Tura kultura: “Kockica” (Zgrada Ministarstava Vlade Republike Hrvatske na Prisavlju)
Dva posjeta Zgradi ministarstava Vlade Republike Hrvatske, popularno zvanoj “Kockica”, u sklopu akcije “Tura kultura” održana su 18.11. i 25.11.2023., a vodili su ga prof. dr.sc. Jasna Galjer, koja predaje na studiju Povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te Dubravko Lončarić, dipl. iur., Voditelj Službe za sigurnost i tehničke poslove u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture. Posjetima je sve zajedno prisustvovao 51 posjetitelj.
Zgrada ministarstava Vlade RH (u daljnjem tekstu “Kockica”) građena je u razdoblju od 1963.-1968. godine prema projektu arhitekta Ivana Vitića kao sjedište Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Ta je zgrada izuzetno značajna u arhitektonskoj i urbanističkoj slici Zagreba i Trnja i zaslužuje detaljan pogled iz više različitih kuteva.
U doba početka izgradnje “Kockice” prostor oko nje još uvijek nije bio potpuno uređen i tek je 1964., nakon katastrofalne poplave (i prekida netom započete gradnje zgrade), on dobio svoje konačne obrise, sa definiranim prostorom riječnog korita te konačnim dimenzijama novoga nasipa. Jedini urbanizirani prostor u blizini zgrade bilo je Cvjetno naselje arhitekta Vlade Antolića, dok su preostale površine bile pretežno neizgrađene uz tek pokoju skromnu obiteljsku kuću.
Ivan Vitić je za svoj projekt “Kockice”, zamišljenog arhitektonskog hrama Komunističke partije, kasnije zvanog i “Crvena katedrala”, narudžbu dobio nakon osvojene “prve druge” nagrade na natječaju koji je proveden 1961. i na kojeg je pristiglo 30 radova. Zanimljiva je činjenica da prva nagrada nije dodijeljena, dok su dodijeljene dvije druge nagrade, Vitić je dobio “prvu” od njih, dok su “drugu drugu” nagradu dobili Boris Čipan i Petar Muličkovski iz Skopja.
Vitić je svojim projektom na jedinstven način iskoristio ono što mu se na toj lokaciji nudilo – a to su bile rijeka Sava te praznina prostora oko nje. Prostor na kojem Trnje dodiruje Savu je bio tada, a u velikoj mjeri je i sada, nedovršen – grad tek stidljivo dodiruje rijeku koja ga svojim širokim praznim prostorom dijeli na dva vrlo različita dijela. Jedina zgrada koja uistinu dodiruje taj prostor i koja se uz njega dostojanstveno ističe je upravo “Kockica” – jednostavan i pregledan, iz svakog kuta prepoznatljiv luk rijeke i isto takav obris “Kockice” su srasli jedno uz drugo. Iz toga je vidljivo da su za Vitića jedini polazni parametri njegova projekta, jedini kontekst, bili Sava i zgrada koju je projektirao sama po sebi – ništa drugo nije bilo važno.
U to je doba Vitić bio na vrhuncu svog stvaralaštva, intenzivno je projektirao niz zgrada različitih namjena i mjerila što mu je dalo mogućnost da se izvježba u projektiranju složenijih arhitektonskih cjelina koje su često sadržavale i glavni vertikalni volumen.
“Kockica” gledana s južne strane rijeke Save, u pozadini poslovni toranj Cibone i poslovna zgrada HoTo Tower. [VR 2023.]
“Bazen ispred “Kockice” sa mozaikom Ede Murtića. [SMK 2023.]
Dubravko Lončarić govori o radovima na zgradi povodom preuređenja. [VR 2023.]
Gledano s južne obale Save “Kockica” prividno “sjedi” na nivou nasipa sa suprotne strane rijeke, a njen pravilan geometrijski oblik dominira pogledom koji se pruža beskrajno dugačkom linijom nasipa. U natječajnom su projektu istočna i zapadna ploha kocke bile raščlanjene sitnijim elementima koji su u izvedenom projektu zamijenjeni jednostavnijim i čišćim rješenjem s uskim prorezima. Sjeverna i južna fasada su ostakljene i iza njih se kriju uredski prostori. Uz dva osnovna elementa zgrade, horizontalni blok i na njemu “lebdeća” kocka, trebala je biti izvedena i izdvojena konferencijska dvorana koja je u natječajnom obliku formom bila na tragu onoj u sklopu zgrade UN-a u New Yorku. U razradi je dvorana dobila trokutasti presjek, na tragu duha Vitićeva stvaralaštva, međutim na kraju je ipak ostala nerealizirana (izvedeni su tek potporni stupovi za prilaz od ostatka zgrade), kao i prethodno dvorana koja se trebala nalaziti u sklopu Ostrogovićeve Gradske vijećnice.
Kao razlog nerealizacije gradnje dvorane navode se planovi za izgradnju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog koja je izgrađena 5 godina kasnije i koja je trebala/mogla udomiti velike konferencijske skupove, međutim zanimljivo tumačenje nudi i nepotpisani tekst koji je arhiviran sa sada nepostojeće web stranice Gradimo.hr, a vjerojatno potječe sa web stranice Udruženja Hrvatskih arhitekata, evo i citata:
“Stupovi koji ništa ne nose ostaju čitljivi tragovi neostvarene predodžbe o kompleksima socijalističke državne i gradske uprave kao mjestima demokratskih okupljanja, javne debate i barem deklarativne transparentnosti donošenja političkih odluka. Nije slučajno da su u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata upravo velike dvorane ostajale neizvedene jer za njih nije bilo prave potrebe. Političko se sudjelovanje u socijalizmu vježbalo u vidu masovnog spektakla štafeta i sletova, ili u raspravama u mjesnim zajednicama. „Prava“ politika je bila rezervirana za privilegiranu elitu koja je svoje godišnje skupove organizirala u monumentalnijoj, scenografskoj formi, a odluke donosila u skrovitosti zadimljenih soba za sastanke.”
Sa sjeverne strane objekta su uspinje široko monumentalno stubište koja iskazuje prijelaz između javnog područja grada i područja “hrama”, političke moći.
Nakon pregleda objekta izvana pogledajmo ga i iznutra. Interijer “Kockice” ja zamišljen vrlo ambiciozno i na tome su zadatku okupljeni iznimno ugledni umjetnici koji su već učestvovali na sličnim zadacima “Gesamtkunstwerka” na socijalistički način. Koordinator uređenja je bio Raul Goldoni koji se bavio i staklom i staklenim elementima, tapiseriju je izradila Jagoda Buić, metalne reljefe Stevan Luketić i Dušan Džamonja, a mozaike Edo Murtić i Zlatko Prica.
Riječ je o nizu istaknutih sudionika tadašnje scene lirske apstrakcije o čijoj je poziciji Ljiljana Kolešnik izrekla slijedeće (citat preuzet sa gore navedenog linka): “Sigurno smješten negdje na pola puta između stvarne apstrakcije i ‘apstrahirane’ figuracije, skloniji otvorenim manifestacijama čistog ‘užitka u oblikovanju’ nego radikalnom, kritičkom preispitivanju tvarnih i konceptualnih pretpostavki svog medija, ‘socijalistički estetizam’ je, kao što to napominje i Miško Šuvaković, gotovo savršeno odražavao ne samo ukus, već i samu ideju modernosti onako kako su je shvaćali novoformirani društveni slojevi državne birokracije i tehnokracije”
U sobi za sastanke Ministarstva prometa i infrastrukture. [VR 2023.]
Arhiva nekih davnih godina. [SMK 2023.]
Staklena stijena Raula Goldonija u ulaznom foajeu. [SMK 2023.]
Mozaik Ede Murtića na prvom katu zgrade. [VR 2023.]
Na kraju ovoga dijela teksta treba spomenuti da je sudbina “Kockice” nakon pada socijalističkog sustava bila neizvjesna, uz neke kraće epizode u kojima su pojedini njeni prostori korišteni kao uredi komercijalnih poduzeća i postojala je bojazan da bi njena budućnost mogla izgledati poput npr. one Političke škole u Kumrovcu, koja je pala u zaborav i posve zanemarena. Na sreću, Vlast se ipak ponovo vratila u “Kockicu” i prihvatila je u svoje okrilje, ovoga puta ne kao objekt vrhova vlasti već tek kao zgradu ministarstava. Ali, ono što je možda najvažnije, zgrada je 2018. i 2019. prošla kroz proces potpune obnove i sada je ponovo posve funkcionalna i zrači novom energijom.
Podrumski prostor sa starom sofom pred kontrolnom pločom. [VR 2023.]
Pogled kroz vrata prema već dugo neaktivnom agregatu. [VR 2023.]
— o —
U nastavku ćemo spomenuti što su sve imali priliku vidjeti posjetioci dva posjeta “Kockici”.
Nakon uvodnih riječi na prostoru ulaznog platoa te aule u prizemlju sudionici su posjetili terasu objekta koja se nalazi na nivou 11. kata (50 metara) sa koje se pruža otvoreni pogled na sve četiri strane svijeta. Na etaži terase može se vidjeti i originalna naprava (dizalica) pomoću koje su nekad radnici čistili pročelje. Nakon toga su posjetioci vidjeli uredske prostore na 10. katu uz koje se nalazi i dvorana za sastanke. Uz te prostore koji su obnovljeni mogu se još uvijek uočiti i neki tragovi nekadašnjeg uređenja kao što su npr. natpisi koji upućuju na pristup pneumatskoj pošti (koja već dugo ne radi), originalne kvake itd.
U slijedećem dijelu posjeta su grupe posjetile prvu etažu sa koje se pruža pogled na prizemni prostor i u kojoj se nalazi jedno od djela Ede Murtića. Uslijedio je posjet podrumu u kojem se nalaze pogonski uređaji (grijanje, ventilacija) koji su nakon obnove izuzetno suvremeni. Međutim oni kriju i nekoliko zanimljivosti poput električnog agregata koji je skinut sa potonulog broda te nakon obnove smješten u podrum zgrade (dugi niz godina nije bio u upotrebi), zatim radionice sa tokarskim strojem i ostalim alatom te više desetaka rezervnih staklenih opeka (koje se upotrebljavaju kao pokrov za tehnološke prostore za instalacije) i koje se još nalaze u originalnoj ambalaži, papirnatim vrećicama ispunjenima trijeslovinom.
U posljednjem dijelu posjeta su sudionici posjetili veliku dvoranu za sastanke (koja se često upotrebljava za filmska snimanja, jednom je čak glumila Američki Kongres) te prilazne hodnike među kojima se ističe niz originalnih fotelja te oznake liječničke ambulante.
Kutak s originalnim foteljama. [SMK 2023.]
U velikoj konferencijskoj dvorani ispred djela Zlatka Price. [DF 2023.]
Sudionici posjeta 25.11.2023. u velikoj konferencijskoj dvorani ispred djela Zlatka Price. [VR 2023.]
(Vanja)
- Tura kultura
- Trnjanskih 69 rijeka
- Zašto Trnje u Mapiranju Trešnjevke?
- “Budućnost trnjanskih kontrasta”, izložba Melite Čavlović i Antuna Sevšeka u galeriji Modulor
Zanimljive poveznice:
- tekst na web stranici Večernjeg lista o obnovi “Kockice”
- tekst Jurice Pavičića u Jutarnjem listu o sličnostima i razlikama “Kockice” i Banskih dvora
Ostavi komentar