Saobraćajac Meho

Policija odnosno milicija odnosno “organi reda” kako ih se ponekad još zove nikad nisu bili posebno omiljeni u narodu – o njima su se pričali vicevi (tipa “idu dva milicajca ulicom …”), smišljali nadimci (mileki, drotovi, pajkani …) …. međutim, nekad davno, u 60-tim i 70-tim godinama 20. stoljeća jedan prometni milicajac, odnosno saobraćajac kako se to često tad govorilo, je postao popularan diljem grada, omiljen među građanima, čak je postao i medijska zvijezda. Riječ je o milicajcu Mehi, punim imenom Safetu Mehmedbašiću (1922.-1991.), koji je dugi niz godina regulirao promet na današnjem Trgu bana Jelačića, onda Trgu republike. A koji je, za naš tekst to također nije zanemarivo, stanovao na današnjoj Trešnjevci, u Jankomirskoj ulici, kućni broj 3, na rubu Naselja Prve hrvatske štedionice.

Meho je bio nadasve ljubazan, vickast, razgovorljiv, za svakoga je našao lijepu riječ, pa i za one koji su prekršili poneko prometno pravilo … prisjetimo se nekih od dogodovština vezanih uz njega putem zapisa nekih od članova Facebook grupe “Zagreb – kakav je bio nekada (foto/video)”.

Milicajac Meho ispred zgrade kod Splavnice, vjerojatno krajem 60-ih ili početkom 70-ih. [FB-ZG] 

Drago Benci je zapisao u svojem komentaru uz post posvećen Mehi slijedeću zgodu:

U samom početku, dakle 1957 milicioner – kada je izlazio iz kućice, da upravlja prometnim svjetlima, imao je dug kabel, koji ga je spajao sa “satelitskom tehnikom” reguliranja. Svako svjetlo semafora, držao je upaljenim koliko je smatrao potrebnim. Prvi je takav “svjetionik” postavljen na raskrižju Prilaza i Frankopanske, dok za drugi – mislim da je bio ovaj sa slike, ali nisam siguran. Ovaj – prvi – pamtiću do kraja života. Kako je postavljen negdje u ranu jesen, kolnik je u jutro bio malo klizak, a ja “jezdio” sa “Jawom” 175 – sa juga prema Frankopanskoj, upravo nailazeći na to svjetleće prometno čudovište – koje sam tada vidio prvi puta u životu. Kada sam bio udaljen kojih tridesetak metara, prije samog raskrižja, Meho je – bez dovoljnog intervala žutog svjetla, postojeće zeleno naglo “pretvorio” u crveno, na koje – sve da sam i htio – nisam mogao bez klizajućeg pada – zaustaviti “moćno” vozilo (možda čak jače od 6 KW). Zaustavivši se tek nakon dobrih dvadesetak metara, jer “jurio” sam preko 30 km/h sišao sam s motora, stavio ga nasred ulice na “štender,” i onako pokajnički pognut, spuštenih ramena, ponizno se približavao čuvaru reda i mira. Dobrih pet minuta, objašnjavali smo se tko je za eventualni prekršaj kriv, ali jasno – “istina” je bila na njegovoj strani. Prividno ljutit, izvadio je nekakav blok da mi napiše kaznu, za koju (kolika je bila, više se i ne sjećam) u sebe nisam imao dovoljno novaca. Uzeo mi je prometnu dozvolu i poslao na tramvaj da odem kući po novac. Devetkom tamo, devetkom nazad (stanovao sam kod Remize) i prođe gotovo sat do moga pokislog povratka. Meho mi vrati prometnu, uzme novac i pokaže na semafor na suprotnoj strani : “Gledaj budalo, od danas neka ti to bude Sveto pismo, pa sve do tvoje smrti..” Uhvatio me za ramena i okrenuo glavu prema tom prokletom svjetlu, vratio mi nazad novac i onako – sasvim figurativno – opalio nogom u guzicu. Iako je od tada prošlo više od 60 godina, svakog se detalja sjećam kao da se jučer zgodilo. Kasnije, čitav sam život bio uključen u prometnu problematiku, posebice kao instruktor vožnje, ali tako neobičan, ali učinkovit, pedagoški malo čudan način ukazivanja na greške nikada više nisam sreo. Od riječi do riječi – neki bi se i na Boga pozvali – kunem se da se tako dogodilo. Takav je bio Meho, najbolji čuvar prometnog reda, kojeg sam u životu upoznao.

Vinko Sesar je zapisao:
Radio sam preko student servisa u prometnoj miliciji i često sam bio u drugoj smjeni iza Mehe, dobro sam ga poznavao. Na staru godinu vozači su darivali milicajce, a Meho je znao reći, ako mu se svidio poklon, vozi kući žena je kod kuće. Jedne zgode kad sam došao u smjenu ispred Varteksa je bio parkiran kamiončić nekih slovenskih registracija (bio je dozvoljen parking samo osobnim vozilima), pitam Mehu zašto je onaj kamiončić tamo, a on veli ‘pusti ga to je naš čovjek, katolik’.

Mikloš DolnjoDobravski je nadodao svoje sjećanje:
Gda su kumice stajale pred zebrom sa žmehkim košarama na glavi, puštal je aute, požurival ih, fučkal….samo da kumice duže stoje, a one su prebacivale teret s noge na nogu i dovikivale: Dejte nas pustete, druk ‘cajec!

Tomislav Perić je napisao:
Na Božić i Novu godinu na skretanju Ilica-Frankopanska milicajcima su se ostavljali pokloni, cuga, vreća drva, ugljena, demižon vina, pečeno prasence. Sve je poslije išlo u poznatu Ilicu 45 (op. nekad je tamo bila milicijska stanica).

Branimir Torbica:
Legendaa, najveći šarmer pun duha, nije prošel niko prek ceste, vozil auto ili išel pehaka, mislim na dame, a da nije nekaj dobacill

Marcela Nedov:
Je, je, sve sam čula. Jedamput sam hodala s vrlo mladom, vrlo zrihtanom i lepom mamom, ona me vodila za ručicu jer sam tek prohodala, a on nam je dobacil nimalo neugodno : “Poglete ove mačke, ko iz žurnala…” uz obavezni moj naklon 🙂

Branko Beštak:
Imal je poseban odnos prema vozačima i ljudima uopće, nije bil nadut i bil je uvijek ljubazan.

Krešimir Kovačić:
Bez konkurencije najpopularniji milicioner u Zagrebu.

Boris Buljan
Meho, dobroćudan i vrlo simpatičan čovjek, koliko je samo puta zaustavio sve automobile i starije gospođe pod ruku poveo preko zebre od Trga prema Dolcu ili obratno. Da, darovi, bilo ih mnogo, čak i televizor novi, sjećam se. Darivalo se i mislim da je mnoge ljude podsjetilo da se dragima i bližnjima nešto pod bor mora staviti!

Branimir Habek
Meho, legenda, kol’ko puta sam dobil’ prodiku od njega.

Maroje Beritic:
Gospodin u milicijskoj uniformi. Pokojni stari me upoznao sa njim krajem 80-tih. Čovjek kojem treba dignut makar mali, simbolični spomenik.

Milan Ogrizović:
Ide kumek prek kolnih traka (kad su automobili vozili oko Trgača), a Meho dovikuje: ‘Kamo ćeš!! – Na burek? – Kakav Burek!! – Od sira … Meho je tada pazio da pješaci ne pretrčavaju kolnik i idu po ‘zebri’ koja je bila na mjestu gdje je sada konj s Jelačićem)

Gordana Kovaček Koren:
Slatkiša i slatkiša smo dobili od Mehe, bio je izuzetno dobar i nježan prema djeci.

Velimir Mehmedbasic:
Mi smo bliski rođaci, on ima samo kćer jednu koja također zivi u Zagrebu i na žalost nema Facebook, ali ću joj ovo prenijeti. Ja sam jako ponosan na njega i kakva je osoba bio, bio je takav i u privatnom životu, za njega je uvijek bilo vazno da se osmijehom obrati osobi, a uvijek je pričao kako jedan osmijeh mijenja svijet. Očito je bio u pravu i danas mi je puno ljepši dan zbog svih vas koji ste ostavili svoje komentare tu. Hvala u ime cijele obitelji!

Prometni milicajac Meho u razgovoru s starijom gospođom na Trgu Republike. Fotografija je snimljena sredinom 70-ih, prema činovima se vidi da je Meho tada bio voditelj sektora. [FB-ZG] 

Mnoštvo pješaka čeka na izlazu iz Splavnice kako bi Meho zaustavio automobile kako bi prešli kolnik. Snimljeno nepoznate godine. [FB-ZG] 

Krajem 70-ih je završilo zvjezdano doba Mehe i njegovih kolega. Već 22.11.1973. zabranjen je prelazak Trga Republike motoriziranim vozilima, a 1975. je ukinuto i parkiranje. Saobraćajci su sve češće zamjenjivani semaforima jer, podsjetimo se: Najstarije semaforizirano raskršće u Zagrebu je ono na križanju Zrinjevca i Ulice Andrije Hebranga (tada Ulice braće Kavurića), semafori su tamo postavljeni 1959. A već 1965. semaforizirane su obje glavne prometnice kroz centar grada koje su dobila naziv “Zeleni val” – Ulicom braće Kavurića (i Boškovićevom) se vozilo s istoka na zapad, a u suprotnom smjeru Ulicom 8 maja. Na semaforima je uz uobičajena svjetla bilo i jedno dodatno na kojem je svjetlila preporučena brzina, 50 km/h.

Danas tek povremeno možemo zapaziti prometnika na križanju Ilice i Medulićeve odnosno negdje drugdje tek u slučaju nestanka struje na vrlo prometnim raskršćima i teško je i zamisliti vremena kada su oni bili jedini “regulatori” prometa.

Kućica za milicajca na početku Savske ceste oko 1960. [FB-ZG] 

Prometna milicajka na raskršću Jurišićeve i Palmotićeve oko 1970. godine. [FB-ZG] 

Promet na križanju Ilice i Frankopanske 1965. regulira prometni milicajac. Obratite pažnju na stare putokaze posve lijevo. [FB-ZG] 

Prometni milicajac prima novogodišnje poklone na raskršću Jurišićeve i Palmotićeve 1970. godine. [FB-ZG] 

Saobraćajac sa školskom prometnicom nedaleko Centra SUVAG, snimljeno oko 1970. [FB-ZG] 

Prometni milicajac na raskrižju Masarykove i Gundulićeve 1955. godine. [FB-ZG] 

Prometnik na skretanju iz Mihanovićeve u Miramarsku 1970. godine, na slici autobus linije 39 koja je vozila od Ulice Grgura Ninskog (Esplanada) prema Novom Zagrebu. [FB-ZG] 

(Vanja)

Autor teksta zahvaljuje slijedećim građanima koji su svojim komentarima na Facebook grupi “Zagreb – kakav je nekad bio (foto/video)” doprinijeli nastanku ovog teksta: Boris Babić, Drago Benci, Marije Beritić, Branko Beštak, Boris Buljan, Tomislav Čuveljak, Mikloš DolnjoDobravski, Eduard Forman, Branimir Habek, Josip Kirigin, Gordana Kovaček Koren, Krešimir Kovačić, Nikola Lužaić, Velimir Mehmedbašić, Marcela Nedov, Milan Ogrizović, Tomislav Perić, Viktor Ranogajec, Ksenija Sakač, Vinko Sesar, Mirjana Sviben Beštak, Mladen Šurina, Branimir Torbica i Mario Turčin.

 

Vezani tekstovi:

• Iz riznice trešnjevačkih trivijalnosti (1): Trešnjevačkih 65 semafora
• Trešnjevka na treći pogled: Autoput – od pješaka do Raketa
• Zagrebačka avenija (Autoput, Ljubljanska cesta, Ljubljanska avenija)
• Parkiranje na Trešnjevki kroz desetljeća
• Kako ograničiti promet ili parkiranje automobila?
• Savska cesta
• Tramvaj na Trešnjevci
• Tramvajska vozila na trešnjevačkim ulicama, ovih dana i godina

Zanimljive poveznice:

• Tekst u Nacionalu: “30 godina od smrti policajca Mehe”
• Tekst Pavla Pavličića iz ciklusa “Sanjarije samotnog vozača” u časopisu Vijenac posvećen Mehi
• Zabilješka na web portalu Index.hr koji prenosi kratak prilog objavljen na HRT-ovim društvenim mrežama o darivanju saobraćajaca, pa i Mehe za Novu 1967. godinu