Sportska dvorana Trešnjevka (Kutija šibica)

Sportska dvorana Trešnjevka (Kutija šibica)

Sportska dvorana Trešnjevka sagrađena je 1969. na mjestu na kojem se nekad nalazilo igralište Trešnjevke. Do izgradnje Doma sportova 1972. je to bila najveća zagrebačka dvorana u kojoj su igrane utakmice svih dvoranskih sportova (košarka, rukomet, odbojka …), a ubrzo nakon otvorenja u nju se preselio i Košarkaški klub Lokomotiva (preteča današnje Cibone) koji je u njoj igrao svoje utakmice na domaćem terenu.

Faksimil iz "Sportskih novosti" o utakmici u "Kutiji šibica"
Faksimil iz “Sportskih novosti” o utakmici u “Kutiji šibica”

Od važnijih utakmica u njoj je, između ostalih, odigrano Finale košarkaškog kupa Jugoslavije 25.05.1969. u kojem su igrali Lokomotiva i Olimpija, Lokomotiva je pobijedila i osvojila svoj prvi klupski trofej rezultatom 78:77.

Nakon 1972. dvoranu su uglavnom koristili nižerazredni klubovi. No, onaje ipak najviše poznata po tradicionalnom istoimenom predbožićnom malonogometnom turniru koji se održava od 1970. godine i jedan je od najpoznatijih u državi.

Između ostaloga, dvorana je bila poznata i po biljarskom salonu koji više ne postoji.

U sastavu dvorane se nalazi i manja dvorana koja nosi ime Ivana Arapovića, privrednika i zastupnika koji je 1937. godine osnovao prvi zagrebački košarkaški klub “Martinovku” koja je tokom svog postojanja nosila mnoga imena (između ostaloga i “Trešnjevka”, “Industromontaža”, “Monting”), a današnje ime je “Zrinjevac”.

Preneseno iz časopisa “Vijenac” Matice hrvatske; broj 672; prosinca 2019.

“Zagrebački štikleci”

“Kutija šibica”

Autor: Mladen Klemenčić

U „Kutiji šibica“ ispisane su neke od najljepših stranica sportske, ponajprije košarkaške i malonogometne, prošlosti grada

Sportska dvorana Trešnjevka jedna je od desetak dvorana i približno isto toliko drugih sportskih objekata na popisu posebne gradske ustanove koja njima upravlja. Njome se koriste, i to uglavnom za trening, rukometni, košarkaški te boksački i drugi borilački klubovi, a dio termina koriste i rekreativci. Na prvi pogled, reklo bi se, ta dvorana u blizini trešnjevačke remize ničim se posebno ne ističe. Štoviše, nije ni uočljiva jer pogled na nju zaklanja neboder na Ozaljskoj ulici, tzv. trešnjevačka ljepotica, izgrađena 1969. po zamisli arhitekta Slavka Jelineka. Pa ipak, ta je dvorana jedan od zagrebačkih sportskih objekata s najslavnijom prošlošću. U njoj su ispisane neke od najljepših stranica sportske, ponajprije košarkaške i malonogometne prošlosti grada. Da bi bilo jasnije o čemu je riječ, potrebno je njezino današnje službeno ime zamijeniti onim neslužbenim iz bolje prošlosti. Riječ je, naime, o dvorani koju smo svojedobno svi nazivali Kutijom šibica.

Da bi se razjasnilo otkud potječe kolokvijalni naziv dvorane, potrebno se vratiti u kasne šezdesete godine prošloga stoljeća. Košarka je tih godina u Jugoslaviji doživljavala nevjerojatan uspon popularnosti. Godine 1967. utakmice košarkaškog prvenstva preseljene su s betona na parket, odnosno s otvorenih terena u dvorane. I košarkaši zagrebačke Lokomotive, dotad u sjeni uspješnijih beogradskih klubova, ljubljanske Olimpije i Zadra, morali su svoj stari betonski teren u Tuškancu zamijeniti zatvorenim prostorom. U gradu, međutim, tada nije bilo adekvatne dvorane koja bi udomila lokose, stoga su domaćinske utakmice prve dvije sezone igrali u maloj i neprikladnoj dvorani Vatrogasne škole na Mihaljevcu. Za publiku je bilo vrlo malo mjesta, tek je stotina, najviše dvije stotine nadobudnih gledatelja moglo utakmice pratiti uživo. U proljeće 1969. Lokomotiva se probila u završnicu Kupa Jugoslavije, dotad neredovito održavana natjecanja, ali obnovljena baš zbog rastuće popularnosti košarke. Domaćinstvo u maloj dvorani na Mihaljevcu nije dolazilo u obzir pa je Lokomotiva polufinalnu utakmicu s karlovačkim Željezničarom i finalnu s ljubljanskom Olimpijom odigrala u još nedovršenoj dvorani na Trešnjevci. Prve utakmice u novoj dvorani dovele su lokose do prvog naslova u klupskoj povijesti. Vodio ih je mladi trener, doskora i igrač, Mirko Novosel, a momčad u kojoj su bili Omašić, Kavedžija, Bočkaj, braća Rukavina i ini na terenu je predvodio Nikola Plećaš. Od jeseni 1969. Lokomotiva je u novoj dvorani nastavila redovito igrati svoje prvenstvene utakmice. Iako je nastala tako što je postojeće otvoreno igralište stavljeno pod krov, u usporedbi sa školskom dvoranom na Mihaljevcu nova je dvorana bila prava palača, no i dalje je bila jedna od najmanjih prvoligaških dvorana. Kada bi se u dvoranu na Trešnjevci postavile i dodatne montažne tribine, u nju nije stalo više od 2000 gledatelja, no tako natiskani, doslovce do ruba igrališta, pružali su lokosima bučnu navijačku potporu, zbog čega je dvorana i prozvana Kutijom šibica. Orilo se tada Trešnjevkom navijačko bodrenje Heja-heja-lokosi, a često se mogao čuti i gromoglasan poklič Sveti Nikola, upućen Plećašu, prvoj velikoj košarkaškoj zvijezdi grada i jednome od prvih sportaša čija je popularnost nadišla okvire matičnoga sporta. U Kutiji šibica započeo se utirati put do velikih kontinentalnih uspjeha zagrebačkih košarkaša pod imenom Cibone u 1980-im godinama.

U razdoblju velike popularnosti Kutije šibica pokrenut je i malonogometni turnir, nazvan neslužbenim imenom dvorane. Na prvom izdanju turnira 1971. nastupilo je samo osam momčadi, ali broj sudionika ubrzano se povećavao iz godine u godinu. Turnir na kojem su ravnopravno nastupale zvijezde s velikih, travnatih terena i kvartovski hakleri ubrzo je stekao toliku popularnost da je već 1977. turnirska završnica preseljena u Dom sportova, da bi se naposljetku onamo preselio i cijeli turnir. Iako iseljen iz dvorane u kojoj je nastao, turnir nikad nije nazivan drukčije nego po dvorani u kojoj je sve počelo.

Osim po košarkaškim utakmicama Lokomotive, koje sam prvih godina redovito pohodio, te po malonogometnom turniru, na kojem je zapaženu ulogu svojedobno imala i haklerska družina iz mog ondašnjeg naselja Trnskog, Kutiju šibica pamtim i po prvim rock-koncertima na kojima sam bio nazočan. Naime, prije nego što su se u Domu sportova od sredine 1970-ih počeli održavati koncerti vodećih svjetskih izvođača, i u Kutiji je održano nekoliko koncerata koji su im prethodili. Tako je, primjerice, 1974. tamo nastupio u to vrijeme prilično ugledan engleski sastav East of Eden, a potom i njemačko-škotska skupina Message. Za tadašnje, ne osobito brojne poklonike zahtjevnije rock-glazbe, bile su to rijetke prigode da čuju i vide inozemne izvođače. Budući da su to bili prvi koncerti koje sam gledao uživo, dobro sam ih zapamtio.

Kutija šibica danas je zapravo apstraktan pojam. Sama dvorana već je desetljećima samo jedno od sporednih sportskih borilišta u gradu i više nimalo ne podsjeća na dane u kojima je zaradila slikoviti žurnalistički nadimak. Pojam i dalje živi u nazivu malonogometnog natjecanja koje potkraj svake godine, pa tako i u dane izlaska ovog broja Vijenca, iznova privlači pozornost sportske publike iako se odavno ne održava u dvorani po kojoj je nazvano, a živ je i u uspomenama sve malobrojnih nazočnika davnih košarkaških utakmica iz pred-Cibonina razdoblja.

Vezani tekstovi:

Zanimljive poveznice:

 

Komentari 2

  1. DRAGAN STANIĆ 23.11.2016, 12:07

    Kad ste postavljali spomen ploču IZTOKU PUCU zašto niste na njoj upisali i SVETSKI PRVAK a bio je u Rijeci 1987 sa juniorskom reprezentacijom YU.
    sportski pozdrav
    Stanke

  2. vanja 24.11.2016, 09:35

    Pojašnjenja radi, postavljanje spomen ploče Iztoku Pucu nije potaknuo projekt “Mapiranje Trešnjevke” ili Centar za kulturu Trešnjevka (kako bi se možda moglo shvatiti iz prethodnog komentara), već su to inicirali Slovenski dom, Zagreb i Vijeće slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba u suradnji s rukometnim klubom Prvo plinarsko društvo Zagreb i uz potporu Grada Zagreba.

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )