Šetnja: Od trešnjevačke do črnomeračke ciglane – pa još i dalje!

Šetnja pod naslovom “Od trešnjevačke do črnomeračke ciglane – pa još i dalje!” održana je 07.06.2024., a voditelji su bili Vanja Radovanović i Mladen Sokele. To je bila 200. šetnja u okviru projekta Mapiranje Trešnjevke, 106 ih je održano vezano uz projekt “Jane’s Walk” dok je njih 94 održano do sada u sklopu drugih programa projekta.

Osnovna tema šetnje bila je industrijska prošlost zapadnog dijela Zagreba, točnije područja uz željezničku prugu na potezu od Selske ceste pa do Zagrebačke ceste. U tom se dijelu grada, na sjeverozapadnoj Trešnjevci odnosno jugozapadnom Črnomercu, od 1862. godine kada je u Zagreb stigla željeznica razvio cijeli niz važnih industrijskih postrojenja i s pravom se može reći da je to bila prva prava industrijska zona Zagreba. Njeni prethodnici iz “predindustrijskog” doba su bili područje oko potoka Medveščaka u srednjem vijeku odnosno Predgrad Sava, područje uz Savsku cestu između Savskog mosta i Gradeca i Kaptola, gdje su se u 18. i 19. stoljeću nastanjivali trgovci drvetom i obrtnici. S druge strane, nakon početka razvoja industrije na Trešnjevci i Črnomercu u druigoj polovici 19. stoljeća nešto kasnije se sličan proces dogodio i na istočnom kraku željeznice, na području Trnja, Kanala i Peščenice, nakon čega je poslije Drugog svjetskog rata slijedilo širenje industrije na Žitnjak, potom u 70-ima i 80-ima na Jankomir i Buzin, sve do Svete Nedelje. Rugvice i Jastrebarskog gdje se sada grade veliki logistički centri, poslovne zgrade, pogoni.

Okosnica promatranog područja je Prilaz baruna Filipovića koji je u prvim gradskim planovima bio naznačen kao Ulica 1 (istočni dio) i Ulica 2 (zapadni dio) sa Trgom J koji je bio planiran na njegovoj polovici, otprilike tamo gdje se danas nalazi Vukovićeva ulica – to je vidljivo na planovima grada iz perioda između 1887. do 1910. Dugo vremena, sve do 50-ih godina, Prilaz baruna Filipovića su sačinjavala dva nepovezana dijela razdvojena potezom između Vodovodne ulice i Selske ceste. Nakon Drugog svjetskog rata ulica je dobila ime Prilaz Ive Lole Ribara da bi mu se osamostaljenjem Hrvatske vratilo originalno ime.

Na kartama iz doba između dva svjetska rata te rano nakon Drugog svjetskog rata uočite neka nepoznata imena ulica, a kod nekih i nepoznate lokacije: Tomićeva ulica (danas: Vukovićeva), Kosovčeva ulica (danas: Gregorčićeva), Vojnički put (nekad Ulica Nikole Demonje, danas: Ulica Gjure Szaba), Prigorska ulica (danas nepostojeća, nestala širenjem Plive uz istočnu obalu potoka Črnomerec).

Plan grada iz 1898. godine

Plan grada iz 1932. godine

Plan grada iz 1934. godine

Plan grada iz 1948. godine

Nacrt lokacije poduzeća iz 50-ih godina, nacrtala Branka Dragičević.

Vojni objekti

Uz industriju važan je faktor širenja grada prema zapadu bila i gradnja novih kasarni. Evo i liste vojnih objekata koji su sagrađeni na završetku 19. i početkom 20. stoljeća, nakon što je donesena odluka da se vojni objekti neće više graditi na istoku grada (Vlaška, Martićeva) – puno više detalja o toj temi možete naći u znanstvenom radu Snješke Knežević “Zagrebačke planirane vojarne iz doba Austro-Ugarske”.

Već 1853. (prije dolaska željeznice!) se na kartama može vidjeti “Exerzierplatz” na području Ciglenice i Pongračeva: Radi se o području kasnije zvanom i “Letilište Pongračevo”, lokaciji sa koje je 22.06.1910. poletio Dragutin Novak u avionu konstrukcije Slavoljuba Penkale. Na karti iz 1935. se taj prostor naziva “Logor Krste Frankopana”, u doba Jugoslavije se tamo nalaziola kasarna “27 juli”, a danas su tamo sagrađene zgrade novog dijela Pongračeva, uz Selsku cestu.
Rudolfova vojarna (zvana još i Zrinjskoga vojarna odnosno Pješačka) sagrađena je 1988.-1989., neposredno pored Zapadnog kolodvora. Većina njenih zgrada je srušena u 70-im godinama, preostale su zaštićene kao spomenici arhitekture.
Bataljunska vojarna se nalazila u blizini Rudolfove, u Reljkovićevoj ulici. Kasnije se u taj prostor preselila tvornica Kamensko.
Domobranska vojarna (zvana još Vojarna kralja Aleksandra pa Vojarna kralja Tomislava) je sagrađena 1898.-1899. uz pivovaru na prostoru omeđenom Ilicom, Vukasovićevom ulicom, Kunišćakom i Domobranskom ulicom. Danas je u njoj Hrvatsko Katoličko sveučilište.
Vojarna Franje Josipa (zvana još Kralja Petra vojarna odnosno Topnička) je sagrađena 1903., pored ulice Črnomerec. Danas je tamo Vojno učilište.
Bana Jelačića vojarna (zvana još i Vozarska) sagrađena je 1906., između Ilice i Prilaza baruna Filipovića. Danas se u sklopu projekta Trga pravde na tu lokaciju sele pravosudne ustanove.
Mišića vojarna (zvana još i Konjička) je sagrađena 1910.-1911., između Prilaza baruna Filipovića i Gradišćanske. Danas se tamo nalazi Lauba, ali i cijeli niz stambeno-poslovnih objekata.
Bolnica IV armijske oblasti na Kuniščaku sagrađena je 1911., poslije Domovinskog rata se u taj prostor uselilo sjedište obavještajne službe SOA.
Iako nije vojna institucija spomenut ćemo u ovom okviru i Kliničku bolnicu Sveti Duh (poslije Drugog svjetskog rata Bolnica dr. Franjo Kajfež) koja je ispočetka bila Invalidski dom, zatim Ortopedska bolnica i ubožnica (1922.), a od 1930. bolnica nakon što je sa Trga bana jelačića preseljena Bolnica milosrdne braće.

Postolarska radionica Prah, Selska cesta 36. Snimljeno oko 1927. [FB-ZG 2024.]

Postolarska radionica Prah, Selska cesta 36. Snimljeno oko 1930. [FB-ZG 2024.]

Postolarska radionica Prah, dvorišna strana, Selska cesta 36. Snimljeno oko 1930. [FB-ZG 2024.]

Zračni snimak područja između Vodovodne i Selske ceste sjeverno od željezničke pruge, snimljeno oko 1930. [FB-ZG 2024.]

Odlikovana ljevaona crkvenih zvona u SElskoj cesti 21, snimljeno 1929. godine. [FB-ZG 2024.]

Pješački nathodnik preko željezničke pruge kod Selske ceste Snimljeno oko 1930. [FB-ZG 2024.]

Industrijski objekti

Obzirom da je u doba brzog širenja grada krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća bila velika potražnja za građevinskim materijalom, posebice ciglom, njegova je proizvodnja bila vrlo važna gospodarska grana. Mogućnosti transporta su tada bile ograničene tako da su ciglane građene svugdje gdje je bilo potrebe za njima. U zapadnom dijelu grada jedna od ciglana je bila upravo na mjestu današnjeg nebodera u Selskoj 34 (otud i ime kvarta Ciglenica!) , druga na mjestu sadašnjeg Srednjoškolskog igrališta, potom jedna uz Slovensku ulicu, a pred kraj 20. stoljeća je počela sa radom i ciglana na Črnomercu čiji je vlasnik bio Adolf Müller.

Evo i kronološkog pregleda nekih od najvažnijih datuma vezanih uz razvoj industrije na području koje je obrađeno u šetnji, više informacija o mnogima od spomenutih poduzeća i tema možete naći u nizu poveznica na kraju ovog teksta!

1872.: Radi Tvornica parketa, vlasnik je Guido Pongratz, nalazi se u Vodovodnoj ulici, preko puta Francka
1878.: Otvoren je Gradski vodovod
1880.: Otvorena je radionica vojne odjeće Kamensko
1885.: Adolf Müller otvara Ciglanu u Kustošiji (već je 1883. posjedovao ciglanu na Laščini).
1891.: Započeo je tramvajski promet u Zagrebu, isprve tramvaj vozi do Vodovodne ulice, a od 1910., uz elektrifikaciju mreže, tramvaj vozi sve do ulice Črnomerec (gdje je tad bila mitnica).
1893.: Dovršena je Pivovara po projektu Kune Weidmana, a graditelj je bio Janko Grahor
1893.: Sagrađen je Franck, tvornica cikorije, kao ogranak centralne kompanije sa sjedištem u Njemačkoj, u Ludwigsburgu
1898.: U pogonu je Tvornica sapuna, Selska 26, pored mjesta gdje je bila ciglana
1907.: Otvorena Gradska električna centrala (Munjara)
1919.: U funkciji je Lavov, tvornica sapuna i kemijskih proizvoda u Selskoj 7
1920.: Otvorena je tvornica kemijskih proizvoda za tekstil i kožu Cutrilin, Selska 26, poslije Drugog svjetskog rata radila je u kombinatu Chromos-Katran-Kutrilin
1921.: Grade se Carinska i javna skladišta uz Zapadni kolodvor (današnji bi naziv bio Logistički centar)
1921.-1924.: Sagrađene su gradske kuće u Meršićevoj ulici, u većim zgradama su stanovi za gradske činovnike, a u manjima oni za deložirce
1924.: Osnovana je na dijelu prostora Konjičke vojarne u Gradišćanskoj ulici Tvornica pamučnih proizvoda (kasnije poznatija kao Tvorpam), od 1964. Tekstilni kombinat Zagreb, sada radi kao Tvornica tekstila Trgovišće (TTT) u Velikom Trgovišću
1925.: Osnovano je poduzeće Prvo jugoslovensko Siemens d.d. na adresi Donja Kustošija. Kasnije je ulica preimenovana u Fallerovo šetalište, a poduzeće u Rade Končar pa Končar.
1927.: Iz Karlovca se u Zagreb doselila tvornica medicinskih preparata Kaštel d.d.. 1941. tvornica je dobila današnje ime, Pliva, što je kratica od Državni zavod za Proizvodnju Lijekova i Vakcina.
1928.: Po prvi se puta asfaltira Ilica
1928.: Počinje se graditi blok zgrada Cankareva-Prilaz baruna Filipovića po projektu Ede Miklosza Schreina, Ivana Zemljaka i Nadežde Zaljepugine. Blok je dovršen 1938.
1929.: Na adresu Prilazu baruna Filipovića seli se Brača Ševčik, tvornica strojeva i ljevaonica metala, Prilaz baruna Filipovića. Od 1922. do 1929. tvornica je poslovala na adresi Ilica 159. Iz toga poduzeća nakon Drugog svjetskog rata nastaje Prvomajska.
Oko 1930.: Sagrađen je pješački nathodnik preko željezničke pruge uz Selsku cestu. Nathodnik je srušen pred gradnju pješačkog pothodnika sredinom 70-ih, dok je automobilski podvožnjak sagrađen 1987. Što se ostalih pješačkih nathodnika u gradu tiče, 1971. je demontiran nathodnik kod Borongaja i preseljen na lokaciju kod TOZ-a (Poljačka ulica). 1979. je demontiran nathodnik kod Glavnog kolodvora radi izgradnje pothodnika.
1932.: Osnovana je Domaća industrija sijalica (DIS) koja je nakon Drugog svjetskog rata bila jedna od tvrtki osnivača Tvornice električnih žarulja (TEŽ). DIS je imao sjedište u dvorištu na uglu Ilice i Domobranske ulice.
1937.: Osnovana je tvrtka koju većina ljudi zna pod imenom Tvornica olovaka Zagreb (TOZ), a koja je tijekom svojeg života promijenila nekoliko imena. Prva adresa je bila Prilaz baruna Filipovića 91, pored potoka Črnomerca s južne strane, u doba kada je ta ulica još obuhvaćala i sadašnju Ulicu grada Mainza. 1957. se tvrtka počinje seliti u Poljačku ulicu da bi selidba bila dovršena 1971. kada taj prostor otkupljuje Pliva koja iseljava i okolne stanare te preuzima i prostor Zaprešićke ulice južno od Prilaza kao i prostor Prigorske ulice.
1941,: Osniva se u Ilici 235 Tvornica papira i kartonaže Boraček, poslije Drugog svjetskog rata nazvana Grafokarton
poslije 1945.: Voćnjake na Müllerovom bregu preuzima Agrokombinat koji 1962. preuzima i Jamnicu, dok cjelokupnu firmu 1967. preuzima Badel.
1948.: Počinje sa radom gumara Marijan Čavić u Ivanečkoj ulici
1953.: Tvrtka Telefonservis (osnovana 1948. u Palmotićevoj 82) dolazi u Krapinsku ulicu i mijenja ime u Nikola Tesla, a danas se tvrtka zove Ericsson Nikola Tesla.
1957.: Dovršena je Osnovna škola Ivana Cankara u Cankarevoj ulici.
1962.: Dovršena je stambena zgrada na uglu Cankareve i Prešernove ulice namijenjena radnicima Zagrebačke pivovare. Zgrada je poznata po muralu pivovare koji je vidljiv iz Cankareve ulice.
oko 1980.: Tramvajsko okretište Črnomerec je premješteno na današnju lokaciju, prije je bilo 200-injak metara istočnije, kod križanja s ulicom Črnomerec.
2021.: Ruše se dimnjaci ciglane

Posebnu pozornost želimo posvetiti obitelji Müller koja je ostavila velik trag u povijesti Zagreba, a osobito ovog područja. Adolf Müller rođen je 1857., završio je pučku školu, a potom bačvarski i stolarski zanat. Oženio je Faniku Mühlhofer iz Krapine i preselili su se u Josipdol gdje su otvorili trgovinu i gostionicu. Za godinu dana zaradili su dovoljno da kupe zapuštenu trgovinu “Zlatni zvon” u Ilici 112. Punih je 25 godina vodio tu trgovinu, a istovremeno je i sve više širio druge djelatnosti. Započeo se baviti trgovinom ciglom i ugljenom, preuzeo 1883. ciglanu na Laščini, a potom 1885. i onu na Črnomercu. Značajan je i njegov udio u kulturnom životu grada – 1913. sagradio je kino Apolo (današnje kazalište Gavella u Frankopanskoj ulici), a potom udružio u jednu tvrtku kina Helios, Apolo, Union i Urania, a 1925. je sagradio i kino Europa.

Adolf Müller zaslužan je i za veliki iskorak u tadašnjoj poljoprivredi, u razdoblju između dva svjetska rata: osnovao je suvremeni voćnjak na predjelu nekad zvanom Ravno, a danas Müllerov breg iznad ciglane na Črnomercu. U tom su voćnjaku glavnu riječ vodila tri voćarska stručnjaka koji su ostavili pečat i u mnogim drugim voćnjacima naših krajeva prije i poslije Drugog svjetskog rata: Gvido Vesel, Krešimir Petranović i Vladimir Orel. Nakon Drugog svjetskog rata voćnjak je preuzela državna tvrtka Agrokombinat koju je 1967. preuzeo Badel, no s vremenom je voćnjak zapušten, a teren je 2011. prodan grupi investitora (Nobilo, Končar, Pripuz) koji su na njemu namjeravali graditi luksuzno stambeno naselje, međutim ti planovi do danas nisu ostvareni, a predjel je zarastao u gotovo neprohodnu šikaru.

Obiteljsku imovinu otac Adolf podijelio je prije svoje smrti 1932. između svojih dvojice sinova, Alfreda i Lea. Nažalost, ubrzo su došla teška ratna vremena, Leo je ubijen 1941. u logoru u Jasenovcu, a Alfred je 1945. pogubljen u njemačkom logoru Dachau, no njihovi su nasljednici ipak preživjeli strahote rata i danas žive dijelom u Zagrebu, a dijelom diljem svijeta.

Više o obitelji Müller i njihovu doprinosu razvoju Zagreba pročitajte na poveznicama u slijedećem poglavlju.

Topografska karta iz 1880. sa naznačenom ciglanskom peći (“Ziegelöfen”) u jugozapadnom kutu križanja Selske ceste i željezničke pruge. [FB-ZG 2024.]

Topografska karta iz 1910. sa naznačenom ciglanskom peći (kratica “Z.O.” za “Ziegelöfen”) u jugozapadnom kutu križanja Selske ceste i željezničke pruge.
Oznaka “Z.O.” se može vidjeti i na poziciji ciglane u Črnomercu. [FB-ZG 2024.]