Osnovna škola Horvati [VŠ 2023.]

Vesna Špoljar: O mojim godinama provedenim u Osnovnoj školi Horvati (tada “Braća Ribar”)

Drago mi je osvrnuti se na svoje djetinjstvo i tri presretne godine provedene u učeničkim klupama OŠ Braća Ribar na Horvaćanskoj cesti. Bilo je to vrijeme kada nismo imali mnogo, ali smo imali jedni druge, prijateljstvo i druženje, pa nam nije ništa drugo ni trebalo.

Nakon poplave, počele su se na području Knežije, Kalinovice i Srednjaka graditi zgrade, većinom četverokatnice. Knežija je dobivala svoje nove stanovnike od 1965., a Srednjaci od 1967. Odjednom, veliki je broj djece trebao škole, no tada su na tom području bile samo dvije: Matija Gubec u Zadarskoj i Braća Ribar na Horvaćanskoj. Moji su roditelji kupili stan na Srednjacima, u poznatim limenkama. Naselje je bilo puno mojih vršnjaka, a mogli smo se družiti u parkiću ili na stepeništima ispred zgrada. Automobila je bilo jako malo. 1967. godine krenula sam u šesti razred škole Braća Ribar. Kapaciteti postojećih škola bili su jako maleni, pa su razredi bili brojni. Sjećam se da nas je u razredu bilo više od 40. Ipak, unatoč tom velikom broju, mislim da obrazovanjem nismo zaostajali, obzirom da sam se nakom završetka osnovne škole upisala u Jezičnu gimnaziju na Šalati, jedinu gimnaziju koja je imala prijemni ispit.

Naša osnovna škola bila je stara. U razredu se zimi ložilo na drva, pa je bilo dobro stajati kraj velike peći. Hodnici su vrvili učenicima. Za vrijeme odmora dobivali smo na hodniku topli obrok, skroman kruh sa nečim. Nitko se nije žalio. Hodnici, popločeni vinas pločicama kvadratna oblika bili su jednom tema moga rada iz likovnog odgoja.

Na porti je dežurao gospodin Pavel. Činilo mi se da je to bio star čovjek, no vjerojatno i nije. Kad si dijete svi su ti stari. Sjećam se i većine profesora. Ravnatelj škole bio je Boris Wegar. Razrednica mi je bila Paula Sviben, profesorica hrvatskog jezika. Prirodu je predavala stroga profesorica Nada Noll. Mnogi su imali slabe ocjene. Profesorica je tražila od boljih učenika da pomažu slabim učenicima i da s njima uče. Meni je dodijelila Joška. On je bio samo lijen, mogao je i sam učiti da je htio. Od profesora pamtim prof. Vitaljić iz kemije, prof. Zvonka Slovenca iz fizike, prof. Dokuzović iz matematike, prof. Haznerl iz tehničkog i prof Ljiljanu Čaklec iz engleskog jezika. Prof. Čaklec bila je lijepa i mlada. Davala je puno jedinica, ali olovkom, te ih je poslije brisala. Meni je engleski bio važan zato što sam se nastavila školovati u tom smjeru. Iz tehničkog smo u radionici u potkrovlju pilili od šperploče likove iz crtića. Pilice su stalno pucale. Trebalo ih je podmazivati sapunom, no ipak je to bio težak zadatak za mene, koji je najčešće dovršio doma moj tata.

Za neka dodatna znanja, snalazili smo se Enciklopedijom leksikografskog zavoda. Naročito je dobro došla kod učenja zemljopisa. Prof. Mira Mladineo, vrlo vitka i elegantna dama, predavala nam je zemljopis. Ne sjećam se tko nam je predavao povijest, jer ju nikad nisam voljela. Tjelesni također. Predavao nam je jedan drug. U našoj školi nije bilo prave dvorane za fizički odgoj. Bio je to neki mali prostor sa švedskim ljestvama, karikama i kozlićima. U tom su se prostoru održavale i razne prigodne svečanosti, pa i poneki ples. Sjećam se, također, da su nas naši nastavnici znali povesti na Zagrebački velesajam ili u kino. Bilo je to uvijek kino Triglav, a filmovi su bili s tematikom iz NOBa.

Za vrijeme sata, letjeli su papirići sa porukicama….imala sam ih punu kutiju.

B-razred u Osnovnoj školi “Braće Ribar” krajem 1950-ih [AB]

U to vrijeme nije bilo puno izvan nastavnih aktivnosti. Također, ne sjećam se da je itko išao na instrukcije. Djeca su vrijeme provodila vani, na igrališti, kupalištu na Savi, na Mladosti i okolnim livadama. Role su bile vrlo popularne. No, od školskih aktivnosti pamtim pjevački zbor koji je vodio prof. Kalinovčić. Svirao je violinu. Zbor je obično bio poslije nastave, što je bilo vrlo naporno jer smo bili dugo u školi, bez ručka, pa se sjećam da mi je znalo biti mučno. Išli smo na smotre zborova u Varaždin, gdje smo bili uspješni. To je mnogo značilo prof. Kalinovčiću. Dugo nakon svojih školskih dana znala sam vidjeti prof. Kalinovčića u Ilici ispred Name kako svira violinu. Sjećam se i prof. Josipa Guberine, koji je vodio grupu Dalmatinci. Bilo nas je tek nekoliko, a učili smo pjevati samo dalmatinske pjesme. Da li smo nekada nastupali, toga se ne mogu sjetiti.

Od školskih kolega pamtim mnoge i to samo po dobrome. Samnom je u razred išla naša poznata glumica Slavica Knežević. Došla je u sedmom razredu, a živjela na Srednjacima u zgradi preko puta moje, u osmerokatnici. U našu školu išao je i Đuro Njavro, no nisam ga poznavala. Bilo je tu i nekih poznatih sportaša; jedan poznati vaterpolist.

Iz moga razreda željela bih posebno spomenuti Nenada Šmitrana. Bio je jako dobar prijatelj svima. Kada bi profesori tražili krivca za neku nepodopštinu, naravno, nitko se nije htio javiti i priznati krivicu. I tako bi razred neko vrijeme šutio, a profesor čekao. Tada bi se javio Nenad, iako nije bio kriv. Otrpio bi kaznu i školski nestašluci su se mogli nastaviti. Nažalost, saznala sam da je poginuo kao dragovoljac domovinskoga rata i pripadnik postrojbe Tigrovi, ostavivši za sobom suprugu i dva sina.

Od svojih školskih prijateljica mogu spomenuti Božicu. Ona je jedina osoba sa kojom sam od školskih dana u vezi i naše je prijateljstvo uvijek jednako, pravo. Mnogi će je se sjetiti po slastičarni na Knežiji gdje je vrijedno radila cijelo svoje djetinjstvo, pomažući roditeljima koji su bili vlasnici slastičarne. Bilo je to u ulici Braće Cvijića, a mislim da se slastičarna zvala Ciciban. Mnogi prijatelji iz škole Ribar dolazili su u slastičarnu na dobre kremšnite i druženje.

Zajednička fotografija razreda Osnovne škole “Braća Ribar” krajem 1950-ih [AB]

Naselje se brzo širilo, škole su bile prenapučene. Uskoro, porušene su male obiteljske kućice između Kikićeve i potoka, pa je sagrađena škola Josip Račić. Dio učenika iz škole Braća Ribar i Matija Gubec, premješteni su u novu školu Račić. Moja se ekipa iz Braće Ribar nije dala maknuti iz naše škole, pa su većinom i ostali u njoj do kraja osmoga razreda 1970. godine, kada smo iz naših lijepih naselja krenuli na daljnje školovanje u grad. Moje okruženje postala je Šalata, predivna gimnazija i neki novi život. Svakome je poznato da je usporedba Srednjaka i Šalate gotovo nemoguća, zapravo potpuno je kontrastna. Dugo nisam nikome htjela reći kako su meni Srednjaci ipak najljepši dio grada, bolji i od Šalate i Bukovca, gdje sam jedno kratko vrijeme i živjela, no uvijek je postojala želja povratka u tzv. stari kraj i nije u meni bilo mira do kada se to nije ostvarilo.

(Vesna Špoljar)

— o —

Vesna Špoljar rođena je 1955. godine i najveći je dio svoje mladosti provela na Srednjacima, a Osnovnu školu “Braća Ribar” (sada Osnovna škola Horvati) pohađala je od 1967. do 1970. godine. Po zanimanju je profesor hrvatskog i engleskog jezika i kao profesor engleskoga jezika radila je u Školi za strane jezike SOVA u Varšavskoj. Sada je aktivna na području umjetničke fotografije, ima počasno fotografsko zvanje AFIAP, Artiste FIAP, /majstor umjetničke fotografije/ koje joj je dodijelila Međunarodna federacija fotografske umjetnosti sa sjedištem u Parizu. Sada ponovo živi na Trešnjevci, na Vrbanima.

Sudionici šetnje po Knežiji na mjestu dogovora iza Osnovne škole “Horvati” [GP 2014.]