Ivica Antolčić, umjetnik kojeg valja pamtiti

Ivicu (Ivana) Antolčića (Komarevo, 15.svibnja 1928. – Zagreb, 28. siječnja 2019.) poznajem od 1978. godine kada sam osnovala Galeriju Prozori pri knjižnici S.S. Kranjčević u Zagrebu, na Volovčici. Ivica mi je postao ključna osoba koja me upoznavala s umjetnicima koji se bave ilustracijom za profil galerije kakav sam osmislila. Njegova uslužnost, nesebičnost i radost da mi može pomoći, koju je pritom iskazivao, toliko je bila očigledna da sam odmah shvatila da je Ivica doista poseban čovjek i pravi prijatelj.

Dolazeći u atelije za scenografiju HNK u ulicu Kate Dumbović, gdje je radio, shvatila sam da mnogi ljudi svih profila i zanimanja imaju jednako mišljenje o njemu. Dolazili su tamo redatelji, glumci, pisci, pjesnici i slikari; njima je rado skuhao kavu na malom kuhalu. Redovito je tamo dolazio i Kamilo Tompa s kojim je bio veliki prijatelj. A ja bih dolazila slušati njihove anegdote i upijati sve dobre vibracije koje su se širile tim malim prostorom. A u velikim halama pokazivao mi je Ivica radove na novim kulisama i kazališnim rekvizitima, Po dvorištu su se šetale kokoši, pa je pričao Ivica kako im je jednom pijetao upao u plavu boju i panično prehodao cijelo platno spremno za nešto drugo. a ne njegove otiske nogu.

Ivica je bio zahvalan, a to je mnogo puta isticao, Vojti Braniši, nekadašnjim direktorom Škole primijenjenih umjetnosti koju je Ivica pohađao, i gdje je upoznao svoju buduću životnu pratilju Jelenu. Naime, po zavretku školovanja Vojta Braniš preporučio je Ivicu Antolčića za rad u HNK. Isprva je bio slikar maski. To neobično zanimanje (mislim da više ne postoji) značilo je naslikate karaktere glumaca prema ulogama koje su igrali. Prema tim slikama radili su šminkeri i frizeri kako bi dočarali lik iz predstave.

Kasnije je Ivica postao scenski kipar i u tom zanimanju dočekao penziju. No, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća radio je dizajn plakata za određene predstave, koji se čuvaju u Kazališnom arhivu na Gornjem gradu u Zagrebu. I u tim plakatima bio je jednako originalan i prepoznatljiv kao i u ilustracijama za djecu u dječjim časopisima i knjigama. Ponekad bi radio i neke vinjete u knjigama za odrasle. U dječji časopis Radost, koji je tada bio najpopularniji s dugim stažom, doveo ga je sedamdesetih godina Vilko Selan Gliha, kojem je Ivica također iskazivao zahvalnost. U „Radosti“ je Ivica ostao do kraja. Originalnošču svojih crteža, maštovitošću i aludiranjem na etnografsku baštinu Ivica Antolčić odgajao je mnoge naraštaje djece. Za taj je rad Ivica dobio niz republičkih, državnih i međunarodnih nagrada. Ali, krunsku je radost doživio kada su ga pozvali da naslika svečani zastor u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Njegovo drvo bogato je „plodovima“ ponajviše iz bajki Ivane Brlić Mažuranić.

Crtež Ivice Antolčića. [BH2 2024.] 

Ilustracija Ivice Antolčića. [BH2 2024.] 

Ivica Antolčić i Branka Hlevnjak ispred tržnice Dolac. [BH2 2024.] 

Ivica Antolčić objavio je nekoliko grafičkih mapa. Trajno nadahnuće za svoje slikarstvo nalazio je u rodnom Komarevu, kakvo je pamtio kao dječak koji je tamo proveo nezaboravno lijepo djetinjstvo. Kada se u pretvorbama prodala kuća Hranilovića u Staroj Vlaškoj, gdje je Ivica u potkrovlju imao svoj najmanji atelje u Zagrebu, ali s pogledom na tornjeve katedrale, u koji su dolazila školska djeca, te je te susrete pretila televizija i radio –  čovjek koji je Ivici uskočio u pomoć bio je Vladimir Straža. Preselivši svoj atelje u Savsku ulicu Ivica je dobio priliku za novi umjetnički zamah. Velika slikarska platna ispunjavao je najčešće pticama (gdjekad ribama), te je postao animalist par excellance.

 Imao je jedan simpatičan običaj, po čemu ga ljudi pamte. Naime, umjesto cvijeća ženama je poklanjao Kraševe tortice. Ali, to nije bilo slučajno. Naime, njegova je Jelena (Antolčić) nakon Jugokeramike, radila kao dizajnerica ambalaže u tvornici bombona i čokolade Josip Kraš. Ambalaža tortice bio je njezin rad. Tako je Ivica godinama poklanjajući Kraševe tortice reklamirao (šutke) rad svoje Jelene, a kupnjom tortica podupirao proizvod.

Bili su oboje divni ljudi i izvrsni umjetnici (Jelena osobito u keramici!). Bili su krsni kumovi mojoj kćeri Korani krštenoj Katarini.  Znam i to, kad je Jelena umrla, a nisu imali djece, susjedi u Prečkom gdje su stanovali brinuli su o Ivici. Naime, posvuda su izgradili topli i ljudski odnos, kakav danas sve više ponestaje među ljudima.

Zahvaljujući Vladimiru Straži Osnovna škola u Komarevu dobila je ime po Ivici, Ivanu Antolčiću. Zasluženo!

(Branka Hlevnjak)

Ivica Antolčić. [BH2 2024.]