Galerija DDT Priznanje koje se dodjeljivalo zaslužnim sudionicima “Smotre amaterskog stvaralaštva Trešnjevke” u 80-ima [SM]

Galerija DDT

Znate li da se Galerija Modulor nije oduvijek zvala tim imenom niti je imala današnju izložbenu koncepciju, iako nije mijenjala adresu?

U razdoblju od 1980. do 1985. godine Galerija djeluje u sklopu Društvenog doma Trešnjevka pa naziv izložbenog prostora „Galerija DDT“ proizlazi iz skraćenog oblika (no i analogija s poznatim dezinsektorom utjecala je na prihvaćanje tog naziva).

U prvih pet godina rada djelovanje Galerije DDT nije bilo usmjereno na neku od likovnih vrsta, tehnika, stilova ili pojava. Moglo bi se reći da je to bilo doba traženja, ali unutar likovne umjetnost dvadesetog stoljeća, jer su svi prezentirani autori i pojave pripadali tom razdoblju. Ako rad Galerije razmatramo prema odabiru autora koji su izlagali u tom razdoblju, to je traženje, no traženje usmjereno prema umjetničkoj kvaliteti autora.

Jedna od izložbi koja se posebno ističe u toj fazi djelovanja Galerije DDT jest ona kipara Slavomira Drinkovića (Jelsa 1951. – Zagreb 2016.). Prostor galerije premalen je i neprikladan za izlaganje većih skulptura, ali skulpture spomenutog kipara nisu izložene u izložbenom prostoru, već u parku ispred njega.

Park Stara Trešnjevka sa skulpturom "Od istoka prema zapadu" Slavomira Drinkovića [SD 1982.]
Park Stara Trešnjevka sa skulpturom “Od istoka prema zapadu” Slavomira Drinkovića [SD 1982.]

Drinkovićeve radove karakteriziraju istraživanje likovnog jezika i inovativna skulpturalna rješenja, na osnovu kojih je kasnije valoriziran kao jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih kipara pa njegovo izlaganje nagovještava djelovanje Galerije DDT u slijedećem razdoblju.

“Skulpture otvorenog prostora” Slavomira Drinkovića

Razdoblje između 1985. i 1988. godine karakterizira programska koncepcija usmjerena na izlaganje recentnih autora čiji radovi odražavaju istraživanje likovne umjetnosti i originalna inovativna rješenja. Treba uzeti u obzir da je u to vrijeme dominirao trend „nove slike“, „transavangarde“ i različitih revival-a, odnosno ponovnog buđenja i interpretiranja stilova prošlih vremena pa umjetnici koji su istraživali i pronalazili još neotkrivena područja i mogućnosti likovnog izražavanja nisu imali gdje izlagati. Zbog toga je tadašnji program Galerije DDT bio od posebnog značenja, a vrijeme je pokazalo, i od važnosti za hrvatsku suvremenu likovnu umjetnost. Naime, većina  predstavljenih autora bili su tada, više ili manje, nepoznati marginalci, ali su kasnije postali vodeći umjetnici u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a Galerija DDT bila im je „odskočna daska“ u karijeri. Da spomenem samo neke od njih: Goran Petercol, Boris Demur, Marijan Molnar, Željko Jerman, Tomislav Gotovac, Vlado Martek,  Dubravka Rakoci. Drugo obilježje tadašnjeg djelovanja Galerije DDT jest angažirano traženje, pronalaženje i promoviranje autora čiji radovi „pokazuju autentičnost, originalnost, inovaciju ili određeni pomak od ustaljenih normi“ (iz Plana i programa rada Galerije za 1987. godinu). Tako su po prvi puta u Galeriji DDT izlagali Anita Kontrec, Mihovil Andrijašević, Sonja Hržina, Tamara Ukrainčik i Marko Majstorović. No, neki od spomenutih autora svojim su se radovima kritički odnašali prema tadašnjim socijalnim i političkim pojavama u državi. To nije promaklo tadašnjim društveno-političkim radnicima pa je na njihovo traženje Savjet Društvenog doma Trešnjevka u lipnju 1986. godine prijevremeno zatvorio izložbu Tomislava Gotovca, zatim u veljači 1987. izložbu Vlade Marteka, a onda ukinuo i tadašnju programsku koncepciju Galerije DDT.

Stoga je 1988. godine voditelj galerije predložio da se promijeni izložbena politika i ona usmjeri na prezentiranje radova isključivo iz područja arhitekture, urbanizma i dizajna.

Ova ideja zaživjela je 1990., a prva izložba prema novoj koncepciji bila je ona arhitekta Željka Kovačića, poznatog kulturnoj javnosti najviše po projektiranju izložbenih postava. On se uključio u rad Galerije te je ona na njegov prijedlog preimenovana u „Galerija Modulor“, a prihvaćen je i njegov dizajn znaka galerije. Od tada pa do danas galerija djeluje pod istim imenom, istim znakom i istom izložbenom koncepcijom. Djelovanje Galerije u ovom razdoblju ima nekoliko obilježja. Prvo od njih su angažirane tematske izložbe s kritičkim osvrtom na pojave u suvremenoj zagrebačkoj i hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu. Od mnogih takvih izložbi ovom prilikom bih izdvojio „Stara Trešnjevka na kraju stoljeća“, „Dossier Vrbik“, „Disneylandizacija obiteljskih kuća“, „Francuski paviljon“ ili „Čovjek je prostor: Vitić_pleše“. Drugo obilježje izložbene politike su izložbe koje obrađuju gradske detalje kao što su: „Klupa u gradu“, „Dvorišne ulice“, „Preneseni interijeri“, „Skulptura u vrtu“, „Prostorne prepreke“, „Zaboravljeni trešnjevački parkovi“, koje su također angažirane i kritičke prema pojavama u prostoru u kojem živimo. Još jedna specifičnost rada Galerije u ovom razdoblju su izložbe koje revaloriziraju i ukazuju na nedovoljno poznate autore i pojave u modernoj hrvatskoj arhitekturi. Takve su izložbe „Između moderne i avangarde“, „Naselje Prve hrvatske štedionice“, „Drvena urbana arhitektura Zagreba“, „Zagrebačke škole“ ili „Slike s izložbe – Vladimira Turine“.

Usprkos promjenama koje su pratile rad i djelovanje ove galerije, ipak postoji nešto što je prisutno u svim razdobljima, a to je angažirano djelovanje, odnosno djelovanje s ciljem da se ukaže na dobre i loše pojave u likovnom životu ove sredine.

Anđelko Hundić, voditelj Galerije od 1985-1990.

(Saša)

 

Park Stara Trešnjevka

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )

Kategorije