“Polupani lončići”

Svi još vrlo dobro pamtimo igru skrivača u kojoj smo se skrivali po nekim poznatim i manje poznatim kvartovskim kutevima; jedan je žmirio kraj “pika”, ostali bi se razmiljeli zrakasto na sve strane. I dok bi dotični nabrojio do sto i okrenuo se, najednom nikog više nije bilo za vidjeti. Tek tada kreće avantura; treba širom otvoriti oči, naćuliti uši, okretati se kojekuda, jer ako se dobro ne gleda, svi sakriveni vrlo će brzo potajice, provlačeći se van dosega pogleda, dotrčati do pika vičući: Pik spas za mene!

Napetost raste te onaj koji žmiri ponekad, u želji da nekom drugom prebaci svoju ulogu, nastoji što prije otkriti prvog, zaletiti se do pika i viknuti: Pik spas za (recimo) Peru! A dalje je lako… no, ako krivo vidi, krivo procijeni i vikne krivo ime – igri je kraj. To je faza POLUPANIH LONČIĆA. Igra se prekida, kreće se ispočetka, kao svojevrsno resetiranje. I u toj igri taj je prekid sasvim prihvatljiv, uobičajen. Postoji u pravilima sporazum da se ta igra „pobriše“ kao da je nikad nije bilo i kreće se ispočetka.

Ono što je karakteristično baš za svaku igru, to su unaprijed dogovorena pravila. Ista za sve. Ona se ne mogu mijenjati tijekom igre… u nekim ih igrama ima više, u nekima manje, ali do cilja se ne može ako se ne poštuju.

Postoji li još koja igra u kojoj dolazimo do faze „polupanih lončića“, kada se radi neke pogreške igrača, krene ispočetka? Možda i postoji.

U Životu nas često neke situacije podsjećaju na igru. Ponekad znamo reći: Ovaj se igra s našim živcima. Ili: Nemoj se igrat’ sa životom; ili – Nisam ja tvoja igračka. Obično su to situacije kada se krše pravila nekog sporazuma, dogovora, neke veze.  Nekad nas i političke odluke dovode u situaciju za koju nam se čini da se netko igra našim životima. Taj „netko“, kreator igre, smislio je pravila sâm, a na nama je da se njima povinujemo. I uzalud nam „gunđanje“ tijekom igre, pravila nekako nisu ista za sve… i mi bismo najradije povikali: Polupani lončići! Hajdemo ispočetka, pravila nisu ista za sve… ali, ne ide to baš tako… i tada se osjećamo kao da nam se otkrhnuo emajl i ostala je vječna ogrebotina u boji tog lonca kroz koju postepeno probija hrđa.

No imaju lončići i onu drugu, doslovnu stranu; kada čujemo zvuk lupkanja poklopaca ili vidimo njihovu intenzivno crvenu ili lonacplavu boju, kada provire iz nekog vrta s posađenim cvijećem, prebaci nas to direktno u prošlost; u kuhinju bake ili mame (a može i nekog dide koji nam je mazao mast na kruh), pa nam donese usput i neki skoro zaboravljeni miris. Pamtimo zvuk, sliku nekog perioda kada smo bili sretni i zaigrani, jureći doma u sumrak nakon igre skrivača (zadnja igra je bila baš Polupani lončići..), na dvije šnite kruha s masti (netko bi ju šećerio, a netko solio). I Fedor Kritovac, vjerni istraživač Grada i naše Trešnjevke u svojoj knjizi Otkrivanje grada, pita se: što se to kuha u tom (gradskom) loncu? Kuha se, kuha… juha naših sjećanja…, a kad se sa srcem kuha, kuha se sjećanja juha.

Mala digresija

Sasvim slučajno uočio sam nekidan (pogledom kroz još nezazelenjenu živicu!) zavidnu zbirku starog emajliranog posuđa i kuhinjskog pribora uredno povješanog na drveni zid šupe u dvorištu i inače poznate i spominjane zgrade u ulici Jarunska obala.

Nekom drugom prilikom trebalo bi, možda, pokucati na vrata vrlog kolekcionara i ponuditi mu neki svoj komadić prošlosti iz vlastitog podruma, tavana, šupe…

Zbirka starog emajliranog posuđa na zidu šupe kuće u ulici Jarunska obala [GP 2020.]

(GP)