Slastičarnice Trešnjevke
Trešnjevka, kao radnički kvart, nikad nije bila dio grada u koji se išlo na kolače ili sladoled, takvi izlasci su uvijek bili vezani uz posjete centru grada. Legendarne zagrebačke slastičarnice, Vincek, Horak ili Orijent, se nalaze u centru odnosno na poznatoj gradskoj “osovini” Makimirska – Jelačić plac – Ilica. No, svaki kvart, pa i prigradski, ipak je imao poneko mjesto za otić’ na sladoled ili kremšnitu, pa tako i Trešnjevka.
Starije generacije s juga Trešnjevke sjećaju se slastičarnice u Gajevu, u Ilirskoj ulici, koja je, šezdesetih godina prošlog stoljeća bila jedina na tom dijelu Trešnjevke, a imala je slastice s okusom domaćih kolača. Kasnije su se, sedamdesetih i osamdesetih godina, pojavile slastičarnice koje su nudile kolače sa prevelikom količinom šećera i margarina i koje nisu imale neku svoju posebnost. Takve su bile npr. slastičarnica na Remizi, u Prečkom (kod sadašnje pošte) te slastičarnica u Gajevu koja je zamijenila staru, već spomenutu slastičarnicu. Devedesetih godina se situacija sa slasticama bitno mijenja. Počelo se težiti „domaćim“ kolačima sa zdravijim sastojcima. Tako se, prvo u Jarunu, pojavila slastičarnica Krešimir koja je i sad zgodno mjesto za nadoknaditi kalorije izgubljene u šetnji ili rolanju po Jarunu.
1996. godine se u Dubovačkoj ulici 17, u kutu između Selske ceste i Ozaljske ulice, otvorila slastičarnica Meli koja je usprkos svojoj lokaciji u ne osobito prometnoj ulici, daleko od svih frekventnih čvorišta, stekla mnogo prijatelja i kultni status tako da je 2010. godine čak otvorila svoju podružnicu u Vlaškoj i Trešnjevka je po prvi put u povijesti dobila i “izvoznika” slastica.
Nakon toga je i najpoznatije slastičarsko ime u Zagrebu, Vincek, stiglo na Trešnjevku. Obitelj Vincek otvorila je svoju prvu slastičarnicu 1977. u Zvonimirovoj ulici kod Džamije, 1993. je otvorena njihova ilička podružnica, a otprilike 2005. je otvorena i treća, ona na Trešnjevačkom placu (četvrta i zasada posljednja, na Kvatriću, je otvorena 2008. godine). Nema ništa ljepše nego usred prijepodnevne gužve sjesti uz kremšnitu i gledati užurbana zbivanja na placu… ili, možda još bolje, kasno popodne, u doba raspremanja tržnice, uživati u neobičnom miru te inače tako prometne lokacije!
U blizini Trešnjevačkog trga se nalaze slastičarnica Dulcia (Ozaljska 8), dok su u Trakošćanskoj na izbor čak dvije slastičarnice, Grand Marnier (Trakošćanska 41a) i Šeničnjak (Trakošćanska 15)
Od novih favorita je tu slastičarnica Cukeraj kod Jarunske tržnice koja se već proširila i u centar grada, u Petrinjsku ulicu. Treba svakako pročitati tekst Zdravlje i kolači na stranici Cukeraja, pogotovo kad nakon pojedene fine torte počnemo razmišljati o kalorijama.
I Vrbani imaju slastičarnicu koju vrijedi spomenuti najviše po velikom izboru sladolednih okusa.
Slastičarna “Cukeraj” na Jarunskom placu [VR 2013.]
Vezani tekstovi:
Zanimljive poveznice:
- Slastičarnica “Meli”
- Slastičarnica Dulcia
- Slastičarnica Grand Marnier
- Slastičarnice “Vincek”
- Slastičarnica “Cukeraj”
Postojala je jedna mala slastičarnica na uglu Tratinske i Gorjanske, danas je tamo neka trgovina. Također na mjestu današnje Cibonine dvorane, odn. trga, također je bila slastičarna do početka izgradnje Ciboninog kompleksa.
Imate li u vlastitoj kolekciji kakvu fotografiju spomenutih slastičarni.
Rado bismo to objavili.
GP
Na žalost nemam ni jednu fotografiju.
Na uglu Dobojske i Končareve do malog parkića bila je jedna do početka osamdesetih
Još nekaj o trešnjevačkim slastičarnama.
Moj dida (Vjekoslav Babič, Gredice kraj Klanjca) je na Trešnjevki imal slastičarnice na dva mesta. V Ozaljskoj i v Tratinskoj, prije Drugog svetskog rata i za Endehazije. Dida je izučil kod Rukavine (stariji Zagrepčani znaju kaj to ime znači). Prvu svoju slastičarnu je još za Austrije otvoril v Mostaru (prva slastičarna tam uopče). Dvadesetih je otvoril v Makarskoj, a posle v Jaski. Onda je imal slastičarne na Trešnjevki. Jedna je bila v Tratinskoj (nekad Končarovoj) između Ogrizovičeve i Nove ceste. Za Endehazije je imal
v Ozaljskoj v kuči nasuprot Trsatske. Onda su mu partizani 1947. sve zeli i ostal je siromak bez igde ičega. To je bila PRETVORBA na komunistički način. Kurvinski! Da bi preživel delal je poskrivečki doma v Bribirskoj bombone koje je prodaval na Placu prije kina ( posebna priča o trešnjevačkim kinima koju mladi ni neznaju).
Inače su v Končarovoj bile još tri slastičarne na potezu od Placa do Okičke. Jedna je bila slastičarna Gorup pri vuglu Končareve i Dobojske, jedna na sredini blizu Mokričke (državna, pokraj pošte) i ona na vuglu Okičke i Končareve. Za Vinceke se onda ni ni znalo.
Joj,koliko puta sam bio u onoj maloj slastičarni na uglu Končareve i Gorjanske. Vlasnik je bio Zulbehar Murseli,odlične dobošice,dladoled i kasnije i pizze,kad se je lokal počeo zvati Flamingo,zulbehar ga je prenio na svog sina. A poslije su zatvorili i vratili se dvanajsticom u Dubravu,odakle su i došli na Trešnjevku a tek burek kod Slavka na prvoj tramvajskoj poslije Cibone. Cijelu noč je radil, ludnica
Slovenac, puno vam hvala na vašem komentaru, podsjeća nas na neka prijašnja vremena i ljude koji su tada bili sastavni dio trešnjevačkog života!
Puno pozdrava, Vanja Radovanović, član Uredništva projekta “Mapiranje Trešnjevke” pri Centru za kulturu Trešnjevka
Za Miroslava Klemma,
Imaš li možda još kakvih podataka o slastičarnici Vjekoslava Babića u Mostaru. Unaprijed hvala
Za Miroslava Klemma: Ako imaš molim te da me kontaktiraš na mail vrancictibor@gmail.com
Ja sam starija generacija, sjećam se slastičarnice u Gajevu, u Ilirskoj ulici. Početkom sedamdesetih imao sam oko deset godina. Gospođa je radila odlične kreme, više vrsta u slojevima u jednoj čaši. Jednog dana su mi posebno šmekale, ali kad sam došao po petu čašu, gospođa je rekla: “Ne može više!”. Jedan od slojeva je imao malo ruma 🙂 .
Mladene, hvala vam na vašem prisjećanju na tu slastičarnicu!
Sjećate li se možda još nekih detalja, o vlasniku, ponudi slastica, izgledu …?
Puno pozdrava, Vanja Radovanović, član Uredništva projekta Mapiranje Trešnjevke pri Centru za kulturu Trešnjevka