Nikad izgrađeni Centar mladih Sedam sekretara SKOJ-a (Trešnjevački trg-Dobojska ulica)
Čini se kao da je u najužem središtu Trešnjevke, oko Trešnjevačkog trga, vrijeme stalo 1960., kada je sagrađena posljednja veća markantna zgrada, zgrada robne kuće Nama (odnosno, bolje rečeno sastavljena je, jer je riječ o montažnoj građevini prenesenoj sa jedne od izložbi Zagrebačkog velesajma) i nakon koje se, reklo bi se, ništa bitno nije promijenilo. Da, tržnica je malko izmijenila svoje lice, uređen je i imenovan Park Zvonimira MIlleca, gostionica “Dvije lipe” je potiho pretvorena u igračnicu (možda bi se mogla prozvati “Dvije kocke”?), tramvajska stanica u smjeru grada se šetala amo-tamo nekoliko puta … ali, sve su to manje izmjene koje nisu promijenile suštinu tog trga koji jedva da djeljuje trg-ovski već izgleda kao da je nekakva kaleidoskopska tvorevina bez jedinstvenog identiteta – ima sve, od tržnice pa do benzinske pumpe, ali kao da (identitetski) nema ništa.
No, moglo se desiti da njegova sudba krene i posve drugim tokom. 1967. godine održan je javni natječaj za projekt izgradnje Centra mladih Sedam sekretara SKOJ-a koji se trebao graditi na prostoru između Trešnjevačke tržnice i zgrade IX gimnazije/Ekonomske škole u Dobojskoj ulici te cijelom prostoru južno od školske zgrade, sve do autoputa. Dakle, cijelo naselje prepuno kućica svih veličina i stilova koje je danas možda najbolji primjer Trešnjevke nekad, iz doba predgrađa i radničkih naselja ne bi više postojalo već bi poklonilo svoj prostor nekoj suvremenoj velebnoj građevini. Više ne bi bilo Bobovačke, Bočačke, Čapljinske, Glamočke, Ključke, Ostrovičke, Ostrožačke, Počiteljske, Tešanjske i Višegradske ulice, kao ni ulice Dužice … nestale bi sve ulice između Dobojske i Sokolgradske ulice te Maglajska, koja se sakrila sa stražnje strane Trešnjevačkog placa.
Da, teško je to i zamisliti.
No, obzirom da se nakon natječaja i podijeljenih nagrada ništa nije desilo, natječajni radovi su spremljeni u ormare i spremišta, a taj je trešnjevačćki kvart nastavio živjeti svojim pomalo kaotičnim životom – ali životom u skladu trešnjevačke povijesti. Pogledajmo ipak kako je sve to moglo izgledati!
Nije nam poznati koliko je radova stiglo na natječaj, ali poznato nam je tko je dobio nagrade:
- I nagrada: Marko Mušič, Lojze Drašler, Jernej Kraigher, Tomaž Jeglič i Marjan Mušič jr. (Atelje 66)
- II nagrada: Sulejman Hasanović, Tomislav Petrović, Ivica Šegović
- III nagrada: Mladen Vodička, Boris Magaš, Duško Rakić
Centar mladih nikad nije izgrađen, a čak je i informacija o njegovoj gradnji izgubljena tokom vremena te je posve slučajno otkrivena pomoću članka u časopisu Čovjek i prostor iz kojeg dolaze i ovi materijali.
Autor teksta zahvaljuje (abecednim redom) Ratku Milićeviću, Branku Silađinu i Saši Šimpragi na pomoći pri pisanju ovoga teksta.
(Vanja)
Vezani tekstovi:
- Trešnjevački trg
- Tržnice Trešnjevke
- Park Zvonimira Milčeca na Trešnjevačkom trgu
- Robna kuća “NaMa” na Trešnjevačkom placu
Zanimljive poveznice:
Nit ja , nit niko drugi iz naše ulice ni nikad čul za to. Valda je zato i propalo. Šteta. Da su zrušili sve one naše ulice od Končareve do Zadarske onda bi svi mi bokci kaj smo živeli v sobicama četri na četri i z pumpom na dvorištu lepo dobili nove stanove z kupaonicama, kak je to več bilo v socijalizmu. I oni iz Ključke i oni iz Bočačke. Al niš od tog. V Ključkoj i još kojoj ulici ima kučih na kojima su oni crveni iksovi (oznake za rušenje posle poplave), a one još lepo stojiju i podsečaju na povodanj 1964. Ovo z tim sekretarima SKOJa je bila najobičnija megalomanija. Ništ od tog!