Od nezdravog stana do Doma zdravlja – borba protiv tuberkuloze na Trešnjevci

Teško je zamisliti prikladniji kontekst za povratak u tuberkuloznu prošlost Zagreba od ovoga koji nas je snašao posljednjih godinu i pol dana. Upute o pranju ruku, prozračivanju prostorija, zaštiti okoline od naših kapljica i higijeni općenito (ponovno) su nam postale normalne. Iako nas danas ne treba podsjećati da ne pljujemo na pod (kao naše pretke u međuratnim godinama), dobra stara krilatica „čistoća je pola zdravlja”, nastala upravo u vrijeme borbe protiv tuberkuloze, ponovno je aktualna. Dok nad nama lebdi pitanje kad će to sve proći, i hoće li ikada biti kao prije, korisno je premotati vremensku traku i vidjeti djelić priče o tome kako je dobivena bitka protiv jedne od najopakijih zaraznih bolesti u povijesti čovječanstva.

S tim je ciljem organizirana urbana tura “Od nezdravog stana do Doma zdravlja” udruge BLOK (u sklopu projekta “Tvornice (i) slova” Tehničkog muzeja Nikola Tesla), na kojoj smo se vratili na Trešnjevku između dva svjetska rata. Okupili smo se u Bribirskoj ulici, na križanju sa Selskom cestom gdje se nekada nalazio buffet Stanka Kranjčeca – bifea, kavana i krčmi na međuratnoj Trešnjevci nije nedostajalo, a alkoholizam je bio česta pojava među radništvom. Ne čudi, s obzirom na to da se živjelo i radilo u izrazito teškim uvjetima. Ovako su stambenu situaciju na Trešnjevci, naspram građanskog Zagreba, saželi u međuratnim novinama “Glas Trešnjevke”:

Dok je na Trešnjevki u stanu od jedne jedine sobe sa nekoliko kvadratnih metara natrpano često 8-12 ljudi, dotle u luksuznim stanovima na obitelj od 5 ljudi dolazi po pet soba, kuhinja, kupaona i dva zahoda. A u vilama često na jednu osobu po više soba. Šta to znači neka pokaže sljedeća tabela: pomor od tuberkuloze prema općoj smrtnosti iznaša 13,5,%, a u radničkom osiguranju 33,6%. Dakle, od radnika, koji stanuju u tim bijednim, vlažnim i prenatrpanim stanovima Trešnjevke i drugih periferija, svaki treći umire od tuberkuloze.

Tuberkuloza (skraćeno: TBC) ili sušica je bolest koju uzrokuju razni sojevi mikrobakterija, obično Mycobacterium tuberculosis. Tipično zahvaća pluća, no može zahvatiti i druge dijelove tijela. Prenosi se kapljičnim putem i zrakom, kada bolesnici s aktivnim oblikom TBC kašlju, kišu ili pljuju. Bacil koji uzrokuje tuberkulozu otkrio je 1882. Godine Robert Koch, za što je početkom 20. stoljeća i primio Nobelovu nagradu. Krajem 19. stoljeća Koch je proizveo lijek tuberkulin, ekstrakt bacila tuberkuloze u glicerinu, koji međutim nije bio učinkovit kao lijek, već je najviše doprinio dijagnosticiranju TBC-a prije pojave simptoma. Prvi uspjeh u imunizaciji protiv tuberkuloze postigli su 1906. Albert Calmette i Camille Guérin, koji su došli do cjepiva koje je u upotrebu ušlo pod skraćenicom BCG. Ono se koristi i danas, a u široku upotrebu u Europi je ušlo tek nakon Drugog svjetskog rata. Tada je otkriven i streptomicin, antibiotik koji učinkovito liječi oboljele. Tako se, u kratkim crtama, prevencijom kroz procjepljivanje, i učinkovitim antibiotikom za izlječenje već oboljelih, TBC danas pretvorila u relativno rijetku i izlječivu bolest. No, i prije streptomicina i cjepiva, ostvareni su veliki uspjesi u borbi protiv tuberkuloze, i to kroz razvoj javnog zdravstva. U našem kontekstu to konkretno znači osnivanje prvih zdravstvenih ustanova koje su široko dostupne i koje se ne bave samo liječenjem bolesnih, već i edukacijom i prevencijom.

Voditeljice ture Ana Kutleša i Dunja Kučinac ispred Doma zdravlja [MB-RP 2021.]

Naime, tuberkuloza je odmah ispravno prepoznata kao bolest radništva, siromašnih i needuciranih zajednica koje žive i rade u teškim uvjetima, nagurani u prostorijama bez dovoljno sunca i zraka, u kućercima bez kupaone i kanalizacije, hrane se nedovoljno i loše, ne mogu si priuštiti adekvatnu odjeću za hladno i kišno vrijeme itd. Osim ovakvog načina života, koji je proizlazio iz činjenice da je privredni rast išao preko leđa radnika i zahvaljujući žestokoj eksploataciji, širenju tuberkuloze pogodovala je i činjenica da su zdravstvene usluge bile dostupne samo malom broju stanovnika koji su ih mogli platiti. Stoga su predvodnici borbe protiv tuberkuloze u međuratnom Zagrebu liječnici koji su ujedno i udarili temelje javnom zdravstvu kakvo danas (još uvijek, možda ne zadugo) baštinimo. Izrazito je važna uloga doktora Andrije Štampara, osnivača Škole narodnog zdravlja u Zagrebu, koji je svojim djelovanjem promicao široko dostupnu zdravstvenu zaštitu, ekonomsku nezavisnost liječnika od naknade pacijenta, terenski i socijalni rad kao integralni dio brige za zdravlje. No ključno ime u antituberkuloznoj borbi je ono doktora Vladimira Ćepulića: godine 1920. organizira i vodi Odjel za tuberkulozu u zagrebačkoj Zakladnoj bolnici, a 1921. osniva u Zagrebu prvi Antituberkulozni dispanzer u sjevernoj Hrvatskoj, potom pomoćne dispanzere u zagrebačkoj okolici razvijajući njihovo dijagnostičko, terapijsko i profilaktičko djelovanje. Spojivši bolnički odjel i Antituberkulozni dispanzer, osniva 1934. u Zagrebu Institut za tuberkulozu, koji vodi do završetka rata.

Kao i Štampar, i Ćepulić je tuberkulozi prišao kao socijalnom, kolektivnom, pa i političkom problemu. Ćepulić već ranih 1920-ih uviđa da se borba protiv TBC-a ne može voditi samo u novoosnovanim institucijama na sjevernim obroncima grada, već i na terenu, tamo gdje je situacija najteža: na periferiji. Stoga inicira otvaranje škole za sestre pomoćnice, današnje medicinske sestre, čime su udareni temelji te struke. Sestre pomoćnice bile su i socijalne i medicinske radnice, a njihova je zadaća bila upravo rad na terenu, obilasci kućanstava, bilježenje stambenih uvjeta i razgovor s oboljelima i njihovim ukućanima kako bi ih se educiralo i širenje bolesti svelo na najmanju moguću mjeru te poduzeli koraci u pokušaju liječenja. Važan segment rada sestara pomoćnica bila je organizacija tečajeva na teme kao što su higijena, ishrana, reproduktivno zdravlje, odgoj djece, briga za novorođenčad, a koje su sve bile direktno ili indirektno povezane s prevencijom tuberkuloze. Upravo u Bribirskoj ulici, na kućnom broju 32, na prvom katu kuće koja i danas stoji, održavani su takvi tečajevi, a sestara pomoćnica smo se prisjetili i obližnjoj Hreljinskoj ulici, gdje smo pročitali dopis sestre Lujze Wagner Janković, vezan za  nesretan slučaj djevojčice iz te ulice, koja je umrla od tuberkuloze moždane ovojnice u dobi od dvije godine. Sama Wagner Janković je izrazito važna za povijest sestrinstva, a njoj možete više čitati na portalu VoxFeminae (link).

Drugi dio ture posvetili smo punktu Selska / Ozaljska. Malo je poznato da su u tzv. gradskim kućama na križanju te dvije ulice u međuratnom razdoblju bili smješteni Dječji ambulatorij i filijala Antituberkuloznog dispanzera, prve zdravstvene ustanove koje su stanovnicima periferije bile zaista dostupne. Dječji ambulatorij se otvara 1930. godine, a čini se da je isprva bio smješten u Pučkom domu (današnja glazbena škola), da bi se 1934. proširio na susjednu zgradu, vatrogasno spremište u kojoj je i danas smještena dobrovoljna vatrogasna postrojba. Tuberkuloza je izrazito teško pogađala djecu, o čemu govore poražavajuće statistike iz 1931. godine: od tuberkuloze obolijeva više od polovice djece u dobi od 6 godina, a što su stariji, taj postotak raste po godinama, tako da je čak 70% djece u dobi od 10 i 11 godina bolesno. Već u prvih 6 mjeseci rada ustanove zabilježeno je preko 2 i pol tisuće pregleda, a u 1931. preko 8 tisuća pregleda. Tada ambulanta počinje raditi svaki dan, umjesto dotadašnjih tri puta tjedno.

Grupa u šetnji Bribirskom ulicom [MB-RP 2021.]

U travnju 1935. otvara se i Antituberkulozni dispanzer na Trešnjevki, filijala Antituberkuloznog dispanzera Instituta za tuberkulozu u Zagrebu, u “gradskoj kući” uz Ozaljsku ulicu, zapadno od križanja sa Selskom. Dr. Vladimir Ćepulić navodi da je dispanzer smješten u 6 dobro uređenih prostorija, te da radi 2 puta tjedno prije podne za odrasle, a 1 put za djecu, službu obavljaju liječnici i sestre pomoćnice. Dispanzer je imao kabine za svlačenje i pregledavaonicu, čekaonicu, rentgen, prostor za upisivanje posjetnika koji je staklenom pregradom odvajao sestre od pacijenata. U Antituberkuloznom dispanzeru na Trešnjevki u tridesetima i na početku četrdesetih radila je još jedna od slabo poznatih, ali važnih žena za povijest zagrebačke medicine, Kornelija Sertić. Jedna je od prvih doktorica medicine koje su diplomirale na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od kad je on otvoren 1917. godine. Nakon diplome radila je u Epidemiološkom zavodu, potom u Državnom dječjem dispanzeru u Zagrebu. Nakon prve specijalizacije iz pedijatrije, oko 1931. specijalizirala je upravo tuberkulozu i plućne bolesti u Topolšici u Sloveniji i Antituberkuloznom dispanzeru u Zagrebu.

U neposrednoj blizini ove dvije ustanove nalazila se još jedna lokacija važna za ondašnju borbu protiv tuberkuloze: javno kupalište. Smješteno u zgradi na uglu Selske i Creske ulice, otvoreno je 1936. godine, iako se u arhivu mogu pronaći nacrti koji datiraju još u 1928. godinu. Budući da mnoge trešnjevačke kuće nisu imale kupaonu ni priključak na kanalizaciju ni nakon Drugog svjetskog rata, ovo je kupalište barem malo doprinijelo podizanju razine higijene. Bilo je u funkciji čak do 1980-ih godina, a o njemu se već pisalo na Mapiranju Trešnjevke (link). Od kupališta smo napokon krenuli dalje Ozaljskom, prema Domu zdravlja, instituciji koja označava drugačiji pristup zdravstvenoj zaštiti. Putem smo se prisjetili Augusta Cesarca i Glasa Trešnjevke koji je 1932. i 1933. uređivao “iz sjene”, budući da smo u istraživanju više puta posegli za njihovim izvještajima o teškom životu radnika i neadekvatnoj komunalnoj infrastrukturi Trešnjevke. Iako na vrlo ograničenom formatu i u kratkom roku (manje od godinu dana izlaženja, pod pritiskom cenzure) list je pratio i međunarodne teme: uspon fašizma u Njemačkoj i na Pacifiku, pitanje patrijarhata i kapitalizma, ženskih prava, a preko lokalnih tema i kroz djelovanje Udruženja umjetnika “Zemlja” i Radne grupe Zagreb i odnos arhitekture i društva. Autori iz naroda – radnici, seljaci, studenti – redovito su u njemu objavljivali poeziju i kratku prozu. List se mogao preuzeti na brojnim lokacijama u kvartu, a u Ozaljskoj je to, među ostalima, bila i papirnica J. Linenberg na broju 64, dok je nekadašnja administracija lista bila smještena na broju 73, u kući na čijem je mjestu danas noviji objekt.

Ana Kutleša govori o temi šetnje [MB-RP 2021.]

Šetnju smo priveli kraju kod Doma zdravlja Trešnjevka. Osnovan je 1952., a počeo s radom 1.1.1953. godine kao prvi dom zdravlja koji je osnovan na području Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata. Imao je važnu ulogu ne samo u liječenju, nego i u prevenciji, djelujući kroz cjeloviti pristup općem poboljšanju zdravstvene zaštite stanovnika periferije. Prvi ravnatelj i njegov organizator bio je dr. Ante Vuletić, bliski suradnik Andrije Štampara. U početku je bilo zaposleno 56 radnika u dvjema ambulantama opće medicine (Nehajska i Savska cesta), tri industrijske ambulante poduzeća Rade Končar, ZET i Elektrana, dvije stomatološke ambulante, tri specijalističke (interna, kirurška i neurološka) te 5 dispanzera: za žene, djecu, školsku djecu, antituberkulozni i kožno-venerične bolesti, a imali su i službu terenskih medicinskih sestara i laboratorij. S rastom broja stanovnika Trešnjevke, i Dom zdravlja je od 1960-ih nadalje doživio veliko kadrovsko i prostorno širenje. Do kraja 1970-ih zdravstveni objekti će biti podignuti u gotovo svakoj trešnjevačkoj mjesnoj zajednici. O mreži javnozdravstvenih ustanova u kvartu također možete čitati u drugim člancima na Mapiranju Trešnjevke (link). Osim ranije spomenute Kornelije Sertić koja je jedno vrijeme nakon Drugog svjetskog rata bila ravnateljica upravo Doma zdravlja Trešnjevka, uz ovaj se objekt veže još jedno žensko ime kojeg se nedovoljno sjećamo, ono Zoje Dumengjić. Riječ je o arhitektici najpoznatijoj po izgradnji modernističkih zdravstvenih ustanova za vrijeme socijalističke Jugoslavije, čije se nasljeđe posljednjih godina reaktualizira (o tome više na portalu VoxFeminae – link). Projektirala je i dio trešnjevačkog Doma zdravlja, koji je podignut 1964. godine. Za sam kraj osvrnuli smo se na radničke ambulante koje su nekada bile integralni dio trešnjevačkih tvornica, upravo kao što su to bila i kulturno-umjetnička društva i zaključili šetnju čitanjem priče nastale 1980-ih iz pera radnika tvornice Tesla, znakovitog naziva “Viroza”.

(Dunja Kučinac i Ana Kutleša)

Vezani tekstovi:

• Zdravlje Trešnjevke

Zanimljive poveznice:

• Kustoski kolektiv BLOK
• Muzej susjedstva Trešnjevka
• Izložba “Retropolis II: Naše je zdravlje u našim rukama”, autorica Stelle Leboš, Luane Lojić, Maje Marković te Sonje Leboš, inspirirana radom Zoje Djumengić, održana u studenom 2020. u galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka
• Vox Feminae (“Prostor rodne i medijske kulture”) – web portal udruge K-Zona