Kvartovski mozaik: Dubravka Grublješić – povijest obitelji Škabar

Obitelj Škabar, Mihael i Marija (rođ. Guštin), živjeli su početkom 20. stoljeća u Aurisini (slovenski: Nabrežina), gradiću između Trsta i Monfalconea. Mihael je radio kao strojovođa u tadašnjim državnim Austro-ugarskim željeznicama. Živjeli su na adresi Nabrežina 99 sa sinovima Bogomirom (rođenim 13.08.1913.) i Marijanom.

No, 12.11.1920. sklopljeni su Rapalski ugovori kojima je nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Italija u svoj posjed dobila tršćansko zaleđe, cijelu sadašnju jugozapadnu Sloveniju, Istru, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu te Zadar, a naknadno je u svoj sastav pripojila i Rijeku (nakon okupacije od strane snaga Gabriellea D’Anunzia). Nakon priključenja Italiji u tim je krajevima provođena talijanizacija i stanovnici netalijanskih nacija (velikom većinom Hrvati i Slovenci) su šikanirani, zabranjeno im je udruživanje i korištenje njihovih materinjih jezika, a nerijetko je dolazilo i do nasilja poput spaljivanja i konfiskacije njihove imovine, protjerivanja i drugih oblika pritisaka. Suočeni s takvim životom mnogi su se od njih iselili u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju, procjenjuje se da je oko 50 000 (oko četvrtina ukupnog broja) napustila Italiju, a mnogi su od njih prebjegli i u Zagreb gdje su dugi niz godina živjeli u neljudskim uvjetima baš na Trešnjevci, u starim vagonima na teretnim peronima Zapadnog kolodvora. Za njihove potrebe je u godinama 1929.-1930. i sagrađeno Naselje Istrana i invalida uz Selsku cestu.

Suočen sa terorom i strahom za svoj i ženin život Mihael se odlučio za nesvakidašnji poduhvat – ukrcao je u lokomotivu svoju ženu Mariju i njih su dvoje sa sinovima pobjegli lokomotivom preko granice i dovezli se sve do Zagreba!

Po dolasku u Zagreb, oboje su se zaposlili na tadašnjim Državnim željeznicama, on kao strojovođa, a ona kao čistačica vagona, a živjeli su u jednoj od željezničarskih kuća uz Zapadni kolodvor.

Nažalost, 1928. je Mihael tragično poginuo nepažnjom jednog od njegovih kolega. Nakon što je svoju lokomotivu uvezao u hangar pored Meršićeve ulice i krenuo gasiti svjetla (karbidne lampe) s prednje strane lokomotive sa druge je strane kolega uvezao još jednu lokomotivu kojom je potisnuo onu, Mihaelovu, ispred sebe koja ga je pritisnula uza zid hangara i on je preminuo.

Nakon Mihaelove smrti Marija je uz pomoć kolega sa željeznice uspjela sagraditi kuću na adresi Poznanovečka 9 na Ciglenici i useliti se u nju s dvojicom sinova.

Sinovi su tokom vremena krenuli različitim putevima. Bogomir je završio bravarski zanat, pa srednju strojarske školu, a s 45 godina je krenuo na strojarski fakultet. Marijan je završio trgovački akademiju i radio je u Gajevoj ulici, u trgovini Izbor, s metražnim tekstilom. Dućan je bio na mjestu današnjeg novog dijela hotela Dubrovnik.

Stigao je i Drugi svjetski rat, a na Ciglenici je u doba Drugog svjetskog rata mnogo radnika pružalo otpor okupatorima pa im se pridružio i Bogomir. U to je doba radio na željeznici, na ž.st Kustošija, zajedno sa kolegom Suljom koji je živio u kućici na ćošku Magazinske ulice i Nove ceste. Zajedno su uzimali lijekove iz vagona u kojima se vozio vojni provijant i slali su ih partizanima na frontu.

Nakon rata je Bogomir bio predsjednik Mjesne zajednice Ciglenica i bio i inicijator gradnje spomenika u današnjem Parku Pravednika među narodima. To je spomenik palim borcima Ciglenice, autora Tomislava Ostoje koji je podignut 1972. U to je doba je Mjesna zajednica bila u dvorištu stolarske radionice u Selskoj, a kasnije se preselila na Selsku 48.

 

Stražnja strana željezničarske iskaznice Mihaela Škabara. [DG2 2026.] 

Stražnja strana željezničarske iskaznice Bogomira Škabara. [DG 2026.] 

Maturanti Strojarske škole., Bogomir Škabar je posve lijevo. [DG2 2026.] 

Bogomir Škabar s kolegama, u doba dok je bio šef na postaji u Črnomercu. [DG2 2026.] 

Bogomir Škabar kao član komisije za kontrolu vagona nakon servisa. [DG2 2026.] 

Polaganje vijenaca za Dan Borca 1973., godinu dana nakon postavljanja spopmenika u parku na Ciglenici. [DG2 2026.] 

Bogomir je u svojem braku sa Smiljanom Crnković, učiteljicom s Raba dobio sina i dvije kćeri. Jedna od njih je Dubravka (rođena 1954.), udana Grublješić, koja i danas živi na Ciglenici, od 1980. je u Selskoj cesti, Od nje smo čuli priču o njenoj obitelji kao i još nekoliko priča iz tog kvarta.

• zgrade u bloku između Selske i Maršićeve, građene 1922. bile su pretežno naseljene radničkim obiteljima. Na kućnim brojevima s brojevima 43 i 45 su živjeli pretežno željezničari, 47 je bila naseljena pretežno radnicima tipografije, a na broju 49 su bili većinom naseljeni radnici za radnike Tvorpama (Tvornice pamuka, kasnije Tekstilni kombinat Zagreb – TKZ). U željezničarskim zgradama je po 12 stanova, tri 3-sobna, te njih 9 2-sobnih.
• Neboder na Ciglenici je građen 1978. – 1983., a prije njega je tamo bila tvornica Dekor koja je radila natpise, ploče, registarske tablice, predmete od keramike.
• Sa zapadne strane Selske, prema pruzi je bila stolarska radionica Budimlić, na adresi Selska 48.
• Na uglu Selske ceste i Ivanečke ulice, blizu rampe, bila je gostionica “Četiri kestena”. Pred lokalom su bili spomenuti kesteni, a u dvorištu četkarska radionica. Mangupi su birtiju zvali “Četiri cice” po dvjema prsatim konobaricama koje su radile u lokalu, jedna u jutarnjoj, a jedna u popodnevnoj smjeni. Vlasnik tog lokala je nakon rušenja radi izgradnje podvožnjaka ispod pruge (pred Univerzijadu) preuzeo lokal Stari Pjer u Kučerinoj ulici.

(Vanja)

 

Vezani tekstovi:

• Naselje Istrana i invalida
• Željezničarske kuće između Magzinske i željezničke pruge (Jagićeva ulica 2 – 12)
• Park Ciglenica (Park pravednika među narodima)
• Trešnjevačke skulpture, fontane i spomen obilježja
• Podvožnjak Selske ceste ispod željezničke pruge
• Selska cesta
• Ciglenica

Zanimljive poveznice:

• tekst na Wikipediji o Rapalskim ugovorima
• tekst na Wikipediji o Istarskom egzodusu
• tekst na blogu Nepoznati Zagreb: ““Gradske kuće kasarnskog tipa – Meršićeva ulica (1921.-1925.)”
• tekst na blogu Nepoznati Zagreb: “Posljednji Unikonzumov dućan” (Selska cesta, kod Zlatarske)