Kvartovski mozaik: Robert Vnuk

Robert Vnuk je muzičar koji je gotovo cijeli dosadašnji život bio usko vezan uz Trešnjevku na kojoj živi i dan danas.

 

Roberte, ispričaj nam otkud potječu tvoji roditelji i kako ih je život doveo u Zagreb? 

Moj se tata zove Mladen, rođen je 1944. u Zagrebu, a njegov se tata, a moj djed, u Zagreb doselio iz Pregrade. Baka mi je bila porijeklom iz Slavonskog Broda, djevojačko joj je prezime bilo Radanović.

Deda i baka su živjeli u Zagrebu, u dvoiposobnom stanu na Zelenom valu, no nešto prije nego što se rodio moj stari deda je ostavio baku. Baka je tad radila kao spremačica kod ministra Lorkovića na Tuškancu i jedan lik koji je radio kod Lorkovića, neki ćato, pisar, je skužio da je baka ostala sama u tako velikom stanu i on ju je tada, 1944.,  uz pomoć ustaša, deportirao na Trešnjevku, u podrum kuće u Mihovljanskoj 18, i hapio njezin velik stan. A taj podrum se nalazi u kući u kojoj danas žive Lela Margetić i Jelena Miholjević, a nekada je živio i Boris Miholjević. Taj bakin podrum je bio zbilja malen, tek 29 kvadrata, i u tome se podrumu rodio moj stari, a živio sam i ja sa starcima do svoje 15. godine.

Dedu sam vidio samo jednom u životu, na par dana … i bio je tak zločest da je i to bilo previše.

Ja sam rođen 1970, ali, stjecajem okolnosti, ne u Zagrebu i na Trešnjevki, nego kod Sarajeva, u rudarskom gradu Kaknju. Stari je bio strujić, električar, radio je u firmi Vlado Ćetković i često je radio po terenima. A kad je radio u Kaknju, kod rudnika, upoznao je moju mamu – i tamo sam se desio i ja. Tamo sam živio vrlo kratko, brzo smo se vratili u Zagreb, svih troje zajedno.

Moja mama Ankica Gorišek je porijeklom iz Slovenije, ali je također rođena u Bosni. Njeyin tata tj. moj drugi deda, je bio rudarski inženjer iz Kranja koji je bio zaposlen u rudniku u Kaknju. Njih je tamo u familiji bilo čak sedmero djece, moja je mama imala šest sestara i brata. Brat se zvao Karlo, a sestre su  se zvale Johana, Greta itd., sve su imale neka njemačka imena.

I tako smo se svih troje, tata, mama i ja, početkom mojeg života našli u tih 29 kvadrata Mihovljanske sa svime što uz to ide: Pranje glave u lavoru u veš kuhinji, spavanje u dječjem krevetiću do 15. godine itd.

Maleni Robert s tatom i mamom. [RV 2026.] 

Za Robertov prvi rođendan, sa tada vrlo popularnim Paja Patkom iz tvornice igračaka Biserka. [RV 2026.] 

Robert na klackalici u parku Zvonimira Špišića. [RV 2026.] 

Robert s tatom u Parku Zvonka Špišića. [RV 2026.] 

Robert u Parku Zvonimira Špišića. [RV 2026.] 

Proslava Robertova 7. rođendana. [RV 2026.] 

Robert u krugu obitelji za svoj 7. rođendan.. [RV 2026.] 

Robert Vnuk na svečanosti primanja u pionire na Dan Republike u 1. razredu osnovne škole u Osnovnoj školi Augusta Šenoe. [RV 2026.] 

Moj je tata imao zanimljivu ekipu u kvartu. A imao je i zanimljiv nadimak, Delta. On je bio Mladen, purgerski Denmla … i onda je nekome bilo veća fora nazvati ga Delta umjesto Denmla – i tako je i ostalo. Ti njegovi kompići su bili uglavnom taksisti, taksijaneri, jedan je posebno bio poznat, Joža Krampus, on je još živ. Onda je tu bio i pokojni Hilmić. Hilmić je bio najstariji lik, zapravo se zvao Hilmija Mešić, on je bio soboslikar. Bio je onak’ mali lik, faca kao iz Mućki. Ono, k’o da ima skakavac u džepu i ono, nemojte se zajebavati s njim. Zvali smo ga još i Dedi. Bio je tu još i Hakec, isto je bio maler. Pa onda Šeflja, Jumbać, to su takva imena, kao u Mućkama, kao u Peckhamu, ona soba s tapetama i gdje deda radi njima doručak. Takvi me prizori podsjećaju na Trešnjevku iz tog vremena. To je bila ekipa mog starog –  samo kartanje, za lovu, i izbjegavanje bilo kakvih obaveza. Najčešće su kartali u gostionici Janjina, tamo gdje je sad Bla-bla caffe.

I, što je još važno, cijela generacija tih ljudi, skupa s mojim starim, obožavala je soul muziku, Otis Redding i sve to, to se ozbiljno slušalo.

 

Reci nam, Roberte, kako je izgledalo tvoje djetinjstvo?

Mi smo odrasli u parku, moja škvadra iz susjedstva i ja, u sadašnjem Parku Zvonimira Špišića. Park nam je bio sve. U vrtić sam išao samo godinu dana prije škole i to u vrtić Marica Pataki, iza placa, kod Inine zgrade. A u školu sam krenuo u Šenou.

Iz kasnijih godina se recimo sjećam Branka Šikića iz Mirkovečke ulice. On je poslije uzgajao pse boksere koji su išli na takmičenja. A s njime je živjela i njegova žena, baka Šikić, koja je izgledala kao starija verzija Olive iz Popaja. Oni su imali kćer Maju koja je bila dvije godine starija od mene, nažalost, stradala je, nađena je mrtva negdje. Ona je bila prva generacija buntovnika, pankera i sličnih, to je bila tamna strana Trešnjevke, liječila se u Vrapču …

A stari Šikić je bio taksijaner. Uglavnom, ta baka Šikić je govorila, točno se sjećam, dan prije škole, i frend i ja igramo se u parku kauboja i indijanaca: “E, deca moja, sutra idete u školu …zapamtite, ovako lepo kako vam je sad, nebu vam više nikad bilo.” I bila je u pravu. Kad sam prvi dan otišao u školu, meni se to nije sviđalo. Ja nisam volio obaveze. Kao klinac sam volio sve po svom. Kako sam odrastao u tom stanu od dvadesetdevet kvadrata onda su me starci i baka razmazili. Nisam imao svoju sobu, glava se prala u lavoru, u veškuhinji. Ali su me onda stalno pitali: “Kaj buš jel? Hoćeš da ti napravimo knedle?”. A ja sam najviše volio jesti paštetu i kruh.

Puno sam stvari zamrzio k’o klinac u vrtiću. Recimo, nisam volio kiselo. Pa onda mlijeko, ono, kad se skori gore. I onda je krenula škola. Dva i dva su četiri, matematika. To mi je bilo totalno nejasno i nije me zanimalo. Bio sam poprilično sramežljivo djete, zbunjen i smotan. I ništa mi nije išlo, osim crtanja. I nogometa, nogomet mi je išao strahovito dobro. Pa su me onda i  pozvali u NK Končar. Išao sam tri godine na treninge. Ali sve ono što možeš napraviti u malom haklu, gdje možeš krenuti u jednu stranu, puknuti loptu u drugu, nekog prevariti kroz noge …  za sve to na velikom terenu, s kopačkama, treba puno trčati. Ja sam bio mali i mršav i nisam mogao trčati. Tako da sam odustao od nogometa.

Druga velika strast, kasnije, su mi bili stripovi. A u četvrtom razredu osnovne sam na Nedjeljnom popodnevu otkrio Beatlese. Pitam ja starce: “Ona svirka na krovu, na Nedjeljnom popodnevu, tko je to?”

Kaže mama, ako prođeš sa četiri, to je bio moj vrh, preko toga se nije uopće ništa tražilo. ako prođeš s četiri na polugodištu, dobit ćeš plavi album. A na kraju ako prođeš s četiri dobit ćeš i crveni. A onda već ide i mijenjenje albuma za stripove, čitao sam kaubojske stripove, Zagora i slično, a onda je zericu kasnije došao i Alan Ford. I on se ustalio najduže. Tu me već počelo zanimati crtanje.

U to sam vrijeme ja nekak nesvjesno naučio manipulirati ljudima. Kažu ljudi “On je tak dobar dečko, miran i sramežljiv. On bi volio naučiti, ali nemre.”. Pa se tu uvijek našla neka trojka. Klinci koji su pušili iza škole, vozili prve tomos motoriće, oni su bili na produžnoj. A ja nikad nisam bio na produžnoj i tek sam puno kasnije učestvovao u takvim nekim pizdarijama. A poslije sam našao idealnu školu za mene, primijenjenu, koja je podržavala takav život. To je tamo bilo normalno..

Često sam se družio sa starijima. Sa starijima sam igrao i nogomet. Recimo, u 80-ima, bili su popularni bendovi Duran Duran, Kajagoogoo… Ja o tome nisam znao ništa. Ja sam bio hipi klinac… to su bili oni pisevi na torbama, pa Doorsi na kutama, sve u tom stilu, tako da sam i ja prigrlio tu estetiku Woodstocka. I morao si znat sve bendove, Hendrixa, akustičara poput Dylana, Neal Younga … U mojem razredu su se slušali John Travolta i Olivia Newton John. A ja kad to danas čujem to me podsjeća na bogate klince iz osnovne škole. recimo kao spot Last Christmas sa skijanjem. To je meni bilo sve ono što ja zapravo nisam, valjda kao neka prva socijalna frustracija. Nisam to tad mogao verbalizirati, samo sam znao – ovo nije za mene. To je bila neka druga rulja. Oni se posjećuju, imaju neke svoje rođendane, imaju nešto svoje drugo, a ja sam u nekom drugom svijetu.

Sjećam se da sam kao klinac pjevao u 5. razredu ispred cijelog razreda Ebony and Ivory – jer sam tad znao sve tekstove napamet. Ja sam pisao penkalom sve tekstove, znao sam kako zvuče riječi, ali nisam znao što znače. Nisam znao kako se to piše. Sjećam se da sam crtao, ja još tad nisam svirao gitaru, ali sam stalno crtao, ono, s kemijskom po bilježnicama: Tu je nekakav bend pa ja ću nešto svirati. Netko drugi će svirat bubnjeve, i tak dalje..

Mama Ankica (druga slijeva) s kolegicama s posla. [RV 2026.] 

Ankica Vnuk (lijevo) sa kolegicama s posla u Nikoli Tesli na pauzi. [RV 2026.] 

Ankica Vnuk (posve desno) sa svojim kolegicama i šefom u Nikoli Tesli. [RV 2026.] 

 

Ankica Vnuk s kolegama iz Nikole Tesle. [RV 2026.] 

 

Kako je krenuo tvoj život nakon osnovnjaka? Kako si se, za početak, riješio kinderbeta?

Ako slučajno uspijem zbilja bih mogao reći “Potječem iz siromašne radničke obitelji”, što ne bi bilo pretjerivanje. Stari je radio u Ćetkoviću, a mama je radila u Tesli, odmah, iza ćoška. Ona je radila u pogonu, vjerojatno slagala releje, a kasnije je dobila neki posao koji je uključivao i nekakve organizacijske zadatke.

I stari i stara su uspjeli iskoristiti ono nešto što se zvalo prijevremena penzija. Dokupiti godine. Bili su vrlo mladi, sa 50 i nešto su oni već bili u penziji. Mama je onda nastavila čistiti, kuhati za neke grozno bogate ljude. Htjela je imati slobodu da uz penziju ima i neku drugu lovu.

A onda se desilo nešto nevjerojatno, baka je dobila garsonijericu od Esplanade, a mi smo dobili stan i to na način koji je bio gotovo nemoguć. Stari dolazi s posla i veli, nakon 20 i nešto godina čekanja opet nisam prešao crtu za dobivanje stana. I stara poludi, veli “Idem tam kod tog direktora. Mi ne možemo više ovako živjeti.” I ode direktoru u posjet i sve mu ispriča. Kaže, mi živimo ovako, sin već ima 15 godina ne može spavati u kinderbetu. Kaže direktor: “Pa gospođo, mi smo već dali sve što smo imali od stanova za ovu godinu.”  Ali. kaže ona, ja radim u Tesli preko 20 godina, da li bi mogli nekako iskombinirati da to riješimo s obje strane.

I to se tako riješilo, to je bio presedan prve vrste, nikad se nije desilo da dvije firme zajedno daju jedan stan. I 1985. se mi selimo u Špansko.

I sad Špansko  … tad je to još bilo selo, uokolo su još štale, a oko njih se grade zgrade.

Ja sam tad upisao primijenjenu i onda kad se jednom na kraju dana vratiš u Špansko, tramvaj pa bus, tad ne ideš više u grad. Ne ideš u grad, ne da ti se. Osim toga, to crtanje je pomalo čudno. Nešto radiš doma 5-6 sati, odneseš ljudima, dive ti se 5 minuta. I zaborave na to.

I onda sam krenuo svirati. Uvijek sam nešto pjevao po ulici, sa Pavletom, sinom od Borisa. Kad smo bili klinci ja sam živio ispod njih, on je nešto znao svirat gitaru, ja bih nešto pjevao. I jedne godine, to je bio osmi razred osnovne, on meni posudi gitaru i ode na more.

Oni su bili na moru jako dugo, gotovo cijelo ljeto. A ja sam maltretirao sve stare hipike i hašomane po kvartu da mi pokažu kako je ovaj akord, kako je onaj. I kad se Pavle vratio s mora, ja mu odsviram intro od Stairway to Heaven.

I gore, dole, i tak krene. Svirao sam po tulumima, po izletima, u srednjoj školi, svugdje nešto. I tad je došla Univerzijada, ’87.

Jedan frend i ja odemo na Trg svirati. prvi dan igara. Frend je svirao saksofon, ja gitaru i pjevao. Tu i tam nam je netko ubacio lovu u šešir. I dođe striček iz televizije i snime nas, i ja prvi dan uzmem lovu, prvu lovu u životu, i još pred televizijom. Ja kažem, to je bio moj životni uspjeh, nakon toga sam samo padao.  🙂

Onda se neko vrijeme nije dešavalo ništo tako važno po pitanju stanovanja. Sve do 1995., tad je baka već bila u domu pa smo prodali njezinu garsonijeru, prodali smo i stan u Španskom, i našli smo povoljan stan u Ogrizovićevoj ulici, zapadna strana. To je bilo u obiteljskoj kući, čovjek je sredio potkrovlje, kuća je imala četiri stana iste veličine, ali je izgledala malo čudno, kao da ju je netko prepilio na pola.

Onda je došao VMD sa prijedlogom da gradi zgradu umjesto te kuće i onda smo u toj novosagrađenoj zgradi dobili novi stan gdje sad stanujem. Ja kažem, u mojoj zgradi žive uspješni ljudi – i ja. 🙂

Trešnjevka, ovaj dio između Trešnjevačkog placa i Remize, između dvije Name, to je dio Trešnjevke u kojem se, na sreću, nije puno gradilo i koji je zadržao originalni kvartovski štih, Tu i dalje žive zanimljivi ljudi, ta rulja iz generacije mojih staraca, legendarni likovi. A najviše je stradao dio oko Trakošćanske, gdje se najviše gradilo .

Robertov tata Mladen uz fontanu u Parku Zvonka Špišića. [RV 2026.] 

Susret umirovljenika kolektiva Esplanade gdje je radila i Robertova baka. [RV 2026.] 

 

Kako ti je tekao život nakon Univerzijade?

Univerzijada, to je bilo vrijeme sviranja, druženja … i sve se otvara.. I ja sam totalno zapostavio crtanje, Moj profesor je bio Anton Mateš. Meni je jedan tip radio završni rad, a ja sam njega učio gitaru. Mateš je to znao, ali ja sam znao svirat sve pjesme njegove mladosti. I onda sam ja otišao u JNA, 1989. nisam tad znao ništa o Balkanu. Znao sam za Bijelo dugme, i eventualno Leb i sol i Smak. A vidio sam na televiziji i Tozovca i slične, ali nije me to zanimalo. I sad dođem ja tamo, uletim u vojni orkestar, sviram bas gitaru, i gitaru. A to je super.

Odjednom meni moj zastavnik, koji se zvao Krsta Đorđević, kaže: “Batice, ti pevaš ove zabavne. Pa, jel bi bio problem da pevaš i ove narodne? Ili ćeš da glancaš tenkove? Što ti je bolje?” Pa sam pevao. Bio sam u kasarni na Manjači. To je bio najveći tenkovski poligon, 30 km od Banja Luke. Iz vojske sam izašao 1990., taman par tjedana prije skidanja, kreću balvani. Da sam ostal malo duže ne bih se skinuo, morao bih bježati.

 

Kako si se snalazio nakon vojnog roka, s početkom Domovinskog rata?

Poslije vojske sam našao posao. Kratko sam radio u Zagrebačkoj školi crtanog firma, kao fazer i kolorist. Radili smo Male leteće medvjediće. Nešto sam počeo i svirati.

I onda sam bio pozvan na frontu, u 149. brigadu, mjesec dana, prva linija. Bio sam kod Mašičke Šagovine, kod Gradiške. Nakon toga više nisam išao na frontu. I onda smo počeli svirati. Bila je onda smiješna emisija koja je išla na OTV-u, zvala se Klupica. Vodio ju je pokojni Željko Vukmirica. A mi smo bili kućni band imena Vrtni Patuljak. Užasno smiješno je to bilo. Postoje čak i neke snimke iz ’93.

I sretnem ti tad jednog lika kojeg sam znao iz doba Univerzijade, svirao je latinske instrumente, Ivan Andrović se zvao. On je sad glavni pjevač u Los Caballeros. Ja sam tad imao dugu kosu, furao se na Hendrixa, soliranje, blues. I on mene pita, u ljeto 92. godine, “Čuj, ja imam frenda iz Venezuele, da li bi ti svirao gitaru u nekom latino bendu?” Kažem ja, da, čuo sam i za bossanovu i za sambu, ali ne znam ja točno kaj je to, možda nekaj kao Gypsy Kings?

Pa ne, baš, kaže on, ali smo ipak napravili band: A taj pjevač je bio Ricardo Luque iz Cubisma.

On je pjevao i svirao bongose, bio je tu i jedan kontrabasista. I mi napravimo band, svirali smo u rock caffeu tamo kod Zvijezde. Zvali smo se Los Desafinados, što je u prevodu Raštimani. Lova je bila 10 maraka tada.

Bilo je to ratno vrijeme, grozno, nema šanse za nešto više. I onda nas skupi neka ekipa iz Filharmonije da dođemo svirati na neki rođendan u prostor koji se zove Šampanjerija Podroom u Mesničkoj, Poslije se to zvalo Lady Šram. To je vodio čuveni Zlatko Kolman, tip s Trešnjevke, koji je zaradio grdnu lovu na buticima Mr. X , na trapericama koje su rađene kod nas. I mi tad počnemo svirati u Šampanjeriji. Sviralo se za 50 eura, tadašnjoj zlatnoj mladeži. U tom sam momentu imao više love od mojih staraca.

Tamo je bila svega, cigara, tona bijelog, u vrijeme dok je to bila avangarda, totalna. Nitko to nije slušao tad osim bogatih, oni  su putovali, oni su znali za to. I mi tad sviramo do negdje ’94, taj je lik potrošio na koješta milju-dvije maraka. I ostao bez love, zadužio se jer je uzel neki dvorac u Samoboru i zadužio se kod Bagarića. Trebao je plaćati kamate, a nije mogao pa je sa obitelji pobjegao preko noći u Ameriku.

A kad je otišao preko bare, bila je ’96. godina, odjednom opet nije bilo nikakvih svirki. Svirali smo ponešto u jednom malom bircu u Koranskoj ulici na Trnju, zvao se Capuccino. Tamo su često zalazili neki advokati.  Bila je blizu pruga, nije bilo susjeda pa nismo nikome smetali. Bio je baš mali prostor, kao jedan separe, bubnjevi, bas i gitara, znači nas trojica. Stisnuti.

Ali, da, u međuvremenu je još bio i Saloon, tamo negdje 1993., taman je krenuo Ruby Tuesday. Tamo sam upoznao Nevena Mijača, a pozvali su me, kao mladog gitarista na glasu, da mijenjam Vedrana Božića, Vedrana koji je svirao s Hendrixom. Pa onda ja tako mijenjam njega i idem na gažu u Pulu, u neki hotel, pjevala je i Zdenka Kovačiček. Oko mene sve neka starija ekipa – i ja s 23 godine.

I onda je došla ta 95. godina, tu smo mi s Mayalesima snimili stvar “Mogu i sama”. To je bilo mjesec dana na Hit depou na prvom mjestu. To je bilo nešto.

 

Kako si se skompao s Mayalesima?

Radio sam s Valerijom Nikolovskom, i onda je ona završila u tom bendu, pa sam i ja završio u tom bendu. Ali sam snimio samo tu jednu pjesmu. Tad mi se činilo da će se u gradu desiti neki proboj za nas. Međutim, bilo je blizu, ali nije. Nije, nije prošlo.

 

Što misliš, zašto nije prošlo?

Problem je u muzičkom žanru koji se meni sviđa, koji volim. Moj pokojni frend, Marko Križan, saksofonist, koji je isto živio na Trešnjevci, uvijek je govorio: “Gle, taj R&B, taj stari blues, crna muzika, kao recimo Ray Charles, Stevie Wonder i ovo. Kad dođeš kod jazz ekipe, za njih si roker. A kad dođeš kod rokerske ekipe, kožne jakne i sve to, za njih si jazz. A mi smo negdje između, u nekoj maloj uličici.” Mene je zanimala starinska mjuza, pa sam napravio bend sa dijelom ekipe iz Plave Trave Zaborava. Jimmy, Žika, Rista.

Svirali smo u Bulldogu dvije sezone. Bio je to veliki bend, imali smo i pjevačice i svašta nešto. Svirali smo country, bluegrass, hašomanski folk tipa The Band.

Da,  Zagreb nije nikad bio grad te muzike. Zagreb je furao muziku kao onu iz Jabuke, mračnu, crnu. Ili ako je bilo šminka, onda je to bio disco, taj neki iz 80-ih.

Poslije sam 7 godina svirao u bendu koji je pratio Josipu Lisac, od 2002. do 2009. Prošli smo cijelu Hrvatsku i ostale zemlje bivše Jugoslavije. U Sloveniji smo svirali maltene svugdje gdje je bilo struje …

Onda je došao bend Nothing Toulouse, tamo negdje oko 2014., s Nevenom Mijačem na usnoj harmonici, Jimmy Matešić i ja smo bili na gitarama, Damir Šomen na bubnjevima i Alen Svetopetrić na basu.

Sad se družim s puno starijih ljudi, puno je tu frendova koji su sad tu negdje oko sedam banki, kao ovaj moj Jimmy Matešić. To je generacija gdje su poklonici tog “nečeg između”.

Bilo je tu puno zanimljivih priča i zanimljivih ljudi. I mnogih od njih nema više među nama. recimo, moj frend Siniša Kotorić, on je 64. godište, preminuo je prije godinu dana. Živio je u Njemačkoj, super je pjevao, milion stvari. On je sam sebe sjebao, zapalio je u Stuttgart jer mu se nije dalo radit, Stari mu je radio u Vjesniku noćne šihte i onda ga je isto tamo zaposlio, ali njemu se nije dalo to radit. Rekao je, stari, idem ja u Njemačku, u svijet. Na kraju se i vratio, taman smo mislili, evo ga, napokon se imam s nekim družiti. Tu smo ne tako davno svirali na platou, tu kod Murije, prek puta u Nehajskoj. Kafić je Meandris, svirali smo dvije gitare, stare stvari.

I sad kad njega nema ponekad sviram sam – ali to bude onak, asocijalno. Ali ipak dođe puno stare ekipe, ljudi koji vole taj zvuk. recimo, naš stari fan je Zoran Čutura, njegova žena voli tu mjuzu pa mu se ja javim kad bude neka svirka..

Evo, uskoro će 40 godina kako sam ja počeo svirat za lovu, to će biti 2027. Četrdeset godina neuspjeha (uz smiješak). Iako sam ja zapravo na neki način i privilegiran jer mogu živjeti tako.

Neki dan sam popio kavu sa Davorom Črnigojem, on tu preko živi, on je stari kid, već ima 80 godina, svirao je recimo s Josipom Lisac, i kasnije je svirao s Indeksima, bas gitaru. A inače je klarinetista u HNK, ozbiljan muzičar. Pa onda nekad naletim na Pištu iz Srebrnih krila. On je nevjerojatno duhoviti lik. On je bubnjar, na kraju je upisao muzičku, trebao je diplomirati pa je odustao. Njega su zanimali motori. I veli on: “Gle, nije nam sad više nik’o ostao, nemaš se više ni sa kim posvaditi.”

Sretnem ponekad na kavi Vedrana Božića. Sad mu je 78 godina. Kaže da je dobro, tu i tamo nešto svira, ali uglavnom je doma, sluša mjuzu, uživa u gitarama, Sve sam ga ispital, meni su se uvijek, sviđali bendovi iz tog vremena, tko je svirao na kojim albumima, kak su to snimali.

Poznavao sam i genijalnog Miru Lukačića, on je bio gitarista Crvenih Koralja. Možemo li si uopće zamisliti, 60-te godine, imaš samo ploče, nema kazeta, nema ništa. I sad ti budi DJ, moraš imat ploče koje moraš nosit u torbi sa sobom. Tad je muzika bila bog, bendovi koji su nastupali na čagama i na plesjacima su bili bogovi. A danas svatko ima na mobitelu sve albume, na aplikaciji.

 

Roberte, puno ti hvala na ovome razgovoru!

Band Nothing Toulouse: Robert (u sredini) i prijatelji. [RV 2026.] 

(Vanja)

Vezani tekstovi:

• Kvartovski mozaik: Kvartovskim pričama gradimo povijest grada
• Kada Trešnjevka izranja iz sna: Muzika na Trešnjevki
• IN Music festival
• Aki, Hus i Parni valjak – momci s Trešnjevke
• Koncert Hipodrom, održan 20.06.1981. u Domu sportova
• Play lista uz šetnju “ZG Hip Hop retro šetnja” pod vodstvom Krunoslava Jakopaneca Kaca održane 17.05.2024. u sklopu akcije Jane’s Walk
• Zagrebački orkestar ZET-a

Zanimljive poveznice:

• pjesma “Don’t think twice” Nevena Mijača sa video spotom snimljenim na Trešnjevki, u Richtmanovoj ulici
• Nothing Toulouse: “Good morning blues”
• snimka dijela koncerta benda Nothing Toulouse u Varaždinu 2021. godine
• pjesma Mayalesa “Mogu i sama” na kojoj je svirao i Robert
• tekst o bendu Mayales na portalu Pop Rock
• tekst o bendu Los Caballeros na Wikipediji
• tekst na Wikipediji o bendu Plava trava zaborava
• tekst na Wikipediji o Crvenim koraljima