Balada iz predgrađa – Melengradska ulica [GP 2009.]

Pjesme o Trešnjevci

Ovo je kutak za pjesme o Trešnjevci i one koje svojom atmosferom podsjećaju na Trešnjevku nekad i danas!

• Autor teksta: Drago Britvić
• Autor muzike i izvođač: Zvonko Špišić

Trešnjevačka balada

Siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica.
Obavite posao i vratite se.
I nećete saznati ništa.

Jer život se ipak ne živi iz publike,
On živi u srcu te čudne republike –
Od krpenih pajaca, streljane iza placa,
Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,
Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina
Do besposlenih suza od rakije i vina,
Od uličnih pjevača do krovopokrivača –
U hiljadama priča je hiljade sudbina.

Ali treba doći u proljeće, kada ožive mali vrtovi i kad se okite dvorišta,
pa potok pojuri prema jutarnjoj smjeni.
Treba doći u proljeće, kad Pongračevo zazeleni i kad sve to ne košta ništa u ovom kvartu bez groblja i bez rodilišta.

I treba biti ispod podvožnjaka
Kad prođu svjetla jutarnjeg vlaka,
Sa jednom željom ostavljenom za nas –
Da bude sutra bolje nego danas.
I treba biti sa cvijetom na reveru
U neku zoru pred trešnjevačkom NAMOM
I reći “zdravo” trgu što se budi,
Kad već nikog nema nazdraviti sebi samom.
I treba poći bez planova i para,
S nekim starim drugom, samoborskom prugom,
Ili otići u prvu gostionu,
Na “gospon doktor” namignuti lampionu.
Treba biti blizu kad prvi tramvaji napuštaju Remizu,
Na početku dana kada periferija je kao ikebana
Od dimnjaka i cvijeća.

Jer život se ipak ne zivi iz publike,
On živi u srcu te crvene republike –
Od krpenih pajaca, streljane iza placa,
Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,
Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina
Do besposlenih suza od rakije i vina,
Od uličnih pjevača do krovopokrivača –
U hiljadama priča je hiljade sudbina.

La la la la, la la la la la,
La la la la, la la la la la la,
La la la la la, la la la la la,
La la la la, la la la la la la.

Pogledajte i video zapis!

———————————–

• Autor: Dobriša Cesarić

Balada iz predgrađa

… I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše..
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

————————

• Autor: Ivica Smolec

Kruha-masti-luka

U drvenoj hižici na kraju velegrada
živel je dečec na kruha-masti-luka.
U šumu je bežal kad bi došel z škole,
čim bi ga podragala drage mame ruka.

Čušpajza je bilo, to bi šalabrcnul
pa bi odma s pesekom pobegel nekam van,
al, kad bi se posle gladan doma vrnul,
kruha-masti-luka bi spasilo dan.

Dok je još sa strelicama glumil Indijanca,
i posle, dok je tajno curičke zagledaval,
kruha-masti-luka je uvek dobro došlo
kad god bi mu od gladi moral splašnjaval.

Ak doma osim njega ne bi nikog bilo,
i sam si je znal složiti kruha-masti-luka.
Al nikad mu ta šnita tak fina nije bila
ko kad bi ju namazala drage mame ruka.

Tu su kombinaciju i bogovi valda jeli,
niš drugo mu nije onda tak išlo u slast.
Al kruha-masti-luka već dugo nije probal
jer davno su mu doktori zabranili mast.

Nema više ni te šume, nema Vinetua,
ni drvene hižice na kraju velegrada.
Sto hiljada novih kuća zagrebačkih predgrađa –
kruha-masti-luka jel još iko ima rada?
Kruha-masti-luka

Izvornik se može naći na web stranici autora.

——

Iako teritorijalno nedefinirana, pjesma iz filma (iz filma “Pukotina raja”) jako je primjenjiva za Trešnjevačku jesen

• Pjeva: Stjepan Jimmy Stanić
• Kompozitor: Nikica Kalodjera
• Stihovi: Blanka Chudoba

Prozor zamagljen

Već misli sumorne
Hladan vjetar nosi
Dok lišće uvelo
Sa drveća skida

Na prozor zamagljen
Kuca opet jesen
Snova modrih noći
Sad nema već

Ponovit ne može se
Ono što u nepovrat će poć
Ni žut list se dvaput
Zazelenit’ neće

—-

• Stihovi: Drago Britvić

Vrtovi malih kuća

U sjeni ovog grada
vrtovi mali žive.
Oni su iza svega,
na kraju perspektive.
Od novina i ručka,
do kraja za zadnje smjene,
samo se neba plave
i vrtovi zelene.

I, oni koji žive
u  znoju svoga lica,
drijemat će iza ručka
u vrtu punom ptica,
i bit će, jednom bit će,
kad ostave te tačke,
i jabuka za djecu
i krtica za mačke.

I stupati će s njima
u svibanjskoj paradi,
milijun malih bašti
za svakog koji radi,
a kad se jednom smire
i kad se jednom vrate,
trpeza bit će spremna
uz gredicu salate.

Blagovati će dugo,
ko poslije sviju kazni,
stolovi bit će puni,
tramvaji bit će prazni,
i bit će jednom, bit će,
u zoru jednog dana,
kad zahvate i sunce
sa užetima krana.

Večer jednog trešnjevačkog dvorišta [2013.]

—

• Autor: Viki Glovacki

Stari kandelaber

Pozivam vas prijatelji, na šetnju vašim i mojim gradom Zagrebom.
Ne pjevam samo za tebe prijatelju,
Koji si rođen u ovome gradu,
Već za sve one koji vole
Najljepši grad na ovome svijetu,
Naš predragi Zagreb.

Krenimo polako na Grić na Gornji grad.
Spušta se sumrak i tek titraj
starinskih plinskih svjetiljki osvjetljuje ulićice.
Stojim pred starim kandelaberom;
Stojim i razgovaram s njime.

Kaj se skrivaš vutoj magli,kak da se bojiš.
Pak već preko stotin leta kandelaber tu stojiš.
Zrušili su tvoju braću tam vu Donjem gradu, Ti si ostal tu na Griću, samo za paradu.

Sećam te se još od onda,dok sam bil još mali; Još od onda, dok za javnu rasvetu mi nismo znali.
Ma gde su bile neonske te cevi,
Kad si ti diskretno svetlil, dnevi pa i dnevi.

Slatke tajne ti si skrival,
čiz diskretno namigival,
Videl puno lepih stvari,
O, moj dragi kandelaber stari.

Tu pod tvojim črnim stupom,
Puno put sam rendes imal.
Kaj ja delam, će se ljubim, nisi se zanimal.
Kol’ko put sam tu pod lampom rekel da ju volim, I da za njenu ljubav od sveg srca molim.
Kad sam štel da si pogledam njene lepe oči, Jedino pod tvojim lućim,to bilo je videt moći.

Slatke tajne ti si skrival,
čiz diskretno namigival,
Videl puno lepih stvari,
O, moj dragi kandelaber stari.

Kul’ko put sam zimske noći, čekal tu i stajal.
Skakal znoge sve na nogu,okol tebe se sprehajal.

Kad ni došla,s tobom sam se tiho razgovaral, Da ne prejdem, da još čekam,si me nagovaral.

Kad je ona ipak došla,ti si se nasmijal, Da nas nigdo videl nebi, sve si slabše sijal.

Slatke tajne ti si skrival,
čiz diskretno namigival,
Videl puno lepih stvari,
O, moj dragi kandelaber stari.

Pa i sad se puno puta, do tebe otpravim, Da se vseh prošlog setim, i da te pozdravim.
Pogotovo, kada noge neće da me služe,
Onda se najrajše primem za te, stari druže.
O, kak smo već stari sada;

I ti si se nakrivil,
Ti si isto kak i ja, i jako si zmršavil.
Već je skoro na nas dva vsaki zaboravil.
Skoro buju gleći mene, strpali v jamu,
A i tebe, ja ti velim, hitili med staru kramu.

Danas tebe samo znaju tvoji stari znanci, gornjogradski, baš svi cucki i vražji pijanci.
Drugi nigdo već se nate niti ne obrne,
Tak ti eto vse prolazi, vsaka luć se ftrne.

Slatke tajne ti si skrival,
čiz diskretno namigival,
Videl puno lepih stvari,
O, moj dragi kandelaber stari.

Videl puno lepih stvari,
O, moj dragi kandelaber stari.

—

Tin Ujević: Tramvaji do Selske

Dolazim s Trešnjevke. Idem na Trešnjevku.
Radujte se meni, iskri, malom sijevku.
Ujutro, u podne, naveče, po noći:
uz drndanje kola, uz kolnu popijevku,
četiriput na dan gore – dolje proći.

Zadovoljstvo: naći usred grada selo,
natisnuta kola, i radost jadnika;
dernjava mačaka i kolo veselo,
i dva – tri dimnjaka, sijaset radnika,
i pasje koncerte usred tajca noći.

Vozi me, kotaču, jednom kraju svijeta;
kod posljednjih kuća sjaje Finis Terrae.
Vozi me, kotaču, međašniku meta,
gdje se vilin ćilim u prostranstvo stere,
u okoliš prepun žarkih suncokreta.

Na travu ću leći pod te aspidistre,
vrgnuti  ću umor na tu travu meku.
Okrenut ću nebu svoje oči bistre,
da im plavet jetko zelen preliv  istre,
slušati ću zvono na tornju daleku.

Javio se sinoć u dvorištu popac,
bitni izraz pijanstva usred srca ljeta,
pjesma mu je bila zvučna sluhu, sveta,
usred znoja žege dobrodošli škropac.

Suncokreti prate samo tople dane
od proljetne rose do prvoga snijega
Hvala ocu suncu, koristi mu žega.
Jedan kratki  život, koji brzo stane,
kliče: slava suncu ! sunce prije svega !

To su naši dobri prijatelji stari,
koji kade sunce okom punim ulja,
i ta oka jesu žuti kolobari.
Žar se, žarak dušom, bistar k žezi, žari
i na povjetarcu tamjanik se ljulja.

Slava suncokretu, oku zemlje mrke.
Dvije mile riječi moramo mu reći.
On s visoka motri električke trke,
samac u spokojstvu, među cvijećem veći;
teško ga je cvijetu običnom doseći.

U mladosti davnoj bio nam je znamen,
već smo drevno njemu napisali strofe,
jer se htio dići, poletan i mamen,
pa i danas gori, dušin grb, taj plamen,
glasan izraz za nas, tihe filozofe.

„ Narodni list“ XI., br 3061.,str 6.;
Zagreb, 1., 2.,3 i 4. svibanja 1955

Napomena:
aspidistra (grč.) – polukružni prostor crkve ili neke druge građevine nadsvođen polukupolom; točka putanje nekog nebeskog tijela gdje je ono Suncu najbliže (perihel) ili od njega najdalje (afel).

—

Drago Britvić: Od Selske do vječnosti

Na Tinovoj u prozoru ciklame,
bizaran okvir obzorima svijeta,
a ti se mirno nasloniš na rame,
i krenemo kroz polje suncokreta.

Na Okićkoj, u skloništu partera,
noć Casablance opija i mami,
dodirujemo svemir drugih sfera
i volimo se, kao da smo sami.

Na placu glivanj. Toplo je u duši.
Svjetlo kavane razdaljine ruši.
Leptirice se oko svjetla roje.

Bogatstvo dima! Iluzija ima
Opojnost sape podstanarskih zima,
O, kako bismo ponovo u dvoje!

—

Drago Britvić: Te savske magle

Te savske magle, i spore i guste,
kad samo srce nazire Remizu,
te savske magle i spore i nagle,
kad ne znam gdje si, al’ znam da si blizu…

Ja opet k tebi, a magle me vode,
iz nekog svjetla mirišu kolači…
Na krivu kartu se stavi, i ode,
i sada ne znam ni da l’ ću te naći.

Na Selskoj stanem, a Puljska će idi!
I već me magla kao oblak nosi.
Pa makar s vrata, al’ samo da vidim,
koliko sijedih već imaš u kosi.

Te savske magle i spore i teške,
ko duge milje ukletih korveta,
to bijeli oblak sa mnom plovi pješke,
kroz neko mirno polje suncokreta

—

Drago Britvić: Kuće mojih ljudi

Kuće mojih ljudi
nepovratno ruše,
plahte se ne bijele,
košulje ne suše.
Uzalud se za njih
puzavice brinu,
kuće mojih ljudi
sustaju i ginu.

Uporno, ko korov,
buldožeri rade,
zalud cvili pumpa,
mačka čeka mlade…
Neće više stići!
Višnje, u svom cvatu,
dvorišta i ljudi
gube u tom ratu.

Kuće mojih ljudi
padaju ko vlati.
Ne pale se svjetla,
ne kucaju sati.
Poražene prnje,
vrtovi bez volje,
Trešnjevka i Trnje
putuju u bolje.

Kuće mojih ljudi
zadnje dane traju.
Poezija grada
primiče se kraju.
Više neće biti
razloga za tate,
da povedu sina
gdje jorgovan cvate…

Neće više biti
gredice i flanci,
neće više biti kredla
predgrađa da budi.
Nisu samo psima
pokidani lanci,
nestaju ko starci
kuće mojih ljudi.

Kuća na Novoj cesti neizvjesne sudbine [GP 2013.]

Branimir Štulić Johnny: 041

Kada Zagreb izranja iz sna
cekaju ga konduktera dva
da ih povede na Remizu
da razbiju lozom krizu
kada Zagreb izranja iz sna
nigdje nema frikova
nema vise frikova
kada Zagreb izranja iz sna

(Penzić, Boris / Vanja)