Galerija “trenutak.39” – Vanja Hraste
Razgovarali smo s Vanjom Hraste, jednom od članica udruge „trenutak.39“. Njezin stan koji je ujedno i galerija, posjetili smo na jednoj od šetnji (Mapiranje Trešnjevke, šetnja po Horvatima i Knežiji, 17.10.2014.) i oduševili se s više stvari: Vanjinim entuzijazmom, izgledom stana i terase te radovima koje smo imali prilike vidjeti.
Evo što nam je tijekom razgovora otkrila Vanja:
MT: Vanja, što je “trenutak.39” i kako je nastao?
VH: trenutak.39 je udruga koja je nastala prije dvije godine formalno, a djelujemo i nešto dulje od toga. U sklopu udruge je i galerija – kao glavna aktivnost, od koje je cijela priča i počela.
MT: Na kojoj lokaciji djeluje galerija?
VH: Galerija djeluje na Knežiji, na adresi Horvaćanska broj 39. To je i razlog postojanja imena udruge koje je tako određeno prostorno i vremenski – broj 39 odnosi se na prostorno određenje – zbog kućnog broja, a trenutak na vremensko, jer je ideja nastala u trenutku.
MT: Objasni nam je li to nekakav formalni galerijski prostor?
VH: Sama galerija nalazi se u stanu u kojem ja živim i od njega je sve krenulo. Na šestom je katu, s terasom otvorenom prema gradu i pogledom. Gleda prema Savskoj, Knežiji i dijelom prema Sljemenu, ali i prema Jarunu… Tipična je ta njegova otvorenost, s dosta staklenih površina, obasjan je suncem, ima super energiju…
U početku sam htjela izložiti sâm stan, kao izložbeni predmet, a kasnije se razvila ideja da pozovemo prijatelje, poznanike i sve koji žele sudjelovati na izložbi. Organizirali smo tu prvu izložbu, proljetnu – na prvi dan proljeća, i tom prilikom je nastao koncept – da početkom svakog godišnjeg doba napravimo jednu izložbu.
Prva je dakle bila “INTRO-MINI” izložba (jer je mali prostor). Od nedavno, svaka 3 mjeseca imamo kolektivnu izložbu na osnovu javnog poziva. Sada su u tijeku prijave za zimsku izložbu.
Javlja nam se puno autora, neki novi ljudi… Bitno je naglasiti da ne radimo razliku između profesionalaca i amatera. Ljudima se sviđa ta neka sloboda, otvorenost, kao i sam prostor… Na zadnjoj je izložbi sudjelovalo dosta studenata s akademije, ali i stranaca. Izlažemo i klasične slike, interaktivne radove, poeziju, objekte, traži se interakcija…
Neki radovi ostanu u Galeriji i nakon izložbi i budu svojevrsni izlošci i za vrijeme sljedećih postava jer ih ne mičemo. Tako je npr. s radom Mađara, Ferenca Kolistara, pod nazivom „Vatra“ koji je bio dio ljetne istoimene izložbe. Rad se sastoji od niza šibica pričvršćenih na podlogu koja je prislonjena na zid. On sam nije bio prisutan na otvorenju, no super trenutak je bio kada smo na otvorenju zapalili te šibice… taj rad i danas je prisutan na zidu “trenutka.39”.
Rad Ferenca Kolistara, „Vatra“, kao izložak u galeriji “trenutak.39” [BT 2014.]
MT:Tko kreira program? Tko je u udruzi?
VH: Osim mene, Vanje Hraste, tu je i Ivna Hraste i Dunja Bebek. Obje stanuju na Trešnjevci i nas tri smo osnovale „trenutak.39“. Još tri osobe surađuju: Helena Cuculić, Sanjin Kaštelan i Neill McNulty. Više-manje stvaramo zajedno, idejno, a operativno – prema dogovoru i mogućnostima, jer veći dio toga radimo volonterski. Krenuli smo s čistim entuzijazmom, pokrenuli smo i rezidencijski program, a tu smo onda dobili i određenu financijsku pomoć (ambasade, donacije od pojedinih firmi…). Ove smo godine aplicirali i na javni natječaj od Ministarstva kulture i Grada i čekamo rezultate. Sad vidim da možemo surađivati i s mjesnom samoupravom…
MT: Koje su još djelatnosti “trenutka.39”?
VH: Imamo također i predavanja, prezentacije knjiga, najavljujem i filmske večeri… bitan dio programa su i kreativne radionice, a neke od njih se plaćaju, kao npr škola filcanja i pletenja. S njima želimo nastaviti i dalje, jer nam je želja postići samoodrživost, a i uživamo u tome.
Imamo i rezidencije za umjetnike.
Postoji jako puno ljudi koji rade kvalitetne stvari, a nisu imali prilike izlagati. Zato smo počeli raditi i jednodnevne samostalne izložbe „Pet autora u potrazi za prostorom“. Dana 21.11.2014. Lidija Saftić će imati jednu takvu, prvu u ovom novom programu.
MT: Navedi nam neke rezidencije…
VH: Prošle godine kod nas je bila Portugalka, Wasted Rita. U galeriji/stanu boravila je deset dana, pripremala je izložbu, imali smo i otvorenje, razgovor s umjetnicom, a nakon toga i virtualnu izložbu na internetu.
(Vezano za nju, jedna zanimljivost, ona je nakon nekoliko mjeseci odlučila živjeti u Zagrebu).
MT: Još uvijek ste u kontaktu?
VH: Naravno. Organizirali smo radionicu crteža koju je ona vodila za vrijeme svog drugog boravka u Zagrebu.
Ove godine na osnovu javnog poziva za rezidenciju izabrali smo Tihanu Gržanić iz Lokvi. Ona je također boravila ovdje, rezultat tog boravka je knjiga-objekt pod nazivom „……. 7 DANA STVARANJA“. Bilo je fascinantno pratiti nastanak tog posebnog rada. Divno je gledati te ljude kako stvaraju, to je privilegija…
MT: Što radite s radovima, kada se napuni prostor?
VH: Neke stvari odu s autorima, a neke su direktne intervencije u prostor. Neke ostanu duže vrijeme. Na primjer, zidocrtanje, kada smo uputili ljudima i djeci poziv da dođu na zidno crtanje. To je rad koji se stalno nadograđuje i stalno je prisutan već godinu dana – do nekog trenutka kada će ga zamijeniti nešto drugo.
Zidni crteži u galeriji “trenutak.39” [BT 2014.]
MT: Koje još kvalitete “trenutak.39” promiče i na koji način to radi?
VH: To je već rečeno kroz sve što sam već spomenula, dakle kreativnost, prije svega ljubav prema stvaranju i znanju, dijeljenje tog znanja, zajedništvo… Jedan aspekt su i predavanja koja organiziramo; npr. kako se radi zdrava hrana, ponekad su vezana za likovne sadržaje, ali i za filozofska pitanja, duhovna znanja i vještine.
MT: Što misliš o Trešnjevci i svom kvartu?
VH: Sviđa mi se moj kvart… Inače, ja sam iz Splita. Mama mi je iz Zagreba, a kad smo kupili stan tu je valjda krenula ta ljubav… U trenutku. Knežija je razlog zbog kojeg se sve to desilo. Volim Trešnjevku, iz Knežije istražujem ostatak.
Vanja Hraste kao sudionica šetnje po Knežiji [BT 2014.]
MT: Što kažu susjedi?
VH: Neki su šutljivi, neki dođu. Predstavnica stanara gospođa Mirjana nas podržava. Nemam nikakvih loših iskustava…
MT: Što misliš što je ono što vi možete, a institucionalni okvir ne može ponuditi?
VH: Iz moje perspektive, mi ipak imamo više slobode, sami kreiramo programe koje želimo, pri tome smo također odgovorni, ali i odlučujemo što nam se sviđa.
MT: Na koji način vidiš (ako je vidiš) suradnju s institucionalnim okvirom – konkretno, primjer Cekate-a?
VH: Suradnja je na neki način već ostvarena, na projektu Mapiranje Trešnjevke i još nekima, a moguću suradnju vidim na projektima koji zahtjevaju neki veći prostorni kapacitet (tipa predstava ili koncert) koji mi ne možemo ponuditi. Otvoreni smo za suradnju.
MT: Koje su želje i planovi u narednom periodu?
VH: Nastaviti ovim putem, trenutačni fokus je na pronalaženju dodatnih prostora, tako da sve ipak ne bude usko vezano za stan. Puno se ljudi javlja s željom za suradnju, a prostor je malen i teško je k tome zadržati privatnost. Sve više nas okupira ideja za dovođenjem kreativaca u Zagreb, tako da budemo neki kanalizator.
Želja za neku daljnu budućnost je samoodrživost, da to i dalje uspjevamo raditi, da ta ljubav ujedno bude i posao kojim se bavimo.
MT: Što misliš koliko je to realno?
VH: Opstali smo više od dvije godine, probat ćemo i dalje. Iskustvo govori da je moguće.
(Saša)
Horvaćanska cesta 39
Vanja Hraste superstar!