Trešnjevačke kocke [SM]
Trešnjevačke kocke
Prolazak glavnom trešnjevačkom osi – Tratinskom i Ozaljskom ulicom suočava prolaznika s nekoliko naizgled nepovezanih fenomena: desetine zapuštenih izloga zatvorenih poslovnih lokala, pješačke zone zasićene parkiranim automobilima, derutna pročelja, pločnik i ulica, manjak zelenila. Na razini impresije ovi su raznorodni fenomeni svedeni na osjećaj praznine, opustošenosti, vrlo sličan onom koji ostavlja i prolazak, primjerice Ilicom nakon Britanca. U 19. stoljeću, prije spajanja sela Ljubljanice sa centralnim područjem Zagreba, prostor današnje Trešnjevke bio je također često pustošen poplavama Save. Nasip je izgrađen početkom stoljeća, pa se javlja pitanje o elementarnoj nepogodi koja danas pustoši reprezentativnu gradsku os sjeverne Trešnjevke. Dijametralno suprotna impresija koju ostavljaju parcele sporednih ulica – konzumirane po osobnom, vlasničkom mjerilu neo-liberalnog apetita – upisuju i značenje praznini središnjeg koridora. Umiranje komunalnog, javnog prostora uz istovremeno metastaziranje, bujanje privatnog, jedna je od manifestacija tranzicijske elementarne nepogode.
„Lokacijski urbanizam“ temeljen je na zakonskim rupama tranzicijskog, poslijeratnog perioda u kojem su uklonjeni svi urbanistički planovi osim generalnog iz 80-ih, čime je omogućena neplanska transformacija niske trešnjevačke gradnje u današnje predimenzionirane kremšnite. Naime – dominantno urbanističko pravilo svelo se na podilaženje razbuktalom investitorskom apetitu maksimalne konzumacije parcela, uz zanemarivanje, između ostalog, i tradicijskih trešnjevačkih predvrtova. Transformacije svog kvarta kroz posljednjih 30-ak godina pratio je fotograf Dermiček Zlatko i metodom komparacije starih i novih fotografija istih lokacija prikazao ih u Galeriji Modulor 2007. godine. I niz drugih umjetnika i istraživača okupljenih oko Modulora doprinio je razumijevanju trešnjevačkih promjena. Radi institucionalne nezainteresiranosti kulturnih antropologa za urbane teme, njihovu ulogu preuzimaju intermedijalni umjetnici. Tako su prošle godine Kristina Leko i David Smithson proveli istraživanje s fokusom na stanare tradicijskih kućica koje su se u ovim tranzicijskim transformacijama odjednom našle u sijeni novoizgrađenih, predimenzioniranih urbanih vila. Jedno od predavanja u okviru ciklusa „Arhitekstura“ održala je 2008. i Mirjana Tomašević Dančević fokusirajući se na fenomenološki doživljaj Tratinske i Ozaljske, povlačeći i pitanje odnosa između neestetskog, odnosno neekološkog okoliša i nasilja u školi. Problemom kriminaliteta olakšanog sistematskim zanemarivanjem pojedinih urbanih punktova poput pothodnika, ali i njihove neprilagođenosti za korištenje osobama s invaliditetom, bavili su se 2005. u zajedničkoj akciji Bacači sjenki, UII i udruga studenata s tjelesnim invaliditetom KORAK. U sklopu radionice koju su 2004. vodili Vinko Penezić i Krešimir Rogina, skupina studenata arhitekture uredila je boćalište kraj staračkog doma Trešnjevka, a druga skupina krenula u promišljanje zbrinjavanja beskućnika skrivenih iza visokog paravana jumbo plakata u centru Trešnjevke. Dječje radionice od 2004. godine tematiziraju zapuštene trešnjevačke parkove. Borislav Doklestić, Jasmina Sirovec Vanić i Ognjen Čaldarović ponudili su 2008. godine u sklopu interdisciplinarnog projekta vrlo konkretna, instrumentalna rješenja za široku lepezu trešnjevačkih prostornih problema, od revitalizacije radničkih naselja iz tridesetih, preko promišljanja prometne regulacije, do plana gradskog otkupa i prenamjene gradivih u negradive parcele, a sa svrhom očuvanja javnog zelenila.
Izvor trešnjevačkih prostornih problema, međutim, nisu 90-te. Zanimljivo je da se zaključci današnjih istraživanja mogu dovesti u vezu sa problemima koje August Cesarec spominje 1932. pišući u prvom broju Glasa Trešnjevke o komunalnim problemima nastalim naglom izgradnjom velikog broja stambenih objekata (Cesarec prema Barbari Matejčić, net.hr 18.10.2007.). Tadašnji problemi već su dio nasljeđa s kraja 19-og stoljeća kada se Trešnjevku moglo konzumirati bez građevinske dozvole, o čemu 1999. pišu Radovan Delalle i Fedor Kritovac. Njihova Stara Trešnjevka na kraju stoljeća napisana za istoimtenu izložbu poslužila je kao temelni faktografski, dijakronijski temelj i za interpretaciju koju pruža ova izložba, jer Stara Trešnjevka omogućava vertikalno presjecanje slojeva Trešnjevačke kocke, ukazujući na njihove dodirne točke. Njihovo istraživanje pokazuje, primjerice, da je nedostatak javnih sadržaja i komunalna neopremljenost bio problem već i u međuratnim godinama. Način na koji se današnja izgradnja kosi sa socijalističkim planovima urbanizacije, i socijalistički su se planovi kosili i zaustavljali neke od uzornih planova izgradnje prethodnih desetljeća.
Ali Stara Trešnjevka objavljena je u samo 300 primjeraka, a niti rezultati istraživanja ostalih autora okupljenih oko CeKeTe-a nisu dostupni široj javnosti pa se javlja potreba sukcesivnog arhiviranja i digitalizacije materijala, kako bi se konzumiranje Trešnjevke, bar na tren, zaustavilo informiranjem.
Bojan Mucko, povodom izložbeTREŠNJEVAČKE KOCKE u Galeriji Modulor, u suranji sa UDRUGOM ZA INTERDISCIPLINARNA I INTERKULTURALNA ISTRAŽIVANJA
Vezani tekstovi:
Ostavi komentar