Foto: Jadran Boban Tratinska ulica, napušteni prostori (izložba TREŠNJEVKA U KVADRATU, Galerija Modulor)
O Tratinskoj ulici
Neparnom stranom Tratinske probijam se pješice u smjeru Trešnjevačkog placa. Jesenja je večer – atmosfera klišeizirane noir priče – kapi kiše prigušeno zrcale i umnožavaju ulicu s tamnih vozila utvrđenih na pločniku duž ulice. Skrećem u haustor lijevo na pola puta do Badalićeve. Prijateljev stan na prvome katu orijentiran je prema ulici. Provirujem kroz prozor dnevne sobe i brojim prazne izloge zatvorenih uličnih lokala… Tridesetak samo do placa, šezdesetak u Ilici, stotine po cijelom gradu… Tkivo zagrebačkih ulica razvodnjeno je prazninama koje točkasto ritmiziraju donjogradska pročelja (mjestimično se stapajući u kontinuirane poteze). Samo siluete prolaznika povremeno nastanjuju napuštene interijere; proklize uz police odražene u praznim izlozima, nestanu na korak, dva, pa se ponovno pojave stopljene s novim kulisama. U mislima prolazim kroz razgovore s obrtnicima čije radnje odavde prvi put vidim iz ptičje perspektive. Kako rastvoriti narativnu kompleksnost tratinske praznine – u koju ulogu pozicionirati čitatelje/ice? Ili bolje – kamo? Za početak, možda najbolje u… jedan od tratinskih frizerskih salona.
Sjedite, listate nasumično odabran časopis i čekate na svoj red. Mušterija prije vas skoro je gotova. Fen utihne na trenutak, a vi se uhvatite u osluškivanju razgovora. Frizerka je odavno odustala od pokušaja zakupa gradskog lokala – uz prekompliciranu proceduru, previsoku rentu i traljavo provedene natječaje, lokali se često dobivaju preko veze (ili “rezervirani” zjape prazni). Mušterija je do nedugo vodila obližnju knjižaru, no zbog ekonomske krize i posljedične nelikvidnosti poslovanja upravo je zatvara. U procesu je jednostavno prestala podmirivati davanja, kao i plaćati (i onako previsoki) gradski zakup, ali srećom – unatoč dugu od nekoliko stotina tisuća kuna – nitko ju nije ni pokušao izbaciti iz lokala. Gospođa se potpuno otvorila frizerki: “Čujte, ak’ znate nekog ko je zainteresiran za taj prostor – mislim lokacija je sjajna – ja sam ga spremna prepustiti za sitnu lovu…”, a onda je zvuk fena ponovno prigušio razgovor.
Nešto poslije stojite u prodavaonici preko puta frizerskog salona. Trgovac se približio staklenim vratima i rukom vam pokazuje prema ulici: “Vidite li kakve zgrade ovdje? ” Pogledom preletite preko prolaznika i tramvaja do pročelja iz prve polovice dvadesetoga stoljeća na suprotnoj strani ulice pa potvrdno klimnete na retoričko pitanje. Ali, prema gruntovnici, ne bi ih trebalo biti. Potez od Tehničkog muzeja do prvih blokova Tratinske do nedavno tretiran je kao ledina u društvenom vlasništvu. Da mu se radnja nalazi zapravo usred livade, doznao je slučajno, nakon što je prije sedam godina pokušao otkupiti prostor koji od devedesetih zakupljuje od Grada. Zakon koji (zasad samo deklarativno) omogućuje prodaju gradskih prostora, stupio je na snagu tek ove godine pa se trgovac tad mogao obratiti jedino nmjerodavnoj državnoj agenciji. Ondje međutim zbog kaotičnosti zemljišnih knjiga nisu uspjeli ustvrditi je li lokal u državnom ili gradskom vlasništvu. Četiri godine nakon što je slučaj proslijeđen DORH-u, umjesto odgovora na upit o mogućnosti otkupa došla mu je nova, državna uplatnica, a on se, ako mu do kraja godine ne omoguće otkup, sprema zatvoriti lokal (upravo kao i postolar u produžetku ulice, a baš kao i jedan ilički krojač). Srest ćete ih možda ponovno tek sljedeće godine u novim radnjama nekog perifernog trgovačkog centra ili ih više nećete ni sresti.
Razgovor iz frizerskog salona ponovno vam padne na pamet predvečer tog dana, nakon što u kvartovskom kafiću sretnete starog prijatelja – odvjetnika po struci. On vam, na temelju jednog svog davnog slučaja, objasni da je zakonski doista moguće ući u podzakup već zakupljena prostora (mimo javnog natječaja), platiti sve dugove dotadašnjeg zakupca, pa krenuti iznova sa svojim poduzećem ili obrtom. Nakon što podmirite njegove dugove, zakupac raskida ugovor s gradom i prepušta vam prostor uz određenu, neslužbenu i simboličnu naknadu od uobičajenih par tisuća eura. A prostori na manje atraktivnim lokacijama ostaju opterećeni dugovima i prazni godinama…
“Ali osnovni problem s Tratinskom neriješeni su pravno-imovinski odnosi” – ponukan temom u razgovor se gledajući preko novina za susjednim stolom uključio i urar iz susjedstva. “Osamdeset ti je posto u povratu, i to neriješenom. Konkretno, jedan lokal, pregovaram već godinu dana s jednom gospođom da ga kupim. Njoj je međutim vraćeno pola lokala, a pola lokala još uvijek je u vlasništvu države Hrvatske. Dok god ona nije stopostotni vlasnik, ona ga ne može niti iznajmit niti ga može prodat, ne? Recimo da ti sad oćeš uć u taj lokal – vrlo ti je to malo čudna situacija. Prvo, lokal je devastiran. Trebaš 10 hiljada eura da ga središ. Onda, ak’ ti ne’ko kaže: ‘Znate, meni ćete plaćati dvije hiljade, a državi još dvije hiljade’, onda znaš. Nije ti jasno, ne? A ljudi se i boje, misle: ‘Gle, ako uđem unutra, pa me država izbaci…’ A nitko ti ne garantira povrat uloženih sredstava.”
Sutradan u Ozaljskoj krojačica vam neće dopustiti simplifikacije: “Ovo je duboka tema koja ne završava na tome da su država ili grad zli, nego s našim stavom pasivna podržavanja. Di možemo – muljamo i mi.” Vrata dnevne sobe odjednom se zatvore uz glasan prasak. Propuh je pa zatvaram prozor.
Priča je bazirana na autorskom istraživanju fenomena masovnog zatvaranja črnomerečkih i trešnjevačkih poslovnih lokala. Vidi: Mucko, Bojan. 2012. Ispražnjeno u povratu (prilog etnografiji praznine). Zagreb: Heinrich Böll Stiftung, Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII).
Tekst: Bojan Mucko, za Glas Trešnjevke
(Saša)
Vezani tekstovi:
Ostavi komentar