Kratka povijest sajmovanja na Trešnjevci i u Zagrebu

Sajmovi su oduvijek bili ne samo mjesta trgovine nego i mjesta susreta, mjesta na kojima su se ne samo dogovarale kupnje i prodaje nego i upoznavali susjedi i gosti, momci i djevojke, prijatelji i (nekadašnji ili budući) neprijatelji, miješali jezici i kulture …

Prvi se sajmovi održavaju u Zagrebu još od 1242, kada je kralj Bela IV “Zlatnom bulom” Zagrebu dao gradska prava. Sve do 17. stoljeća gradski se sajam održavao unutar zidina Gradeca, na Markovu trgu, da bi se  prestankom opasnosti od Turaka odlukom Gradskog magistrata on preselio na Harmicu (danas Trg bana Josipa Jelačića) nakon što su vrtovi oko vrela Manduševac uređeni za sajmište.

Širenjem grada ta lokacija postaje nepraktična i 1830. sajmište je preseljeno na današnji Zrinjevac, dok je Harmica u to doba već postajala središte dvojnog grada, Gradeca i Kaptola, koji su se 20 godina kasnije, 1850., ujedinili u jedinstveni grad Zagreb. Za to je vrijeme novo odredište sajmišta prozvano prvo Marvinskim trgom, a potom Novim trgom da bi 1866., povodom obilježavanja 300. godišnjice smrti Nikole Šubića Zrinskog, ponio današnje ime. No, na toj se lokaciji sajmište održalo tek 39 godina jer je gradska uprava 1869. odlučila na tome mjestu urediti park tako da je sajam ponovo premješten, na današnji Trg Republike Hrvatske (tada logičnoga imena Sajmišni trg), na lokaciju Hrvatskog narodnog kazališta. Zrinjevac je potom četiri godine kasnije, 14.06.1873., svečano otvoren kao javni park.

I ta se lokacija nije dugo održala te je već 1891. (po nekim izvorima 1895.), nakon velike velesajamske izložbe, sajmište premješteno u istočni dio grada, na lokaciju današnjeg hotela Sheraton (a prije toga luna parka Tivan). Na tom su prostoru održane i prve izložbe Zagrebačkog zbora od 1911.

U međuratnome razdoblju, radi sve bržeg rasta grada, tražilo se novo mjesto i za gradsku klaonicu, a i za sajmište jer su te dvije “ustanove” u to doba još vezane (živa je stoka bila jedna od glavnih “roba” kojom se trgovalo na sajmovima).  Gradske su vlasti oko 1930., u jeku izgradnje nove zagrebačke klaonice i veletržnice, najnoviju lokaciju sajmišta pronašle južno od njih, uz Heinzelovu ulicu. To je doba vrlo važno u povijesti sajmovanja u Zagrebu jer tada dolazi do razdvajanja različitih tipova sajmovanja. Sve do tada su na jednom prostoru bili ujedinjeni različiti načini sajmovanja, na lokaciji uz Martićevu su se održavale i ugledne manifestacije poput Zagrebačkog zbora, ali se nedaleko odvijala i trgovina stokom, uz koju uvijek idu i blato i prljavština.

Sajam na prostoru istočno od Draškovićeve početkom 20. stoljeća. [ZV]

To je bilo doba nakon kojega je prodaja svakodnevne robe i s njom vezane prodaje i kupovine (uglavnom prehrambeni proizvodi i proizvodi široke potrošnje) bila koncentrirana na gradske tržnice. Najstarija gradska tržnica (u smislu te riječi kakvu poznajemo danas) je ona na Britanskom trgu, tada zvanom Pejačevićev trg. Tržnica je na njemu otvorena 1891., 1902. je na području trga u zemlju ukopan potok Kraljevec čime se dobilo više prostora za tržnicu, a uklonjeni su neugodni mirisi koji su dopirali iz potoka koji je tada služio i kao kanalizacijski kanal. 1908., kada je potok ukopan i na dijelu sjeverno i južno od Britanskog trga, sagrađen je i javni WC u sklopu tadašnje tramvajske čekaonice da bi 1928. preuređenjem uz WC sagrađena i trafika. Što se pak Dolca tiče, ta je tržnica izgrađena baš 1930. nakon rušenja dijela gradskih zidina. Nakon Dolca je slijedila tržnica na Trešnjevačkom trgu koja je otvorena također u to doba, no o njoj ćemo reći nešto više na kraju ovoga teksta.

Tržnica na Pejačevićevom (danas Britanskom) trgu oko 1930. [ZG-FB]

A sad, krenimo u nešto detaljniju priču o nastanku i životu različitih tipova sajmova koji su nastajali i nestajali tijekom gotovo stotinu godina novije povijesti sajmovanja u Zagrebu.

Zagrebački zbor/Zagrebački velesajam

Najprestižniji od svih zagrebačkih sajmova je definitivno Zagrebački velesajam koji je sljednik nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, a on je pak nastao na idejama i naporima članova Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva osnovanog 1841.

U doba Ilirskog preporoda, 1841., osnovano je Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Pokretač ekonomskog povezivanja raznih dijelova hrvatskog teritorija i prvi predsjednik društva bio je biskup Juraj Haulik (inače po nacionalnosti Slovak). Kao jednu od aktivnosti društva ono je 1864. organiziralo svoju prvu izložbu koju možemo u današnjem smislu riječi nazvati i sajmom. Taj je sajam održan na mjestu današnjeg HNK, na lokaciji na koju je u godinama koje su slijedile preseljen i gradski sajam sa prostora na današnjem Zrinjevcu.

Inspirirani prvom svjetskom izložnom (održanom 1862. u Londonu) kao i potaknuti 50-godišnjicom osnivanja druištva njegovi su čelnici 1891. organizirali Drugu izložbu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva koja je održana između 15.08. i 15.10. 1891. i bila je zapamćena kao jedan od najvažnijih događaja u gradu ne samo te godine nego i u širem razdoblju. Tijekom dva mjeseca održavanja izložbe u Zagrebu koji je tada brojao tek nešto više od 40 000 stanovnika izložbu je posjetilo više od 450 000 posjetilaca. Treba spomenuti da je u sklopu izložbe otvoren Botanički vrt, pušten u promet zagrebački tramvaj (tada s konjskom vučom) te otkriven spomenik Andriji Kačiću Miošiću na križanju Ilice i Mesničke ulice. Uz pripreme za sajam uređen je i Prilaz (danas Prilaz Gjure Deželića) koji je predstavljao glavni prilaz sajmu sa tada jedine zagrebačke željezničke stanice, Zapadnog kolodvora (Glavni kolodvor je sagrađen tek godinu dana kasnije).
Sajam je također održan na Sajmišnom trgu (lokaciji današnjeg HNK) i bio je posljednja velika manifestacija na tome mjestu jer je HNK sagrađen 1895. i tada je sajmište već bilo premješteno na istok, na poziciju istočno od Draškovićeve ulice, kod današnjeg hotekla Sheraton. Treba spomenuti da su sve ostale značajne građevine na trgu 1891. godine već bile sagrađene: Zgrada Rektorata (sagrađena 1857. kao Bolnica sestara milosrdnica da bi 1868. preuređena u Tvornicu duhana te je tek 1882. predana Sveučilištu), Zgrada Kola (1882.), Školski muzej (1889.), Muzej za umjetnost i obrt (1891.) i zgrada Narodnih novina (1891.) tako da je scenografija održavanja sajma bila posve urbana i odražavala je duh tadašnjeg gradskog rasta.

Druga izložba Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1891. godine – paviljon kutjevačkog vlastelinstva braće Turković. Ilustracija iz knjige Igora Gostla “Najsjajnija zagrebačka predstava 1891.”, ABC naklada, Zagreb, 1996. [HK 1891.]

U to doba gradonačelnik Zagreba bio je Milan Amruš, a čelnici odbora za 2. Jubilarnu izložbu hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva bili su Gjuro grof Jelačić (predsjedavajućI), Ljudevit pl. Vukotinović, Andrija Jakčin, Franjo Gašparić, dr. Ivo Mallin, Miroslav grof Kulmer i Fran Kuralt. Izložbu je otvorio tada omrznuti ban Károly Khuen-Héderváry.

Na prostoru sajma od 36 000 m2 nalazila su se 22 paviljona, 11 kioska i 8 nasada, a bila je osigurana i električna rasvjeta (“Munjara” na Trešnjevci je puštena u pogon tek 1907., 16 godina kasnije, tako da je rasvjeta bila omogućena pomoću agregata). U središtu sajma je bio Glazbeni paviljon sa vodoskokom, a oko njih su bili između ostalih paviljon za izlaganje i prodaju knjiga, staklarski paviljon, paviljon Bosne i Hercegovine, Posavka kuća, paviljon Zemaljskih kaznionica itd. Tijekom sajma organizirane su i razne popratne manifestacije, od zborskih svečanosti i umjetničke izložbe pa do izložbi goveda za rasplod i natjecanja u potkivanju konja.

Zanimljivo je primijetiti da je jedan od manjih paviljona te izložbe, sličan onome glazbenom na zagrebačkom Zrinjevcu, nakon završetka izložbe preseljen u središnji park u Petrinji gdje se i danas nalazi.

1909., nakon uspjeha prethodnih izložbi, osnovala je grupa gospodarstvenika na poticaj tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Amruša, društvo Zagrebački zbor sa svrhom da priređivanjem izložbi i velikih sajmova intenziviraju razvoj svih grana industrije i gospodarstva općenito.

Grupa istaknutih hrvatskih gospodarstvenika osnovala je 1909. na poticaj tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika dra. Milana Amruša, društvo Zagrebački zbor sa svrhom da priređivanjem izložbi i velikih sajmova intenziviraju razvoj svih grana industrije i gospodarstva općenito.  Konstituirajuća skupština održana je 14. 11.1909. i to je dan kada Zagrebački velesajam slavi svoj rođendan.

Prvi sajam organiziran jer upravo 1909., a slijedili su sajmovi 1911., 1913. i 1922. te nakon toga svake godine sve do 1935. Prve je svoje izložbe Zbor održavao na negdašnjem Sajmištu – prostoru istočno od Draškovićeve ulice. Prvi svjetski rat prekinuo je na neko vrijeme organizaciju izložbi, pa je prva poslijeratna izložba održana tek 1922 – od tada na novom prostoru, uz Martićevu ulicu. Nakon Prvog svjetskog rata novo je zborište uređeno u planiranim blokovima između (današnjih) Martićeve, Klaoničke (Bauerove), Tomašićeve, Lopašićeve i Zvonimirove ulice. To su bile zapažene priredbe koje su pratile i druge manifestacije i otvorenja važnih objekata. Na primjer, 1925. otvoren je hotel Esplanade, a na 3. Zagrebačkom velikom sajmu 1924. prvi put su široj javnosti prezentirani radioaparati. Samo dvije godine kasnije počela je s emitiranjem prva gradska radio postaja – Radio Zagreb.

Treba napomenuti da je Zagrebački zbor 1925. bio jedan od sajmova-suosnivača Unije međunarodnih sajmova (UFI).

1929. došlo je do promjene u koncepciji priređivanja priredaba, od tada su se održavala dva sajma godišnje, proljetni (sa specijalnim priredbama među kojima su se istivali sajmovi automobila) i jesenski (sa općim sajmom).

Perspektivni crtež prostora Zagrebačkog zbora iz 1941. [ZV]

Reklama za Zagrebački zbor u časopisu “Svijet”. [1929.]

Radi premalog prostora grad 1936. daje na korištenje novu lokaciju, bivše Tvornice pokućstva Bothe & Ehrmann na adresi Savska 25 (današnji Studentski centar) gdje će se izložbe održavati pod imenom Zagrebačkog zbora sve do 1941. Na tim povodom organiziranom natječaju najboljim na natječaju proglašen je rad Hinka Bauera i Marijana Haberlea.Tijekom 1936. gradio se i uređivao novi kompleks Zbora na Savskoj, koji je svečano otvoren 17.10.1936., a stari Zbor u Martićevoj ulici srušen je još u proljeće 1936. i na njegovu su mjestu izgrađene stambene zgrade.

Treba spomenuti jedan od posebnih događaja vezanih uz Zagrebački zbor: 1939. je na sajmu u okviru nizozemske delegacije, gostovala ekipa tvrtke Philips koja je dovezla pokretni TV studio, prvi viđen na ovim prostorima, koji je i emitirao pokusni program. Nažalost, zbog izbijanja Drugog svjetskog rata tijekom održavanja sajma delegacija se vratila u Nizozemsku prije sajamskog završetka.

Nakon Drugog svjetskog rata, 22.02.1946.,  Zagrebački zbor je raspušten, a njegov pravni sljednik je ppostao novoosnovani Zagrebački velesajam. Prva poslijeratna izložba Zagrebačkog velesajma održana je od 31. svibnja do 9. lipnja 1947. u prostorima bivšega Zagrebačkog zbora u Savskoj koje je trebalo urediti jer su u ratu pretvoreni u vojarnu. Zanimljivo je da je Zagrebački velesajam iz 1947. bio i prva poslijeratna sajamska izložba u socijalističkom svijetu

Nova manifestacija tražila je i nove prostore pa je nakon svega osam mjeseci gradnje javnost je 17.09.1949. po prvi puta ušla u novoizgrađene objekte Zagrebačkog velesajma, današnjeg Tehničkog muzeja. Bio je to drveni objekt privremene namjene, a koji je potrajao čak daljnjih 65 godina! Za proširenje Velesajma iskorišteno je zemljište stare tramvajske remize u Savskoj, nasuprot starog dijela velesajma. S obzirom na položaj tog zemljišta, omeđenog sa dviju strana željezničkom prugom, a sa dviju tramvajskom prugom i glavnim prometnicama, arhitekt Marijan Haberle projektirao je objekt u obliku okrenutog slova L. Na tome su prostoru održava izložbe Zagrebačkog velesajma sve do 1956.

Tijekom 50-ih godina je tadašnji zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac dugotrajnim pregovorima isposlovao zadržavanje Zagrebačkog velesajma u Zagrebu (kao odgovor na inicijative da se sajam preseli u Beograd i nazove Jugoslavenskim velesajmom) i preseljenje na novu lokaciju u do tada gotovo nenaseljeni prostor današnjeg Novog Zagreba. Na tom je mjestu sagrađen novi  prostor površine od 165.000 metara kvadratnih, a projektirao ga je arhitekt Marijan Haberle. Sajamske priredbe 1956. održane su dijelom u Savskoj cesti, a dijelom na novoj lokaciji, uz svečano otvorenje kojem je prisustvovao i Tito. Ta je godina značajna i po tome što se sa otvorenja velesajamske priredbe održan i prvi televizijski prijenos uživo Televizije Zagreb.

Šezdesete godine 20. stoljeća su donijele vrhunac sajamskih aktivnosti Zagrebačkog velesajma. Npr 1964. je Velesajam raspolagao sa 161 167 m2 izložbenog prostora, a na jesenskom sajmu je gostovalo 6215 izlagača iz 53 zemlje. U to je doba zagrebačka glavna godišnja sajamska priredba bila na razini vodećih svjetskih sajmova, onih u Milanu, Leipzigu i Hannoveru.

Brojni posjetitelji na sajamskoj priredbi 1959. [ZV 1959]

Nakon 60-ih godina na svjetskoj se razini pojavio trend jenjavanja interesa za sajamske priredbe opće tematike dok se javlja sve veći interes za specijalizirane priredbe koji se brzo osjetio i na zagrebačkim sajamskim priredbama. Zagrebački velesajam je odgovorio pokretanjem niza manjih priredbi specijalne tematike tako da ih je već 1969. imao čak 20, a godinu dana ranije otvoren je i velesajamski poslovni centar.

Neki od specijaliziranih sajmova (Medicina i tehnika, BIAM – Međunarodni sajam alatnih strojeva, Interbiro informatika, Urbanova, Interklima, Intergrafika) su dobili i status UFI sajmova (UFI – Međunarodno udruženje sajmova).

1987. pokreće se i akcija pod naslovom “Zemlja partner” u okviru koje je svake godine tijekom Jesenskog velesajma posebno predstavljano gospodarstvo jedne određene zemlje. Prva u nizu je bila Indija (1987.), slijedile su Sjedinjene američke države (1988.) potom SSSR (1989.), SR Njemačka (1990.), 1991. godine je zemlja partner trebala biti Italija no zbog Domovinskog rata se to gostovanje nije ostvarilo te godine već tek 1992. da bi se niz nastavio tijekom slijedećih godina.

U vrijeme poslovanja u okviru samostalne Hrvatske nastavio se trend posvećivanja pažnje manjim specijaliziranim sajmovima, evo i nekih od najpoznatijih: Interliber, Zagrebački sajam nautike, Zagreb auto show, Ambienta, Međunarodni sajam graditeljstva, Međunarodni sajam obrtništva, Modernpak, Croagro, Hotel & Gastrotech, BIAM, Interprotex, Interklima, Antikorozija … Uz to, Velesajam je iznajmljujući svoje objekte i površine postao važan sportski centar ugošćujući sportove poput nogometa, košarke, tenisa, atletike, boksa, badmintona, plesa na svili … U prostorima Velesajma nalaze se posljednjih godina i karting staza, televizijski studiji, skladišta … a, kao ostaci prošlosti, u podzemlju se nalazi i dugačak infrastrukturni podzemni prolaz s kraja na kraj Velesajma, ali i već nekoliko godina mrtav i od ostatka željezničke mreže odsječen  željeznički kolosijek koji je je prolazio rubom naselja Trnsko i bio spojen sa prugom Zagreb Glavni kolodvor – Zagreb Klara.

Gledajući Zagrebački velesajam sa stanovišta kulturnog naslijeđa i njene zaštite, prema  konzervatorskoj studiji  iz 2003. godine se na području ZV-a nalaze slijedeći objekti i cjeline:

• građevni fond spomeničke vrijednosti koji je potpuno zaštićen prema principu potpune zaštite povijesnih struktura. To su građevine koje pored svoje arhitektonske vrijednosti predstavljaju i sastavni dio karakteristične urbane matrice Velesajma. Tim su vidom zaštite zaštićeni slijedeći objekti:
  • Paviljon 9 (SSSR), arhitekt Jurij Abramov, 1956.
  • Paviljon 20 (Čehoslovačka), arhitekt Josef Hruby, 1956.
  • Paviljon 36 (Mašinogradnja), arhitekt Božidar Rašica, 1957.
  • Paviljon 11 (Kina), arhitekt Cheng Sung Mao, 1957.
  • Paviljon 35 (DR Njemačka), arhitekt Božidar Rašica, 1957.
  • Paviljon 40 (danas klizalište), arhitekt Ivo Vitić (konstrukcija Kruno Tonković), 1959.-1961.
  • Paviljon 15 (Italija), arhitekti Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito, 1962.
  • Hipar (nadstrešnica), arhitekt Božidar Rašica, 1964.
• građevni fond ambijentalne vrijednosti – ambijentalna zaštita. To su građevine koje se gabaritima i oblikovanjem uklapaju u izvornu urbanističku matricu Velesajma
  • Paviljon 5 (Laka industrija I), arhitekt Marijan Haberle, 1956.
  • Paviljon 6 (Laka industrija II), arhitekt Marijan Haberle, 1957.
  • Paviljon 18 (DR Njemačka), arhitekt Richard Paulick, 1957.
  • Paviljon 28 (Đuro Đaković), arhitekt Miroslav Begović, 1958
  • Paviljon 8 (SR Njemačlka), arhitekt Peter Pixis, 1960.

Izložba automobila ispred Talijanskog paviljona [ZV 1970]

 

Prema studiji posebno se ističu i urbanističke vrijednosti i izrazito kvalitetan javni prostor te pejsažno uređenje, Aleja nacija (glavna prometniva u smjeru istok-zapad), prostor promenade između paviljona 5 I 6, zelene površine i soliteri na jugoistočnom dijelu Sajma. Citiramo: Treba istaknuti i „izrazito kvalitetan javni prostor unutar Velesajma koji je „planiran izrazito kvalitetno s interesantnim odnosima visokog i niskog zelenila.“ Dodatnu vrijednost javnom prostoru ZV-a daju skulpture renomiranih umjetnika, koje se na područje ZV-a počinju postavljati 1960. godine kada uprava ZV-a i ULUH-a organiziraju izložbu, odnosno dolazi do ideje stvaranja parka skulptura unutar sklopa. Izložena je dvadeset i jedna skulptura „u rasponu stvaralaštva između potpune realističke figuracije i apstraktnih nefigurativnih koncepcija.“ Cilj izložbe bio je „približavanje umjetnosti narodu“ i „podizanje estetskog izgleda slobodne sajamske površine ZV-a.“

Prostor Zagrebačkog velesajma je pod zaštitom kao nepokretno kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-2951 (NN 23/2007.).

Iz povijesti Velesajma treba spomenuti i njegovu važnu poveznicu sa razvojem oglašavanja u Zagrebu i Hrvatskoj. Posebno mjesto u tome sektoru ima reklamni studio Imago i njegov glavni autor Sergije Glumac koji je bio na vrhuncu karijere u 30-im i 40-im godinama 20. stoljeća. S druge strane treba spomenuti nadmetanje svjetskih velesila u 50-im i 60-im godinama. Prvi američki nastup na Velesajmu bio je ujedno i prvi američki nastup u nekoj zemlji koja se nalazila iza Željezne zavjese. I dok su delegacije SAD-a na Velesajmu npr izlagale koncept samoposluge (1957., za usporedbu, prva samoposluga u Hrvatskoj je otvorena u Ivancu 17.12.1956.) ili svemirsku opremu (kapsula Apollo 8 1967.) dotle je SSSR u tom nadmetanju velesila izlagao proizvode teške industrije.

Plakat Zagrebačkog velesdajma iz 1970. godine [ZV 1970]

Zagrebački velesajam je bio i jedan od sudionika u pokretanju nogometnog Kupa velesajamskih gradova 1955., iste godine kada je pokrenut i Kup prvaka. Prvotna je ideja bila da se u tom kupu nadmeću gradske ekipe (dakle, ne pojedinačni klubovi već gradske selekcije) gradova u kojima postoje velesajmovi, no ubrzo se to pretvorilo u natjecanje nogometnih klubova iz tih gradova.  Poznato je da je Dinamo jedini hrvatski klub koji je osvojio neki evropski nogometni trofej, Kup velesajamskih gradova (1967.), međutim manje je poznato da je on već 1963. bio u njegovom finalu, no izgubio je od španjolske Valencie. Kup velesajamskih gradova je 1971. bio preimenovan u Kup UEFA i sudjelovanje je dozvoljeno svim klubovima koje su delegirali njihovi nacionalni savezi bez obzira da li dolaze iz gradova u kojima postoje velesajamske priredbe ili ne.

Gledajući sadašnji trenutak Zagrebačkog velesajma treba napomenuti da su dva najveća izazova pronalaženje ekonomski isplativih, ali i konzervatorski održivih priredbi i aktivnosti kojima ZV može i nadalje biti u službi kako zagrebačkom i hrvatskom gospodarstvu tako i građanima te očuvanje kompleksa kao urbanističke i funkcionalne cjeline. Imajući na umu incijative poput one u doba gradonačelnika Milana Bandića kada je prostor Velesajma i oko njega trebao biti žrtvovan projektu neslužbenog naziva “Manhattan na Savi” koji bi žrtvovao povijesno naslijeđe, dostupnost i funkcionalnost javnog prostora Velesajma u korist elitizma planiranih novih poslovnih zgrada i profita investitora to može biti težak zadatak.

Stočni sajam i buvljak

Nakon selidbe u ranim 30-im godinama prošloga stoljeća na lokaciju u Heinzelovu ulicu na tome se mjestu uz stoku trgovalo i svim ostalim artiklima potrebnim u svakodnevnom životu, “od igle do lokomotive”, kako već kaže narodna izreka. To znači da je uz stočne sajmove neraskidiva i povijest kupovine i prodaje rabljenih stvari, tzv buvljak za što je u širem prostoru Zagreba već odavno zaživjelo općenito ime Hrelić, mjesto na kojem se zagrebački buvljak nalazi od cca 1970. godine. No, u međuvremenu, nakon Heinzelove, sajam stoke i svih drugih roba se nalazio uz selo Jakuševac, na mjestu gdje se danas nalazi Ranžirni kolodvor. Jedna od stanovnica tadašnjeg Jakuševca rekla je slijedeće “Moja rodna kuća bila je neposredno uz sajmište … cijelo selo živjelo je uz sajmište i za taj sajam koji se održavao svake srijede. U Zagreb se išlo preko “Crvenog mosta”, a još prije i skelom preko Save”. Službeno ime tog sajmišta je bilo “Sajmište Otok” i poslovalo je u okviru zagrebačkih gradskih tržnica.

Uz sajmište se nalazila i birtija “Dva goluba” čiji je vlasnik bio gospodin Dulmin čiji su nećaci (koji su svirali u onda popularnoj grupi Men) kasnije naslijedili taj lokal. Rabljene su se stvari prodavale na mjestu gdje je današnja ambulanta u Dugavama.

Izgradnjom Ranžirnog kolodvora 1970. godine buvljak se preselio na prostor obližnjega sela Hrelić, uz novopridošli Sajam rabljenih vozila s kojim dijeli sudbinu već 52 godine. A prodaja stoke? Ona je tada potpuno nestala sa prostora grada Zagreba, najbliži sajmovi koji se time još uvijek bave (ali i oni u minimalnim razmjerima) su sajam u Sesvetama (koji se održava četvrtkom) te sajam u Samoboru (koji se održava subotom). Iznimka je neformalni sajam malih životinja i kućnih ljubimaca koji se već dugi niz godina, ali u vrlo skromnom obimu, odigrava nedjeljom na početku Šetališta Jurija Gagarina uz Trešnjevačku tržnicu.

Sajmište kod sela Hrelić (službeno zvano “Sajam Otok”), 1957. godine. [ZG-FB 2022.]

Sajam rabljenih automobila

Trgovanje automobilima započelo je spontano, pojedinačnim oglasima u dnevnim novinama 50-ih godina prošloga stoljeća. Neformalno sastajanje prodavača i kupaca započelo je 1958./1959. godine ispred Zagrebačke katedrale da bi koju godinu kasnije mjesto sastanka postala ledina uz Jordanovbačke livade, na mjestu današnje XV gimnazije (“MIOC”). Taj se spontani sajam vrlo brzo preselio na parkiralište na Trgu J.F. Kennedyja, pored Ekonomskog fakulteta, a zatim i na Borongaj, na prostor bivšeg aerodroma.

Službeno, ugovorom s gradom Zagrebom od 01.10.1970. godine, Sajam automobila preseljava na današnju lokaciju u Jakuševcu, između vojarne i deponija smeća. To je mjesto trebalo biti tek privremeni smještaj jer je tadašnji organizator sajma automobila, Komunalni centar Zagreb (koji ga je i preselio s Borongaja), naručio od Urbanističkog zavoda grada Zagreba izradu elaborata „Pronalaženje lokacije za sajam automobila u Zagrebu i okolici“, a autor projekta je bio, već tada afirmirani, arhitekt Slavko Dakić.

Za sajmište je odabrana lokacija u Blatu, pored spoja Zagrebačke obilaznice i auto ceste Zagreb-Karlovac, te je uvrštena u GUP 1986. godine. U to vrijeme je sajam već važio kao najveći sajam rabljenih vozila u Europi, uz mnogima još važniji popratni sadržaj prodaje rabljene robe. Nakon 1990. odustalo se od gore odabrane lokacije te je ona izuzeta iz GUP-a. Za sadašnju lokaciju dobiveni su Uvjeti uređenja prostora i potom petogodišnji, pa zatim i desetogodišnji Ugovor o zakupu kojim je regulirana prodaja kao i smještaj pratećih ugostiteljskih radnji u montažnim objektima slikovite atmosfere. Sajam se od 1993. nalazi u privatnom vlasništvu tvrtke “Sajam automobila Zagreb d.o.o.”.

Sajam cvijeća

Sajam cvijeća je također sajamska priredba sa dugom tradicijom. Osnovan je 1966., a njen je organizator bio Večernji list. Sajam se održavao u raznim prostorima na Gornjem Gradu (Starogradska vijećnica, Vraniczanyjeva poljana itd). 1992. organizaciju sajma je preuzelo gradsko poduzeće Zrinjevac koje ga je preimenovalo u Floraart. Od tada pa do 2006. sajam se održavao u Boćarskom domu i obližnjem parku na Prisavlju dok se od tada održava sa južne strane Save, oko jezera Bundek.

Sajam cvijeća na Katarinskom trgu. [ZG-FB 1975.]

Ostali sajmovi

Tijekom posljednjih desetljeća bilo je i pokušaja organizacije drugih sajmova, recimo Sajma rabljenih knjiga i udžbenika koji se održavao nekoliko godina na Cvjetnom placu tijekom 80-ih godina. Krajem 90-ih godina prošloga stoljeća i prvih desetak godina ovoga stoljeća veliki su procvat doživjele tržnice odjećom i obućom i drugim artiklima koje su u stvari predstavljale male sajmove. Najpoznatije su lokacije bile uz Trešnjevačku tržnicu, uz okretište tramvaja na Črnomercu te uz okretište tramvaja na Borongaju. Jedina lokacija tog tipa koja još uvijek pokazuje znake nekakvog (slabašnog) života je ona uz Trešnjevačku tržnicu, uz Zvorničku ulicu.

Posljednjih desetak godina na Britanskome je trgu živahan Sajam antikviteta koji pozdravlja svoje prodavače i kupce svake subote i nedjelje prijepopodne.

Sajmovanje na Trešnjevci

Trešnjevka, koja je kroz povijest brzo, u nepunih 100 godina, prošla put od kukuruzišta i voćnjaka preko radničkog predgrađa do poželjnog urbanog obitavališta, nikad nije bila sjedište nekog “pravog” sajma, ali, naravno, i na njenom se teritoriju oduvijek trgovalo. Dapače, selo Horvati je u svojem središtu imalo maleni “trg” (u stvarnosti je to vjerojatno nekad bilo mjesto za zajedničku ispašu stoke te mjesto za druženje seljana) koji je možda tu i tamo služio i kao ad hoc “tržnica”, mjesto za prodaju i razmjenu, no o tome ne postoje nikakvi zapisi niti sjećanja.

Kao što je već rečeno u uvodnom dijelu, Tržnica Trešnjevka je rođena u doba najbrže urbanizacije, oko 1930. godine, kada su novopečeni “građani” (koji su umjesto obiteljskih kućica sa svojim vrtovima živjeli u stanovima) trebali mjesto za opskrbu, a “starosjedioci”, seljaci, su našli nove kupce. Zanimljivo je da se u tih gotovo 100 godina života tržnica nije pomakla sa svoje prvotne pozicije niti metra, a njen izgled je i dan danas vrlo provincijski, nedostojan središta jednog od najmnogoljudnijih kvartova hrvatskog glavnog grada. Provincijskom izgledu doprinose i ostaci nekadašnjih štandova na kojima se prodavala odjeća, obuća i kućanske potrepštine (taman kad su štandovi uređeni nestala je potreba za njima …), a i uvjeti pod kojima radi neformalni sajam malih životinja nedjeljom ujutro nisu na razini ugleda gradske tržnice.

Tržnica danas ne impresionira niti brojem kupaca, često je manje od pola klupa popunjeno prodavačima, no ona još uvijek ima svoje mjesto u srcima Trešnjevčanki i Trešnjevčana i neodvojiv je dio slike i duha Trešnjevke.

Tržnica na Trešnjevačkom trgu oko 1980. [ZG-FB]

Ostale trešnjevačke tržnice mlađeg su postanka: Tržnica Prečko otvorena je 80-ih godina prošloga stoljeća, usporedo sa urbanizacijom tog kvarta, dok je Tržnica Jarun otvorena 1996., kao jedna od posljednjih “ustanova” dijela grada koji je nakon održavanja Univerzijade postao jedan od najprestižnijih u gradu.

Uz njih, diljem Trešnjevke postoje formalne (sa etabliranim kioscima) mini tržnice, ali i one posve neformalne, na mjestima na kojima “kumice” pojedinih dana u tjednu prodaju svoju robu na ponekoj klupi. Primjeri za obje vrste možemo npr naći na Srednjacima (kiosci uz Horvaćansku cestu kod potoka Črnomerca kao formalni oblik te gospođa Marta koja povremeno prodaje voće i povrće uz spoj Ulice braće Domany i Ulice majstora Radonje).

I, za kraj, Trešnjevka je ipak malim svojim dijelom sudjelovala i u povijesti Zagrebačkog velesajma, koji joj je za tog kratkog gostovanja (1949.-1956.) podario zgradu današnjeg Tehničkog muzeja koja je jedinstven objekt  tog tipa graditeljstva u Zagrebu i uistinu je zaslužila da ju koristi baš Tehnički muzej Nikola Tesla kao najpoznatiji trešnjevački muzej. A jedan drugi djelić Velesajma, montažni paviljon pristigao sa izložbe “Porodica i domaćinstvo” posvećene novom društvu 60-tih, postao je dom najstarijoj trešnjevačkoj robnoj kući, NaMa, na Trešnjevačkom placu, i još i danas stoji tamo iako je pristigao kao tek  privremeno rješenje. (drugi paviljon te izložbe je preseljen u Prašku ulicu, na mjesto nekadašnje sinagoge, i u njemu je uređena robna kuća “Standard konfekcije” koja je izgorjela u požaru 1980. godine)

Skica zgrade današnjeg Tehničkog muzeja iz 1948. arhitekta Marijana Haberlea, sa neizvedenim elementima (most preko Savske te čelični reklamni stup uz Savsku cestu. . [TM 1948.]

NaMa na Trešnjevačkom trgu. [FB-ZG 1975.]

(Vanja)

 

Literatura:

• Igor Gostl: “Najsjajnija zagrebačka predstava 1891.”, ABC naklada, Zagreb, 1996.
• Grupa autora: Povijest utkana u viziju budućnosti, Zagrebački velesajam 1909.-2019., Zagrebački velesajam d.o.o., Zagreb, 2019.
• Mirna Tkalčić Simetić: “Hrelić – antropologija prijepodnorg mjesta”, Hrvatsko etnološko društvo, Zagreb, 2016.

Autor teksta zahvaljuje se zaposlenicima Zagrebačkog velesajma, Sanji Jurić, Renatu Kisiću i Dubravki Kovačević Krizmanić na nadahnutom vođenju posjeta Zagrebačkom velesajmu 23.04.2022. u sklopu programa “Tura kultura” projekta Mapiranje Trešnjevke, mnoštvu informacija i priča podijeljenima tijekom tog posjeta te dozvoli za korištenje arhivskih materijala njihove ustanove.

Autor se također zahvaljuje i (abecednim redoslijedom) Zlatku Badovincu, Stojanu Blažanoviću, Mariu Borgu Šarcu, Ani Brzović, Salku Čajiću, Janku Deželiću, Sanji Furić, Miroslavu Juraju, Nikici Kolundžiji, Krešimiru Kovačiću, Berislavu Kržiću, Željki Librić, Janu Marku Novaliji, Vilimu Patzu, Elizabeti Prebeg, Zlatku Šapini, Milanu Vasiću i Silvi Vretenar na njihovim objavama na Facebook grupi “Zagreb kakav je nekada bio” kojima su također pomogli nastanak ovoga teksta.

 

Vezani tekstovi:

• Tura kultura: Zagrebački velesajam
• Tržnice Trešnjevke
• Album s fotografijama iz arhive Zagrebačkog velesajma (1. dio)
• Album s fotografijama iz arhive Zagrebačkog velesajma (2. dio)

Zanimljive poveznice:

• Web stranica Zagrebačkog velesajma
• opširan i izuzetno informativan tekst o Zagrebačkom velesajmu na engleskom jeziku sa web stranice “Spomenik database” Donalda Niebyla
• tekst o izložbi “Međunarodna revijalna izložba Porodica i domaćinstvo”  na web stranici projekta Mreža dizajnerskog sjećanja
• tekst u Večernjem listu posvećen izgorjeloj robnoj kući “Standard konfekcije” u Praškoj ulici
• Kako je bio zamišljen projekt “Manhattan na Savi”
• Kako je propao propjekt “Manhattan na Savi”
• Razgovor sa Tatjanom Holjevac, kćeri Većeslava Holjevca, za “Jutarnji list” o životu i radu njenog oca, najzaslužnijeg za prelazak Velesajma preko Save
• Najava izložbe “Prostori Novog Zagreba 1: Zagrebački velesajam – stvaranje Otvorenog arhiva Zagrebačkog velesajma” koju je u 2021. pripremila Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja u suradnji s Centrom za kulturu Novi Zagreb 
• O povijesti Zagrebačkog sajma rabljenih automobila
• Kratki film o sajmištu u Heinzelovoj ulici (snimlljeno 1929.)