Tura kultura: Udruga KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse

Udrugu KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse posjetili smo 08.02.2025. u sklopu akcije “Tura kultura”, a u ime udruge nas je pozdravila i kroz njihove aktivnosti provela Davorka Begović, samostalna muzikologinja i kustosica zaposlena u udruzi KONTEJNER.

U drugom dijelu posjeta navratili smo i do nesvakidašnje radionice koju u nedalekom prostoru, također unutar kompleksa Vjesnika, vode četvorica entuzijasta, Hrvoje (Spudić), Jakov (Habjan), Max (Weinmann) i Will (Linn), a o njihovom radu pričali su nam Jakov i Max.

Posjetu je prisustvovalo 56 posjetitelja.

— o —

Posjet smo započeli u prostoru udruge KONTEJNER gdje nam je o radu udruge, ali i svojem životnom i profesionalnom putu govorila Davorka Begović.

Čime se bavi udruga KONTEJNER i kako je nastala?

Davorka: Udruga KONTEJNER je nevladina, neprofitna i nezavisna organizacija koja na hrvatskoj umjetničkoj i kulturnoj sceni djeluje već 23 godine. KONTEJNER, koji je u sadržajnom smislu prije svega kustoski kolektiv, osnovan je 2002. godine, a osnovale su ga povjesničarke umjetnosti Sunčica Ostoić i Olga Majcen Linn. Njima su se kasnije pridruživale druge povjesničarke umjetnosti i kustosice, a kasnije i ja, kao muzikologinja. KONTEJNER je nastao i djeluje sa željom da bude aktivni sudionik suvremene umjetničke scene.

Suvremena umjetnička scena je scena koja obuhvaća progresivnije i radikalnije umjetničke prakse, one koje nastoje propitivati tabue u društvu, one koje se bave temama na granici između umjetnosti i znanosti, umjetnosti i tehnologije i umjetnosti i društva. I ta su područja temelj djelovanja udruge  KONTEJNER.

U stvarnosti to znači da je KONTEJNER u dosadašnje 23 godine rada organizirao više od 130 festivala, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u inozemstvu, pa i izvan Evrope, npr. u Kanadi, u Koreji. Uz organizaciju festivala KONTEJNER je organizirao i niz umjetničkih rezidencija, ugostio umjetnike i pružio im priliku za rad, za umjetnička istraživanja, za nove produkcije. Tu su i radionice, grupne i samostalne izložbe, instalacije, zvučne instalacije, performansi, koncerti, niz različitih formata, oblika u kojima se manifestira djelovanje udruge. Treba spomenuti i vrlo važan aspekt edukativnog djelovanja. KONTEJNER organizira mnoštvo radionica i to najrazličitijih vrsta, od kratkih jednodnevnih radionica za širu populaciju, ljude koji često nemaju nikakvo umjetničko iskustvo pa i djecu, pa do ozbiljnih višemjesečnih edukativnih programa, master class nivoa, koji su za iskusne muzičare, skladatelje, umjetnike, ovisno o kojem se području radi. Udruga organizira i simpozije, znanstvene konferencije, međunarodna putovanja s ciljem umrežavanja sa sličnim organizacijama u Evropi i svijetu … KONTEJNER se nametnuo u suvremenom umjetničkom kontekstu kao vodeća organizacija koja otvara prostor novim ljudima u tom segmentu umjetnosti pokušavajući biti ukorak s vremenom predstavljajući svjetske umjetničke tendencije našoj zajednici i publici.

Nastanku udruge kumovao je Salon mladih na kojem su utemeljiteljice udruge KONTEJNER, Sunčica i Olga, bile članice kustoskog kolektiva 2000. godine. Taj se Salon mladih održao na Velesajmu, a kustoski koncept je bio takav da se Salon održao u prostoru koji nije imao veze s bilo kakvim etabliranim muzejskim, galerijskim, kulturnim prostorom i održao se u kontejnerima. Gomila je tih kontejnera bila  postavljena na Velesajmu i funkcionirali su kao male galerijice. I od tuda je zapravo krenula priča oko tih kontejnera, a i ime udruge. Osim toga, na izložbe umjetnički radovi dolaze kontejnerima. I onda tu dolazi i do toga: što znači kontejner (na engleskom “to contain”, sadržavati), priča o sadržaju, više slojeva značenja te riječi … Pa su onda kolegice odlučile da će se udruga zvati KONTEJNER.  Puni naziv naše organizacije je KONTEJNER  – Biro Suvremene Umjetničke Prakse. I tu je također igra s terminologijom, jer riječ “biro” ima pomalo socijalistički štih. 

Davorka Begović. [VŠ 2025.] 

Pozdrav svim prisutnima! [SM 2025.] 

Kako ste vi ušli u život udruge, koja je vaša životna priča?

Davorka: Ušla sam u umjetnost tako što sam studirala muzikologiju. Ja sam klasično glazbeno obrazovana, išla sam u muzički vrtić, pa u muzičku osnovnu školu, pa u muzičku srednju školu, maturirala klavir, svirala Beethovena i onda sam upisala muzikologiju na Muzičkoj akademiji i htjela sam biti dirigentica. Međutim, tada je na poziciji pročelnika dirigentskog odjela bio Vjekoslav Šutej, izraziti šovinist, koji je javno komunicirao da dokle god je on na akademiji niti jedna žena neće upisati dirigiranje. I onda sam ja htjela ići u Beč, neće mene jedan Vjekoslav Šutej obeshrabriti … Dirigirala sam ja u srednjoj muzičkoj i u Hrvatskom glazbenom zavodu i u povijesnom muzeju. Međutim, morala sam nešto upisati dok ne dođe taj Beč, starci će me zadaviti, ne mogu samo tako čekati. I ajde, idem ja na muzikologiju, da ostanem u muzici.

Prošla je prva godina, pa druga godina, davala sam sve u roku, ali i nadalje razmišljala što ću i kako ću.  Međutim, na trećoj godini nam je Nikša Gligo, pokojni akademik, predavao glazbu 20. stoljeća. On je najrelevantniji muzikolog za glazbu 20. stoljeća u Hrvatskoj, a i puno, puno šire. I ja sam se tu zaljubila u suvremenu glazbu.

Slučajno sam upoznala Natašu Rajković, koja je tad taman preuzela funkciju pomoćnice ravnatelja za kulturu Studentskog centra. Ona je htjela napraviti koncert nekih bendova, a ja sam tad uz ostale aktivnosti i svirala u punk bendu sa svojim dečkima iz razreda, zvali smo se Masne liggnje. I tu na prvi koncert kojeg sam samostalno organizirala u Studentski centar dolazi 700 ljudi. Nataša mi je rekla, ostani raditi kod nas. I tako je krenula moja priča. Ove će godine, 13.05.2025., biti točno 20 godina od tog mojeg prvog koncerta. Uskoro sam počela raditi i za Motovun film festival i surađivati s Muzičkim biennalom Zagreb. Bila sam producentica Motovuna deset godina i tako sam ušla u taj kulturni, kulturološki i umjetnički krug, a uspjela sam završiti i faks. Tad je u jednom trenutku pala odluka, napustila sam filmske festivale i filmsku produkciju jer me je ipak najviše zanimala suvremena glazba.

Imala sam diplomu i preuzela sam funkciju umjetničke voditeljice muzičkog programa u SC-u. I tu sam pokrenula svoj prvi festival suvremene glazbe koji se zvao Izlog suvremenog zvuka. Taj je festival živio šest godina, od 2013. do 2018. U to vrijeme je u život Studentskog centra bila izrazito umiješana politika. Nažalost, ne samo u to vrijeme…. Vlada tadašnjeg premijera Milanovića je započela sanaciju Studentskog centra … i to je otvorilo vrata tome da Vlada direktno postavlja management SC-a.

Ubrzo je na vlast došao HDZ, Karamarko, postavljena je nova uprava – i onda je te 2018. odjednom sve nestalo, nestao je i Izlog suvremenog zvuka. Bio je treći  kolovoza, ja na godišnjem odmoru, dan kada je umro Oliver Dragojević, budim se … i zove me Nataša Rajković, moja šefica, i govori mi da je smijenjena. Ja sam bila tad zaposlena na neodređeno, imala sam ugovor, mogla sam dan-danas još sjediti u SC-u i primati plaću bez da radim išta pametno. Međutim, meni to nije dolazilo u obzir. Kolegica koja je vodila kazališni program i ja smo dale ostavke. I tu sad napokon dolazimo do KONTEJNERA.

Naime, Izlog suvremenog zvuka je vrlo brzo prepoznat na međunarodnoj sceni. Došli su do mene Nizozemci iz Sonic Acts festivala koji postoji već 30 godina i jedan je od najjačih festivala suvremene glazbe u zapadnoj Europi. Javio mi se direktor, kuc-kuc, da li biste bili s nama partneri u evropskom projektu? Radi se o projektu Re-imagine Europe, počinje 2017. i traje 4 godine. To je višegodišnji projekt sa 14 organizacija, i s izdašnim financiranjem iz EU. I ja sam, naravno, rekla da bismo željeli biti partneri u tom projektu. Međutim, Izlog suvremenog zvuka nije bio pravna osoba, tek programska djelatnost koju sam provodila u okviru Studentskog centra. A ja sam dala ostavku, što će sad biti s tim programom? U SC-u nemaju namjeru nikoga zaposliti na moje mjesto, nemaju namjeru nastaviti rad u području glazbe. Do današnjeg dana nitko nije došao na moje mjesto i u Studentskom centru koncerata više nema, tamo se muzički ne događa više ama baš ništa.

I šta ćemo sad s festivalom i projektom? Nizozemci, voditelji projekta, kažu da bi bila šteta da Hrvatska izleti iz projekta i mogu li smisliti koja bi organizacija u Hrvatskoj mogla preuzeti projekt? Članice udruge KONTEJNER sam već dugo poznavala, jer smo kroz isti taj Izlog radili svake godine po jednu koprodukciju. KONTEJNER nije bio direktno vezan uz glazbu, ali su se kroz umjetničke prakse dotakli i u dobroj mjeri bavili i “sound artom”, odnosno umjetnošću zvuka, i radili izložbe u kojima je medij zvuka glavni medij. Kroz zajednički rad i koprodukcije smo se bolje upoznali, a znala sam i da KONTEJNER ima iskustvo u vođenju EU projekata, u to doba nije bilo puno organizacija s iskustvom u administraciji i načinu na koji se vode EU projekti. Rekla sam im, ljudi, situacija je takva i takva, sve znate, sve je bilo po medijima, po novinama, da li bi vi možda preuzeli taj projekt odnosno ja bih ga dalje provodila, ali da ste vi službeni nositelji.

I tako je cijela priča krenula. Došla sam u udrugu KONTEJNER, otvorila svoj obrt, međutim vrlo brzo su kolegice rekle jel bi ti s nama radila i Erasmus+, pa ćemo radit to, pa ćemo radit to .. I, evo, danas sam u mandatu zamjenice voditeljice i sretna sam, to ću vam reći, baš mi je lijepo. Lijepo mi je tu.

Počinjemo! [SM 2025.] 

Predstavljanje akcije Tura kultura. [SM 2025.] 

Koliko vas je u KONTEJNERU?

Davorka: KONTEJNER je mala ekipa. Bilo nas je do prošlog petka pet zaposlenih, dvoje je otišlo pa smo sad tu samo tri zaposlene. Sad namjeravamo uzeti dvoje ili dvije novih. Uz nas su još i osnivačice, Sunčica i Olga, koje nisu tu zaposlene i ne rade aktivno. Sad su počasne članice i svake su godine na godišnjoj skupštini, na strateškom planiranju, u nekim zajedničkim ozbiljnim razmišljanjima o budućnosti KONTEJNERA, ali u svakodnevnom funkcioniranju i u svakodnevnom provođenju programa nisu tu. Točnije, Sunčica nije svakodnevno, ali Olga još uvijek više sudjeluje u realizaciji programa. Imamo i stalne vanjske suradnike bez kojih ništa ne bi bilo moguće: kolegicu za marketing i komunikaciju, kolegicu koja vodi PR, i naše drage tehničare za zvuk, za svjetlo, za video, bez kojih isto tako ne bi mogli funkcionirati.

Ekipa je mala i  puno se radi, stvarno se radi puno, ali svi radimo ono što volimo. I non stop je živo, ovaj je prostor u ovom trenutku nekim čudom prazan zato što prekosutra počinje postav novog programa, a prekjučer je skinut stari program. Cijelu godinu se ovdje nešto odvija.

A sad bi mogli reći nešto i o prostoru u kojem jesmo i kako smo uopće došli do njega. Jer KONTEJNER je do nedavno radio kao beskućnik. Biti bez prostora je meni nakon SC iskustva bilo osvježenje iako to ima svoje velike otegotne okolnosti, za svaku radionicu, za svaki koncert morate negdje kucat na vrata, pitati i bukirati za godinu i pol unaprijed. To je logistički dosta komplicirano.

Dakle, radili smo sve i svašta posvuda i bližila se već i 20. obljetnica udruge KONTEJNER i dugo se kuhala ta odluka u nama, ljudi, dajte, trebali bi NAŠ prostor. Gledali smo hoće li grad Zagreb otvarati neke natječaje, možemo li doći do nekog državnog ili gradskog prostora pa da ga dobijemo na upravljanje na par godina. I onda smo osvijestile da te procedure strašno dugo traju i da ćemo do pronalaska pravog prostora tim putem mi svi već biti u penziji i da nam neće padati napamet otvarati prostor.

Zaključili smo da imamo dovoljno evropskih projekata s kojima bi se mogli nekako snaći i onda smo naprosto krenuli kopati po oglasnicima i došli smo do ovog prostora. Ovaj prostor dakle nije ni gradski, ni državni, on je čisto privatno vlasništvo. On je dio kompleksa Vjesnika i bio je davno prije pomoćna tiskarska radiona, prije nas je tu bila firma Grafiknet. Pogledajte ovaj parket, on je originalan, mi smo ga samo brusili i lakirali, tako da ćete primijetiti tu i tamo i ostatke masnoće od nekadašnjih uređaja. Htjeli smo zadržati industrijski štih i povijest prostora.

Naravno, morali smo urediti i renovirati prostor da on bude funkcionalan. Strop je potpuno nov i grid za smještaj tehnike je potpuno nov, bez toga je realizacija umjetničkog programa nemoguća. Ako nemate gdje objesiti reflektor onda sve postaje izuzetno komplicirano i skupo.

Bilo je još nekih dobrih prostora koji su kandidirali, ali nije bilo boljeg od ovoga. Jer, neke stvari su komplicirane. Recimo, teretni ulaz. Bez toga je nemoguće provući neki veći umjetnički rad, velike zvučnike, praktikable za pozornicu.

Pa su tu još pitanja o pristupnosti. Da li prostor ima parkirna mjesta. mogu li doći ljudi s biciklom? Mogu li doći ljudi i s tramvajem? Da je dostupno, a opet da nije strašno skupo.

Mi ovdje imamo kvadraturu da možemo raditi koncerte za 200 ljudi. A opet nije ogromna hala jer radimo puno programa koji su ciljano za 20 ljudi. I u zoni je tramvaja.

Prostor je bio derutan kad smo ušli u njega. Međutim, mi smo u ovaj projekt ušli s arhitektonskim uredom koji je u našem susjedstvu. Ovaj je prostor cijeli u najmu, mi imamo 250 kvadrata i oni imaju isto toliko. Taj uredski dio je bio useljiv, a ovaj naš nije, ali nam je već spomenuti arhitektonski ured napravio projekt uređenja. Sve smo to nekako ispregovarali, dogovorili i ušli u taj tripartitni dogovor. 

Zadržali smo parkete i komade betona s kojima su oni onomad krpali gdje je parket bio uništen. Zadržali smo i kuku u kutu, to je bila mini dizalica, to je originalno. Napravili smo i info pult gdje se prodaju ulaznice i naše knjige. Jer KONTEJNER je između ostalog i izdavačka kuća, izdao je veći broj knjiga, teoretskih tekstova, kataloga.

Iza vas je skladište. Ono je zamišljeno tako da se može mijenjati njegova veličina. To je napravio naš Jakov i dečki iz Radione koje ćete upoznati vrlo brzo  To je metalna konstrukcija s drvenim policama, međutim sve je na kotačima koji su sad zakočeni, ali njih se može odkočiti pa to postaje pomičan zid. Načinjen je od heraklita koji se pokazao kao super zanimljivo rješenje, sviđa nam se kako izgleda, a s druge strane je tamo i projekcijska površina i to izgleda genijalno.

Ovdje nam se još nalazi mala zona za druženje, kuhinjica, odnosno šank koji radi kad imamo festivale, otvorenja izložbi, večernje programe, koncerte. Tu je još dodatno skladište za kuhinju i za dio arhive, naš mali uredski prostor i to je to. 

Taj naš prostor koristimo za potrebe naših programa, ali isto tako ga iznajmljujemo našim suradničkim organizacijama za njihove programe, ali i svakome drugome tko u prostoru poput našeg želi organizirati nekakav prijem, editorial, bilo što.

Kakva vam je suradnja s institucijama?

Davorka: Mi se prvenstveno financiramo preko europskih fondova, bez njih ne bismo mogli preživjeti. Trenutno ih provodimo šest i u svibnju planiramo aplicirati na još tri – nažalost, bez toga nemamo od čega živjeti. Pri tome treba voditi računa da postoje programska sredstva i strukturalna sredstva. Programskim sredstvima financiramo naše izložbe i plaćamo umjetnike da dođu do nas i predstave svoje radove. Za njih se prijavljujemo svake godine na natječaje Ministarstva kulture, Ureda za kulturu grada Zagreba, pa onda nekih stranih fondacija, Francuskog instituta, Austrijskog kulturnog foruma i tome slično. Međutim, kad dobijemo ta sredstva s njima u pravilu ne smijemo pokrivati naše troškove hladnog pogona – najam prostora, komunalije, naše plaće, doprinose.

S druge strane postoji strukturalno financiranje i mi smo korisnici tih sredstava, njih daje Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, zaklada Kultura nova, a od 2024. je i grad Zagreb pokrenuo tzv. institucionalnu podršku. Pa onda i s time možemo platiti ovaj prostor, grijanje i slične troškove. Ti strukturalni iznosi od zaklada nisu osobito veliki tako da je nama neophodno da imamo financiranje od svih zaklada i opet to nije dovoljno, nego onda provodimo EU projekte iz kojih smijemo trošiti sredstva  na ovakve troškove. Dapače, ne samo da smijemo nego i moramo.

Naravno, mi i naplaćujemo ulaznice, najviše radi odgoja društva. Pokušavamo poslati poruku da ti programi nešto vrijede. Naši su programi među najjeftinijima u gradu. Na primjer, ulaznice za izložbu su 3 eura, ali je ulaz besplatan studentima, umirovljenicima, osobama s posebnim potrebama, ljudima iz struke, organizirane grupe plaćaju po 1 euro. Što se koncerata tiče, obično je ulaznica četiri eura za jedan koncert, sedam eura dnevna karta za festival. Kad to usporedimo s nekim drugim koncertnim prostorima gdje su ulaznice po 10, 15, 19 i više eura, to su sve ozbiljnije cijene koje su usklađene s tržištem. Mi se trudimo biti ispod toga i biti što dostupniji, ali opet da ne bude besplatno.

Da, još uvijek radimo dosta toga besplatno, naravno, ali mislimo da je bitno za društvo da se zna da i umjetnost ima svoju cijenu, u stvarnosti se više cijeni nešto za što smo dali koji euro iz našeg džepa. Pokušavamo reći, okej, ljudi, ali i mi trebamo platiti režije. I ja iz organizacije, i taj muzičar na bini i tehničar koji je iza mikspulta .. ništa ne pada s neba, i nama to nije hobby, da nedjeljom popodne iz dokolice radimo umjetnost. Nama je to struka, nama je to svakodnevni posao, za to smo se školovali i tome smo posvećeni i mislimo da bi svi trebali biti plaćeni isto kao i drugi ljudi za druge poslove. 

Pogled na sudionike posjeta. [SM 2025.] 

Davorka priča o radu udruge Kontejner. [VŠ 2025.] 

Koliko ste prisutni u medijima?

Davorka: Često smo u Vijestima iz kulture, u emisijama poput Svijet jazza, i u Vrijeme za jazz, na trećem radijskom programu HRT-a. Osim toga nas jako dobro prate i Radio Yammat i Radio Student. 

Zatim, od digitalnih medija najviše nas prate Glazba.hr te Kulturpunkt, pa i Grazia. Tu su, naravno, Jutarnji list, Večernji list, T-portal. Ali nas najviše ima na radiju, često nas zivkaju, pitaju. Meni je to izuzetno drago, kako dolazim iz zvukovnog medija i okruženja, drago mi je da se radio jako dobro drži. Televizija nas prati nešto manje, tu i tamo. Oni imaju svoje političke borbe.

U kakvim ste odnosima sa susjedstvom, lokalnom zajednicom?

Davorka: Uz sve druge poslove zapravo se još nismo stigli ozbiljno pozabaviti našim najbližim susjedstvom u koje smo se doselili. Zato je nama i ova tura izuzetno bitna, da se zbližimo i s ljudima koji žive u blizini, prolaze po ulicama.

Odlično je što nam je u blizini Makerspace Radiona (Udruga za razvoj “uradi sam” kulture). S njima smo puno, puno surađivali, još i u doba prije nego što smo se doselili u sadašnji prostor. Imali smo čak i neke naše rezidencije kod njih dok se još nismo doselili ovdje. Oni su jedinstveni u gradu, ne znam ni za jednu drugu grupu koja se bavi takvim stvarima na ovakav način. To je specifično za njih, puno rade na edukaciji i na community buildingu, na građenju zajednice koja skupa stvara nešto u tom prostoru.

Draga Davorka, hvala vam na opširnoj prezentaciji!

Davorka: Hvala vama na dolasku i interesu za naš rad. Slobodno pogledajte naše prostore prije odlaska. Također pogledajte i dvorište, mi bi ga htjeli koristiti, na primjer za koncerte, već vidim, na primjer, sedam saksofona po cijelom dvorištu. Nažalost, zasad ne možemo koristiti taj dvorišni prostor, on ima sedam suvlasnika od kojih bi trebali tražiti dozvole … to bi sigurno trajalo sedam godina.

 

— o —

 

Na putu između KONTEJNERA i Radione prošli smo kroz unutarnje dvorište kompleksa Vjesnika koje odiše zapuštenošću ….

U unutarnjem dvorištu Vjesnika, krećemo prema Radionici. [SM 2025.] 

Stižemo do Radionice. [VR 2025.] 

— o —

 

Nakon posjeta Udruzi KONTEJNER prošetali smo se na drugi kraj sada gotovo napuštenog kompleksa Vjesnika, do Radionice, koju vode četiri entuzijasta, produkt dizajnera, koji često surađuju s umjetničkim, kazališnim, performativnim udrugama i grupama. S nama su bili Jakov i Max, dok Will i Hrvoje, nažalost nisu mogli prisustvovati našem posjetu.

U našem smo razgovoru miješali hrvatski i engleski obzirom da je Max porijeklom iz Francuske, a Will iz Sjedinjenih Američkih Država, tako da je dio zapisa razgovora preveden s Engleskog jezika.

Kako ste se upoznali?

Jakov: Upoznali smo se na jednom festivalu 2019. godine, tada nam se pridružio Will koji nas je spojio s KONTEJNEROM, za njih smo kasnije radili renoviranje njihovog prostora koji nosi štih stare industrijske infrastrukture.

Kako ste došli do ovog prostora?

Jakov: Jako smo često ovdje prolazili zbog rada na prostoru KONTEJNERA i vidjeli smo ovu garažu koja nam se jako svidjela. I malo po malo, nije bilo jednostavno, ali smo ipak uspjeli doći do vlasnika i do toga da možemo iznajmiti ovaj prostor. A onda je započeo proces renovacije koji je trajao vrlo intenzivna dva mjeseca kada smo riješili elementarne stvari, krov koji je curio, vrata koja se nisu mogla zatvoriti i tome slično. A nakon toga smo polako krenuli dalje, malo po malo. Recimo, nedavno smo ofarbali vrata.

Max (lijevo) i Jakov. [VŠ 2025.] 

Tijekom razgovora. [VR 2025.] 

Da li ste sva četvorica produkt dizajneri ili ima i drugih područja kojima se bavite?

Jakov: Sve nas zanima produkt dizajn, ali u stvari miješamo područja umjetnosti, elektroinženjerstva, dizajna, arhitekture. I ne funkcioniramo uvijek kao kolektiv, nije to nužno. Ali, dijelimo prostor, alate i dobro raspoloženje. Da, i znanje, međusobno si puno pomažemo, to baš puno znači. Netko zapne u svojem poslu i onda tražimo savjete, otkrivamo mogućnosti koje nismo vidjeli prije. Brainstorming.

Mi ne radimo klasične predmete, kuhinje, i tome slično. Recimo, police, stolovi, ladice oko nas u radionici  … to je stari materijal iz Vjesnika. Mi smo to pokupili sa smeća, očistili, prefarbali, napravili nove ručkice, spojili … 

S vremenom smo počeli nabavljati i novi zajednički alat, ima projekata od kojih financiramo nešto što do sada nismo imali, alat koji nam je potreban za izradu.

Kako ste se počeli baviti baš takvim poslom?

Jakov: Mislio sam da ću tokom školovanja skužiti što želim raditi, ali baš i nisam. Ali sam znao da volim biti u radionici – i sad ovdje radim svašta. U Zagrebu sam počeo studirati, a nastavio sam u Haagu, u Akademiji. Kod nas je tehnički sve to bilo striktno, a tamo je bilo dosta slobodno, više umjetnički, ali mi je lijep taj dodir između umjetnosti i stvaralaštva, tehnike. To mi je super, tako da je meni taj prijelaz bio nekako prirodan.

Max: Počeo sam se baviti mehanikom u obitelji, moj tata je bio kovač, osnovao je firmu koja je izrađivala strojeve za automobilsku industriju. I kad sam ušao u svoje dvadesete počeo sam raditi u njoj. Radio sam 16 godina u automobilskoj industriji, proizvodeći strojeve svih vrsta – to su bili boksovi u koje se uvezu auti i onda roboti rade sve što treba na njima. Kroz to sam naučio povezivati stvari kao što se to radi s Lego kockicama samo na puno većoj razini, s robotima, elektronikom i tome slično. 

A s druge strane jako sam uključen u kazalište i kad sam stigao u Hrvatsku povezao sam te dvije stvari. Sada puno radim za kazalište, scenografiju i slične stvari. Što se tiče priješnjeg iskustva, elektronike, robota i sličnog, to mi pomaže kod izrade pribora za mađioničare i razne automate potrebne za kazalište. Jedna od uzbudljivih stvari koje sam nedavno napravio je bila hrpa holograma, malih kutijica u kojima se može projicirati video. To je zapravo ona klasična priča o nestajanju i pojavljivanju – ali na novi način. Zabavno je i u stvari to dolazi iz ta dva svijeta iz kojih sam ja potekao.

Bogatstvo izbora boja i lakova. [SM 2025.] 

Stari radni stol i niz uredno složenih alata iznad njega. [SM 2025.] 

Max, a zašto si zapravo došao u Zagreb?

Max: Zbog ljubavi.

Što još sada radiš?

Slijedeći tjedan je predstava u Pogonu za koju sam napravio scenografiju. A bit ću i za tehničkim pultom. To je predstava Cirkorame, imaju u njoj kamper prerezan na dva dijela. Nisam ga ja prerezao, ali sam radio na njemu. A za njih sam napravio i okretnu pozornicu, šest metara u promjeru, koja se može rastaviti i koja je na kotačima. Također sam radio i hrpu trapeza za cirkus.

Tokom prošle godine sam puno radio i za umjetnike izvan Hrvatske. To je ta magična stvar – kako je magična scena prilično mala kad sam počeo s radom za nju onda sam se geografski proširio, radim za ljude iz Grčke, Belgije, Velike Britanije .. sve za ljude s nezavisne magične scene. Te predstave stalno putuju pa onda i ja često putujem, srećem druge umjetnike i nastavljam se baviti ovakvim stvarima. Nakon 2018. se taj tip scene ovdje jako razvio.

Moram reći da je cirkuska scena u Francuskoj jako razvijena. To je prava institucija, imaju dobre škole i sve što još treba za takav uspjeh. Cirkuski umjetnici iz Francuske naveliko putuju svijetom, a i puno ljudi iz Hrvatske odlazi u Francusku baviti se cirkusom, studirati tu formu umjetnosti.

A ovdje već radim nekoliko godina za Pogon, šaktofoni i sve u tom stilu. Nisam jedini koji se time bavi, ali je sigurno 80% tih instrumenata prošlo i kroz moje ruke.

Volio bih kad biste mogli sad razgovarati i s Willom i Hrvojem, svaki od njih ima svoju priču.

Will je pravi umjetnik s puno tehničkog znanja.

A Hrvoje puno radi s analognim filmom i kamerom. Radi i komponente za njih. 

Stvari su ovdje ponekad potpuno bizarne. Jedan radi robota, drugi kuhinjski stol, a treći eksperimentalno glazbalo. A četvrti za to vrijeme priprema kavu.

Radni stol. [SM 2025.] 

Bušilica i boreri svih vrsta. [VR 2025.] 

Da li ste kad imali neke čudne goste ovdje?

Jakov: Mi smo ovdje vrlo čudna grupa, no tu i tamo su nam dolazili neki poznati redatelji da im se ponešto napravi. Političari nam ne dolaze, ovdje je vrlo malo slučajnih susreta.

Kakve sve poslove dobivate?

Jakov: Ponekad dobivamo nedefinirane poslove, ne znamo točno što će se izroditi iz njih. A ponekad dobijemo i vrlo precizni tehnički koncept. Ako mi se sviđa konstrukcija i dizajn, tada uživam u poslu. A ponekad volim i filozofsku stranu toga što radim.

Ali, mi ne radimo sve. Za neke stvari preusmjerimo ljude nekim drugim majstorima. Recimo, nemamo alat i strojeve za rad s velikim komadima masivnog drveta – ali zato poznajemo ljude koji to rade i koji mogu napraviti takve stvari. Mi bismo mogli napraviti neke od tih stvari, ali bi to trajalo mjesecima.

Ponekad unajmimo i metalske radnike da nešto naprave za nas.

Kad netko dođe s idejom za koju ne zna kako će provesti u djelo onda on napravi koncept pa ga razradimo zajedno. U posljednje smo vrijeme radili instrumente za Maxa. Napravio je dugačku gitaru, a onda smo mi napravili 6 zvučnika koji su radili zvukove pomoću vibrirajućeg kristala. To su vrlo tihi zvukovi i Max me je pitao kako bi ih mogao pojačati.

Trebali smo rezonanciju u tim zvučničkim kutijama, to je onda bilo kao tijelo gitare, a radilo je zvuk kao velika flauta.

Kako formirate cijene za vaše proizvode?

Jakov: Još uvijek učim kako odrediti pravu cijenu … nije to lako. Kad se radi o nekakvom eksperimentalnom poslu teško je reći unaprijed koliko što košta. Ponekad smo gotovi u jednom tjednu, a ponekad se rad produži i na dva-tri tjedna. Ali, često je nemoguće predvidjeti koliko će trajati proces izrade dok ne počnemo. Ponekad nam umjetnici kažu koliki im je budžet pa onda razmišljam u tom okviru, to me zaustavlja da se ne zaigram razmišljajući i radeći lude stvari.

Ali, nekad sam sretan pa mi ljudi kažu što žele i ne kažu koliki im je budžet za to. Pa onda čekaju da im kažem cijenu pa se onda neko vrijeme dogovaramo oko toga dok se ne nađemo na nekoj točci oko koje se možemo složiti.

Imate li osim vremena i novca neko drugo pravilo za vas i vašu kreativnu praksu?

Max: Mislite li na neku granicu koju nećemo prijeći? Svaki umjetnik mora imati samodisciplinu. Puno sam puta radio besplatno i sad to više ne činim. To umnogome mijenja život. Puno sam toga radio besplatno jer je bilo zabavno, ali kad jednom prestane biti zabavno onda postane gnjavaža. Tako da sam se toga riješio. Također, nekad su stvari predugačke, kada sad otvorim moj kalendar popunjen je godinu dana unaprijed, do slijedeće veljače. odnosno, kalendar nije potpuno pun, mogu uzeti neki projekt koji traje 2 tjedna, možda čak i tri. Ali, ako uzmem duže poslove onda to jednostavno ne ide. Moram prihvatiti da su nekad projekti vrlo zanimljivi, ali ih ne mogu prihvatiti jer nema novca za njih ili nema vremena i jednostavno ih ne mogu preuzeti. Napravio sam to nekoliko puta i naučio lekciju na teži način.

Nadam se da je to odgovor koji ste tražili.

Razgovor se i dalje nastavlja. [VR 2025.] 

Ekipa je još uvijek u prvom prostoru. [VR 2025.] 

Možete li nam dati primjer nekog projekta koji vam je bio osobito zanimljiv?

Jakov: Meni je osobno bio izuzetno zanimljiv zadatak kojeg mi je dao Miro Manojlović, moj prijatelj perkusionist, zamolio me je da mu napravim električni vibrafon, bez cijevi koje pojačavaju zvuk. Do tada nisam radio gotovo ništa vezano uz muziku, tek neke zvučnike za prijatelja gdje sam se bavio isključivo obradom drveta.

Dakle, kod tog vibrafona nije bilo nikakvih cijevi koje bi davale rezonanciju. rekao je, ajmo napraviti cijeli stolić, sa sklopivim nogarima, s kojima bi se moglo ići na turneje. Za mene je sve to bilo velika nepoznanica, pomalo me je čak bilo strah kako to izvesti, nisam imao pojma kako to napraviti. Nikad nisam radio glazbeni instrument, a ovdje je još k tome bilo puno kombinacija drva i metala.

Na kraju je taj posao ispao jako zabavan i taj je prijatelj bio oduševljen rezultatom. On je sanjao o tome, davao mi razne ideje, povremeno smo i radili zajedno. I na kraju kada je sve to proradilo zaplakali smo od sreće i oduševljenja, to je bio poseban trenutak.

Kako se dogovarate oko radnog vremena, imate li neko vrijeme kada ste svi zajedno u Radionici?

Jakov: Ja obično dolazim rano ujutro, čim se probudim, dok Hrvoje ponekad provede noć u radionici. Svatko ima svoj raspored, no ponekad smo svi ovdje – recimo, jučer smo bili sva četvorica u Radionici, a prije toga dugo nismo vidjeli Willa jer je radio kod kuće neke stvari.

Kako se snalazite kada dobijete veće narudžbe i kad su potrebni dogovori?

Jakov: Kada dođu upiti za veće poslove pošaljemo ih na našu grupu pa se pokušamo dogovoriti kako bismo to mogli izvesti. Prošlo smo ljeto radili stalke za knjige za izložbu u Šibeniku, radili smo na tome Max, još jedan naš prijatelj i ja cijeli mjesec i trebala nam je za to cijela radionica. I u to se doba u njoj nije moglo raditi ništa drugo. Dakle, kod takvih stvari uvijek moramo naći vrijeme kada nitko ne radi neki drugi veći projekt.

Puno vam hvala na gostoprimstvu i prikazu vaše Radionice!

Jakov, Max: Hvala vama na posjetu!

(Vanja)

 

Vezani tekstovi:

• Tura kultura
• Tura kultura: Muzej suvremene umjetnosti
• Tura kultura: Park skulptura na Savskom nasipu
• Tura kultura: Akademija likovnih umjetnosti u kompleksu Jadran filma
• Centar za kulturu Trešnjevka
• Galerija Modulor

Zanimljive poveznice:

• Web stranica udruge KONTEJNER
• web stranica Muzičkog bijenala Zagreb
• web stranica ZEZ-a (Zavod za eksperimentalni zvuk) pri KSET-u
• Tekst o Radioni na portalu Haus.hr

 

 

42, Savska cesta, MO "Antun Mihanović", Gradska četvrt Trešnjevka - sjever, Zagreb, Grad Zagreb, 10000, Hrvatska