Kvartovski mozaik: Željko Blažević

Kvartovski mozaik: Željko Blažević

Poštovani Željko, molimo vas, predstavite nam se!

Ja sam Blažević Željko, rođen sam 04.02.1945. u Zagrebu. Moj tata je iz Zagreba, a mama je porijeklom iz Stubičkih Toplica, djevojačko joj je prezime bilo Flegar. Tatina mama, a moja baka, je bila iz Slovenije, iz Kapele koja se nalazi malo iza Dobove u smjeru Brežica. A deda je bio iz Stubičkih Toplica. Nemam sad tamo više nikoga od rodbine.

Čime su se oni bavili?

Moj tata je imao krojački zanat, bio je krojač muškog rublja i imao je radnju u Preradovićevoj ulici. Šivao je muške košulje, pidžame i gornji i donji veš.
Tata je rođen 1912., živio je sa svojim roditeljima u Ilici 128, malo iza Vinogradske, u dvorišnoj kući koja još uvijek postoji. Tamo je živjela i mama, u istom tom dvorištu. Zajedno su živjeli, odrastali pa i prohodali.

Ne znam kad je tata otvorio svoj lokal, ali radio je u svojoj radionici između dva rata, a otvorena je bila i poslije rata, do otprilike 60-ih. Nakon toga je on zatvorio radnju i otišao raditi u DTR, u Krajišku, tamo je dočekao i penziju.
Mama je bila državna službenica, prvo je radila u Exportdrvu, a onda u Kamenskom.

Da li znate kako su vam roditelji preživjeli razdoblje Drugog svjetskog rata?

Nažalost, ne znam. Ni tata ni mama nisu pričali ništa o tim vremenima i malo mi je sad žao što ne znam ništa o tome. Znam samo da su se oženili 1940., a ja sam se rodio 1945. Dvije godine kasnije rodila mi se i sestra, ona sad živi blizu Autobusnog kolodvora. Tata mi je umro 1997., a mama još i prije.

Gdje ste živjeli kao mali?

Moja prva adresa je bila u Dalmatinskoj ulici. Tamo smo živjeli 13 godina, do 1958. Tamo smo bili podstanari, bilo nas je četvero u jednoj sobi, bez kupaonice. To nam je tada postalo premalo, pa je tata kupio stan u Novoj cesti u koji smo se preselili 1958. U tom sam stanu živio do 1964. kada sam otišao u vojsku. Kad sam se vratio onda mi je umrla baka koja je živjela u Primorskoj ulici, u potkrovlju, pa sam onda živio tamo, u tom stanu, prvo sam, a onda sa ženom, kasnije i djecom. U Novu cestu sam se vratio 2000. godine, nakon što su mi umrli roditelji.

Iz djetinjstva pamtim da sam puno igrao nogomet. Živio sam pored lijepog velikog dvorišta koje se nalazi unutar bloka između Dalmatinske, Frankopanske, Ilice i Medulićeve u kojem je i igralište i tamo smo se skupljali svi mi, djeca, iz tog i susjednih blokova. Igrali smo tamo nogomet i sa braćom Dračić, Božom i Zlatkom, oni su poslije igrali i u NK Zagrebu, bili su nešto stariji od mene.
U tom je dvorištu nekad bila i Narodna tehnika.
Nekad smo igrali nogomet i na cesti, nije bilo tada prometa. A po zimi smo se zabavljali čišćenjem snijega, nije tad bilo Čistoće nego su sami stanari čistili snijeg, gurali smo ga u šahtove.

U koje ste škole išli?

U osnovnu školu sam išao u Varšavsku – i to čak na tri lokacije. Prvo sam išao u zgradu u Varšavskoj 18, tamo gdje je i sada osnovna škola, tamo sam išao 2 godine. U trećem i četvrtom razredu su nas preselili u Bogovićevu 7, tamo iza ćoška gdje je nekad bila Elektrotehna, a sada je Benetton. Mislim da je to zgrada u kojoj je nekad bio disco club Big Ben. Poslije toga su nas vratili nazad, u Varšavsku 18, gdje je samostan časnih sestara. Tamo smo bili do 8. razreda i kraja osnovne. U srednju školu sam krenuo 1960., išao sam u Klaićevu, u tehničku školu, tamo se učilo strojarstvo, građevina i kemija, ja sam išao na Strojarstvo, tako me je tata savjetovao.

Po čemu pamtite te školske godine?

Bio sam u strojarskom razredu u kojem nije bilo niti jedne cure. U razredu nije bilo puno huligana, lagano smo počeli pušiti, netko i pijuckati, a netko ne, nije nam bilo dosadno. Sastajemo se mi iz razreda svakih 5 godina, za godišnjicu mature, uvijek u nekoj birtiji, svaki puta na nekom drugom mjestu. Jedan kolega vodi brigu o tome, nazove nas, kaže “Vidimo se tu i tu”, to sve fino funkcionira, kolega brine, svaka mu čast. Nažalost, sve nas je manje.

Da li ste možda imali u vašim razredima u osnovnoj i srednjoj školi i nekoga kasnije poznatoga, sportaša, muzičara …?

Ne, nisam imao nikog poznatog u tim razredima.

Čega se najradije sjećate iz vremena nakon završetka školovanja?

Poslije školovanja najviše smo se družili u našoj birtiji, “Centar”, u Ilici, preko puta Uspinjače. Nekad smo išli i na ples, u Mađarac u Radićevoj, zatim Slovenac, u Masarikovoj, na 1. katu. Na ples nismo išli tako često, ali u taj lokal, “Centar” jesmo, skoro svaki dan. To nam je bilo glavno mjesto sastajanja. Uz nas dečke tu i tamo je bila i poneka cura, netko je došao s nekom curom, netko je dopeljao prijateljicu. Pilo se konjak, gemišt, cure ponekad kavu. Nije to bilo neko opijanje, tamo se provodilo vreme i tako skoro svaki dan.

A subotom se išlo na neki ples, u Mađarac, Slovenac, u Tvrtkovu, kod Džamije, pa onda u Hrvojevu u Kulušić, to su tad bila glavna mjesta, a nekad smo išli i u Studentski centar.

Gdje ste se zaposlili nakon srednje škole?

Kao strojarski tehničar sam našao posao u Plivi, delao sam u Prilazu baruna Filipovića, do 90-te, a onda smo se preselili, naš odjel za projektiranje, u Jagićevu, uz benzinsku pumpu. Samo je taj naš projektni odjel bio tamo, 10 godine, sve dok nisam otišao u penziju. Imali smo tamo stolove za crtanje, bilo je puno paus papira, ozelita, šestara, rapidografa. No, kasnije je došla Teva i onda su moji kolege napustili taj prostor.

Tratinska ulica kod raskršća sa Badalićevom (pogled prema Trešnjevačkom placu) [ŽB 1975.]
Tratinska ulica kod raskršća sa Badalićevom (pogled prema Trešnjevačkom placu) [ŽB 1975.]

Što ste radili u Plivi?

Između ostaloga gradili smo nove pogone u Tvornici kvasca u Savskom Marofu. Ta je tvornica postojala i ranije pa ju je kupila Pliva, više se ne sjećam kad. Tad se to onda jako razvilo, gradili smo nove pogone. Radili smo nova postrojenja, pogone, brinuli smo se za instalacije. Inženjeri su nam dali skice, a mi smo onda po tim skicama povezivali cijevi i instalacije, tu je bilo puno cijevi, hladila, koječega.

Kak vam je tamo bilo za raditi?

Perfektno, uz posao bilo je puno i drugih stvari. Bio je jako razvijen i sportski život. Ja sam išao na plivanje, imali smo besplatan termin na plivalištu u Daničićevoj, bavio sam se i kuglanjem, nogometom, bilo je puno razvijenije nego danas. U to je doba svaka firma imala po par sekcija.

Mogu vam posuditi knjigu “Sport u Plivi” koju imam kod kuće. Inače, nema dugo kako je naš poznati kuglač Dragaš rekao, nekad se nije mogao dobiti termin u njegovoj kuglani, a sad je sve prazno.

Da li ste možda tražili stan od firme?

Nisam imao šanse za stan, bio sam dugo samac pa onda nisam ni tražio. Bilo mi je dobro u Primorskoj, iako je taj stan bio vrlo mali za ženu i mene i djecu, ali smo se nekako snalazili. A poslije smo se i tako preselili u Novu cestu gdje smo žena i ja i sada, naše su se cure odselile već prije preseljenja.

Kak ste išli na posel?

Tramvajem. Nisam išel pješice, samo tramvajem. Ali, kad sam bil u Jagićevoj, tad sam išel pješice, tad mi je to bilo pod nosom. Kad sam išel na posao nosil sam djecu na leđima, u Dječji vrtić Sveti duh, kod opatica. Tamo smo išli jer drugdje nije bilo mesta. A poslije su djeca išla u školu u Krajišku.

Ilica nakon Kačićeve, pogled prema Črnomercu, [ŽB 1982.]
Ilica nakon Kačićeve, pogled prema Črnomercu, [ŽB 1982.]

Kako ste upoznali vašu ženu?

“Krivo je more”, kako to kaže ona pjesma.

Bio sam s kumom na moru, na Murteru, tamo smo upoznali neke Slovenke, neko vrijeme se moj kum družio s jednom od njih, a kasnije su dopeljali još dvije cure u Zagreb i onda smo se mi orijentirali na te dvije kaj su došle. Moj kum se oženil sa jednom, a ja sa drugom. Upoznali smo se 1975., a ja sam se oženio 1980. A zanimljivo je da sam zapravo oženio čistokrvnu Makedonku, Petru Ilievu. Radila je gore, u Ljubljani, kupila je i stan tamo tako da sam ja par godina hodočastio u Ljubljanu, svaki vikend sim pa tam. Tak je bilo sve dok nismo rekli, kaj bumo sad trošili novce, to gore se prodalo i Petra i ja smo došli u Zagreb, preselila se kod mene u Primorsku i sada smo preko 40 godina zajedno.

Što ste radili u to doba hodanja i odvojenog života između Zagreba i Ljubljane?

Uglavnom smo se šetali po gradu. Ja sam u subotu popodne otišao s autobusom, u nedelju ujutro sam se vraćal. Nekad sam mogel hodati bez problema, a sad mene križa boliju, a žena mi hoda na terapiju zbog koljena. Ali, nekad smo zbilja puno hodali. Recimo, otišli smo u Zabok, pa pješice u Krapinske toplice, a onda natrag z autobusom. Ili do Zlatar Bistrice vlakom pa onda pješice na Mariju Bistricu. Nekad smo to mogli, a danas više nemremo. A po Zagrebu baš nismo puno hodali, kad smo došli tu oženili smo se, brzo je došlo dijete, jedno pa drugo, sve je bilo po redu.

Da li ste kad posjetili ženin rodni kraj, Makedoniju?

Jesam. Žena mi je iz Strumice. Bili smo tamo jednom, možda dvaput, triput, žena je išla više puta, ali sad već dugo nije bila. Prvi puta smo išli tamo avionom, do Skopja, imao sam čak i kravatu koju sam u avionu polijal s kavom. Prespavali smo u Skopju, pa onda autobusom dalje.

Žena vam je baš iz grada, iz Strumice, ili iz nekog manjeg mjesta? Kako vam je bilo tamo u gostima?

Nije ona baš iz Strumice, nego pored, selo se zove Štuka. A kaj se tiče susreta – žena me je dobro pripremila, nije bilo problema.

Kuha li vam ponekad neke makedonske specijalitete?

Često jedemo gravče na tavče, to nam paše, ali ne baš nešto drugo tako posebno.

Kako to da je iz Makedonije potegla čak u Sloveniju?

Došla je ona za poslom iz Makedonije u Sloveniju, to je takav njen duh, putujući.

Gdje ste odslužili vojsku?

U vojsci sam bio u Novom Sadu. To je bilo relativno dobro, bio sam pionir, to se onda tako zvalo. Mi smo postavljali mine, tu smo bili tate-mate. Godinu i pol sam služio. Nismo bili samo u gradu nego smo hodali i uokolo, po Fruškoj Gori, Sremskoj Mitrovici, bio sam u selima Platićevo, Manđelos, tamo sam služil povremeno.

Dobro je bilo, kad slušam druge, kak se tuže, kod mene nije bilo problema, sve mi je bilo 5. Igrali smo i nogomet, nekad odbojku. Niš se ne tužim, nitko nije zafrkaval, sve je bilo u redu. Imal sam najviše prijatelja Slovenaca, s njima sam se najviše nekak družil. A na kraju sam bio s prijateljem baš s Plive, Toni, jedan dan smo sjeli na vlak pa otišli u Beograd, da vidimo prestolnicu.

Kako vam se sviđao Novi Sad?

Novi Sad je sasvim pristojan i jako lepi grad, čist i uredan, ljepši nego Beograd. Malo mi je krivo kaj nisam više išel u njihove kafane, da vidim ambijent, bio sam tad još premali, taman sam završio srednju školu. Poslije mi je bilo krivo što nisam na njih obratio pažnju.

Otkako sam izašao iz JNA nisam nikad bio do Novog Sada.

Možete li nam reći nešto o vašoj djeci?

Imamo dvije cure, jedna je još tu, u Zagrebu, u Čulincu. Inženjer je šumarstva i Ima dvoje djece. A druga je otišla u Argentinu, profesorica je talijanskog i poljskog jezika i književnosti, i ljubav ju je tamo odvela. Ne znam čime se tamo bavi, nismo više u kontaktu, ima dvoje djece koje ja žena i ja ni ne poznajemo. Nismo nikad bili tamo, kaj bi išao tamo. To je predaleko.

Cure su s rodile u Primorskoj, jedna je rođena 1981., a druga 1983.

Kako ste živjeli u Primorskoj?

Bilo je dobro. Imali smo to potkrovlje u kojem je prije živjela baka, 29 kvadrata, bez kupaonice, to je bilo vrlo skromno, jedino kaj smo tad imali. Kad sam živio tamo kao samac, tad je bilo sve korektno, dobro, a poslije nam je bilo već dosta stisnuto. Išli smo na bazen, imali smo svaku subotu preko moje firme gratis kupanje. U Kinoteku nismo išli, ali smo išli u Kozaru i slična kina.

Nekadašnje kante za smeće u Primorskoj ulici, snimljeno u 70-im godinama. [ŽB ?]
Nekadašnje kante za smeće u Primorskoj ulici, snimljeno u 70-im godinama. [ŽB ?]

Što nam možete reći o vašem životu u Novoj cesti?

Kad sam se prvi puta tek doselil, kao klinac, imao sam 13 godina, bilo mi je bezveze jer sam otišao od svojeg društva u Dalmatinskoj. Ali, prostor je bio veći i ljepši, pa sam se onda tome veselio. A zadnje dvije godine osnovne sam ipak išao u Varšavsku, nije to bilo tako daleko.

Kad smo se tek doselili često sam igrao nogomet u dvorištu sa svojim susjedom Markom Vrhovnikom, on je bio koju godinu stariji. I danas se može na zidu vidjeti gol veliki i gol mali koje smo nekad narisali.
Tu smo mi loptu nabijali, Tu su bile voćke i dvije klupe gdje smo sjedili. Dolje, u suterenu, su bili Vrhovniki, bila je mama Marija, i brat i sestra Marko i Hilda, a najstarijeg brata Štefeka se ni ne sjećam. Gore je bila familija Remetin.

A sad je sve drugačije. Kad smo došli živjeti 2000. više nikoga nije bilo od onih ljudi koje pamtim od 1964. Ni dvorište nije više kao nekad, niti govora. U prednjem dijelu nije bilo travke jer smo igrali nogomet, a sad je sve zaraslo.

Sjećate li se poplave iz 1964.?

Da, sjećam se, a imam i monografiju poplave iz Muzeja grada Zagreba, to ću vam donijeti. I ja sam se tad isto vozio čamcem, voda je došla sve do Studentskog centra, ali po Novoj cesti nije bilo vode, samo je tu i tamo izlazila iz kanalizacije, kroz šahtove.

Kako vam je sada u Novoj cesti?

Nedavno je bila akcija, jedan od stanara je sazvao skup stanara i predložio da se na 2-3 godine maknemo od tamo pa da se izgradi nova zgrada i da dobiju nove stanove. Koja glupost! Zar bi ja pod stare dane išel u podstanare, sve nosio sa sobom da bi ta firma eventualno propala pa da ostanem bez stana … Nismo pristali na to, niti slučajno.

Tako je bilo i sa kućom kod nas, no oni nisu pristali, ma kakva glupost, nema šanse da bumo mi čekali …

Imamo mi i jednu kuću u dvorištu, tu je nekad živjela obitelj od Markove žene. Ali, vlasnica sada živi na Cresu pa je kuća prazna. Inače, ta naša kuća je sagrađena 1936., tako da znate.

Recite nam, molim vas, čega se još sjećate iz vašeg kvarta iz vremena kada ste prvi puta živjeli u Novoj cesti?

Sjećam se da se današnja Richtmanova ulica nekad zvala Obradovićeva. S druge strane škole, tamo gdje je ona kao veranda, to je bila Stojanovićeva ulica i bila je ucrtana na starom planu grada iz 1958. Taj plan još imam doma i naknadno sam si u njega ucrtavao neke promjene koje su se dešavale po gradu.

Tamo gdje je danas kockarnica Admiral u Novoj cesti, tamo je nekad bila knjižnica, ne sjećam se kad su je premjestili na današnju lokaciju.

Na ćošku Nove ceste i Tratinske je nekad bila Neretva, vrtna restauracija, tamo je bila živa glazba, pilo se i jelo. Imali su oni i zatvoreni prostor, ulazilo se iz Tratinske.

Žao mi je da su nestale “Dvije lipe”.

Inače, bila je u Novoj cesti krasna birtija Orebić, na ćošku Kranjčevićeve i Nove ceste, tamo gdje je sada kockarnica. To je bilo tak lepo mesto. Bio je tamo u istoj toj zgradi mesar, na ćošku je bio i dućan s krpicama, bio je i šuster i onda je bio i brijač. Sad ničega od toga nema, sve je preuzela kockarnica. U Orebiću se nije jelo nego samo pilo, bili su tamo domaći ljudi iz kvarta. Na žalost, nemam nikakve fotografije tog lokala.

U Novoj cesti je bila i pekara Klara, ali već dugo ne peku kruh tamo, sad je tamo samo kiosk.

Preko puta moje kuće bio je društveni prostor, mislim da je to bilo na kućnom broju 73. Tamo su u prizemlje donijeli stolove i klupe i tamo se gledala televizija kad su je tek rijetki imali, dnevnik, filmovi …

Znam da je po Trakošćanskoj išel potok, poslije ide ispod Gagarinovog puta.

Možda niste čuli za kino, veliko, otvoreno, na placu, kraj apoteke je na dva stupa železna bilo platno, 5 x 5 metara. Projektor je bio tamo gdje je sad prehrana i WC. drugo kino, Buhara, je bilo na početku Vukovarske, tamo su sad vijci Kranjec.

Kaj se tiče benzinske pumpe u Novoj cesti , ne sjećam se kad je bila podignuta. Nisam vam ja baš puno imao auto, imao sam fiću kojeg ni ne računam, brzo sam ga se riješil. Bilo mi je milije biti s dečkima u birtiji nego voziti.

Znate li nešto o radionicama u Novoj cesti koje su bile na br. 80?

Tamo je stalno drvena ograda i unutra su 2-3 prizemnice. Radionica se ne sjećam nikakovih, ali nisam se zapravo nikad interesiral kaj se tamo radi. A na broju 78 je jedna lijepa kuća u dvorištu, isto prazna.


“Srebrna strijela” Samoborčeka na Samoborskom kolodvoru pored Kučerine ulice, 4 godine nakon zatvaranja “Samoborčeka” [ŽB 1983.]

Kak je izgledalo kad je radila Vesna, tvornica konfekcije, koja je vama skoro pa preko puta?

U dvorištu je prvo bila jedna katnica koju su posle zrušili da bi napravili “Vesnu”.

Sjećate li se možda kada je napravljen onaj kružni tok na Novoj cesti?

Nekad davno kružnog toka nije ni bilo, ali vam ne mogu reći kad su ga sagradili. Ali, sjećam se da je nekad bio kružni tok drugačiji, ali vam ne znam kad se to promijenilo. Valjda 90-ih …

Jeste li kad zalazili u gostionicu Stara Poštarica, u Kranjčevićevoj?

Mi smo tamo imali jednu godišnjicu mature. Tamo se fino jelo. Nažalost, više nemate u gradu fine birtije, sve su ili zatvorili ili su se pretvorile u neke ekskluzive. A da ne govorim o imenima, kak se ti novi lokali one zovu. To više nije moj Zagreb. Od trga do Frankopanske više nemate gdje popiti gemišt. Jel možete reći nekom čovjeku “Vidimo se u Iju-fiju”, prije smo rekli “Vidimo se kod Jure, kod Štefa, kod Zagorca”. To su takva imena da nemrete više reći čoveku di se vidimo.

Kojih se još od tih starih lokala sjećate? U Novoj cesti još uvijek postoji caffe bar “Hrvoje” …

On vam sad malo radi, a malo i ne. Preko puta bezinske je birtija Nehaj, preko puta benzinska, isto je zatvorena. No Sikiriki je zrušen, kod Richtmanove, a onda se preselio dolje, kod pumpe.

Zrušili su i Livno u Tratinskoj, treba brzo poslikati i one niske objekte kod Badalićeve, to će isto brzi nestati. To će otići vrlo brzo. Livno, to je isto bila fina birtija. Tam se kupovalo i vino na demižone.
To je za plakati da više nema tih dobrih birtija. Na malom placu, Britanski trg, lokal Britanac, je isto zatvoren. Bio je tamo i Slavonac, u dvorištu preko puta kina, taj je isto zatvoren. Društvo Podravaca, to je isto bila fina birtija. Zatvorena je i Gorica, na Malom placu, broj 77.

Kako ste počeli fotkati?

To sam počel još prije nego kaj su počeli nestajati lokali. Imal sam dva foto aparata, Pentax, veliki, i Olympus Mju, noviji mali aparat. Zakaj sam počel slikati, ne znam, jednostavno ne znam. Ali, počeo sam. Recimo, pogledajte ovu sliku snimljenu ispod Savskog mosta, tu su ostaci drvenog mosta, kome je to palo na pamet slikati osim mene. Slikal sam tad kante za smeće, to nitko nije drugi slikal. Slikal sam onda Novu cestu, kad se rušila ta kuća kod kružnog toka. Ovo je sad sve zrušeno.

Imam tu i  fotke Savske. Na ovom ćošku dolje je sada Zagrepčanka, to su kućice koje su prije tamo stajale. Ovdje je sada hotel Westin, to su nekad bili ostaci vojnih skladišta, vojne pekare.
To je prema Učiteljskom fakultetu, Savska cesta, Ovo je sada sve zrušeno. Ovo je nastavak Savske prema Vjesniku.

Zatim fotka Tratinske, tada Končarove, kod Badalićeve, tu je sad nova zgrada, tu je ćošak Badalićeve, pogled prema placu.

Tu je željeznički nathodnik kod Trnjanske. Zrušen je kad je napravljen Pothodnik.
Jedan prijatel mi je govoril, bil je pod parom, “Idem ja tak po tom nathodniku, idem ja desno, a ljudi desno, idem ja levo , a onda idu ljudi levo …”

Imam i dosta fotografija Ilice, iz doba kada se rekonstruirala 1980. godine. Tada su u cijelom zapadnom dijelu ulice povadili tramvajske tračnice i iskopali duboku rupu, mijenjali su instalacije, a tramvajsko okretište, koje je nekad bilo kod ulice Črnomerec, su pomaknuli dalje, kod Ciglane.

Imam ja još tih slika, snimao sam uglavnom u 70-ima, trebam ih samo naći, kad ih ja nađem bumo se dogovorili pa vam donesem.

Nova cesta prije kružnog toga, zapadna strana, studeni 2000. [ŽB 2000.]
Nova cesta prije kružnog toga, zapadna strana, studeni 2000. [ŽB 2000.]

Rekli ste da kod kuće imate nekih zanimljivih knjiga koje biste nam rado pokazali?

Recimo, imam knjigu “Stari Zagreb” od Gjure Szabe, dobio sam ju od mame kada sam imao 10 godina. Imam vam i knjigu o potoku Medveščaku. Zatim, imam i monografiju Reisingera.

Jeste li više voljeli Peru ili Grgu iz Večernjaka?

Pero mi je bil draži nego Grga.

Kaj ste još čitali od novina?

Davno prije, cijenil sam Vjesnik, žao mi je kaj ga više nema. To su bile jedine prave kulturne pismene novine. Nedeljni Vjesnik sam isto volio, da, ali ja sada ne kupujem novine. To su članci tako veliki, prek cele stranice fotografija, ne mogu to čitati.

Od časopisa sam kupovao Izbor, još i danas imam kojih dva metra toga, još ih čuvam. Mogu ih vama dati, ako hoćete, a ako ne, morat ću ih bacit.

Plavi Vjesnika sam isto kupovao, ali nemam ih više. Onda Vikend, to su bile pametne novine. Studio se obavezno kupovao, ovi sadašnji programi kaj se kupe petkom, to niš ne valja, daju netočne podatke.

Šteta kaj ne skupljate i materijalne stvari … imao bih vam štošta za pokloniti. Imam jedan krasan “šnelzier”, jel znate kaj je to?

Ne znamo! Dajte nam recite!

To vam je špiritno kuhalo.

Zatim, imam knjižicu zagrebačkih izraza, zove se “Pinklec”.

Kako vam sada izgledaju vaši penzionerski dani?

Probudimo se žena i ja rano. Pijemo kavu z mlekom u 06:10, pol pol kava i mleko, onda redovito gledamo TV kalendar pa Dobro jutro Hrvatska. Poslije idem do placa i tak to pomalo ide dalje.

Poštovani Željko, hvala vam puno na razgovoru!

Dodatni sadržaji:

Zanimljive poveznice:

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )

  • All
  • Arhitektura
  • Kultura
  • Priče grada
  • Prometni pravci i ulice
  • Razno
  • Slika grada
  • Sport i razonoda
  • Teme
  • Trešnjevka koja nestaje
  • Trudbenici grada
  • Ustanove
Prehrambena industrija "Franck" s one strane granice Trešnjevke [GP 2014.]

Jutra s mirisom kave

Iskusni Trešnjevčani već pogledom kroz zatvoreni prozor mogu odrediti kada će ih pred kućom iznenaditi…
Read More
Osnovna škola Augusta Šenoe arhitekta Ivana Zemljaka iz 1931. - dvorište

Osnovne škole između dva rata

Školama su arhitekti međuratnog razdoblja posvećivali posebnu pozornost, jer su upravo škole svojim sadržajem i…
Read More
Caffe bar "M&RIM" u Ravnogorskoj ulici na Jarunu. [VR 2022.]

Caffe bar “M&RIM”

Caffe bar “M&RIM” nalazi se na Jarunu, u uskoj i kratkoj Ravnogorskoj ulici, na kućnome…
Read More
Prometna vreva u Tratinskoj ulici. [VR 2020.]

Tratinska se budi! (najava)

Dragi stanovnici, obrtnici, trgovci i svi vi drugi koji na ovaj ili onaj način živite…
Read More
Granitne kocke prije korištene za popločenje oko tramvajskih pruga [GP 2015.]

Trešnjevački kvartovi na Internetu

Znatiželjni kakvi već jesmo željeli smo provjeriti u kojoj su mjeri Trešnjevka i njeni kvartovi…
Read More
Sastanak organizatora manifestacije "Trešnjevka se budi!" u lipnju 2021. [VR 2021.]

Povijest stranica (2018. – …)

Ovdje možete naći informacije o promjenama na web stranici Mapiranja Trešnjevke izvršene nakon 01.01.2018. Za…
Read More
Tvornica "Ericsson Nikola Tesla" [VR 2013.]

Električna Trešnjevka

Možda niste ni svjesni kako je Trešnjevka dugi niz godina vezana uz struju, elektricitet! Pazite…
Read More
Boćalište uz Dom sportova [GP 2016.]

Boćališta Trešnjevke

Boćanje/balote je sport kojeg se najčešće veže uz primorska mjesta gdje penzioneri krate popodneva i…
Read More
1 2 3 48

Kategorije