Center map

Radovan Delalle: Stvarnost i perspektive

Radovan Delalle: Stvarnost i perspektive

(donosimo integralni tekst Radovana Delallea “Stvarnost i perspektive” dovršenog 21.02.2021. bez ilustracija koje možete vidjeti u ilustracijama uz tekst – tekst u pdf formatu možete također preuzeti ovdje)

U SJENI MEGAPOLISA

Divovski razvoj industrijske civilizacije tijekom 20. stoljeća donio nam je i divovske brige. Atmosfera, litosfera i hidrosfera ne mogu se odvajati i izolirati među različitim državama svijeta. Zagađenja i radijacije istodobno su opasni za sve ljude.

Posebno je zabrinjavajuće pogoršanje ekoloških uvjeta u metropolitanskim područjima. Život u velikim gradovima ne pruža više čovjeku neophodnu zaštitu i sigurnost, nego dovodi sve izrazitije do simptoma nervnih depresija i mnogih psihosomatskih bolesti. Smog i buka približavaju se maksimalno dopustivim granicama, a prometne su nesreće svakodnevne.

Ekološki problemi više nisu samo tema za stručnjake i specijaliste određenih područja istraživanja. Zagađenje okoliša postaje sve više tema svakodnevnog života i bitno pitanje našeg opstanka na planeti Zemlji. Posljednji je trenutak da se uključimo u traženje alternativnog pristupa dok još nije prekasno. U velegradovima i megapolisima koji se vrtoglavo povećavaju možemo već danas označiti megaprobleme koji se više ne mogu rješavati na dosadašnji način: prevelika izgrađenost, prometna zagušenost, zagađenje okoliša, prostorna i socijalna segregacija …

(Tekst objavljen na izložbi “Urbana obnova ili obmana” u galeriji Centra za kulturu u Novom Zagrebu 1985.)

Nedavno je glavni tajnik UN Guterres pozvao sve zemlje na promjenu svjetske ekonomske politike podrškom zelenim programima i održivom razvoju umjesto nekontroliranog dosadašnjeg rasta. Postavlja se ključno pitanje za budućnost: da li možemo donositi odluke o održivom razvoju koje će biti općeprihvaćene? Da li se otvara šansa da bez revolucija i ratova promijenimo svijet i zaustavimo daljnje zagađenje prirode? Pitanja kao i nadanja u promjenu na temeljima solidarnosti i ravnopravnosti ima sve više, ali još se uvijek ne naziru obrisi humanije budućnosti.

(Sumrak velegrada: autorov fotokolaž iz 1969. dovoljno jasno govori da smo kritičnu točku urbanog zagađenja i prenaseljenosti prešli prije 50 godina.)

STVARNOST: PREISPITIVANJE DOSADAŠNJEG RAZVOJA

Od kuda krenuti u traženje odgovora na niz otvorenih i neriješenih problema koji se prenose generacijama bez konkretne akcije? Koje su promjene najvažnije? Da li reorganizacija proizvodnje i razvoja ili prvenstveno promjena društvenih odnosa? Koje su države najodgovornije za globalno zagađenje? Da li treba reorganizirati društvo u cjelini ili samo ublažiti daljnje zagađenje prirode neispunjenim obećanjima kao u zadnjih 50 godina? Realnost globalnog svijeta jasno ukazuje da su najrazvijenije zemlje najodgovornije za globalno zagađenje. Što možemo predložiti za preostalih 5 milijardi stanovnika u nedovoljno razvijenim zemljama koje su većinom na rubu siromaštva? Kakav je njihov program za reorganizaciju proizvodnje i razvoja, kada znamo da preko 2 milijarde stanovnika nemaju ni dovoljno pitke vode ni minimalnih sanitarnih uvjeta za život?

Prije nego pokušamo odgovoriti na ta pitanja, vratimo se na trenutak u daleku prošlost u 6. stoljeće prije nove ere, kada je priroda bila sačuvana, a ukupni je broj svjetskog stanovništva bio kao u današnjem megapolisu. U to je doba Konfucije odlučio da sa svojim učenicima obilazi kineske pokrajine i pokuša poglavare uvjeriti da se mir može postići bez naoružavanja i ratova. Nitko ga nije razumio i Konfucije duboko razočaran u ljudsku prirodu (sudbinu) uskoro i umire. Drugi njegov nešto stariji suvremenik Lao-Ce zapisao je do danas neshvaćeno upozorenje: “Tko svijet promijeniti kani razbit će ga, a tko ga sačuvati kani izgubit će ga.” Što možemo naučiti iz povijesti osim da neprekidno ponavljamo iste greške. Od kuda danas krenuti u potpuno novim i daleko težim iskušenjima za budućnost svijeta? Kakve su šanse za promjene nakon toliko pojedinačnih pokušaja i kolektivnih iskušenja tijekom proteklih stoljeća? Na koji način velika financijska sredstva koja se ulažu za proizvodnju oružja i nagomilavanje većinom nepotrebnih proizvoda koji su potencijalno najveći zagađivači prirode, preusmjeriti u vitalne održive sektore: zdravstvo, znanost, obrazovanje, ekologija, poljoprivreda, kultura, umjetnost, gradogradnja itd. Posebno je u tom kontekstu bitna suvremena gradogradnja s obzirom da se predviđa da će u gradovima uskoro živjeti preko 70% svjetskog stanovništva. Neprekidno širenje gradskih područja i pritom uništavanje postojećih sela, poljoprivrednih i zelenih površina, jedan je od glavnih uzroka današnje ekološke i društvene krize.

Postoji kritička ekološka svijest, posebno nakon Konferencije o zaštiti ljudske okoline u Stockholmu 1972. godine, o potrebnim promjenama odnosa čovjeka prema prirodi, a time istodobno i svijest o potrebnim promjenama društvenih odnosa koji uzrokuju takvo neodgovorno i arogantno ponašanje. Problem je u tome što se 10% bogatih, odnosno 500 najbogatijih koji donose presudne odluke ne želi odreći privilegija i moći da odlučuju o sudbini svijeta.

Grad se ne gradi dodavanjem novih zgrada, koje prvenstveno služe investitorima i profitu, nego kao sinteza sveukupnog održivog razvoja. Koncept urbarhitekture koji kontinuirano razrađujem od 1964. godine vodi računa o sudjelovanju građana u organizaciji kvalitetnijeg urbanog života i na taj način otvara pitanja solidarnosti, zajedništva i socijalnog aktivizma nasuprot današnjem hijerarhijskom planiranju prvenstveno u interesu manjine bogatih i utjecajnih koji često odlučuju o budućem razvoju prema svojim privatnim interesima. Novo informacijsko doba 21. stoljeća stvorilo je fenomen globalnih gradova koji ostatak svijeta pretvaraju u periferiju (S. Sassen: “Sociologija globalizacije”, 2007.), a većinu stanovništva ostavljaju da se utrkuju u sve većim urbanim aglomeracijama. Brojni su teoretičari upozoravali već tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća ((L. Mumford, E. Fromm, H. Lefebvre, Ch. Alexander, J. Jacobs) na degradaciju gradskog načina života ukazujući na sve veću otuđenost, ispraznost i samodovoljnost novog potrošačkog društva. Današnja korona kriza samo je posljedica neodgovornog odnosa prema prirodi, gradu i društvu kao cjelovitoj zajednici u kojoj svi imamo jednaka prava na sudjelovanje i odlučivanje o svojoj sudbini.

S obzirom na povijesna iskustva u revolucije još malo tko vjeruje, a populizam pogoduje ekstremnim desničarskim ideologijama. Činjenica je da veći dio čovječanstva živi na rubu gladi, bez dovoljno pitke vode, bez zdravstvene brige i obrazovnog minimuma i više ne vjeruje u “bolje sutra” kapitalističkog obilja. Da li sadašnja kriza izazvana korona virusom sa nesagledivim posljedicama na sveukupni društveno-ekonomski razvoj može promijeniti dosadašnji tijek povijesti i destruktivno i neodgovorno ponašanje čovjeka prema prirodi ili ćemo nastaviti dosadašnjim putem do konačne katastrofe? S obzirom na dosadašnja povijesna iskustva i realne društvene odnose u suvremenom svijetu, ne vidim u ovom trenutku tko i gdje bi mogao pokrenuti takve promjene.

Zanimljiva je u tom kontekstu naknadne spoznaje o učinjenim greškama i izjava Le Corbusiera nekoliko godina prije kraja njegova života: “Arhitekti su u zabludi, a stanovnici imaju pravo” (knjiga “Larchitecture verte” Jamesa Winesa, Taschen 2000.). Prekasno, pogotovo što je tu Le Corbusierovu izjavu rijetko tko i pročitao, a nitko ju nije analizirao u kontekstu mogućih promjena.

Svijet je na raskrižju. Mnogo se toga objektivno promijenilo zadnjih 30 godina nakon uspona digitalne tehnologije. Današnja tehno-ekonomska dominacija koja je nametnula kao osnovne vrijednosti profit pod svaku cijenu, sputava bilo kakvu akciju za promjenom. Pobune, demonstracije i raskrinkavanje korumpirane vlasti samo su preduvjet, ali su još daleko od stvarnih promjena u kvaliteti života na globalnoj razini.

Poučan je primjer perfidne obmane kada se najavljuju nove tehnološke inovacije kao što je najnoviji slučaj sa uvođenjem 5G tehnologije. Predstavnici informatičke elite najavljuju digitalnu transformaciju i inovacijsku renesansu, koja će promijeniti dosadašnje industrijske procese, koristiti umjetnu inteligenciju i povećati operativnu efikasnost. Najavljuju da će do 2034. godine ukupno porasti BDP u našoj zemlji za 2,4 % zahvaljujući 5G mrežama.

Istodobno, Francusko vijeće za klimu nedavno je objavilo izvješće o posljedicama uvođenja 5G tehnologije i zatražilo njenu zabranu zbog potencijalno velikog povećanja stakleničkih plinova. Smatraju da bi uvođenje 5G mreže moglo do 2030. godine prouzročiti novo zagađenje do 7 milijardi tona ugljičnog dioksida.

Ovo je samo jedan od brojnih primjera kako se društvene mreže i digitalna tehnologija koriste za manipulaciju javnosti. U pozadini je prvenstveno nadzor i kontrola informatičke elite nad svim korisnicima njihovih usluga.

Posebno je značajno pitanje o posljedicama sadašnje zdravstvene krize izazvane novim korona virusom i mogućim promjenama društvenih odnosa nakon što se pandemija zaustavi. Mnogi komentatori uspoređuju današnju krizu s događajima na početku 30-ih godina prošlog stoljeća nakon sloma američke burze ili sa nedavnom financijskom krizom 2008. godine poslije koje je došlo do niza ljevičarski orijentiranih pokreta od arapskog proljeća do Demosa bez očekivanih promjena.

Što se tiče novih knjiga, koje istražuju uzroke i posljedice razdoblja industrijske civilizacije koja je svojom pohlepom zagadila i zemlju i vodu i zrak koji udišemo, te dovela ljudsku egzistenciju na rub mogućeg kaosa, zadnjih nekoliko godina ima sve više. Jedna od takvih knjiga je i izuzetno važna i prevedena na hrvatski pod naslovom “I drugačiji kraj svijeta je moguć”. Autori (P.Servigne, G. Chapelle i R. Stevens) upozoravaju da nam prijeti apokalipsa i da je posljednji trenutak za promjenom našeg ponašanja, ako i dalje želimo da naša djeca imaju gdje živjeti. Nažalost, rijetko se piše o gradogradnji, arhitekturi, urbanizmu i megalomanskim megalopolisima koji su jedan od glavnih uzroka današnje ekološke katastrofe.

Kolaž o “pametnim” gradovima budućnosti napravio sam ovog proljeća nakon pojave korona virusa i pokretanja tema i pitanja o neizbježnim promjenama koje nas uskoro očekuju. Posebno je zanimljivo da su kritički tekstovi  M. Castellsa napisani prije više od 20 godina, a dio teksta o globalnim gradovima od S. Sassen prije 13 godina. Danas je situacija puno teža i vrlo su male šanse za promjenom sadašnje društveno političke i ekonomske situacije, jer je informacijski kapitalizam zarazio svijet poput korona virusa.

Radovan Delalle, ilustracija teksta Radovan Delalle, ilustracija teksta “Stvarnost i perspektive” [RD 2021.]

 

OBNOVA ZAGREBA NAKON POTRESA 2020.

Prije više od deset godina arhitekt N. Filipović u razgovoru na HTV na pitanje o budućem razvoju Zagreba kratko je odgovorio: “Vrlo je jednostavno odgovoriti na to pitanje. Zagreb je grad gubitnik.” Sadašnja situacija nakon potresa postaje sve teža i neizvjesnija. Najnovije procjene štete od potresa iznose oko 80 milijardi kuna, a vrijeme obnove najmanje 10-15 godina. Više nitko ne spominje Zagreb na Savi, kao ni središnji prostor na Trnju, koji su trebali preobraziti grad u europsku metropolu. Trešnjevka i dalje izgleda kao da je tek nedavno završio Drugi svjetski rat, a središnji prostor Novog Zagreba i dalje je pusta, neuređena površina s tek nekoliko izoliranih javnih ili poslovnih objkekata.Zadnjih 50 godina Zagreb se širio na okolne periferne prostore postojećih sela, šumskih i poljoprivrednih površina, koja su postupno zamijenjena novim trgovačkim centrima, stambenim naseljima i velikim parkiralištima. U međuvremenu središnji povijesni dio grada ostao je bez većih investicija sa stambenim fondom izgrađenim prije Drugog svjetskog rata.

Kako danas obnoviti grad poslije potresa nakon toliko propusta i neostvarenih planova i projekata u proteklom razdoblju zadnjih 50 godina? S druge strane, u jednom optimističnom scenariju možemo pretpostaviti da bi to mogla biti i šansa za novi sveobuhvatni pristup koji će voditi istodobno računa o obnovi i novoj gradnji u skladu sa suvremenim tendencijama održivog razvoja.

Nakon skoro 9 mjeseci od potresa donešen je Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području grada Zagreba i okolnih županija. Međutim, zakon je tek prvi korak u obnovi grada, jer se ne radi o provođenju zakona, nego o procesu usmjeravanja razvoja grada usaglašenom sa dugoročnom strategijom obnove. Prije svega, trebalo bi što prije osnovati tri samostalna poduzeća koja bi imala ugovor sa Skupštinom grada i Vladom RH (koji financiraju obnovu s udjelom od 80% troškova). Prvo poduzeće pokrivalo bi područje VITALNE OBNOVE Donjeg grada od Trga F. Tuđmana na zapadnom dijelu do Kvaternikovog trga na istoku. Osnovni zadatak bila bi vitalna obnova gradskih blokova kao cjeline, a ne samo pojedinačnih ugroženih zgrada. Drugo poduzeće vodilo bi PAŽLJIVU OBNOVU najstarijeg povijesnog dijela Gornjeg grada i Kaptola prvenstveno kao konzervatorski i restauratorski zadatak uz maksimalno poštivanje i dogovor s vlasnicima pojedinih zgrada.

Treće poduzeće vodilo bi PERIFERNU OBNOVU za područja izvan povijesnih dijelova grada, kao i za prostore okolnih županija u kojima su pretežno oštećeni pojedinačni objekti.

Bitno je odmah napomenuti da bi novoosnovana poduzeća za obnovu vodio interdisciplinarni tim različitih stručnjaka s voditeljem uglednim arhitektom-urbanistom. Nova poduzeća pripremaju strategiju, vode i usmjeravaju javne rasprave i predavanja, organiziraju arhitektonsko-urbanističke natječaje, izrađuju idejne projekte i moguće varijante, ali ne izrađuju izvedbene projekte i ne sudjeluju u realizacijama, koje vode izabrane građevinske tvrtke s kooperantima. Posebno treba naglasiti da se najveći dio priprema treba odvijati u neprekidnom razgovoru i konzultacijama sa svim zainteresiranim i to na određenim lokacijama koje su svima dostupne i otvorene i gdje bi se građani svakodnevno mogli informirati o načinima i rezultatima obnove. Zato bi trebalo pored središnjeg prostora novoosnovanih poduzeća, gdje bi bile dostupne sve informacije o tijeku obnove, osnovati i u svakom gradskom  bloku poslovni prostor kao informacijski punkt sa svim osnovnim podacima o etapnosti, prioritetima i problemima obnove određenog gradskog bloka.

PUT PREMA URBARHITEKTURI

Tijekom 70-ih godina 20-og stoljeća sve je izraženiji kritički odnos prema jednoobraznim arhitektonskim realizacijama novih stambenih naselja i postupno se smanjuje utjecaj modernih pokreta. Umjesto manifesta moderne koji su anticipirali budućnost sve su više prevladavali citati iz prošlosti u novom postmodernom duhu. Početkom 21. stoljeća prevladava pluralizam u sjeni sve utjecajnijeg konzumerizma, globalizacije i umreženosti u informatičko doba. Kao posljedica takvih opredjeljenja sve je dominatnija izgradnja “generičkih gradova” (termin R. Koolhaasa), koji imaju samo dvije osnovne tipologije: neboderi (što viši donose veću zaradu) različitih namjena od stambenih, poslovnih, hotelskih, upravnih i sl., te druga tipologija velikih trgovačko-zabavnih centara i sličnih namjena. Grad kao civilizacijski, socijalni i slojeviti prostorni fenomen koji se razvijao tisućama godina više ne zanima sve bogatije investitore opremljene najsuvremenijim tehnikama i digitalnom tehnologijom koja čovjeka od subjekta postupno pretvara u objekt s kojim se može manipulirati i kojeg se može nadzirati i kontrolirati. Kakve su šanse u takvim novonastalim uvjetima da se izborimo za održivi razvoj usklađen sa zaštitom okoliša, klimatskim promjenama i zelenom ekonomijom o kojoj se toliko piše zadnjih godina?

Kakve su šanse da se vratimo na primarno prirodne materijale nakon što smo u posljednjih 50 godina zagadili okolinu sa svim mogućim novim umjetnim proizvodima? Kako ćemo očuvati ekosustave i prihvatiti kružno gospodarstvo koje koristi obnovljive izvore energije? Kako sačuvati biološku raznolikost ako smo samo u posljednjih 50 godina uništili dvije trećine životinjskog svijeta prema novom izvješću Svjetske organizacije za zaštitu prirode? Da li je već prekasno za bilo kakvu intervenciju ili ćemo nakon pandemije korona virusa pokušati zaustaviti negativne trendove koji vode u katastrofu?

Urbarhitektura bi mogla biti jedan od mogućih puteva prema održivoj budućnosti. Opredjeljenje za organsku gradogradnju predstavlja, prije svega, izbor za otvorenu, fleksibilnu i evolutivnu urbanu strukturu.

Organska gradogradnja pretpostavlja aktivno udruživanje i sudjelovanje stanovnika koji bi trebali postati ravnopravni i suodgovorni u procesu donošenja odluka o daljnjoj izgradnji.

Koncept urbarhitekture zahtjeva promjenu društvenih odnosa i prvenstveno opredjeljenje za kvalitetan i održiv urbani razvoj umjesto dosadašnjeg kvantitativnog gospodarskog rasta. Za prijelazno razdoblje moguće je opredjeljenje za usmjerenu gradogradnju, kao preduvjet za postupnu promjenu bez novih ratova i uništavanja već ostvarenih vrijednosti. Kontinuitet umjesto prekida, smisao održivog razvoja umjesto kvantificiranih podataka.

Područje usmjerene gradogradnje predlaže se za prostore od posebnog značaja za daljnji razvoj grada. Ponovno se uvodi urbana matrica koja određuje odnose između fleksibilnih prostora moguće izgradnje i otvorenih javnih površina (ulica, trgova, parkova i sl.) i omogućava novu gradnju i etapnost realizacije prema stvarnim zahtjevima i interesima zajednice.

(Radovan Delalle)

 

Vezani tekstovi:

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )