Center map

Bio sam navijač “Cibone” u njeno zlatno doba

Bio sam navijač “Cibone” u njeno zlatno doba Proslava osvajanja Kupa pobjednika kupova u košarci za KK Cibona u Bruxellesu 16.03.1982. godine nakon pobjede nad Realom 96:95 (preneseno iz “24 sata”)
Iako sam rodom i “stanovanjem” tokom prvih 30 godina svojeg života bio vezan uz Maksimir, Trešnjevka je iz nekoliko razloga imala posebno mjesto u mojem srcu. A jedan od tih razloga je i košarka … odnosno činjenica da je tokom 80-ih godina košarkaški klub Cibona, kojeg sam tad redovno pratio i posjećivao gotovo sve domaće susrete, svoje utakmice igrao na području Trešnjevke, prvo dugo vremena u Domu sportova, a potom, i sve do danas, u Košarkaškom centru “Dražena Petrovića” poznatijem kao “Cibona”.
Na samom početku 80-ih sam tek krenuo u srednju školu. To je bilo doba tzv. “Šuvarice” kada se srednja škola odabirala prema mjestu stanovanja … i ja sam, kako bih nastavio školovanje sa društvom iz moje ulice, Čret, i okolnih ulica, krenuo u Trgovačku školu. Sama škola mi nije predstavljala ništa posebno, nisam se našao u njoj, i nakon drugog razreda sam se premjestio u puno ambiciozniji i meni srcu bliži MIOC .. međutim, Trgovačka škola je zaslužna što sam krenuo na svoje prve sportske susrete, pa i prvu košarkašku utakmicu. Naime, u Trgovačkoj školi je u to doba, 1979. pa do 1981., tjelesni odgoj predavao prof. Dvornić (inače bivši nogometaš Dinama) koji je povremeno dobivao besplatne karte za Dinamove utakmice koje je potom dijelio nama, učenicima. Mene nogomet nikad nije osobito zanimao, pogotovo ne kao igra koju bih igrao, ali sam ipak rado otišao na poneku tekmu, više radi društva no interesa za igru, a i maksimirski stadion je bio  blizu mojem tadašnjem domu na Čretu.
(ako se dobro sjećam, prva utakmica na kojoj sam bio bila je ona između Dinama i banjalučkog Borca – rezultata se više i ne sjećam, ali internetski izvori kažu da je završila 0:0)
No, košarka je bila nešto posve drugo, uvijek sam ju volio i gledati i igrati, bila je kao stvorena za mene, visokog i relativno spretnog. I, kada je netko na jednoj od tih besplatnih nogometnih tekmi predložio da jednom odemo i na utakmicu “Cibone” odmah sam pristao. Saznali smo da je čak moguće besplatno ući na utakmice: bilo je dovoljno doći sa nekim od amblema zagrebačkih klubova (ja sam bar 2 godine na Cibonine tekme ulazio sa plavobijelom Dinamovom kapom!) pola sata do sat vremena ranije. Tada bi pred okupljenu ekipicu mladih navijača došao netko iz uprave i sve bi nas uveo u dvoranu. Na manje zanimljivim utakmicama, protiv čačanskog Borca ili skopskog Rabotničkog npr., bilo nas je tek 50-60, no najčešće nas se skupilo 200-300-400 … Nije tu bilo neke velike procedure, tek kurtoazni pregled i mogli smo pojuriti ka bilo kojem slobodnom mjestu na tribinama dvorane.
Više se i ne sjećam koja mi je utakmica bila prva, mislim da je to bio neki od manje važnih rivala sa istoka, a čini mi se da smo na tekmi bili ekipa iz kvarta, Radovan, Zlatko, Žile, Buba … I, to mi se iskustvo svidjelo … moja kvartovska ekipa je, ako se dobro sjećam, brzo otpala, no na njeno mjesto je došao kolega iz tadašnjeg razreda Trggovačke škole, Željko iz Kobiljaka, pa smo nakon toga nas dvojica vrlo često dolazili na tekme.
Po prelasku u MIOC još sam neko vrijeme na utakmice nastavio dolaziti sa Željkom, ali sam u novome razredu stekao i nove prijatelje koji su voljeli košarku: Neno, Sanja, Maja, ponekad je na tekme došao i moj kolega iz klupe, Krešo … i s tom sam ekipicom na tekme dolazio još slijedećih nekoliko godina.
Nakon desetak posjećenih utakmica sam uspostavio svoj pravi mali osobni obred: Kako su se tekme najčešće igrale u subotu navečer, u 19:30, onda bih već oko pola 5 krenuo iz svoga na drugom kraju grada udaljenoga kvarta. Došao bih autobusom i tramvajem do Trga, malko se promuvao po njemu, a potom krenuo prema Domu sportova, nekad 6-icom (koja je tada vozila do Zapadnog kolodvora), a nekad 12-icom, do Trešnjevačkog placa. Zatim bih se, sve uzbuđeniji radi nailazeće tekme, upućivao sve bržim korakom do Doma sportova i pokrajnjih vrata Male dvorane (u kojoj su se igrale sve tekme osim najvažnijih). Stavio bih svoju ofucanu dinamovu kapu na glavu, umiješao se u gomilu, sam ili sa nekima od prije navedenih ljudi iz “ekipe”, i čekao da nam otvore vrata. Kad su nas pustili unutra požurio bih na najbolje slobodno mjesto. U dvoranu bih obično ušao sat vremena prije tekme i tada je u njoj bilo tek stotinjak gledalaca koji su gledali juniorske susrete koji su se igrali u predigri. Kad je završila ta predigra krenula je muzika … gotovo uvijek jedna te ista kazeta: “Gimme the night” Michaela Bensona, “Master blaster” Stevia Wondera, “Walking the park” Nick Straker benda …. i, tada bi na parket, na zagrijavanje, istrčala prva garnitura: tada su to bili Ćosić, Knego, Nakić, Pavličević, Bečić, Gospodnetić, poslije i Ušić, Čutura … Bilo bi tu šutiranja, zakucavanja, čučnjeva i sklekova, masiranja, istrčavanja … i, naravno, sve to isto kod protivničke momčadi. Dvorana se polako punila, obično bih skoknuo po pivo, došao bi i ostatak ekipe ako već nisu bili sa mnom… i, sudac je zazviždao za početak utakmice!
Slijedećih sat do sat i pol bio sam posve u utakmici, uz pljesak, vikanje (“Pogledajte semafor!”, “Ci-bo-si!!!” i tome slično), fućkanje … Kako je Cibona u to doba malo pomalo hvatala zalet za svoje zlatne godine (prvo prvenstvo Jugoslavije i Kup pobjednika kupova su osvojili u sezoni 1981./1982.) tako su i utakmice uglavnom završavale sa happy endom, u pobjedničkoj atmosferi i sa bar 10-20 koševa razlike u korist domaćina.
A nakon utakmice je slijedio lagani povratak do tramvaja, obično uz prepričavanje zgoda i najboljih momenata i dogovore za slijedeće utakmice .. a tek ako je netom završena tekma bila važna svratili smo i na neko pivo.
Vrlo brzo, nekako sa prvim mjesecima MIOC-a, sam prestao ulaziti sa navijačkom kapom i kupio sam godišnju kartu sa kojom sam bio siguran da ću ući u dvoranu … no, navijanje i udubljenost u utakmice je ostala ista.
I tako su, eto, moje srednjoškolske i rane studentske godine, mnogi njihovi slobodni trenuci, prošli  u znaku košarke i utakmica Cibone subotama uvečer.
A tokom kasnijih studentskih godina sam sve češće zalazio u KSET umjesto u Dom sportova, nakon toga su došla česta planinarenja … a košarku sam prestao gledati i tek ju ponekad zaigrah na nekom od košarkaških igrališta širom grada: Ravnice, Folka, Vrbik …

(Vanja)

Vezani tekstovi:
  • KK Cibona (nekad KK Lokomotiva) – u pripremi
Zanimljive poveznice:
  • Snimka finalne utakmice Kupa pobjednika kupova odigrane u Bruxellesu 12.03.1982. u kojem je Cibona pobijedila Real sa 96:95 i osvojila svoju prvu titulu te godine – poveznica
  • Snimka završetka utakmice u kojoj ej Cibona proslavila osvajanje prvog naslova prvaka Jugoslavije 1982. godine – poveznica
  • Snimka finalne utakmice Kupa prvaka odigrane u Ateni 03.04.1985. u kojem je Cibona pobijedila Real sa 87:78 i osvojila svoju prvu titulu prvaka Evrope – poveznica
  • Snimka finalne utakmice Kupa prvaka odigrane u Budimpešti 03.04.1986. u kojem je Cibona pobijedila Žalgiris sa 94:82 i osvojila svoju drugu titulu prvaka Evrope – poveznica
  • Snimka finalne utakmice Kupa pobjednika Kupova odigrane u Novom Sadu 17.03.1987. u kojem je Cibona pobijedila Scavolini sa 89:74 i osvojila svoju drugu titulu Kupa pobjednika kupova – poveznica na snimku 1. poluvremena, poveznica na snimku 2. poluvremena

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )