Kvartovska Art ulica: Vojakovačka ulica (Gajevo)

Kvart u kojem se nalazi naša ulica zove se Gajevo, kad kažemo da smo iz Gajeva ljudi nerijetko pitaju: “iz Gajeve? – Ne iz Gajevog naselja! – Pa gdje je  to? To je kvart između Srednjaka i Jaruna! – Staglišće! – Ma neee, Staglišće je od ulice Hrgovići do Vrbana, a mi smo od potoka Črnomerca do Hrgovića!! Ma znaš, ideš od Remize po Fallerovom šetalištu preko Autoputa i tamo se nastavlja jedna krivudava ulica koja se zove Ilirska, e to je glavna ulica u Gajevom! Mi smo ti četvrta ulica.”

Jednom je u Zagrebačkom vremeplovu Radija Sljeme bio prilog o Gajevu i autor je ispričao kako je to kvart radničkih kućica koji je ime dobio po gajevima – šumarcima koji su nekad tu rasli u blizini Save. Šumarci su rasli i Sava je bila blizu i radničkih je kućica bilo, ali priča je malo drukčija. Kvart je nastao na području nekadašnjeg sela Berek  što znači trstik, a ime Gajevo kao i glavna Ilirska ulica dobio je po Ljudevitu Gaju i Ilircima. U drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća jedna je židovska građevinska tvrtka kupila velik komad zemljišta, rasparcelirala ga i sagradila nekoliko ulica s tipskim kućama, uglavnom prizemnicama. Radove je vodio Inženjer Habdija koji je u Vojakovačkoj ulici tako zaradio parcelu i na njoj sagradio tada najveću kuću, a jedan od pomoćnika mu je bio gospodin Josip Virt.

E, ta naša Vojakovačka ulica ima zanimljivu povijest, a i do danas je puno interesantnog u njoj ostalo. Ime koje danas nosi, već je treće od njezinog nastanka. Prvo je bila Gospićka, zatim Senjska, a sada nosi ime Vojakovca malog zabačenog sela između Koprivnice i Križevaca.

Danas mnoge kuće ne izgledaju kao u trenu izgradnje, ali je ostalo još uvijek dovoljno da dobijemo sliku tog kvarta uoči Drugog svjetskog rata. Kuće je ta građevinska tvrtka prodavala pa baš i ne stoji tvrdnja da su to bile kuće siromašnih radnika. Bilo je tu dosta obrtnika, službenika i sličnih zanimanja. Ostalo je između tih novosagrađenih kuća i ponešto starih kuća preostalih od sela Berek.

Domaćini posjeta Vojakovačkoj ulici, Siniša Reberski (lijevo) i Ivica Malčić (desno). [VR 2024.] 

Uvodno slovo Siniše Reberskoga i Ivice Malčića na početku posjeta Vojakovačkoj ulici. [VR 2024.] 

Ad hoc koncert na ulici. [VR 2024.] 

I ja sam rođen u jednoj takvoj na broju 11. Tu kuću u kojoj je prije živo neki kočijaš ili kako se to onda govorilo “foringaš” kupio je Ivan Reberski gornjogradski dečko pismoslikar u robnoj kući Kastner und Öhler koja je kasnije postala Nama. Iza Ivana Reberskog je ostalo nešto prepričavanih fragmenata koji su mi stvorili sliku o njemu. Ivan je bio romantik, inteligentan lik, pismoslikar, slikar amater, avanturist, sportaš i između ostalog ljubitelj životinja pa je s onu stranu gradske međe kupio malu trošnu kućicu kako bi negdje mogao držati životinje koje je jako volio. Bilo je tu ptica, glodavaca, svačega, a zapamćen je lokalni urbani mit  o Lili – engleskoj buldogici koja je sama išla u dućan s košaricom u gubici. Sačuvalo se nekoliko njegovih fotografija i par slika koje je naslikao, jer je Ivan stradao 1945.

Dakle s njime počinje priča o “ulici umjetnika”! Njegov talent je izgleda preskočio sinove Josipa i Tomislava pa je prva osoba poslije njega u našoj ulici za koju znam da se bavila likovnom umjetnošću bila susjeda amaterska slikarica Mira Virt unuka onog građevinskog majstora. Njena nećakinja Ida Virt, također nije ostala imuna na ovaj umjetnički zov  pa je tako upisala Učiteljsku akademiju, smjer likovna umjetnost, a danas predaje u jednoj zagrebačkoj školi.

Jedan od ljudi iz te generacije koji se također amaterski bavio likovnom umjetnošću bio je Oto Robek “model tišler” kako se to tada zvalo. Živio je na broju 33. Oto je uz modele strojnih dijelova na poslu volio za svoju dušu rezbariti i figurice, a naslikao bi i pokoju sliku. Oto je pokojni, no njegovu je ljubav prema stvaranju naslijedila unuka Nera Robek, koja je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, nakon završene škole se bavila restauracijom, a danas projektira namještaj.

Siniša Reberski predstavlja život Vojakovačke ulice. [VR 2024.] 

Dvije stanovnice Vojakovačke ulice pokazuju svoje obiteljske albume. [VR 2024.] 

Na broju 27 živio je Mirko Levanić koji je vodio ljevaonicu obojenih metala. Ta radiona je nama klincima bila silno zanimljiva pa bi često pomagali za sladoled ili slično, posebno kad bi kamion istovario pred ogradu hrpu aluminija. Dvorište ljevaone nam je bilo poput igrališta, a pritom sam naučio kako se lijevaju skulpture. Nasuprot ljevaone živio je Stjepan Kuhta koji se bavio uokvirenjem slika, a surađivao je godinama s Krstom i Željkom Hegedušićem i Mladenom Pejakovićem, velikim slikarskim imenima, na postavljanju izložbi.

Iako je ovdje naglasak na likovnoj umjetnosti ne smijemo zaboraviti da su u našoj ulici bile zastupljene i ostale umjetnosti pa je tako nasuprot naše kuće živio i gospodin Pekanović koji je svirao violinu u Filharmoniji, a odmah pored nas Rudi Jambrošić koji je svirao klarinet u Vojnom orkestru. Nasuprot njegovoj kući živio je Ivica Weinhardt, stari roker koji je svirao električnu gitaru još u šezdesetima.

Danas su sigurno “najjača” muzička obitelj u našoj ulici Gudani. Mario i sin Jakov pjevaju u klapama i zborovima. Mariova kći Ivana također je završila muzičku školu i amaterski se bavi pjevanjem, a Mariova sestra Roberta udata Glavaš je diplomirala flautu i profesorica je u Glazbenoj školi Zlatka Grgoševića, dok  njen suprug svira trombon u filharmoniji.

Svakako jedan od najpoznatijih stanovnika ove osebujne ulice je Ivica Malčić, akademski slikar i značajni predstavnik suvremenog hrvatskog slikarstva. Kći Ivice Malčića Jana sjajna je plesačica koja je prošle godine proglašena sportašicom godine Grada Zagreba, a od ove studira suvremeni ples na Akademiji dramske umjetnosti.

Posjetitelji ispred kuće Ivice Malčića. [VR 2024.] 

“Memorijalna soba” Ivice Malčića u njegovoj kući. [SM 2024.] 

Detalj iz kuće Ivice Malčića. [SM 2024.] 

Na broju 22 rođena je Martina Čurila koja je diplomirala Povijest umjetnosti i Španjolski. Ona je to dvoje spojila na iznimno zanimljiv način. Naime, Martina je pokrenula i vodi podružnicu Muzeja iluzija u Sevilli. Njena sestrična Ivana Gudan, je također započela studirati povijest umjetnosti da bi kasnije svoj put našla u menadžmentu i produkciji u kulturi na Poslovnom veleučilištu Zagreb.

Obitelj Reberski s kojom počinje ova priča ima nekoliko umjetničkih duša. Otac Siniša grafičar je kaligraf i slikar, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, njegova supruga Maja, koja je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a zatim i Akademiju likovnih umjetnosti danas ima svoju tvrtku koja se bavi restauriranjem umjetnina. Sva su djeca Siniše i Maje pomagala na njenim restauratorsko-konzervatorskim projektima što je svakako utjecalo na njihovo odrastanje i odabir životnog puta. Sin Filip bavi se fotografijom i student je medijskog dizajna na Sveučilišu sjever. Starija kći Hana završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna pa potom preddiplomski studij Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti, a danas se bavi dizajnom interijera. Ljubav prema likovnoj umjetnosti nije njena jedina ljubav pa svoj umjetnički poriv pokazuje i kroz skladanje, sviranje i pjevanje. Mlađa kći Ema krenula je sestrinim putem pa je poput nje završila ŠPUD i upisala studij Likovne kulture na ALU gdje je sada studentica druge godine.

S broja 5 u Vojakovačkoj ulici su i Sinkovići. Najstarija od tri sestre Petra je pohađala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a najmlađa Monika Sinković je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku likovne kulture i bavi se slikarstvom.

Ovom skupu umjetnika trebamo dodati još dva imena mladu Iris Jurišić koja je upravo upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna koja istina nema adresu u Vojakovačkoj nego u prvoj kući do nje u Ogulinskoj i Nevena Lipovca glazbenika, slikara, fotografa ili bolje rečeno umjetnika širokog spektra koji danas živi u New Yorku, ali je djetinjstvo proveo s prije spomenutim likovnjacima i glazbenicima iz ove posebne ulice.

Ako uzmemo u obzir da Vojakovačka ulica ima sve skupa oko četrdeset kuća očito se nalazi na sjecištu nekih čudesnih podzemnih umjetničkih tokova.

(Siniša Reberski)