Život i značenja tržnice Trešnjevka

Život i značenja tržnice Trešnjevka Trešnjevačka tržnica poslije kraja radnog vremena [VR 2015.]

Ovo je integralni tekst rada Ive Grubiše, studentice Sveučilišta u Zagrebu, Filozofskog fakulteta, Odsjeka za sociologiju (Etnologija i kulturna antropologija/Sociologija 1. godina dipl.), napisanog za kolegij “Suvremena sociologija i urbano društvo – istraživanje”. Mentori su bili prof. dr. sc. Ognjen Čaldarović te dr. sc. Jana Šarinić, viša asistentica.

[Čitatelje upućujemo i na sažetak ovog rada]

Život i značenja tržnice Trešnjevka

Sadržaj
1. Uvod: sociološki pogled na grad i javne prostore
2. O istraživanju i metodologiji: kako sam istraživala tržnicu Trešnjevka?
3. Rezultati istraživanja
3.1. Analiza sadržaja
3.2. Promatranje i intervju
3.2.1. Odnos globalno – lokalno na tržnici Trešnjevka
3.2.2. Simbolični značaj tržnice Trešnjevka
3.2.3. Stavovi o prostoru i njegovoj funkcionalnosti
5. Literatura i izvori

1. Uvod: sociološki pogled na grad i javne prostore

Grad je konstrukcija u prostoru, ali od ogromnih razmjera, stvar percipirana jedino tijekom dugog vremenskog raspona (…) U svakom trenutku, postoji više nego što oko može vidjeti, više negoli uho može čuti, postav ili pogled koji čeka da bude istražen. (Lynch 1960:1)

Navedeni citat Kevina Lyncha, iako još iz 1960. godine, dobro dočarava kompleksnost gradskih prostora i života te jednako dobro najavljuje nužnost multidimenzionalnosti pri istraživanjima grada, gradskih sredina, četvrti, sudjedstva te gradske svakodnevnice i pojedinčeva života u gradu. U suvremenim sociološkim istraživanjima, grad i urbane teme već godinama zauzimaju zavidno mjesto, a njihove početke možemo pratiti i kroz razvitak Čikaške sociološke škole, početkom 20. stoljeća.

Kada gradu pristupamo kao sociolozi ili, uostalom, općenito iz perspektive društvenih i humanističkih znanosti, važno je grad vidjeti kao cjelinu koja, iako ima svoje mjesto na geografskim kartama te je više ili manje jasno prostorno i fizički određena, ima svoju socijalnu, simboličku, psihološku i mnoge druge dimenzije.

„Grad tako nije objektivna danost nego proces, a sukladno tomu stanovnici grada nisu samo pasivni nositelji postojećeg urbanog života nego, u simboličkom smislu, i graditelji grada jer u svojoj svakodnevnici kreativno prisvajaju i prerađuju grad.“ (Gulin Zrnić 2009:25)
Valentina Gulin Zrnić, pozivajući se na britanskog esejista Jonatana Rabata, definira „mekoću grada“: nasuprot „tvrdome gradu“ kojeg fizički lociramo u prostoru i na karti, „meki grad onaj je koji nastaje upisivanjem identiteta, koji poziva stanovnike da ga prerade, prilagode, oblikuju“ (ibid.:22). O upisivanju identiteta i značenja u prostore grada pišu i Ognjen Čaldarović i Jana Šarinić ističući kako je upravo „preklapanje različitih značenja i identifikacija, kao i psiholoških kvaliteta pripisanih dijelovima grada“ ono što grad čini istovremeno realnom i simboličnom cjelinom (Čaldarović i Šarinić 2008:370). Ljudi svojim svakodnevnim i različitim korištenjem gradskih prostora u njih upisuju različita značenja iz kojih proizlazi pretvaranje gradskog prostora u specifično, unikatno i ”moje mjesto” (ibid.).

„Gradski je život uglavnom izražen u malim mjerilima, na trgovima i njihovoj okolici, na otvorenom, u parkovima, pješačkim zonama i slično“ (ibid.:371). Drugim riječima, gradski je život usko vezan uz postojanje javnih prostora, njihovo očuvanje i sadržaje koje isti pružaju. Pišući o aspektima ugroženosti javnih prostora Anđelina Svirčić Gotovac ukazuje na „otvorenost, dostupnost, temporalitet i procesualnost“ kao neke od važnih odlika javnih prostora (Svirčić Gotovac 2011:305). Nadalje, radi se o prostorima koji „po svojim osobinama i po svojoj funkciji služe javnoj svrsi, omogućuju socijalnu komunikaciju, pristupačni su i otvoreni svima“ (Zlatar prema Svirčić Gotovac 2011:305). Čaldarović i Šarinić također pišu o aspektima i dimenzijama javnih prostora te donose definiciju prema kojoj javni prostori:

„imaju svoju povijest, svoju tradiciju, svoje slojeve, ispunjeni su sjećanjima na prošle generacije i ljudima koji se danas sjećaju proteklih razdoblja. Javni prostori moraju biti otvoreni 24 sata dnevno, moraju biti otvoreni za sve građane nekoga grada kao i za sve njegove posjetitelje bilo koje vrste. (…) Također, svaka jaka i nagla promjena [u javnom prostoru, op.a.] percipira se kao raskid s kontinuitetom, prošlošću, tradicijom te uobičajenim poimanjem postojećeg javnog prostora.“ (2008:376)

Moje istraživanje, koje ću u nastavku predstaviti, nadovezuje se na ovakva promišljanja o gradu i javnim prostorima. Jedna gradska tržnica u ovom slučaju postaje središtem upisivanja simboličkih značenja u nju samu, u kvart u kojem se nalazi, u grad u kojem se nalazi, a ponekad ona simbolički prelazi granice svojeg kvarta i grada te se koristi kao simbol nacionalne tradicije, distinktivni marker identiteta na lokalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini.

2. O istraživanju i metodologiji: kako sam istraživala tržnicu Trešnjevka?

Cilj mojeg istraživanja jest opisati život tržnice ukazujući na njegovu kompleksnost. Nadalje, u fokus stavljam sociološki važne dimenzije koje isti obuhvaćaju. S time u skladu osnovna istraživačka pitanja koja postavljam su sljedeća: (1) kakav je suživot domaćeg i stranog, lokalnog i globalnog na trešnjevačkoj tržnici, (2) kakav je značaj tržnice za kvart Trešnjevku i njen identitet te (3) kakvi su stavovi njezinih korisnika o tom prostoru i njegovoj iskorištenosti te funkcionalnosti.
Istraživanje je osmišljeno i provedeno korištenjem kvalitativne metodologije, u prvom redu promatranja (sa i bez sudjelovanja) te provođenjem polu-strukturiranih intervjua. Metoda analize sadržaja, iako predviđena u pripremnoj fazi istraživanja, pokazala se manje primjenjivom u ovom konkretnom istraživanju.

Na svoj sam teren, tržnicu Trešnjevka, odlazila višekratno od ožujka do svibnja 2015. godine. U tom sam periodu prostor tržnice posjećivala u različita doba dana (ujutro oko 7 sati na samom početku radnog vremena, u sredini dana kada je promet najveći između 11 i 13 sati, poslijepodne kada tržnica završava s radnim vremenom oko 15 sati, te uvečer kada je prostor tržnice prazan i uglavnom nekorišten) te u različito doba tjedna (vikendom kada tržnica prometuje najbolje te radnim danima kada je promet osjetno slabiji) kako bih dobila cjelovitiju sliku o životu i ritmu trešnjevačkog placa.

Skladište suncobran(a) i vaga na tržnici Trešnjevka [GP 2015.]
Skladište suncobran(a) i vaga na tržnici Trešnjevka [GP 2015.]

Već pri prvom obilasku tržnice u ožujku susrela sam se s problemom koji će me pratiti tokom cijelog istraživanja – strah i nepovjerenje prodavača na tržnici, mojih potencijalnih kazivača, koji su redom odbijali sudjelovati u istraživanju. Opcija dolaska na štand, predstavljanja mene i istraživanja te direktan upit poput: „Jeste li zainteresirani za davanje intervjua u vezi mog istraživanja?“ brzo se pokazala neproduktivnom, te sam morala razmotriti drugačije načine pristupa temi, terenu i kazivačima. Stoga sam se, umjesto ovog direktnog pristupa, odlučila za onaj nešto suptilniji, koji mi je omogućio ipak lakši i kvalitetniji pristup terenu, a nije ugrozio važno etičko načelo pri svakom istraživanju – istraživani moraju znati da ih se istražuje. Prodavačima na tržnici sam tako prilazila prvenstveno kao kupac na tržnici: razgledavala bih štandove, šetala niz tržnicu, odabirala salatu, mrkvu, tikvice i slično, te bih nakon što sam s prodavačem uspostavila kontakt ispričala i čime se bavim te što me zanima. Mnogi su tu reagirali bolje pa bi mi, na brzinu dok pakiraju moje netom kupljeno povrće, prepričali svoj doživljaj tržnice, najčešće se najdulje zadržavajući na problemima s kojima se susreću radeći na placu. Većina ipak nije bila zainteresirana za nastavak tog razgovora i provođenje ”pravog” intervjua, kako zbog prevelike gužve i zaposlenosti, tako i zbog stavova poput „nema se tu baš mnogo za reći“, „sve sam ti sad već rekla“ ili najčešće bojazni da sam novinarka koja će njihove riječi samo „iskriviti i izokrenuti“. Ipak, u toku istraživanja provela sam dva dulja polustrukturirana intervjua – prvi sa prodavačicom Sanjom koja u kontinuitetu na tržnici radi 10 godina, prodajući proizvode jednog OPG-a; te drugi s Vanjom Radovanovićem, jednim od voditelja projekta Mapiranje Trešnjevke. Paralelno sam, u sklopu promatranja i promatranja sa sudjelovanjem, provela niz kraćih i usputnih razgovora s prodavačima i korisnicima tržnice, koji su mi, iako nisu bili snimljeni diktafonom, omogućili bolji uvid u život tržnice te lakšu interpretaciju mojih bilješki tokom promatranja.

U sljedećem dijelu rada predstavit ću rezultate svog istraživanja, koncentrirajući se na gore navedena istraživačka pitanja. Obzirom da sam promatranje i intervjue provodila paralelno, a nalaze smatram jednom cjelinom, rezultate ovih metoda prikazat ću zajedno, podijelivši ih na tri cijeline: (1) globalno – lokalno, (2) simbolični značaj tržnice Trešnjevka te (3) stavovi o prostoru i njegovoj funkcionalnosti. Osvrt na provedenu analizu sadržaja predstavit ću odvojeno.

3. Rezultati istraživanja

3.1. Analiza sadržaja

Analizu sadržaja provela sam na časopisu Glas Trešnjevke. Riječ je o besplatnom kvartovskom glasilu koje u kontinuitetu, kvartalno izlazi od 2007. godine. Svi brojevi dostupni su na internetskim stranicama Centra za kulturu Trešnjevka. Glas Trešnjevke „prezentira velik broj tema iz raznih područja: djelovanje lokalne samouprave, male komunalne akcije, kultura, obrazovanje, sport, poslovni razgovori, sigurnost u kvartu, urbanizam, povijest i sl.“

Sve dostupne brojeve analizirala sam prvenstveno prema naslovima i početnoj „Riječi urednice“ tražeći članke koji u svom fokusu i naslovu imaju tržnicu Trešnjevka, međutim takvih članaka nije bilo. Daljnjim isčitavanjem glasila zanimalo me spominje li se uopće trešnjevačka tržnica i ako da u kojem kontekstu te može li se pretpostaviti da se radi o važnom simbolu čitavog kvarta. Ova je pretraga bila nešto uspješnija pa se tako mogu pronaći članci i rubrike u kojima stanari Trešnjevke iznose svoje stavove o životu na Trešnjevci, a u kojima spominju i trešnjevačku tržnicu kao važan pozitivan aspekt života na Trešnjevci. Među takvima izdvajam primjere:

„Trešnjevci treba vratiti dušu, da opet bude kakva je bila nekad. Sjećam se kad sam kao dijete s roditeljima prodavala dinje i lubenice. Mi smo spavali tu kraj tržnice, a brdo lubenica i dinja ostavljali smo kraj placa. Nitko to nije krao ni uništavao. Ujutro bismo ih nastavili prodavati. Danas je Trešnjevka pregusto naseljena, ima svega. Ljudi su se otuđili, premalo je javnih površina i ljudi se nemaju gdje ni podružiti.“ (Marinka Ana, prodavačica, br. 8, 2009:13; kurziv autorice).

„Jedno od najboljih mjesta koje Trešnjevka ima sigurno je tržnica. U odnosu na druge tržnice u gradu, čini mi se da je tu najveći izbor, a cijene su prihvatljive i dvije do tri kune niže nego drugdje. Tržnica je sama po sebi zanimljivo mjesto i na nju dolazim barem jednom do dva puta mjesečno. Iako se puno promijenila, još uvijek se na Trešnjevci mogu naći te stare zagrebačke vizure koje me podsjećaju na Zagreb iz Štulićevih pjesama“ (Dragan Grozdanić, stanar, br.14/15, 2011:9; kurziv autorice).

„Već 38 godina prodajem cvijeće na trešnjevačkoj tržnici (…) Zadovoljni smo promjenama i obnovom tržnice. Tu je i novi asfalt te se kontinuirano uređuje dio po dio tržnice, ali ono što ostaje, premali je prostor za parkiranje oko placa. (Štefica Bejdić, prodavačica, br.14/15, 2014:9; kurziv autorice).
„Obožavam odlazak na trešnjevački plac i kupnju namirnica na njemu. Već imam svoju ribarnicu, pekaru i kumice koje mi ostave najbolju robu!“ (Vedran Mlikota, glumac, br.26/27, 2014:27; kurziv autorice).

Iako dakle nema konkretnih članaka koji su posvećeni upravo tržnici Trešnjevka, ona povremeno ispliva u izjavama stanovnika kao važno simbolično mjesto, često simbolizirajući ono kakav je kvart nekada bio te kakav bi danas trebao biti. Zanimljivo je još spomenuti i rubriku „Nostalgični kutak“ u 3. broju glasila iz 2008. godine koja donosi crticu iz povijesti tržnice: u njemu je prikazana slika naslovnice Glasa Trešnjevke iz 1932. godine na kojoj se vidi naslov članka „O tržnici“. Iako na Trešnjevci slika ne dozvoljava da se pročita cijeli članak, iz vidljvog dijela teksta doznajemo da se zahtjev za tržnicom pokrenuo 1929. godine, a da je ista osnovana 1930. na istoj poziciji gdje je i danas, no u znatno manjem obujmu: duljine 40 i širine 20 metara.

Zanimljivo je kako, iako se tržnica Trešnjevka uglavnom spominje (kako u citiranim primjerima tako i kroz intervjue koje sam sama provela) kao središte kvarta, njegovo „srce i žila kucavica“, simbol kvartovske tradicije i povijesti, ona ipak ostaje izvan direktnog interesa glavnog kvartovskog glasila.

3.2. Promatranje i intervju

3.2.1. Odnos globalno – lokalno na tržnici Trešnjevka

Tržnica je tradicionalno mjesto susreta i okupljanja, mjesto razmjene, a nerijetko je bila i centar gradskog (ili seoskog) života. No, slijedom globalizacije i modernizacije te svih ubrzanih promjena koje suvremeno društvo donosi u gradski život, tržnica postaje zanimljiv fenomen – mjesto koje sada više nije samo mjesto susreta ljudi (iako ta funkcija svakako ostaje važna) već postaje mjesto koje odražava (ponekad prijeporni) dodir domaće, lokalne proizvodnje i prodaje vlastitih proizvoda s jedne strane, sa stranim, krupnim kapitalom kao i lancima raznih brandova s druge. Tržnica tako postaje mjesto između lokalnog i globalnog, ali i mjesto koje ima svoj vlastiti ritam, život i identitet.
Trešnjevačka tržnica dobar je primjer takvog mjesta između, mjesta dodira dvaju različitih kultura. Na njoj u suživotu žive prežici kumica s placa – ”OPG-ovci” koji prodaju (ili tvrde da prodaju) lokalne proizvode, koje su sami proizveli u sklopu Obiteljsko–poljoprivrednih gospodarstava (OPG) te takozvani prekupci – ljudi koji preprodaju robu koju ne proizvode sami, već ju nabavljaju na veletržnicama. Potonji dakle preprodaju robu koja često nije podrijetlom iz Hrvatske, već dolazi iz različitih krajeva svijeta te je tako dio međunarodne, globalne trgovine i ekonomije. Postoji tu i česta kategorija onih koji se formalno vode kao OPG, međutim dio robe ne proizvode sami što ne prijavljuju, dok je vanjski obrub tržnice omeđen manjim trgovinama među kojima možemo pronaći i neke poznate lance trgovina poput pekara Mlinar. Na samom ulazu u tržnicu nalazi se i nekoliko bankomata, a prelaskom ceste dolazi se i do poslovnice jedne banke što dodatno pojačava dojam da se radi o prostoru smještenom između globalnog i lokalnog.

Moju tezu o tržnici kao mjestu između lokalnog i globalnog, između sela i grada provjerila sam u razgovoru s Vanjom Radovanovićem koji je istu podržao dajući svoje viđenje ovog prostora:
„…kad dođu stranci ih ja vodim okolo i njima svima koji dođu iz tako nekih zapadnih zemalja, njima je ovaj plac tu super interesantan. Tak da je, jer toga nema kod njih. Jer tu ima još poneka kumica, tu ima ovoga da se cijene pišu na škarniclima znaš i toga, a tamo je ono, znaš, dobro da nemaš display s cijenama. Tak da je ovo definitivno mjesto između i to je, onak rudiment seoske prošlosti Trešnjevke.“

Da se na trešnjevačkom placu susreću seoska i gradska kultura potvrdila mi je i prodavačica Sanja istaknuvši kako na plac dolaze prodavati ljudi koji su iz Zagrebu bliže i dalje okolice pa se na taj način na placu susreću različiti regionalni proizvodi i specijaliteti te različiti dijalekti čineći tako tržnicu „Hrvatskom u malom“:

„Dolaziju ljudi van Zageba. Ono Varaždin, Čakovec, a oni svi imaju svoj dijalekt (…) onda je to baš užitak slušat za uho. Za one sa kaj, sa svim mogućim [dijalektima, op.a.], pola toga ni ne razumiješ, al’ opet lijepo ih je čut, tak da ono, ja uživam tu!“

Jasno je, dakle, da se radi o živopisnom mjestu koje, nalazeći se na spomenutim čvorištima, ima vlastiti identitet i životni ritam. Što ona predstavlja za pojedinca, kvart, grad, ali i šire donosim u sljedećem poglavlju o simboličnom značaju tržnice Trešnjevka.

3.2.2. Simbolični značaj tržnice Trešnjevka

Prisjetimo se teze prema kojoj ljudi svojim svakodnevnim i različitim korištenjem gradskih prostora u njih upisuju različita značenja iz kojih proilazi pretvaranje gradskog prostora u specifično, unikatno i ”moje mjesto” (Čaldarović i Šarinić 2008:370). Drugim riječima, a na konkretnom primjeru tržnice Trešnjevka, važnu ulogu za upisivanje značenja u taj prostor igraju osobne povijesti njezinih korisnika.

Razgovarajući s jednom prodavačicom na tržnici koja rodom nije iz Zagreba već iz Bosne, a u Zagreb dolazi kao izbjeglica 1990-tih godina, koja na placu radi povremeno posljednje dvije godine, saznajem da je za nju tržnica na Trešnjevci posve instrumentalan prostor; mjesto rada, i to onog otuđenog od zadovoljstva i samoostvarenja – rada da bi preživjela. Druga prodavačica koja na tržnici također radi povremeno te rodom nije iz Zagreba, iako nema tako potresnu priču o svom dolasku u Zagreb i radu na tržnici, također navodi kako taj prostor vidi jedino kao mjesto rada i pokušaja zarade. Ove žene svoje osobne povijesti i uspomene ne vežu niti uz Zagreb, niti uz Trešnjevku kao kvart, pa tako niti uz trešnjevačku tržnicu; ona je za njih lišena simbolike i intimnih značenja; služi kao instrument zarade.

S druge strane, u gotovo potpunoj suprotnosti ovim ženama, stoji moja kazivačica Sanja, koja je rođena na Trešnjevci (kao i njezina majka i baka), koja je cijeli život provela na Trešnjevci, te koja na trešnjevačkoj tržnici radi 25 godina ukupno, a posljednjih 10 godina Trešnjevački plac njezin je primarni izvor zarade. Osim nje, na istoj tržnici prodavala je i njezina majka, a kasnije i njezin brat. Sanju dakle, uz tržnicu Trešnjevka veže čitava osobna povijest, te ona, očekivano, o placu priča puno emotivnije i intimnije od prethodne dvije prodavačice:

„Tu [na tržnici, op.a.] sam u kvartu. Ne moram daleko putovat na posao. Tu sam doma. A i volim tu Trešnjevku, pa onda… To je moj rodni kvart! I moj i od moje mame i od moje bake tak da je to meni ono, nezamislivo da bi ja otišla odavde! (…) Srce je njeno [misli na tržnicu kao srce kvarta, op.a.] i da to ugase ja vjerujem da bi dosta ljudi bilo žalosno jer to je baš stara tradicija i ne bi voljeli da se to ugasi.“ (Sanja)

Zanatsko-trgovački dio Trešnjevačke tržnice [GP 2013.]
Zanatsko-trgovački dio Trešnjevačke tržnice [GP 2013.] Zanatsko-trgovački dio Trešnjevačke tržnice [GP 2013.]

Na ovim primjerima vidimo distinkciju između doživljaja tržnice kao isključivo instrumentalnog prostora koji služi za obavljanje neke svrhe – najčešće kupnje odnosno prodaje namirnica te tržnice kao ”mojeg mjesta” uz koje je pojedinac osobno povezan i u koje upisuje različita sjećanja iz vlastita života. Oni koji tržnicu vide kao nešto više od instrumentalnog prostora, u njoj nerijetko vide i jaku simboličku važnost, pa ona tako postaje „srcem“ Trešnjevke, simbolom kvarta te njegove tradicije i povijesti. Ponekad, ona simbolički prelazi granice svojeg kvarta i grada i koristi se kao simbol nacionalne tradicije, distinktivni marker identiteta na lokalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini.
Sanja tako u trešnjevačkom placu osim kvartovskog srca, vidi i njegovu povijest, te ga smatra simbolom cijele Trešnjevke. Na pitanje zašto odgovara kako je to:

„zato kaj se ipak pokušava održat ta nekakva starina. Starina. Eto, nije ono, sve modernizirano nego je onak, drvene klupe i… baš [je] onak starinsko sve ostalo (…) I to bi trebalo tak i ostati. Ne bi se smjelo dozvolit da nas uništeju ti trgovački centri.“ (Sanja)

Vanja Radovanović, tržnicu gleda u nešto širem kontekstu, kao jedan element u nizu zanimljivih priča o Trešnjevci, njenoj prošlosti, sadašnjosti, ali i o potencijalima za budućnost kvarta. Kao jednu od mogućnosti Vanja vidi i turističku ”iskoristivost” cijelog kvarta pa tako i njene središnje tržnice:
„Moja je teorija da Zagreb nisu samo katedrala, HNK, Lotrščćak, nego da Zagreb ima za ponudit puno toga drugoga i postoje ljudi na svijetu koje to zanima. I koje zanima i radnička prošlost ovih kvartova, i arhitekture 20tih i ne znam stare tvornice napuštene od Bubare koja tamo stoji pa do ne znam raznih nekih drugih mjesta. (…) To nema svaki kvart u Zagrebu i nema svaki grad takvu nekakvu priču. Pa ne znam i street art i urbani vrtovi, sve, sve to, sve te priče to isto nekog zanima (…) Tržnica se uklapa. I samim postojanjem je za neke ljude egzotična, za nas je posve autentični dio naših života, a nekima, možda recimo mojim unucima, neće više bit jer neće je bit, pa će možda njima bit zanimljivo, ne znam, gledat sliku tržnice ili nešto, ili će možda tu bit muzejska tržnica sa deset štandova, ali da, ona se uklapa [u turističku priču, op.a.] takva kakva je“.

Posebice u potonjem citatu, vidljivo je da značaj tržnice nadilazi važnost samo za jedan zagrebački kvart i počinje se promatrati kao potencijalna ”turistička atrakcija” . U tom smislu u nju su upisana distinktivna značenja, percipira ju se posebnom, unikatnom, i dovoljno atraktivnom da bi ju se ”ponudilo” kao turistički ”specijalitet”. Trešnjevačka tržnica se u tom smislu ne uspoređuje samo s drugim zagrebačkim tržnicama, već i sa drugim državama:

„Meni je ovo [tržnica Trešnjevka, op.a.] recimo mjesto potencijalnih mogućnosti (…) Jer u gradovima što ideš dalje zapadnije i sjevernije i, ne znam razvijenije, to imaš manje tržnica. U Skandinaviji je to gotovo nepostojeće, tamo nema tržnica u ovakvom smislu. U Njemačkoj postoji tu i tamo, ali i to je već, onak kak ti veliš prekupci, tu nema kumica ništa. Beč koji je nama već bliže, on ima dosta lijepu tržnicu al tu isto (…) Turci drže dućane s maslinama i sličnim stvarima, to nije, austrijsko selo, to je tursko selo (…) a mi smo tu još [zanimljivi, op.a.] njima svima koji dođu iz tako nekih zapadnih zemalja; njima je ovaj plac tu super interesantan, jer toga nema kod njih.“ (Vanja Radovanović)
Dakle, na osnovu vlastitih životnih povijesti, situacija, doživljaja i sjećanja, ljudi stvaraju vlastitu percepciju određenog mjesta. Dok je za neke trešnjevačka tržnica isključivo instrumentalni prostor, za druge ona predstavlja mnogo više – osobnu povijest kao i povijest kvarta, tradiciju te za njih specifičan spoj gradske i seoske kulture, nešto vrijedno očuvanja i prezentiranja pred Drugima.

3.2.3. Stavovi o prostoru i njegovoj funkcionalnosti

Na moje pitanje o funkcionalnosti trenutnog prostora tržnice i njegovoj iskorištenosti jedan se odgovor javio kod svih: nevisno o tome jesu li kupci ili prodavači, jesam li s njima razgovarala 5 minuta ili 2 sata, svi su smatrali važnim istaknuti kako prostor tržnice nije dovoljno (niti dovoljno dobro) iskorišten te kako mu nedostaje sadržaja. Na pitanje koji su sadržaji koji nedostaju ili kako poboljšati prostor tržnice, odgovori su ponekad gubili na konkretnosti ili su se razlikovali po pitanju potrebnih promjena.

Najčešće spominjana promjena, ujedno i ona koja je donosila najviše dilema jest pitanje natkrivanja tržnice. Kupci s kojima sam razgovarala, podijeljena su mišljenja – nekoliko njih smatra da je natkrivanje tržnice prijeko potrebno, te da bi time ona povećala svoju funkcionalnost jer bi kupovanje (a dakako i prodaja) na njoj bili znatno jednostavniji, a ne bi ovisilo ni o vremenskim uvjetima kao što je slučaj sada kada je tržnica na otvorenom. Ipak, neki su izražavali svoju zabrinutost da bi natkrivanje tržnice značilo ubijanje njezina šarma i čari kupovanja na otvorenom – onoga što između ostalog, prema njihovom mišljenju, tržnicu čini tako posebnom. Tu je i bojazan, da natkrivanje tržnice znači pretvaranje iste u trgovački centar koji bi, ubrzo po natkrivanju, mogli preuzeti neki od velikih trgovačkih lanaca, što za posljedicu također ima nestajanje tržnice i njenih čari. Moji kazivači Sanja i Vanja s kojima sam nešto više o ovom pitanju razgovarala nalaze se negdje na sredini navedenih polova.

Sanja upozorava na opasnost trgovačkih centara i važnost da se tržnica zaštiti od njihova preuzimanja, no također ističe kako se jedno od rješenja za bolju funkcionalnost i opstanak placa nalazi upravo u njegovu natkrivanju:

„Samo da je natkriven nam plac, da imamo tu plastiku iznad sebe, ne bi, ipak bi se ljudi vraćali. Jer to je to – nezgodno je nosit i kišobran i vrećice i birat kaj oćeš“

Pod natkrivanjem ne podrazumijeva kompletno premještanje tržnice u zatvoreni prostor, već postavljanje trijema koji bi njene korisnike zaštitio od nepogodnih vremenskih uvjeta, dok bi uvjet trgovine na otvorenom ostao zadovoljen.

Vanja Radovanović slično razmišlja o natkrivanju tržnice, no on ovom pitanju nadodaje i pitanje općenite funkcionalnosti cjelokupnog prostora tržnice i Trešnjevačkog trga koji se na istu naslanja na sjevernom kraju, unoseći u raspravu i pitanje uvođenja novih sadržaja te konstruiranja mjesta za okupljanje i druženje. On, stoga, predlaže pomicanje tržnice južno otprilike 50 metara, čime bi se mogao dobiti prostor za okupljanje na sjevernom kraju (drugim riječima Trešnjevački trg bi dobio svoju funkciju), zatim otvoreni dio tržnice, i konačno u pozadini onaj zatvoreni, ili samo natkriveni:
„Činjenica je da je plac kad je natkriven puno bolji, ima smisla da je lakše prodavačima, lakše je kupcima i tako dalje. Nije ni tak hladno ni vjetrovito, ni ne pada… Međutim, mislim da tržnicu ne treba gledat vezano, zaključano i zakovano za ovo tu mjesto. Recimo, kad bi se ona, a prostora za to ima, kad bi se ona malo translatirala, gurnula u pozadinu, pa bi recimo bilo tu prvo mjesto za zadržavanje, pa otvoreni dio, pa na kraju i nekakav manji zatvoreni dio, koji ne mora biti ogroman…. Recimo zaš’ ne bi se na taj način moglo nešto dobiti. (…)“

Vanja nadalje upozorava na važnost da se tržnica ne zatvori u potpunosti, slažeći se sa do sad prikazanim stavovima da bi takvim korakom tržnica izgubila svoju čar:

„Da se sad ovo sve natkrije onda bi naravno izgubilo tu čar. Bilo bi praktičnije, ali mislim da bi taj duh, bi se definitivno izgubio i ne znam, ne bi se ni vidjelo Sljeme tamo, niti ovaj, ne znam crkva, niti dimljak toplane, ni hotel „Panorama“ je l’, sve važni punktovi ove Trešnjevke (…) može nekakvo natkrivanje kak ga ja vidim, ali onda nek bude u pozadini, da ne sakriva ono što mi znamo da je nekakav trg“

Osim pitanja natkrivanja tržnice, nedostatak sadržaja i neiskorištenost prostora tokom cijelog dana (dakle i izvan radnog vremena tržnice) sljedeći su najčešći komentari mojih sugovornika. Sanja se prisjetila kina na otvorenom koje je bilo u funkciji 70-tih godina prošlog stoljeća: film se projicirao na vanjskom zidu zgrade na sjeverozapadnom kraju tržnice, a publika je bila smještena na raščišćenom prostoru tržnice, te smatra kako bi takvo kino i danas bilo zanimljivo i atraktivno stanarima Trešnjevke. Vanja je također istaknuo potrebu za dovođenjem novih sadržaja i transformiranja prostora u ugodno mjesto za zadržavanje, predlažući primjerice suradnju sa street art umjetnicima. Potencijala, kaže, ima puno, ali nažalost ne i interesa gradskih institucija.
Prostor tržnice Trešnjevka, za mnoge je prostor pun potencijala, ali i nedvoljne iskorištenosti i funkcionalnosti. Oko njega se vežu klasična pitanja vezana uz javne prostore: poput onog kako ga transformirati u funkcionalniji prostor, a da priom njegova javnost i otvorenost ne budu ugroženi. Neki od ovdje izloženih prijedloga, poput onog o ponovnom uvođenju kina na otvorenom, uređenja prostora kroz suradnju sa street art umjetnicima, natkrivanje ali ne i potpuno zatvaranje tržnice, čine mi se kao jeftini i realno izvedivi početni koraci za revitalizaciju ovog prostora. Također, oni bi mogli pridonjeti i ostvarenju nekoliko istaknutih težnji lokalnog stanovništva prema istraživanju iz 2009. godine: poticanju različitih oblika aktivnosti i udruživanja građana, organizaciji kulturnih, zabavnih i rekreacijskih programa te jačanju međusobne povezanosti i kohezije stanovnika Trešnjevke (Batina i Leutar 2009:5).

4. Zaključak

Tržnica Trešnjevka živopisno je i kompleksno mjesto, prožeto brojnim različitim značenjima koja joj pojedinci pridaju ovisno o njihovom osobnom korištenju i percipiranju ovoga prostora. Kako tržnica nastavlja sa svojim životom, bilo u stvarnom vremenu i prostoru, bilo u sjećanjima pojedinaca, tako i njezina značenja i uloge uvijek ostaju samo djelomično dohvatljivi. Strogi, konačni i sveobuhvatni zaključak o značaju i ulozi ovog mjesta za kvart Trešnjevku i šire stoga nije ni moguć.

Ipak, vodeći se pitanjima koja sam postavila na početku istraživanja, kao i tematskim cijelinama koje sam prikazala u ovome radu može se doći do nekoliko zaključaka:

Tržnica Trešnjevka svojim fizičkim izgledom i umještenosti u gradske vizure, kao i kroz procese koji se na istoj odvijaju, ostavlja dojam mjesta između globalnog i lokalnog, mjesta na kojem se dodiruju seoska i gradska kultura, domaće i strano.

Ovisno o životnim povijestima njenih korisnika, ona može biti doživljena kao instrumentalni prostor – prostor rada, ali i kao intimno, unikatno i za osobne povijesti tih pojedinaca posebno mjesto (”moje mjesto”). U potonjem slučaju, ona postaje važan simbol i „srce“ kvarta Trešnjevke, a ponekad joj se pripisuje i distinktivnost u odnosu na druge tržnice u Zagrebu, pri čemu trešnjevački plac za njene korisnike predstavlja ono kakva bi tržnica trebala biti. Percipirana kao takva – prava i autentična, ona ponekad postaje i potencijalni element turističke ponude, nešto posebno, nešto čega „nema nigdje drugdje“.

Konačno, trenutni fizički prostor tržnice uglavnom je percipiran kao nedovoljno iskorišten i nedovoljno funkcionalan. Javljaju se potrebe da prostor tržnice ”oživi” i izvan njenog radnog vremena dovođenjem novih sadržaja, kao i potrebe da se prostor uredi kako bi postao prepoznatljivo mjesto okupljanja i zadržavanja ljudi čime bi funkcionalno zaživio i, sada uglavnom zanemareni, Trešnjevački trg.

5. Literatura i izvori

1. Batina, Goran i Veselko Leutar. 2009. Moj kvart Trešnjevka: Istraživanje identiteta kvarta – socijalna kohezija u lokalnoj zajednici. Zagreb: Centar za kulturu Trešnjevka.
2. Čaldarović, Ognjen i Jana Šarinić. 2008. „First signs of gentrification? Urban regeneration in the transitional society: The Case of Croatia.“ Sociologija i prostor 46/3-4:369–383.
3. Gulin Zrnić, Valenntina. 2009. Kvartovska spika. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku – Jesenski i Turk.
4. Lynch, Kevin. 1960. The Image of the City. Cambridge–Massachusetts–London–England: The M.I.T. Press
5. Svirčić Gotovac, Anđelina. 2011. „Aspekti ugroženosti javnih prostora“. U Mjesto, nemjesto: interdisciplinarna promišljanja prostora i kulture, ur. Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić. Zagreb–Ljubljana: Institut za etnologiju i folkloristiku – Inštitut za antropološke in prostorske študije, 303–317.
6. Glas Trešnjevke – sociokulturni odjel (zadnji pristup: 29.08.2015.)
7. Link na dostupne brojeve Glasa Tešnjevke na mrežnim stranicama centra za kulturu Trešnjevka: Glas Trešnjevke (zadnji pristup: 29.08.2015.)

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )