Arhitektura · Priče grada · Razno · Stara Trešnjevka · Trudbenici grada · Ustanove

Tura kultura: Hotel Laguna

01. studenoga 2025. · vanja

Hotel Laguna otvoren je 01.01.1973. na adresi Kranjčevićeva 29. Na toj je lokaciji prije gradnje hotela bila automehaničarska radionica u kojoj je šef bio otac Jadranke Klekar, naše sugovornice za vrijeme posjeta hotelu. Vrlo je vjerojatno da je na izbor upravo te lokacije za gradnju hotela utjecala blizina Doma sportova (koji je otvoren 1972.) koji je trebao postati (i postao je) najveća i najvažnija gradska sportska dvorana i magnet za okupljanje kako sportaša i natjecatelja tako i publike. A publika je u Dom sportova dolazila ne samo radi sportskih natjecanja već i radi muzičkih i sličnih priredbi.

Zgradu hotela projektirao je arhitekt Velimir Gradiš. U prvoj fazi gradnje hotel je raspolagao s 288 kreveta i dijelom sadašnjih zajedničkih sadržaja, dok je prvu veliku promjenu u životu hotela donijela Univerzijada 1987. godine. Za potrebe smještaja povećanog broja posjetilaca grada izmijenjen je ulazni dio hotela te je dograđen još jedan aneks sa sobama s dodatnih 267 ležaja. U to je doba hotel imao kapacitet smještaja od točno 555 gostiju.

Od gradnje hotela pa sve do 1989. godine hotel je pripadao turističkom lancu Plava laguna iz Poreča (otud i ime hotela), a to je vidljivo i po amblemu hotela koji se nije mijenjao od tih vremena i još je uvijek vidljiv na znaku koji se nalazi kod ulaza u Kranjčevićevoj ulici. Krajem 1989. godine počinje proces izdvajanja hotela iz SOUR-a Plava Laguna te se u 1990. konstituira kao samostalno hotelsko poduzeće. Godine 1991. kreće proces privatizacije i u prvoj fazi dionica hotela kupuju zaposlenici hotela i fondovi da bi 1966. većinski paket dionica otkupila tvrtka Likro Investment d.d. iz Lovinca u čije su ime hotel preuzeli vlasnici Josip Pavičić iz Kanade i Pavao Krpan iz Njemačke (kao što stoji u izvješću o reviziji pretvorbe i privatizacije). Neke od glasina koje se mogu čuti oko hotela kazuju da su ti vlasnici zapravo dobili hotel na poklon radi pomoći pri opskrbi Hrvatske oružjem u doba Domovinskog rata.

U godinama koje su slijedile došlo je do raznih financijskih malverzacija (također opisanih u već spomenutom izvješću) da bi napokon 2000. godine u vlasništvu hotela bila dva investicijska fonda i dva veća pojedinačna dioničara. Nakon toga piscu ovih redaka nije bilo moguće slijediti smjene vlasnika hotela, a trenutačno je vlasnik tvrtka S Via Barbata d.o.o. u vlasništvu Tomislava Subošića iz Svetog Ivana Zeline.

Nažalost, tokom 53 godine života hotela on nije prolazio samo kroz krize vlasništva već je na njegovo poslovanje velike posljedice ostavio i smještaj izbjeglica u Domovinskom ratu. Ratna su razaranja rezultirala velikim brojem izbjeglica iz ratom zahvaćenih krajeva koji su morali biti smješteni u turističke i slične objekte u sigurnim dijelovima Hrvatske pa je tako i hotel Laguna početkom 90-ih prihvatio veći broj izbjeglica i nestao sa turističkog horizonta. Te su godine donijele mnogo promjena, od brige za velik broj obitelji koje su ostale bez svojih domova u Slavoniji pa do sukoba koje su izazivali pojedinci na kojima su ratna iskustva ostavila trag u vidu PTSP-a i radi kojih je i policija nerado zalazila u hotel.

Izbjeglice su u hotelu ostale sve do 2001. godine kada je sa željom za vraćanjem u turistički biznis renoviran salon sa barom. Dekoracije ulaznog lobbyja i salona uključuju i umjetnine renomiranih umjetnika poput tapiserija Ede Murtića, slike Ivana Lackovića Croate, grafike Zlatka Price i Ivice Šiška ….

U sklopu se hotela nekada nalazio i noćni klub poznat među ljubiteljima noćnog života, striptiza i sličnih načina zabave (s reklamom u obliku prepoznatljive ženske siluete koja je zvala na posjet prolaznike Kranjčevićeve ulice) koji se zatvorio s dolaskom pandemije Corone koja je hotelu zadala dodatni udarac. Do pandemije u hotelu je radilo 80-ak djelatnika, a nakon nje tek 30-ak.

Danas hotel raspolaže sa 160 soba i u mogućnosti je smjestiti 260 gostiju. Nekada su najveći izvor gostiju bila organizirana putovanja i gosti koji su posredstvom agencija dolazili autobusima dok u posljednje vrijeme većina gostiju rezervira svoj dolazak putem internetskih servisa poput Booking.com-a. U vrijeme posjeta hotelu u njemu su na primjer noćili umjetnici sarajevskih i beogradskih kazališta koji su izvodili svoje predstave u kazalištu Gavella.

Kroz hotel su nas vodili Jadranka Klekar i Marinko Zubak, uz još nekoliko bivših radnika hotela (Mila i Marin Jesih i drugi). Zanimljivo je spomenuti da je prema životnoj priči Jadranke Klekar i periodu njezina rada u hotelu Laguna nastala knjiga “Jadrankin prvi život” čije su autorice Olja Savičević Ivančević (tekstovi) i Božena Končić Badurina (ilustracije). Knjiga je izdana 2025. u izdanju Blok – Lokalna baza za osvježavanje kulture i vrlo je zapažena u domaćim i stranim krugovima, te je i ušla u izbor 12 najljepše oblikovanih hrvatskih knjiga, pogledajte OVDJE i OVDJE.

Posjetu hotelu prisustvovalo je 115 posjetilaca, od kojih otprilike trećina nikad još nije kročila u hotel.

O prošlosti hotela

Jadranka, možete li nam, molim vas, reći kako ste se zaposlili u hotelu i kako je izgledao rad u njemu u doba kada je vlasnik hotela bilo poduzeće Plava laguna iz Poreča?

Jadranka: Počela sam raditi u hotelu od samog početka, od prvog radnog dana hotela. Imala sam tad nepunih 18 godina i radila sam ispočetka na radnom mjestu na šanku. Prije toga sam radila U Nikoli Tesli, tri mjeseca. Sva su moja braća tamo radila. A meni je bilo naporno slagati transformatore za telefonske centrale. Trebalo je lijepiti, lemiti, često sam se opekla i nisam voljela taj posao. A onda sam čula da se otvara hotel. Zaposlena sam na vrlo neobičan način: Došla sam i pitala da li mogu ovdje raditi. A direktor mi kaže, čujem njegov glas kao da me to danas pita: “Što bi zapravo željela raditi?”

Nisam znala što bih željela raditi, imala sam tad završenu jezičnu gimnaziju, tata mi je umro i nisam mogla dalje ići u školu, morala sam naći neki posao. A direktor mi je rekao: “Ako se zoveš Jadranka, onda možeš tu raditi.” A ja se zovem Jadranka. I bila sam sedma Jadranka u hotelu. I u jezičnoj gimnaziji nas je isto bilo sedam Jadranki, tad je to bilo vrlo popularno ime. U mojoj se obitelji dogodilo to da se moja sestrična rodila četiri mjeseca kasnije od mene i njeni roditelji su bili ljuti što se neće moći zvati Jadranka. Morali su joj dati ime Biserka jer sam joj zauzela to mjesto odnosno ime.

Ispričajte nam malo više o hotelu, neobično je da je tvrtka s obale odlučila graditi hotel u Zagrebu …

Jadranka: Svi su hoteli uz obalu Plave lagune izvanredno radili pa su htjeli imati i jedan u Zagrebu. I naš je hotel također odlično poslovao, znali smo godišnje imati i 13 i 14 plaća. U ono doba se nije plaćalo karticama nego gotovinom, još se sjećam kako smo na kraju smjene bacali sve novce u jedan stoljnjak i onda iz njega slagali i brojali novčanice. Nakon toga smo uzeli blokove pa izračunali koji iznos treba ići firmi, a što je ostajalo nama kao tringelt. To su zbilja bila bajna vremena.

Prva godina rada hotela je bila bum u Zagrebu. Bio je to tad elitni hotel koji je jedini u gradu radio do tri ujutro. Hotel u kojem su se pripremala jela pred gostima. Tu je dolazila “krema” Zagreba, svi su dolazili. To je tad bilo jedino mjesto gdje se do tri u noći mogla dobiti hrana. Dolazili su na piće, na ples, da se provesele. U to je doba grad bio mrtav u 11 navečer. Sjećam da sam ljeti, na kraju radnig dana, noću, bila toliko umorna da sam od hotela do Nove ceste i stana bosa hodala da odmorim stopala. Znala me tako zaustaviti milicija i pitala me od kud idem. Pa kažem ja da idem s posla, Aha, kažu oni, znamo mi s kojeg posla …

Dolazilo nam je tada puno pjevača, nogometaša. Kad sam bila trudna jednom su u hotelu prespavali nogometaši iz FK Željezničar. Dajem ja njima račun i oni mene pitaju koliko koštaju dječja kulica. I ja im kažem cijenu, a oni odmah dopišu na račun svotu za kupnju dječjih kolica. I ja tako dobijem dječja kolica na poklon.

Ulični dio hotela je sagrađen prvi i on je sve do Univerzijade, do 1987. bio jedini. U to je doba recepcija bila tamo gdje je sada šank. Za Univerzijadu je trebalo stvoriti nove smještajne kapacitete i onda je dograđen novi dio hotela, a recepcija je premještena na sadašnje mjesto. Ja sam tada izbivala s posla jer sam tad rodila i bila na porodiljnom dopustu. U to rano doba hotela bilo nas je jako puno mladih radnika, mnogi su čak bili mlađi od 18 godina. Tokom vremena sklopila su se čak 32 braka među nama radnicima. Na jednoj proslavi Djeda Mraza za djecu radnika je bilo čak 135 djece!

Moram napomenuti da je ovaj hotel bio mjesto gdje su radnici imali punu demokraciju. Mogli su reći što su htjeli, mogli su napraviti što su htjeli. Neću zaboraviti kada su se svi sami upisivali za rasporede. Šef bi stavio listu za cijeli mjesec i onda bi mi upisivali što gdje treba. Tako da je bilo lijepo raditi u ovom hotelu.

Na početku je nas zaposlenika bilo više nego što nas je trebalo, a kasnije sve manje i manje. Bilo nas je preko 250 kad smo otvorili drugi dio hotela, onda je bila veća potreba za radnom snagom. Uvijek nas je bilo dovoljno, uvijek je bilo vremeno za otići na pauzu i provesti pola sata na njoj, što je danas nezamislivo u većini poduzeća.

Što ste sve radili u hotelu?

Jadranka: Kada sam došla počela sam raditi na šanku. Sjećam se kao danas … tu gdje je Marinko sada. Noge su mi znale oteći tako da nisam znala da li da skinem cipele ili da ostanem u njima,

S vremenom sam prošla skoro sva radna mjesta. U početku nisam imala ugostiteljsku školu, nisam bila konobarica, nego sam se poslije prekvalificirala iz gimnazije u konobaricu. Radila sam i na perilicama, suđa, pa u vešeraju. Nije se uvijek moglo raditi prema svojoj spremi što ste htjeli. Međutim, opet vam ponavljam, društvo je bilo tako dobro, mi smo se tako dobro slagali, bilo nam je tako lijepo skupa gotovo da nismo tražili da idemo kući.

Što vam je osobno bilo najdraže raditi od svih tih poslova?

Jadranka: Reći ću vam što mi je bilo najgore. Vešeraj. Kada sam bila u vešeraju ili kod pranja suđa, tad se može pustit mozak na pašu. Ali tamo obično bude vruće. A najteže radno mjesto mi je bilo biti konobarica. Zato što je još uvijek postojala ona vrsta gostiju koja je htjela nešto više od nas. Makar smo mi ipak radili u finijem hotelu. Nije bilo lako raditi, jer su gosti ponekad od nas očekivali nešto više.

Da li je onaj čuveni noćni klub po čijoj neonskoj reklami mnogi pamte vaš hotel već tada radio?

Jadranka: Ne, on nije postojao od otvaranja hotela. Postojao je taj prostor, ali je njegova namjena bila upitna. Prvo je to bio prostor za zatvorena društva – štogod to značilo. Noćni klub je otvoren nakon što su otišli prognanici, nije ga vodio hotel nego smo dali jednoj tvrtci u najam. I zatvorio se kada je došla korona.

Da li ste mogli besplatno odsjedati u hotelima Plave Lagune na moru?

Jadranka: Službeno ne. Ali tko je došao i želio prenoćiti nije platio. Kad smo mi iz Zagreba došli tamo, nikome nisu naplatili noćnje. To nije bilo kao odmaralište, ali radnik iz Zagreba koji god je došao, nije platio. Kad smo bili mladi i ludi ja se sjećam da sam ponekad ujutro radila od pola šest do pola tri. Otišla bih zatim na autobus u pola četiri za Poreč. Došla bih u Poreč u 11. Cijelu sam noć plesala, ludirala se. I onda u šest ujutro kretala za Zagreb na popodnevnu smjenu. Sve smo tad mogli iskombinirali.

Mnoštvo posjetilaca u predvorju hotela. [SM 2026.]

Knjiga "Jadrankin prvi život". [SM 2026.] — Knjiga “Jadrankin prvi život”. [SM 2026.]

Jadranka Klekar (desno) i bračni par Jesih, bivši radnici hotela. [VR 2026.]

Voditelj razgovora, Vanja Radovanović (sredina), i Jadranka Klekar (lijevo). [SM 2026.]

Marinko (lijevo), Jadranka (sredina) i Vanja (desno). [DF 2026.]

Hotelski tanjuri čekaju goste. [SM 2026.]

Legendarni “palačinka” Iskra telefon i hotelski logo na papiru za pisanje u jednoj od hotelskih soba. [VR 2026.]

Šalica do šalice .... [SM 2026.] — Šalica do šalice …. [SM 2026.]

Sudionici posjeta u hotelskoj dvorani za sastanke. [SM 2026.]

Jadranka Klekar (desno) i bračni par Jesih, bivši radnici hotela. [VR 2026.]

Lijepa kombinacija boja i detalja. [SM 2026.]

Pred razgledavanje hotelskih prostora. [SM 2026.]

O privatizaciji i boravku prognanika

Možete li nam reći koliko se vlasnika promijenilo poslije rata?

Jadranka: Pa, uz ova dva još dva ….Ali, niti jedan nije pokazivao bilo kakav interes za napredak hotela. I dan danas ovaj hotel održavaju radnici. Ovaj hotel ima dobru vibraciju, svakome je bilo lijepo tu. Konobari mogu danas otići, a ne žele otići, nego će dočekati mirovinu ovdje. A nitko im ne brani da idu dalje, konobari i kuhari se traže.

Znali su nama dolaziti iz drugih restorana i hotela vrbovati naše kuhare, jer su oni bili vrsni, svi su bili obučeni, završili visoke kvalifikacije, usavršavali se kod majstora koji su u Poreču održavali svoje hotele i kuhinje. Zagrepčanima je istarska kuhinja uvijek bila strašno interesantna. Ranom zorom, ujutro je dolazila riba. To je ipak bilo vrijeme kad nije bilo autoputa, pa nije bilo samo tako otići u Opatiju na ručak nego se onda više jelo ovdje…

A danas ima svega. Prije korone smo imali Japance i Koreance i ljude iz sjevenih zemalja. Danas toga više nema. Znali smo imati po pet autobusa vani. Sad rijetko kad imamo jedan autobus. U šest smo počinjali s doručkom, u sedam su svi autobusi odlazili. To je bila strka, nije bilo čekanja. Konobara je bilo po 20 u smjeni.

Težak je period počeo nakon privatizacije, tada su počele igre bez granica. 1990. su nam počeli pristizati prvi prognanici. Tad ih je bilo oko 600 i zauzeli su nam sav raspoloživi prostor za smještaj. U jednom trenutku, pred kraj njihova boravka, nam je država prestala plaćati obroke za prognanike i mi smo ih morali hraniti iz svojih sredstava pa smo u jednom momentu ostali bez plaća. Ja sam tada bila sindikalna povjerenica pa smo organizirali štrajk koji je trajao dva i pol mjeseca, pola je radnika štrajkalo, a pola je ipak radilo i čuvalo hotel. Nismo više mogli. Dođeš na posao, nemaš šta jesti. Dođeš doma, nemaš šta jesti. Oni su jednostavno morali otići. Vidjeli su da nema tu života i onda su počeli odlaziti. U jednom momentu su čak i progranici krenuli u štrajk s nama. Sjeli i oni s nama. Pa kad moramo mi štrajkati, onda će i oni štrajkati. To je zapravo bilo izuzetno ljudski, znati da imaš ipak nekoga tko te podržava. I tko razumije da je možda i on uzročio tu situaciju. Bilo je tu puno žena. Bilo je prognanika koji su radili i pomagali u kuhinji. Bilo je među njima jako dobrih ljudi.

Prognanici su bili u hotelu 10 godina i 2001. su se počeli iseljavati, početkom jeseni 2001. više nije bilo nikoga u njemu.

Ja sam inače i dalje sindikalna predstavnica, predstavnica sam samostalnog sindikata uslužnih djelatnosti Hrvatske.

Recite nam kako je izgledao život u hotelu u doba kada su u njemu živjeli prognanici?

Jadranka: U to doba to zapravo nije bio hotel. Oni su tu živjeli, djeca su išla u školu. Sobe su im izgledale kao manji stanovi, svi su imali u njima veš mašine ….

S druge strane, valjda je svaki treći muškarac bolovao od PTSP-a, bilo je tu tučnjava i svega. Jedno sam jutro došla na posao u pola 7, serviram doručak .. kad jedan od njih uperi pištolj u mene. Kaže on meni: “Jesi li ti Srpkinja ili Hrvatica, gdje ti je domovnica? Znam da se zoveš Jadranka, sve mi je jasno.” Nemam pojma što je uopće znao o meni … a znali su sve o nama.

Neki od njih su se ponašali kao gosti. Znali su doći na ručak, recimo, imaju za ručak grah. “Kako grah”, kaže netko. Neće on grah, daj nešto drugo. Kažem ja njemu da nemam ništa drugo, a on onda stavi pištolj na stol.

Najbolji su nam bili progranici iz Like. Oni su došli goli i bosi, pješice do Zagreba. I nisu tražili ništa, bili su zadovoljni.

Da li je država dala neku pomoć, recimo za vaš hotel jednog policajca, jednog liječnika, jednog psihijatra?

Jadranka: Dali su jednog liječnika. A policija … kad je bila neka frka zvali smo Policiju. Kad su čuli da se radi o Laguni nitko nije htio doći. Tu je bilo bure baruta.

Da li ste imali nekih drugih problema u hotelu, požara, poplava?

Jadranka: Srećom nismo iako su mnogi kuhali po sobama na rešoima.

Marinko, kako ste vi došli raditi u hotel?

Marinko: Došao sam slučajno. Bio sam trenutno bez posla, pitali su me hoću li raditi ovdje. Nisam uopće znao kakva je ovdje bila situacija. I pristao sam, počeo raditi.

Bilo je tu svašta. Jednom je bila tu svadba, jedan od njih, glavni među njima, radio nered pa su ga odveli specijalci iz Lučkoga. I ja rekao, gotovo, ajmo, spremamo. Ujutro je već došao nazad..Nismo se još ni razišli i dođe on i kaže “E sad sviraš sve dok sam ja tu.” Mi smo tu u hotelu imali rat u ratu. Ali nikog nije bilo briga što mi moramo tako ići na posao i da može neko glavu izgubiti. Hvala Bogu nije nikad. Ulaziš na portu, a oko tebe fijuču meci pa ne znaš da li ćeš živ doma ili nećeš.

Imali smo mi i jednoga koji je u sobi imao golubove. Mislili smo da će on ostati zadnji. Ali i on je otišao. A golubovi su odletijeli.

O sadašnjosti hotela

Da li je dio hotela u kojem su bili prognanici renoviran nakon njihovog odlaska?

Marinko: Ne, on je još uvijek onakav kakav je tad i bio. Sad se te sobe postupno uređuju.

Koliko vas je sada zaposlenih i kako uspijevate održavati cijeli hotel s tako malo ljudi? ?

Marinko: Sad je u hotelu oko 30 zaposlenih. Teško je. Sad imamo na ponudi oko 150 soba. U restoranu nas je sve zajedno zaposleno 6 ljudi. A nekad je u jednoj smjeni bilo do 15 ljudi. Ljudi dođu, rade neko vrijeme, žale se na loše uvjete rada … i odu.

Koliko smo vidjeli na Booking.com-u cijena noćenja u dvokrevetnoj sobi je 50 EUR?

Marinko: Da, to je ta sadašnja cijena.

Čini se da je vaš hotel trenutačno najpovoljnije mjesto za noćenje u gradu. Blizu ste središta grada, nije daleko ni parking pored Tehničkog muzeja. Već je otvorena niva scena HNK u Adžijinoj, uskoro će vam u susjedstvu biti sagrađen i novi stadion … Uz bolji management i održavanje čini se kao da bi od njega mogli bolje prosperirati?

Marinko: Da, možda bi to moglo privući ljude. Nažalost, ne znamo što će odlučiti vlasnik, hoće li uređivati hotel ili će ga možda prodati. Sadašnje su suobe premale za hotel ovoga tipa. Trebalo bi ih preurediti tako da se od dvije napravi jedna pa da zadovolje suvremene standarde. Sad se dio soba obnavlja, no još ne znamo kako će to izgledati.

A za šankom, nema gostiju. da nam je prije 7-8 godina netko rekao da će biti ovdje ovako loše kao što je sad ne bih mu vjerovao.. jedan po jedan radnik odlazi u mirovinu i nitko nam ne dolazi u zamjenu. Ne možemo učiti mlađe od sebe i ovaj prostor polako ali sigurno propada.

Da li se možda nešto snimalo u ovom hotelu, neka serija ili film?

Marinko: Snimale su se neke epizode serije Crno bijeli svijet. A snimao se i film Svadba.

Poštovana Jadranka, Marinko, hvala vam puno na razgovoru, sad bismo mogli krenuti u obilazak hotela!