Tura kultura: Muzej suvremene umjetnosti

Muzej suvremene umjetnosti (MSU) posjetili smo 29.10.2022. u sklopu akcije “Tura kultura”, a kroz muzej nas je provela viša kustosica muzeja Leila Topić. Posjetu je prisustvovalo 37 posjetitelja.

Muzej je osnovan 21.12.1954. pod imenom Gradska galerija suvremene umjetnosti, a prvi mu je prostor bio u Palači Kulmer na Katarinskom trgu u kojem se posljednjih godina nalazi Muzej prekinutih veza. U sklopu tadašnje galerije nalazio se i Centar za fotografiju, film i televiziju te knjižnica. Zbog nedostatka prostora muzej nije imao stalni postav niti je mogao priređivati veće izložbe te se dugi niz godina raspravljalo o njegovoj novoj lokaciji. Konačna odluka donesena je 1998. godine i za muzej je odabrana sadašnja lokacija u središtu Novoga Zagreba, sa željom da se time bar dio kulturne ponude grada izmjesti iz stare urbane jezgre u nova naselja s južne obale Save. Na javnome je natječaju odabran projekt arhitekta Igora Franića, gradnja muzeja započela je 2003. godine, a nova zgrada muzeja je otvorena 11.12.2009. Dugi niz godina, od 1998. do 2022., muzej je vodila Snježana Pintarić, a početkom 2022. na čelo muzeja je došla ljubljančanka Zdenka Badovinac, koja je od 1993. do 2020. vodila Modernu galeriju u Ljubljani.

• Razgovor s ravnateljicom Muzeja suvremene umjetnosti Zdenkom Badovinac objavljen na T portalu

Okupljanje na samom početku posjeta muzeju, uz voditeljicu posjeta, kustosicu Leilu Topić. [VR 2022.]

Nakon pozdravne riječi, kratkog prikaza povijesti muzeja i njegovog značaja za kulturu ovih naših prostora Leila nas je povela do prve izložbe kroz koju smo prošli toga dana, a koja se nalazila u prizemlju muzeja. To je ujedno i posljednja izložba koja je izložena u tom prostoru zato što će se taj prostor preurediti za druge namjene. Radi se o izložbi fotografija Slavke Pavić, rođene 1927., čija je fotografska karijera dugo vremena bila u sjeni karijere njenog puno poznatijeg supruga Milana Pavića (1914.-1986.). Ova izložba naslova “Gledati zajedno” poziva na zajedničko usporedno promatranje fotografija Slavke (čije su fotografije u izložbenom prostoru istaknute debljim okvirom) i Milana tijekom kojeg se mogu primijetiti sličnosti i razlike njihovog pristupa izboru motiva i fotografiranju kroz koje se problematizira često spominjana fraza da je Slavka bila (tek) učenica poznatog fotografa. Atmosferom izložba poziva na putovanje u neka davna vremena optimizma, težnje promjenama i brzog širenja grada na prostore nekadašnje periferije s obje strane Save.

Zanimljivo je bilo primijetiti parove fotografija Slavke i Milana koje, svaka na svoj način, pričaju različite, a opet slične priče. Poziv na usporedno promatranje pojačan je i sa parovima sjedala koja su postavljena u prostoru, uvijek po dvoje zajedno.

• O izložbi “Gledati zajedno”
• Tekst o Slavki Pavić na Wikipediji
• Tekst o Milanu Paviću na Wikipediji

Izložba “Gledati zajedno” Slavke Pavić [DF 2022.]

Nakon te izložbe došli smo do prvoga kata i izložbe “Zbirka kao glagol” koja ja na izvjestan način zamjena za stalni postav muzeja i koja prikazuje presjek djela muzeja posvećenih temi redefiniranja poimanja muzeja i društvenog konteksta u kojem se on nalazi. Glagol u tom kontekstu označava kretanje i proces razvoja odnosa između muzeja i zajednice. Prvi dio izložbe bio je posvećen djelima posvećenima ratu i nasilju pod naslovom “Tužne pjesme rata”, a drugi dio kojeg smo posjetili toga dana pod nazivom “Drugarstvo” ima kao temu suradnju, povezanost idejama ili poslom, ali i solidarnost, suosjećanje, ulogu umjetnika u poboljšanju svijeta. U okviru te izložbe izloženi su radovi 24 umjetnica i umjetnika te umjetničkih kolektiva koji pokrivaju raspon od avangardnih pristupa umjetnosti pa do participativnih istraživanja, a kojima se pokazuje kako se i kroz umjetnost može doprinijeti promjenama života kako pojedinaca tako i zajednica u kojima oni žive.

• O izložbi “Zbirka kao glagol: Tužne pjesme rata”
• O izložbi “Zbirka kao glagol: Drugarstvo”

Predstavljanje izložbe “Zbirka kao glagol: Drugarstvo”. [SM 2022.]

U drugom dijelu prvoga kata posjetili smo i izložbu Danijela Žeželja “Svijetlocrno” u kojoj autor u formi stripa/murala dugačkog 27 metara na tri zida priča priču o padu, pročišćenju i ponovnom izdizanju kroz arhetipski simbol jelena koji je prisutan u mnogim civilizacijama kao jedna od rijetkih životinja koja obitava na svim kontinentima osim Antarktika. Ta je priča o ponovnom rođenju ispričana putem crteža koji se nalaze dijelom na samome zidu, a dijelom na platnima i prikazana je tipičnim Žeželjovim stilom koji je već desetljećima njegov zaštitni znak. Prolazom kroz prostor, između tri zida koji su “puni” Žeželjeve priče, bili smo doslovno uključeni u priču, postali smo dio nje.

• O izložbi “Svijetlocrno”
• Razgovor s Danijelom žeželjom povodom otvaranja izložbe objavljen na T-portalu

Predstavljanje izložbe “Svijetlocrno” Danijela Žeželja. [SM 2022.]

Na drugom katu se nismo duže zadržavali iako su i na njemu postavljene dvije izložbe, “Nevidljivi prostori” Ivane Pipal, koja je kao pobjednica 35. Salona mladih kao nagradu dobila ovu samostalnu izložbu, te “Novo doba – Plateauresidue” slovenskih autorica Maje Smrekar, Robertine Šebjanič i Tanje Vujinović.

• O izložbi “Nevidljivi postor”
• O izložbi “Novo doba – Plateauresidue”

Na drugom katu muzeja, razgovaramo o toboganu koji je trenutno izvan upotrebe. [DF 2022.]

Za posjeta drugome katu muzeja progovorili smo i o toboganu, zaštitnom znaku prvih godina muzeja. On predstavlja interaktivnu instalaciju-skulpturu njemačkog umjetnika Carstena Höllera pod imenom “Dvostruki tobogan” koja je na intrigantan i zabavan način povezala sve etaže sjevernog krila zgrade. Nažalost, u vrijeme epidemije korone radi koje su svi muzeji, pa i MSU, neko vrijeme bili zatvoreni zbog nekorištenja tobogana došlo je do oksidiranja metalnih dijelova koji su postali hrapavi i ne omogućavaju glatko klizanje.

Na trećem katu posjetili smo retrospektivnu izložbu fotografija beogradske fotografkinje Goranke Matić “Iskustvo u gužvi” koju smo uhvatili taman pred njeno zatvaranje. Ova izložba daje presjek 40 godina aktivnosti Goranke Matić koja je postala poznata svojim radovima početkom 80-ih, u doba Novog vala kada su njene fotografije i dizajn ploča bili nezaobilazno mjesto tog novog ne samo muzičkog već i kulturnog gibanja. Osobito je zapažena njena suradnja sa grupom VIS Idoli za čiju je hvaljenu i nagrađivanu ploču “Odbrana i poslednji dani” napravil i dizajn. Uz fotografije nastale na muzičkoj sceni toga doba u preostalim ciklusima vidimo i serijale posvećene osobama važnima u svijetu kulture toga doba, zatim niz reportažnih fotografija, posebice u doba građanskih nemira u Srbiji u 90-ima, dok jedan od ciklusa otkriva i manje poznate autobiografske fotografije, same autorice i njene obitelji. Prolazak kroz ovu izložbu bio je kao listanje nekog zamišljenog “who is who” registra kulture Beograda (pa i šire) tog vremena u kojem su kulturne veze između njega i Zagreba bile mnogostruko jače.

• O izložbi “Iskustvo u gužvi”
• Razgovor s Gorankom Matić objavljen na portalu Suvremena hrvatska fotografija

Voditeljica posjeta Leila Topić prezentira izložbu fotografija Goranke Matić “Iskustvo u gužvi”. [SMK 2022.]

Nakon posjeta Gorankinoj izložbi izašli smo na terasu sjevernog dijela zgrade koja predstavlja njen najviši dio (južni dio je visine dvije etaže, a srednji dio je visok tek jedan kat). Prema muzejskim planovima ta je terasa trebala biti otvorena za javne sadržaje, međutim ona nije dobila uporabnu dozvolu jer prema važećim propisima nije ju moguće koristiti za javne sadržaje jer ona nema adekvatnu ogradu. Muzej je naknadno dogradio ogradu, no ona i dalje ne zadovoljava standarde tako da ta terasa i nadalje nije otvorena za javne posjete. Sa terase se za lijepog vremena pruža prekrasan pogled na Medvednicu i središte grada ispod nje, međutim na dan našeg posjeta vrijeme je bilo tmurno i pomalo maglovito tako da smo Medvednicu tek nazirali.

Inače, zgrada MSU-a svojom formom, nacrtom, tlocrtom pomalo podsjeća na 3D varijantu čuvenih Kniferovih Meandara. S druge strane, njen autor, arhitekt Igor Franić, uspoređivao ju je s napolitankom. Uz spomenutu razvedenu formu zgrade koja ju je trebala učiniti prepoznatljivom (što je donekle i ostvareno) uz nju su došli i problemi. Jedan od njih je problematično održavanje stalne temperature u izložbenim prostorima, a što je nužan preduvjet kvalitetnog čuvanja zbirki. Zatim, muzej je prilagođen smještaju velikih formi, skulptura, međutim, one čine tek manji dio postava, a nedostaju manji tamni prostori pogodni za npr. video projekcije. Grijanje zgrade je vrlo skupo, a nedostatak zaklona od sunca (u vidu brisoleja, žaluzina ili neke druge zaštite) dijelom dana onemogućuje normalan rad u suncu izloženim uredima.

Sa sjeverne strane muzeja je velika zelena površina, livada sa šumarkom uz koji je nekoliko obiteljskih kuća (u jednoj od njih je nekad radio kineski restoran). Iako je u nekim prijašnjim planovima i ta parcela trebala biti dana na korištenje muzeju od Leile smo čuli da bi većina njih iz muzeja najradije da tamo ostane ta zelena površina kao djelić prirode usred urbanog svijeta južno od Save. No, tamo se uskoro sprema gradnja novog stambeno-poslovnog kompleksa tako da će i taj zeleni otočić na rubu Središća uskoro nestati.

 

Povratak s terase muzeja. [VR 2022.]

Vezano uz prostornu problematiku smještaja muzeja pričali smo i o odnosima sa susjedima. Muzej često dobiva pritužbe okolnih stanara, ponajviše radi buke klimatizacijskih uređaja bez kojih muzej ne može raditi. Problem te zgrade je da se kod prezentacije odabranog rješenja uopće nije govorilo o smještaju infrastrukture poput tih postrojenja, njih u projektu nije bilo na krovnoj terasi. S druge strane, čini se da blizina muzeja susjedima uopće nije prednost, niti samo njegovo postojanje kao mjesta kulturne ponude, niti postojanje javnog prostora u i oko njega, već im je on samo smetnja.

Ova je lokacija odabrana, kako je već spomenuto na početku, kako bi kultura “izašla” iz centra grada i ušla i u prevladavajuće stambene četvrti preko Save. Međutim, sam muzej i njegova zgrada (koju neki podrugljivo nazivaju “salonom tepiha” ili “prodavaonicom automobila”) nisu postali središte okupljanja kako je to bilo planirano. Dio odgovornosti za to preuzima i paralelno nastajanje trgovačkog centra Avenue Mall koji je svojim funkcijama očito primamljivije odredište građana od muzeja … dio odgovornosti za to preuzima i sama zgrada koja ne komunicira na najbolji način sa okolinom tako da je i terasa ispred zgrade, koje je trebala biti okupljalište građana, zapravo većinu vremena neiskorištena. Ljeti je tamo vruće jer na njoj nema hlada, zimi je vjetrovito i hladno, a i klizavo, kad je podloga mokra ili zaleđena. Jedno vrijeme su se na terasi okupljali skejteri, međutim zaključeno je da oni oštećuju podlogu pa je onda skejtanje zabranjeno. Trenutno se tu i tamo na terasi tek okupljaju djeca i omladina, nekad pričajući, nekad igrajući se, razmjenjujući kartice, gledajući muziku na mobitelima. Sa strane muzeja Leilina kolegica Renata Filčić sa suradnicima radi na razvoju sadržaja za muzejski lobi, a raspisan je i javni natječaj za uređivanje i osmišljavanje tog prostora kojima bi se on učinio atraktivnijim za posjet. Jer, na kraju krajeva, taj je prostor javan i boravak na njemu je besplatan, za razliku od Avenue Mall-a koji je ispunjen isključivo komercijalnim sadržajima.

Našu smo voditeljicu pitali i o posjetiteljima muzeja. Radno vrijeme muzeja je svakim danom osim ponedjeljka od 11 do 19h, međutim veći dio dana, sve do kasnijih popodnevnih sati, muzej zjapi gotovo prazan, jer se ljudi u pravilu odlučuju na posjet tek kasno popodne i pred zatvaranje. Iznimka su posjeti ljeti kada muzej posjećuju turisti – i to često oni koji u Zagreb dolaze, između ostaloga, baš zbog muzeja tako da im nije teško napraviti taj “skok” preko Save koji se inače Zagrepčanima često čini tako težak i dugačak. Što je šteta, jer bi muzej zapravo trebao predstavljati mjesto okupljanja, ne samo radi posjeta tekućim izložbama nego i koncertima, filmskim projekcijama u podrumskoj dvorani, razgovorima, tribinama.

U uredskim prostorima. [VR 2022.]

Fotografija gradnje muzeja izložena u jednom od hodnika muzeja. [DF 2022.]

Za boravka na terasi smo se dotakli i problematike održavanja same zgrade, ali i izložaka. Naime, u klasičnom muzeju djela jednostavno stoje na zidu ili u depou te tek u vrlo rijetkim razmacima zahtijevaju konzervaciju. No, suvremena umjetnost je drugačija tako da i njeno održavanje nije tako jednostavno. Kao primjer smo spomenuli svjetlosnu instalaciju Dalibora Martinisa, reklame ličioca koji je zapravo replika originalne reklame Chromosa koja se nalazila na Trgu bana Jelačića. Naime, neonske cijevi od kojih je napravljen su odslužile svoje i trebalo bi ih zamijeniti. No, one se više ne proizvode u velikim količinama, a postojeći proizvođači su im digli cijene u visine neprihvatljive za muzejski budžet. Slična je priča i sa velikom multimedijskom fasadom koja također treba obnovu (a djelatnici Ine su se bunili da im ona smeta svojom svjetlošću).

Što se prostora unutar zgrade tiče, u središnjem dijelu je bio predviđen restoran, te je prvih godina na tome mjestu zaista on i bio otvoren, međutim taj tip sadržaja nije zaživio u tom prostoru već je koju godinu kasnije restoran otvoren u prizemlju. Originalni prostor zamišljen za restoran na 1. katu se sada koristi kao mjesto za predavanja s manjim odazivom publike.

S druge strane, jedna od aktivnosti muzeja koja nailazi na sve bolji odaziv su proslave dječjih rođendana. Kroz njih se djeca, a i njihovi roditelji, približavaju muzeju, upoznaju kao prostor koji je tu radi njih i u kojem su oni uvijek dobrodošli na različitim programima. A, naravno, uz taj “kulturni dio” proslave predviđen je i dio za zabavu, igre, torte i svjećice.

Nakon razgovora na terasi kratko smo posjetili i uredske prostore te se dugačkim nizom metalnih stubišta i pomalo neugodnih uskih međuprostora otputili u podrumsku etažu koja je namijenjena transportu umjetnina, bilo između depoa i izložbenih prostora, bilo u dolasku/odlasku iz drugih muzejskih ustanova, Kako je upravo u vrijeme našeg posjeta u dolasku bio niz radova autora Seana Scullyja čija se izložba uskoro otvarala u muzeju onda smo iz prve ruke vidjeli kako izgleda profesionalno zapakiran niz izložaka. Na tom smo mjestu popričali i o čuvaonicama koje su najvažniji dio muzeja. U njih nismo ulazili, ali nas je Leila provela po hodnicima koji ih spajaju i u kojima se uz kustose nailazi i na tehničko osoblje koje je također važan faktor u životu muzeja. .

• Najava izložbe Seana Scullyja
• Tekst o Seanu Scullyju na Wikipediji

U jednom od skladišnih prostora podruma muzeja. [DF 2022.]

Na kraju posjeta vratili smo se u središnji prostor aule muzeja gdje smo se zahvalili našoj voditeljici Leili na vrlo zanimljivom vodstvu.

Muzej suvremene umjetnosti možete posjetiti svakog radnog dana osim ponedjeljka između 11 i 19h, a vikendom između 11 i 18h. Muzej je u dane praznika zatvoren.

(Vanja)

Vezani tekstovi:

• O akciji Tura kultura

Zanimljive poveznice:

• Web stranica Muzeja suvremene umjetnosti
• Tekst o suvremenoj umjetnosti na Wikipediji koji navodi osnovne stilove i pravce suvremene umjetnosti u posljednjih nekoliko desetljeća
• Tekst o suvremenoj umjetnosti na engleskom jeziku na Wikipediji