Lova do krova

Svako vrijeme i svako mjesto ima svoje “narodske” izraze za novac pa je tako i u nizu trešnjevačkih desetljeća postojao niz raznoraznih izraza za novac, kintu, lovu, pare…

Kinta (= novac) je jedan od autoru ovoga teksta najdražih izraza, a najdraža izvedenica je bez sumnje “dekintiran”, onaj koji je bez novaca.
Taj se izraz rabio u doba poslije drugog svjetskog rata, a danas, u 21. stoljeću, već je vrlo “demode”.
“Imaš kinte, rista?”, pitali su nekad mladi besposličari žicajući koji dinar/kunu za pivu, cigarete ili kino ulaznicu (pravi prosjaci su obično naricali, zazivali milosrdnost ili jednostavno samo isturili ruku).

Novčanica od 100 (austrougarskih) kruna iz 1912. [VT 2016.]

Lova (= novac) je nešto noviji izraz, u upotrebi 70-ih 80-ih i svih daljnjih desetljeća iako, čini se, također pomalo izumire.
“Lovaš” je čovjek s puno novca, a “Kol’ko love hoćeš zdrobit?” znači “Koliko novaca želiš potrošiti?”
“Kakav ti je lovostaj?” znali su nekad ljudi pitati prije neke veće investicije.

Novčanica od 2 (austrougarske) krune iz 1917. [VT 2016.]

Penezi (= novac) je izraz koji je stigao sa sjevera, iz Mađarske, tokom stoljeća u kojima smo sa Mađarima živjeli u istoj državi (originalni izraz je “pénz”). Poznata je uzrečica “Daj ti Bog zdravlja, a Majka Božja penez”. Isto tako, Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi su na Festivalu kajkavske popevke Krapina 78 pjevali pjesmu “Penezi, penezi” (vidi link na dnu teksta).

Novčanica Nezavisne Države Hrvatske od 100 kuna iz 1941. [VT 2016.]

Pare (= novac) je izraz koji je došao s istoka – npr. “parajlija”, netko s puno novca.
Kaže se “Ne dam ti ni pare” ili “Ovo ne vrijedi ni pet para” (koliko je dugo vremena iznosila najmanja kovanica u doba Jugoslavije), a poznata je i ona izreka “Koliko para, toliko muzike”.

Stari seoski i prigradski izraz za 1000 nečega (dinara, kuna, talira …) je jezerača od mađarskog “ezer” što znači tisuća. Najčešće je bio u upotrebi u Međimurju, Podravini i Zagorju koji su imali više doticaja s Mađarskom, no s dolaskom doseljenika i kumica na plac znao se čuti i u Zagrebu.

Novčanica od 10 dinara (ratne) Demokratske Federativne Jugoslavije iz 1944. [VT 2016.]

Cener je isto posuđenica, iz njemačkoga, od “zehner”, desetica, za novčanicu nomimale 10.

Kovanice jugoslavenskih dinara iz 1955. godine [VT 2016.]

Novčanica od 100 dinara s Augustinčićevom skulpturom “Vjesnica mira” (New York) iz razdoblja 1965-81. [VT 2016.]

Jedna glava je nekad označavala jedan dinar. Izraz se može čuti i danas, ali sve rjeđe.
“Daj dve glave, fali nam za kino!”, moglo se nekad čuti. Tamo negdje ranih 70-ih se za jednu “glavu” moglo dobiti frtalj polubijelog kruha. Cijena je zapravo bila 1 dinar i 5 para, no prodavač bi često oprostio tih 5 para, a ako bi bio specijalno velikodušan, u frtalj kruha bi uvalio zabadava i šnitu parizera.

Novčanica od 5000 dinara s likom Josipa Broza iz sredine 1980-ih [VT 2016.]

Som je bila hiljadarka, “Soma kuna” bi bilo tisuću kuna.

Novčanica od 25 hrvatskih dinara (HRD) s likom Ruđera Boškovića (svi apoeni imali su isti lik!) s početka 1990-ih [VT 2016.]

Banka je označavala deseticu. “Dve banke” je nekad bilo 20 dinara, a sada je, naravno, 20 kuna.

Neki izmišljeni razgovor s tramvajske stanice sredinom osamdesetih mogao bi zvučati ovako:

“Idemo onda danas u kino?”
“Joj, baš bih išao, ali imam samo cenera, fali mi još dve glave.”
“Ma ajde, nažicat ćemo nekog, jučer mi je neki tip iz čista mira dal dve banke.”
“Ma da, stvarno?”
“Je, onaj koji vozi onog Merdžu na ćošku, ma taj ti sigurno zaradi tri soma maraka mjesečno, lova do krova, kažem ti…”

(Vanja)

Zanimljive poveznice:

• Pjesma Ljupke Dimitrovski i Ivice Šerfezija sa Festivala kajkavske popevke Krapina 78, “Penezi, penezi”