli milicajci i priveli nas usred noći, prvo u milicijsku stanicu u Ozaljskoj gdje su nas držali do jutra, a onda su nas odveli na saslušavanje u Ogrizovićevu, kod zapovjednika. A tamo je zapovjednik bio jedan od bivših tatinih radnika koji nas je odmah pustio.

Kao zadovoljština, tek dva dana kasnije nakon tog našeg hapšenja izdana je uredba da se plakati smiju lijepiti samo na za to predviđena mjesta i lijepljenje po kućnim zidovima se kažnjavalo. A mi smo odlučili ožbukati kuću kako nikome više ne bi palo na pamet stavljati nam nešto na zid.

Čega se sjećate iz školskih godina?

Nakon škole Kralja Tomislava koja je bila pučka škola, sa samo 4 razreda, krenula sam u gimnaziju, kod opatica, u Savsku, tamo gdje je sadašnja Učiteljska akademija. Tamo sam bila od 1943. pa do 1945., kada su školu pretvorili u bolnicu pa smo oslobođenje dočekali u Gundulićevoj. Nakon toga su nam školu premjestili u stare zgrade na ćošku Zagorske i Selske gdje sam i dočekala malu maturu.

Naša gimnazija u Savskoj je bila vrhunska. Bila je moderno izgrađena, morali smo na ulasku u školu skinuti cipele i obući papuče i kute, u vrtu je bilo zelenje. Imali smo i gimnastičku dvoranu, jako lijepa. To je bila isključivo ženska gimnazija. Ali imali smo i muške profesore.

Iz tih se godina sjećam misa, mi cure do 4. razreda smo imali misu od 8 do 10, a viši razredi su imali od 10 do 12. Mi mlađi nismo smjeli ići na misu od viših razreda jer je propovijed bila drugačija nego za nas mlađe. Pa smo se uvlačili unutra da čujemo kaj oni tam pripovedaju (smijeh).

Kad je rat završio oni su našu gimnaziju pretvorili u nešto drugo, preselili su nas u one stare kuće u Zagorskoj, to je tad bila građanska zanatska škola. Bilo nas je jako puno, čak 54 u razredu, strašno. I mi smo tada, već nakon rata, još uvijek imali i vjeronauk, došao nam je jedan pop, jako zgodan, koji je bio u El Shattu.

Ja sam tada bila 3 i 4. razred gimnazije. Slijedeće godine je bilo obrnuto, tehnička je bila umjesto četiri godine tri, a gimnazija je postala četverogodišnja. Onda se slijedeće godine opet obrnulo, tehnička se vratila na 4, a gimnazija na 3. A onda su uvedene i osmogodišnje škole. Ja tu ne govorim da je prvi razred gimnazije bio peti razred, ne, ja govorim o petom razredu gimnazije. Ja sam nakon male mature još 2 mjeseca išla dalje u gimnaziju, no to nije bilo za mene pa sam prešla u Tehničku školu.

Zorica Alaupović, godina snimanja nepoznata [ZA 2022.]
Zorica Alaupović, godina snimanja nepoznata [ZA 2022.]

 

Kako ste upoznali vašeg muža?

Moj suprug se zvao Branimir Alaupović, rođen je 08.04.1931. u Zagrebu. majka mu se prezivala Kalina i bila je Čehinja, a otac Radovan Alaupović i bio je Hrvat. Branimirova mama, Lida Kalina, je bila kćer Antona Kaline, prvog češkog veleposlanika u staroj Jugoslaviji. Ona je sa 18 godina otputovala s ocem u Beograd bila i njegova domaćica na beogradskom dvoru, dok je majka ostala u Pragu sa još troje djece.

Otac Radovan bio je sin Tugomira Alaupovića koji je bio prvi hrvatski profesor u Sarajevu, Ministar vjere u tadašnjoj Vladi, pjesnik i prijatelj Silvija Strahimira Kranjčevića. Alaupovići su iz Doca kod sela Visoko pored Travnika. Branimirova braća su bili Petar Alaupović, rođen 1923., koji je bio doktor kemijskih znanosti, profesor i visoko rangirani znanstvenik na Sveučilištu u Oklahomi u SAD-u, dok je njegova supruga Aleksandra bila u samome vrhu umjetničkih kipara u SAD-u, te Tugomir Alaupović mlađi (rođen 1925.), prvak Zagrebačke opere.

A kako smo se upoznali … Tijekom Drugog svjetskog rata tata Radovan Alaupović bio je u zatvoru u Grazu, a u to doba je ostatak familije bio smješten kod obitelji Fuchs, roditelja današnjeg ministra obrazovanja i znanosti koji je ime dobio baš po Brankovom tati, u njihovoj kući u Remetama. Kad se Radovan vratio u Zagreb nisu više mogli ući u svoj stan jer su se tamo prvo uselili ustaše i Nijemci, a potom i partizani, tako da su se neko vrijeme hranili u menzi, a stvari su im bile u skladištu dok napokon nisu dobili stan u Ulici Brešćenskoga jer je on postao direktor “Kemikalije”. Poslije je tata radio u Pragu, u svojoj kemičarskoj struci, sve do rezolucije Informbiroa kad su njega i familiju ih po kratkom postupku vratili u Zagreb. Branko je baš tad trebao krenuti u gimnaziju, no kako je već kao mali znao da želi biti graditelj onda se upisao u Tehničku školu.

I, on je došao točno na Sve svete u naš razred, u Srednjoj tehničkoj školi u Kačićevoj, na mjestu gdje je sada Fakultet arhitekture. U razredu nas je bilo 12 cura i 11 dečki i on je došao kao novi.
Ja sam tad bila predsjednica razreda, bila sam negdje vani i došla sam na polovicu zadnjeg sata. Taj čas nije bilo profesora pa je jedna od razrednih kolegica, Ksenija, iz zafrkancije na ploči popisala sve učenike i učenice i crtala “veze” između cura i dečki., a kako sam ja bila zadnja na popisu onda je spojila njega i mene.

Kad sam ušla u razred nisam ni vidjela da je tu netko novi i sjela sam na svoje mjesto, nisam ni kužila kaj je Ksenija nacrtala na ploči. A Branko je sjedio točno iza mene, imao je lijepu plavu kosu koja mu je išla na sve strane, ustao je i gromkim glasom rekao “Bogamu, a koja je to?” A ja se onda okrenem i kažem “Isuse, a koji si pak ti, otkud si ti upao?”. I tako smo se upoznali. (smijeh) Imao je zaista fantastičan glas.

Poslije sam doma rekla mami: “Mama, danas je u školu došao jedan jako interesantan tip”.

Dugo mi nismo privlačili jedno drugo, no kako sam ja bila predsjednica razreda onda sam mu ja pomagala da dobije sve što mu treba za školu, skripte i ostalo, pa smo se često družili i puno zajedno radili. A još smo i zajedno pjevali u “Vlahoviću”, tri puta tjedno smo se viđali tamo, pa u razredu cijeli dan, svaki dan od 6 do 3 popodne, pa smo imali i popodnevne sastanke, dopunske .. i zbilja smo se puno družili, poslije se više nikad nismo tako puno družili kao tad (smijeh), bili smo poslije stalno po gradilištima, svatko na svojoj strani.

Moj muž je uvijek govorio “Mi smo tako različiti po svemu, po shvaćanju, a ipak se tako dobro razmemo kad smo skupa.”

I onda smo konstatirali da baš to nije samo tak pa smo se nakon 5 godina hodanja tajno oženili, 1955., 5 godina nakon kaj smo diplomirali. A mogli smo se tajno oženiti jer je od kuma otac bio šef općine, Miletić, pa smo se tak oženili kod njega.

A zakaj tajno vjenčanje – mi smo stalno imali neke svoje buhe, da ne želimo mi biti roditeljima na teret, nismo htjeli raditi veliku svadbu, veliki je to trošak.

Moram spomenuti da je Branko imao jednu veliku strast – ragbi. Sa Zvonkom Vranićem preveo je 1968. sa češkoga knjigu “Rugby, pravila igre sa tumačenjem”, te je godine i osnovan Ragbi savez Jugoslavije, a Branko je već godinu dana kasnije postao selektor državne reprezentacije i bio je jedini izbornik koji je odradio dva mandata (1969.-1974. i 1982.-1987.). Nije puno igrao, zbog problema sa srcem, ali je zato puno učinio za taj sport na svim drugim poljima.

Moj muž je umro 10.07.1995., od infarkta, bio mu je to treći infarkt. Da je poživio još tjedan dana, 17.07. te godine bi imali 40 godina braka. Prvo je 1985. imao srčani udar, a dvije godine kasnije je imao i moždani.

Obitelj Alaupović, Branko Alaupović je treći slijeva, snimljeno oko 1936. [ZA 2022.] Obitelj Alaupović, Branko Alaupović je treći slijeva, snimljeno oko 1936. [ZA 2022.]

Zorica i brat, Ivica Krainc. Zorica ima oko vrata poklon, privjesak
Zorica i brat, Ivica Krainc. Zorica ima oko vrata poklon, privjesak “akvamarin” za maturu. Mjesec dana kasnije, 01.07.1950. se zaposlila kod tate, nakon završene Tehničke škole. Snimljeno 01.06.1950. [ZA 2022.]

Kako to da je bilo tako puno cura u vašem razredu u Tehničkoj školi?

Da, bilo je 12 cura i 11 dečki u razredu. U Tehničkoj školi su isprva bila 3 razreda arhitekture, u svakome više od 50 učenika. Bila su to uglavnom djeca palih boraca i sami borci, a nas je bilo tek 5 Zagrepčana u razredu, ja sam sasvim slučajno doplivala tamo. Škola je bila naporna, za sve, i za profesore i nas učenike. Poslije se otvorila slična škola u Rijeci, pa onda se otvorila škola u Sarajevu pa je dio otišao tamo, pa se onda otvorila i u Skopju, jer je bilo puno Makedonaca koji su je željeli pohađati. Ostala su tad tek 2 razreda ovdje. Poslije svega toga, kad su ljudi iz tih krajeva otišli, ostalo nas je tek 23 u razredu, to je bilo baš lijepo, tad se dalo raditi.Imali smo svoju učionicu sa krasnim stolovima, zadnja učionica na 4. katu. A cura je bilo toliko jer su Makedonke i Sarajke ipak većinom ostale u Zagrebu, jer su živjele u domu. Dom je bio u zgradi ruske ambasade, u Nazorovoj. To je bilo jako lijepo uređeno, tamo im se sviđalo.

A u školi smo se mi svi, cure i dečki, nekad skupili, metnuli 4 stola skupa pa smo gablali, svatko je metnuo što je imal pa smo zajedno jeli. Mi smo dobivali onaj tvrdi kruh, kuruzni, kaj smo mogli z njime razbiti glavu, pa nam je naša školska domaćica uzela taj kruh, namočila ga i onda od njega radila lepinje.

Dečki su bili kasnije smješteni u Petrinjskoj u hotelu, danas je to hotel “Central”. Tad su ih smjestili u tavanske prostore, na 5. kat.

S kime ste se najviše družili u to vrijeme?

I Branko i ja smo se zapravo najviše družili s ljudima u pjevačkom zboru, u Vlahoviću, i u Židovskom zboru “Moša Pijade”. Vlahović je imao prostorije iznad knjižare na Trgu, nakon njih smo dobili krasan prostor iznad banke iznad Gradskog podruma, na drugom katu, sve do 1952., kad mi je muž bio u Karlovcu u vojsci. Tad su došli iz Grada, u podne. i sve nas sa stvarima izbacili van.

Onda smo jedno 2 godine pjevali gdje smo stigli, kod mene, kod nekog drugog, u Šenoinoj, u omladinskom klubu, u šumi … pred jedan nastup sam kopirala note na šapirografu, kad sam to iskopirala, trebalo mi je sat vremena da se sjetim gdje je uopće proba.

Postojala su tad i pjevačka društva Bratstvo i jedinstvo i Vladimir Nazor, oni su ostali bez članova, a imali su lijepe prostorije, iznad Kamenitih vrata. Branko je to nanjušio i došao našem voditelju, Cossetu, i rekao “Čuj, znaš kaj, kak bi bilo da se mi fuzioniramo sa Bratstvom i jedinstvom?”. “Kaj, sa tim starcima?”, veli njemu Cosseto. A moj muž mu kaže: “Pa ko bu htjel pjevat bu pjeval, taj bu OK, ne bumo zato kaj tebi smetaju starci mi ostali bez prostorija”

I on ga je uspel nagovoriti. Netko tamo važan je rekao: “Dok vi imate Alaupovića vi nemrete zgubiti” I dobili smo onda taj prekrasan prostor, bilo nam je tamo jako lijepo. Taj prostor je nakon Domovinskog rata vraćen Braći Hrvatskog zmaja.

U tom smo zboru pjevali do 1966., nakon toga smo se nastavili povremeno družiti s drugim članovima zbora, dolaziti na proslave i godišnjice.

Kad već pričamo o zboru, možda niste znali da je iz jedne od sekcija KUD-a Joža Vlahović nastao i Lado, to je bilo odmah nakon Drugog svjetskog rata. A uz naš zbor, Vlahovića, najjači zbor u gradu je bio Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić”, oni su primali u svoje članstvo samo studente, kao i najpoznatiji beogradski zbor, “Branko Krsmanović”, s kojima smo se također često susretali na raznim smotrama.

Program za svečani koncert zbora
Program za svečani koncert zbora “Moša Pijade” 1965., povodom 10-godišnjice osnutka [ZA 2022]

Da li ste kad išli na ples?

Što se pak plesa tiče, evo ove fotke, to je jedini ples na kojem sam ikad bila. Htjeli su obnoviti Novinarski bal, u Esplanadi, tata je tamo nekaj radio i onda je dobio karte. Dobila sam tad haljinu i cipele iz Beograda. Na slici piše: “Frizura Cimpešak, haljina teta Rada, crna svila.”

Kod mene je mama bila izvrstan plesač, i pitala me je kasnije, već kao odraslu ženu: “Mene su izbacili iz škole radi plesa, a ti nisi nikad plesala?”. A ja sam odgovorila “Mama, a kak sam ja mogla plesati kad sam morala biti doma u 8.”
“A što to znači da si morala biti u osam sati doma?”
“Ali, ples je tek počinjao u osam sati!”
A ona: “Nećeš ti valjda sad meni reći da su mame puštale svoje kćeri u osam sati u grad na ples!?”
I gotovo, nema razgovora …

A mami je zbog plesa zabranjen izlazak na maturu nakon učiteljske škole, nije ju smjela polagati nigdje u Jugoslaviji. Taman pred maturu je u Kragujevcu otvorena prva plesna škola u gradu i moja mama je došla na otvaranje iako je njima učenicima to bilo zabranjeno. To je bilo prijavljeno i radi toga je kažnjena tom zaista velikom kaznom.

A moja je mama jako voljela plesati, sve plesove, od narodnih do modernih.

Da li ste možda izlazili na neka druga mjesta?

Ne, nismo. Ali, išli smo često u kino, to smo voljeli, redovito smo išli Branko i ja. I to ovak: Radili smo, otišli na pjevanje, pa nakon pjevanja u kino, od 10 do 12. A onda se ujutro radilo od 6, a muž se moral dići još u pol 5, jer je radio u Karlovcu.

Kako ste još kratili vrijeme u obitelji? Možda ste kartali šnaps ili belu?

Ne, nismo šnapsali, nego smo igrali “Ludu osmicu”. Dečki su me učili šnaps, ali ja to nisam nikad skužila. Najsmješnije je bilo, mi se kartamo, jako je napeto … a ja pitam “Kol’ko ovo vredi?” (smijeh) Onda su me htjeli metnuti u top.

Kasnije, moj muž je igrao preferans, to je bilo ozbiljnije. Igrali smo mi i remi i kanastu, kanastu smo više voljeli jer je zahtjevnija. A muž i ja smo na moru igrali i pasijans u dvoje, sa dva špila. Mi smo toga igrali ne znam koliko puta – i niti jednom ja nisam dobila. Ali mene to nije niš smetalo. Kaže muž “Kad buš ti jedamput dobila, kaj tebi ne smeta kaj ne dobijaš?” Meni to nije trebalo, ja nisam kartala da pobijedim. Meni je to zgodna igra. A kanastu, jednom mjesečno smo išli i na neko druženje pa smo ju igrali.

Igrali smo i poker, ja sam bila izvrstan pokeraš. Kužila sam kad netko neš ima ili nema, imala sam dobar nos. Igrali smo jednom na moru, mislim da sam dotjerala do 3 i nešto tisuća, to je bilo jako puno. I onda je moj Branko presekel to, rekao je “Dajte vas dve babe, prestanite igrati to, ko bu to platil, mi nemamo novce!”, prekinul nas je. Poker mi je bil’ interesantan, ima napetosti, gledaš face. Ali, obično smo igrali tek za koju kunu, nije to bila velika lova.

Čime ste se bavili kad ste završili tehničku školu?

Kad smo završili Tehničku školu nismo mogli upisati fakultet jer su tražili godinu dana prakse za upis. Onda su slijedeću godinu tražili dvije godine prakse. Pa treće godine tri. Pa četvrte godine su zmislili gimnazijsku maturu pa smo morali to polagati kako bismo se upisali na fakultet. A kad smo ju položili onda su to ukinuli.

Ja sam nakon škole počela raditi u Industrogradnji, tamo sam radila 3 godine i položila Prvi državni ispit – bez njega sam smjela raditi samo na građevinama do četiri kata. Počela sam i raditi na gradilištima, prvo na gradilištu “Jugokeramike”, potom na gradilištu Tvornice dizala “Radnik”, onda na “Šimeckom”, u Dužicama, potom na zgradi tvornice “Staklo” u Vlaškoj … No, nakon što sam doživjela jedno kako bi se to sada nazvalo “seksualno napastovanje” zaključila sam da moram završiti faks ako želim da me poštuju.

Na jednom od tih prvih gradilišta, kad se gradila Tvornica dizala “Radnik”, kasnije “Končar”, u Mandićevoj, desilo mi se nešto što nikad neću zaboraviti, Bila je kišna jesen, gradilište puno blata, radnici su htjeli da im provjerim da li su dobro započeli graditi, a ja sam došla u običnim cipelama. Pitam ja njih kako ću u tim cipelama u blato, a oni su mi rekli “Dat ćemo vam mi naše čizme, puno su veći broj nego što vama treba pa ćete moći u njih i sa svojim cipelama, još ćemo napuniti čizme sa starim papirom da lakše hodate.” Tako su i napravili, ja sam krenula u tim čizmama u blato … i sve je bilo dobro dok nisam zaglibila, pokušala sam izvući nogu s čizmom, ali nije išlo … i onda sam se odjednom samo izvalila u blato, od glave do pete. Koja sramota! Čim sam se izvukla onako blatna nazvala sam mamu da smjesta dođe s čistom odjećom pa sam se koliko-toliko oprala da sam mogla obući nešto čisto na sebe i otići kući.

I, zbog takvih stvari sam i upisala fakultet. Pokušala sam studirati i raditi, no shvatila sam da ne mogu raditi puno radno vrijeme pa sam tražila da radim pola radnog vremena. Ali, nisu mi dali. Tri godine faksa je moja tehnička škola pokrivala, ali četvrtu sam godinu morala početi učiti, nisam mogla živjeti od stare slave, morala sam ići naprijed, napraviti svoj posao, svoje programe, koji su postali ogromni. A onda i skuhati, oprati, speglati. Shvatila sam da to ne ide zajedno.

A onda se pojavio Brankov šef, koji je vidio da Branko i ja to nećemo moći izvući. Dogovorili su se da moj muž po noći radi, a po danu može ići na predavanja, to se tad moglo. Mogli smo si složiti radno vrijeme kak je kome pasalo. Jednu godinu sam ja studirala, jednu je on, studirali smo deset godina, ja sam diplomirala prva, a moj Branko je morao još dvije godine odslušati, nikak završiti, nije bogec imal sreću. Mijenjao se program, sa deset semestara je opet morao na 8, morao je još dvije godine odslušati, no ipak je položio – i to kao najbolji student građevine u tadašnjoj državi.

Ja sam diplomirala na Tehničkom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, smjer Arhitektura, 01.07.1965. Lijepa je ova slika sa promocije, sa mamom i tetom Zorom … a ja sam u haljini koju sam sama sašila!

Promocija nakon diplome, sa mamom (sredina) i tetom Zorom. Snimljeno 06.07.1965. [ZA 2022.]
Promocija nakon diplome, sa mamom (sredina) i tetom Zorom. Snimljeno 06.07.1965. [ZA 2022.]

Što nam možete reći o svojoj karijeri? Vi niste nikad radili zajedno s mužem?

Ne. on je čisti građevinar, a ja sam arhitekt. Radio je on na puno različitih gradilišta. Jedno vrijeme je radio u Arhitektonskom studiju, vodio ga je arhitekt Žarkou Vincek, to je brat poznatog slastičara iz Ilice. Oni su se bili specijalizirali za projektiranje i gradnju škola po selima i manjim gradovima, u monografiji firme piše da su ih projektirali i sagradili čak 188 … ali su radili i na hotelu “Libertas” u Dubrovniku, pa na Domu sportova …. U Domu sportova je Branko bio i direktor tokom izgradnje, htjeli su i da ostane nakon dovršetka objekta, ali njemu to nije bilo zanimljivo, zanimala ga je samo gradnja.

A što se moje karijere tiče: Nakon diplome sam počela raditi s tatom. Moj tata je imao tesarsku radionicu na Prudima 14, na Trnju, kupio ju je 1939., a ja sam ju poslije naslijedila. Radiona je još uvijek tamo, onakva kakva je tad bila, tik pored Mosta slobode, prvi ćošak ispod mosta. Sad je vlasnik bratić od moje šogorice.

Mom tati je 1931. ili 1932. došao direktor pa je rekao “Krainc, oćeš ti polagati ispit, mi te nemamo više kaj naučit?” Tako da moj tata nije išao u školu četiri godine nego samo nepune dvije.

Ta radionica je nekad bila štala, radio je tata tad nekaj na sudu, usput je radio i oglasne ploče, na jednoj je vidio da je taj grunt u prodaji nakon stečaja. Jedan od sudaca mu je rekao “Krainc, to ti i je grad i nije grad, to ti je lepi komad zemlje” pa si je onda on to išel pogledati. Hrastova kuća na tom gruntu je jako stara, više od 100 godina, možda i 150. Dio štale je upotrijebljen za izradu radionice, tako da se moglo preko zime raditi. Jer, tesari su nekad bili isključivo sezonci.

Inače, moj tata je po dolasku u Zagreb koncem 1930. preuzimao poslove firme Šoh Sakra, ne znam točno kak se to ime pisalo, oni su radili u Novoj Cesti, u radionici na broju 80. A surađivao je i sa strojnom stolarijom Blažeković, koja je imala radionicu kod Krešimirca. Tijekom svojeg radnog vijeka napravio je moj tata velik broj drvenih kuća, vila i drugih drvenih objekata, potom adaptacija tavana, a radio je i na jako puno važnih gradilišta. Evo samo nekih od tih njih:

– rad na kući Hermana Bollea
– kompletna obnova Vile Weiss, prije i poslije rata
– izrada skele i oplate za prvi zagrebački neboder (ugao Gundulićeve i Masarykove)
– rad na Starom Velesajmu (današnji Studentski centar) kao i njegovom proširenju (današnji Tehnički muzej), ali i na novom Velesajmu (Kineski paviljon)
– obnova planinarskog doma Grafičar i Tomislavovog doma
– obnova krovišta na nekadašnjoj dvorani Istra u Nikolićevoj/Teslinoj
– obnova krovišta na Oktogonu
– obnova krovišta na Kamenitim vratima
– izrada cvjećarskog paviljona ispred Mirogoja, srušenog 1950. i poslije obnovljenog
– radovi na otoku Vanga u sklopu rezidencije na Brijunima
– skele za radove na Porečkoj bazilici
– izrada krovišta i stolarije za osnovne škole na Pantovčaku i Knežiji
– kapelica na imanju bosanskih časnih sestara na Kraljevcu
– vinarija na otoku Ižu

Detalj sa reklamnog letka radionice Ivana Krainca. Tiskano oko 1940. [ZA 2022.] Detalj sa reklamnog letka radionice Ivana Krainca. Tiskano oko 1940. [ZA 2022.]

Zorica Alaupović u staroj kancelariji u radionici na Trnju, srpanj 1975. [ZA 2022.] Zorica Alaupović u staroj kancelariji u radionici na Trnju, srpanj 1975. [ZA 2022.]

Kad ste počeli raditi samostalno?

Sa tatom sam ja dosta dugo bila, pomagala koliko sam mogla, no tata je pobolijevao. Poslije poplave sam zaključila da tak ne bu bilo ništa, pa sam 1965. otvorila obrt i radila zajednički s tatom – u to doba su obrtnici smjeli imati samo po 2 radnika pa smo onda on sa njegova dva i ja sa moja dva mogli zajedno uzimati veće poslove. Ponekad smo čak surađivali i sa još nekim drugim obrtnicima.

Tata i ja smo se za tih godina zajedničkog rada najviše bavili tesarsko-stolarskim radovima, konstrukcije, namještaj i sve ostalo. Puno toga sam naučila od njega. Jednom, još dok sam išla u Tehničku školu, me je poveo na gradilište, mijenjali su krovište u bivšoj dvorani “Istra” u Teslinoj. Tad mi je pokazao kako se stare grede kad se jednom izlože zraku u roku od sat vremena pretvore u prašinu – za nevjerovati!

Što se samo mojih poslova tiče, od dućana sam prvo uredila cvjećarnu “Sloboda” u Ilici kod Mesničke, a poslije i trgovinu namještaja Solidarnost, na ćošku Gundulićeve i Varšavske. No, tokom godina najviše sam se bavila uređenjem tavana, puno sam ih uredila, a radila sam puno i za bolnice – Sveti duh, Vinogradska, zarazna bolnica … pa onda i za TV Zagreb, štandove za Velesajam.

Ali, moram vam ispričati kako je izgledalo kada je moj tata otišao u mirovinu pa sam ja htjela otvoriti samostalni obrt. Prvo sam došla na općinu Trešnjevka gdje su mi rekli da ne mogu otvoriti obrt kao inženjerka arhitekture nego da moram imati papir za potvrdu prelaska iz višeg, inženjerskog, u niže zvanje, majstorsko. Onda sam otišla na općinu Trnje, tamo su mi rekli da moram položiti stručni tesarski ispit. Bila sam tad očajna pa sam nazvala kuma i pitala ga kako je on dobio dozvolu za otvaranje obrta. A on mi je rekao da se javio na općinu Peščenica koja je tada bila vrlo siromašna i bilo im je stalo da privuku obrtnike. Otišla sam tamo i rekli su mi samo da im dam papire, podatke o mjestu poslovnice i za 20 dana sam dobila dozvolu. Pitali su me da li se ja kao žena razumijem u posao, rekla sam im da sam odrasla uz oca tesara-građevinara, pogledali su kancelariju i skladište (to smo “posudili” od našeg malera koji je imao radionicu na Peščenici) i to je bilo to. Dvije godine sam bila registrirana na Peščenici, onda sam preselila obrt u Trakošćansku, a kad je tata umro onda sam preuzela njegov obrt i spojila ga s mojim i tako sam dalje radila.

Saziv savjeta zadruge Saziv savjeta zadruge “Solidarnost”. Predsjednik zadruge Karamatić (prvi red, treći slijeva), Zorica Alaupović, kao Predsjednica savjeta (prvi red, druga zdesna). Snimljeno oko 1980. [ZA 2022.]

Sa službenog žiga: Stolarska tesarsko-zidarska radnja Sa službenog žiga: Stolarska tesarsko-zidarska radnja “Ariš”, ALAUPOVIĆ dipl.ing. ZORA, ZAGREB – PRUDI broj 14, Telefon: 511-152. Snimljeno u 80-ima. [ZA 2022.]

Kasnije sam otvorila zajednički obrt sa Stjepanom Novakom, direktorom stolarije “Smreka”, tako je bilo lakše dobavljati poslove. Dogovorili smo se da ćemo kad god je moguće surađivati sa muzejima – oni su u to doba mogli kretati u radove tek kad su imali osigurana sredstva na računu tako da smo od njih mogli dobivati i avans na početku radova, a tako smo i izbjegavali probleme s neplaćanjem. Radili smo kompletnu stolariju za Povijesni muzej, Muzej grada Zagreba, Hrvatski institut za povijest u Opatičkoj. U periodima kad smo imali najviše posla zapošljavali smo 10-12 radnika. Nažalost, Stjepan je umro 1994. od raka pluća i ja sam tad nastavila raditi sama do 2000. kada sam otišla u mirovinu.

Koje događaje iz tog doba najviše pamtite?

Pa, najveći događaj je sigurno bio požar u svibnju 1986. Uzrok požara su bile gradske električne instalacije čiji je stup bio tik uz radionicu. Bilo je nevrijeme, jaki vjetar je srušio žice na krovište, žice su počele iskriti i izbio je požar. Izgorjelo je cijelo krovište i dio ostatka zgrade.

Nakon toga smo obnovili cijelu radionu, a kupili smo i jednu već postojeću baraku čiju smo građu dopremili do radionice i iskoristili u obnovi.

Radovi na obnovi radionice na Trnju nakon požara. Snimljeno u ljeto 1986. (presnimka sa dijapozitiva) [ZA 2022.] Radovi na obnovi radionice na Trnju nakon požara. Snimljeno u ljeto 1986. (presnimka sa dijapozitiva) [ZA 2022.]

Zorica i Branko Alaupović slave 25-godišnjicu braka sa širom obitelji. Snimljeno 28.09.1980. [ZA 2022.] Zorica i Branko Alaupović slave 25-godišnjicu braka sa širom obitelji. Snimljeno 28.09.1980. [ZA 2022.]

Zorica i Branimir (Bato) na balkonu u ulici Brešćenskoga, 1974. [ZA 2022]
Zorica i Branimir (Bato) na balkonu u ulici Brešćenskoga, 1974. [ZA 2022]

 

Radila sam sve do 2000. kada sam imala 50 godina staža, od onih 10 godina staža prije početka samostalnog rada su mi priznali samo 2,5 godine staža. Dvije godine sam čekala svoju mirovinu, dvaput su mi gubili papire. Imala sam još nakon toga neke sporove, HRT mi je ostao dužan neke novce, no na kraju sam odustala od tužbe, ne bi se isplatilo tjerati to godinama.

Drago mi je što su kod zatvaranja obrta sa mnom u mirovinu otišli i svi moji radnici, od mlađih je ostao samo jedan mladi dečko, Tefik, iz Podujeva na Kosovu. Kad je došao u Zagreb nakon srednje škole nije znao ništa o zanatu i govorio je jako slabo hrvatski … no, bio je vrlo sposoban, brzo je učio i već je za 6 mjeseci sve znao o strojevima. Nakon odlaska je otišao prvo u Švicarsku, potom u Njemačku, a sada je u Engleskoj, još smo do nedavna bili u kontaktu.

Gospođo Zorice, izuzetno nam je drago što ste sa nama podijelili vašu životnu priču, hvala vam na ovom doista zanimljivom razgovoru!

Zapis sa poleđine fotografije Zorice i Branka sa početka njihove veze. [VR 2021.] Zapis sa poleđine fotografije Zorice i Branka sa početka njihove veze. [VR 2021.]

Razgovor vodili: Saša Martinović Kunović, Vanja Radovanović i Tihana Bertek. Naslovnu fotografiju snimila Nina Đurđević.

Dodatni sadržaji:

Vezani tekstovi:

Zanimljive poveznice:

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )