Runda pive i razgovora u caffe baru “Barka”. [VR 2022.]

Caffe bar “Barka”

14. 06. 2022.

Caffe bar “Barka” se nalazi u Gajevu, na početku Ilirske ulice, na kućnom broju 9. Lokal je otvoren 1965. pod imenom “Veseli gaj”, no svi su ga u kvartu zvali “Kod žute” zato što je tadašnja vlasnica, baka sadašnjeg vlasnika, Darka Mikšića, bila svjetlokosa. Stariji posjetioci lokala se još uvijek sjećaju gospođe koja je u svojem radnom ogrtaču najradije stajala uz staru kaljevu peć u uglu birtije.

Lokal je u  u sadašnjem stilu uređen u 80-ima te imenovan “Barka” zbog velike ljubavi vlasnika Darka prema veslanju. Čak i dan danas kad je već u penziji još uvijek obavlja različite dužnosti u veslačkom savezu. A osim što je vlasnik lokala on i stanuje u istoj zgradi u kojoj se lokal i nalazi.

Tokom godina jedan od poznatijih gostiju je bio i pokojni pjevač “Parnog valjka” Aki Rahimovski, čija se slika može vidjeti iza šanka. Stanovao je na nekoliko adresa u blizini, u Srednjacima i Gajevu, tako da mu je “Barka” bio jedan od omiljenih kvartovskih lokala, a sam vlasnik mu je bio prijatelj.

Na naš posjet lokalu pozvali smo i slikara Sinišu Reberskog, koji je već niz godina profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, ali isto tako od rođenja živi u Gajevu i često posjećuje “Barku” tako da smo kroz razgovor s njime čuli niz priča iz povijesti lokala i cijelog kvarta.

Jedna od zanimljivosti lokacije “Barke” je da se slikar Ivica Malčić 1964. rodio na točno istom mjestu gdje se sada nalazi kafić! Naime, njegova obitelj je živjela kao podstanari u stanu na mjestu današnjeg lokala i u tom se stanu/sobi rodio Ivica. No, kako se obitelj vlasnika baš nije slagala sa Malčićima onda su im otkazali podstanarstvo pa su na mjestu tog stana uredili lokal. Stariji Ivičin brat se zvao Mladen, rođen je 1955. i bio je zapovjednik vatrogasne postrojbe.

Što se lokala tiče, on je nekad imao dva flipera od kojih je jedan od njih bio pravi “old school” uređaj, mehanički. A u jednom je ćošku bio i džuboks. Siniša kaže da se tu svakakva muzika slušala, od rocka pa do podravskih narodnih popevki.

Priča vezanih uz kafić smo čuli svakojakih, čak i onu da su za okladu putujući cigani natjerali svojeg medvjeda da se penje uz drvenu banderu koja je nekad stajala uz lokal. To se dešavalo krajem 70-ih, u doba kada su takvi prizori putujućih cirkusanata sa medvjedima već bili rijetkost.

U sjećanju mnogih ostala su i četiri živopisna lika čiji su nadimci bili Vojo, Neno, Mrkvica i Pero Zamorac i koji su većinu svojih dana i godina provodili u lokalu manje ili, češće, više pijani. Vojo je imao svoje posebne momente kada je odjednom znao ustati i recitirati poeziju. Ili bi pak izvaljivao izjave poput “Neno, pizda ti materina, jel ti znaš da šišmiš može proletjeti kroz upaljeni ventilator?”

U sjećanju je ostala i zgoda iz godine Titove smrti. Na zidu lokala stajala je, kako je to već onda bio običaj, Titova fotografija. I, Vojo se odjednom sjetio da na toj fotki nešto fali – crni flor. Našli su konobar i on komadić crne tekstilne trake, ali, avaj, bio je premali da se prevuče preko ugla fotografije. I onda je Vojo našao rješenje, crni izolirbend kojim je “dovršio” izradu flora. I taj je flor, tekstilno-izolirajući, stajao na fotografiji još niz godina.

U legende lokala se upisao i dugogodišnji konobar Ante. Često su u lokal svraćali i policajci, na poneko piće. A jednom kad je već bio kraj vremena ušli su oni i htjeli su nešto popiti, no Ante im je rekao da više ne toči jer se bliži kraj radnog vremena. Nato su oni njega pitali da gdje mu se nalazi informacija o radnom vremenu koju po zakonu mora obavezno imati istaknutu pa je Ante revnosno počeo pretraživati sve ladice i u jednoj, punoj prašine, našao je stari natpis sa slovima koja su se umetala, puhnuo da otjera prašinu i pokazao im ga, “Eto, imam ga!”.

U susjedstvu “Barke” nalazio se svojedobno i Caffe bar Lika, na početku Ogulinske ulice. Nalazio se on u obiteljskoj kući koja je bila na izduženoj parceli pa su se stolovi nalazili u srednjem dijelu dvorišta. Tu se nekad znalo i jesti, a lokal je svojevremeno imao i kuglanu.

Uz “Barku”, na adresi Ilirska 9a, nalazila se nekad i slastičarnica Đuranec koja je otvorena 50-ih. U 90-ima ju je preuzela jedna albanska obitelj i vodila ju sve do cca 2003. godina kada je ona zatvorena.

Na južnoj strani ilirske ulice gdje je danas trgovina Feroterm bila je nekad trgovina Unikozuma, a iza nje i radionica bravara Dukića te njegova birtija, tik uz potok. Na tome je mjestu, odmah pored potoka, svjedoči Siniša, jednom gledao poznatog slikara Matiju Pokrivku kako slika jedan od svojih poznatih crteža predgrađa.

U novije vrijeme, pored Feroterma još stoji prazan kiosk u kojem je bila voćarna koju je držala jedna obitelj iz Bosne.

Malo niže, na uglu s Ogulinskom, tamo gdje je sada vinarija, nekad je bila trgovina Slavije, a uz nju i trafika. A nešto dalje, na ćošku Svibanjske ulice, gdje se još i sada na uglu vidi stari dućanski rolo, bila je poznata mesnica. Još jedna mesnica, čak i veća, je bila na samome početku Ilirske, sa sjeverne strane, gdje je sada manji lokal Feroterma.

Kaj se tiče drugih stvari, u Jelašićevoj ulici je bio i pogon mesne industrije “Imes” gdje su se nekad radile kobasice i suhomesnati proizvodi. Imes je nekad imao svoje imanje uz potok Bliznec, između Gornjeg Bukovca i ulice Jazbina, a jedan manji pogon je imao i u nekadašnjoj Ulici socijalističke revolucije, uz Livadićevu ulicu.

Dio sudionika 11. Kvartovske pive [SMK 2022.]

Jedan od živopisnih stanovnika kvarta je i Dubravko Žalac koji s druge strane ulice ima elektronički servis koji izgleda kao da u njega već desetljećima nitko nije ušao međutim on i dan danas radi.

U blizini se nalazio i jedan od najboljih šustera u gradu, Čovran, koji je imao svoju radionicu u centru grada i kod kojeg su cipele kupovale i najveće face u gradu. On je bio poznat po tome što je povremeno odlazio na putovanja, a jedno od njih, na svjetsku izložbu u Bruxellesu, ostalo je poznato po tome što je na put iz Zagreba nosio dva pečena piceka u tiblici. U Belgiji se dosta dobro jelo tako da nije morao posizati za picekima, no kada je svoje putovanje nastavio u Engleskoj tada je, radi loše lokalne hrane, sa veseljem u hotelskoj sobi pojeo svoj putni provijant.

U naselju, u Jelašićevoj ulici, je nekad živio i poznati glumac Zlatko Crnobrnja Gumbek koji je, između ostaloga, postao poznat po reklamama za Kraš, a po njemu su nazvali i festival kabaretskih predstava “Gumbekovi dani”. Jedan drugi glumac, Mustafa Nadarević, također je jedno vrijeme bio stanovnik Gajeva.

Od umjetnika, kojih je Galevo puno, treba navesti i Ivana Lackovića Croatu koji, istina, u kvartu nije živio, ali je imao poveći atelje u kojem je on boravio veći dio dana, dok je u svoj stan u Frankopanskoj, odlazio tek na spavanje. Umro je 2004., na biciklu, negdje na putu između Gajeva i Jaruna kamo je uvijek rado odlazio, vjerojatno ga je herc strefil.

Od drugih poznatih kvartovskih lica, treba spomenuti osmerac koji je nastupao na Olimpijadi 1968. u Meksiku i u kojem su većinu posade činili dečki iz Gajeva. Osmerac nije nikad doživio zasluženu slavu jer su svi članovi ostali u Americi zatraživši politički azil.

Kvart je nekad imao i svojeg “novinara”, kojeg su tako zvali jer je prodavao novine na uglu Frankopanske i Ilice, a i svoju “poštaricu” koju su tako zvali jer je stanovala u kući na križanju Ilirske i Koprivničke u kojoj je bila pošta, dok je u neka još davnija vremena pošta bila u Podravskoj ulici na kućnom broju 1 (što je vidljivo iz plana grada iz 1948. godine). Da, nekad je Gajevo imalo i poštu, a danas nema ni poštanski sandučić!

Tokom razgovora popričali smo i o povijesti naselja Gajevo kao i okolnih kvartova. Prije izgradnje kuća taj je teren nosio ime Berek (što je u govoru toga vremena značilo trstik), što odaje da je bio često poplavljivan. Ime naselja Gajevo nije poteklo, kako to mnogi misle, iz šumaraka koji su se zacijelo također nekad nalazili na tome mjestu, već zato što je glavna ulica novonastalog naselja nazvana Ilirska, a Ljudevit Gaj je bio voditelj Ilirskog preporoda. Naselje je nastalo u periodu između 1935. i 1939. kada su građene prve kuće i ono je sve do 1945. bilo u sastavu općine Vrabče Gornje (u čijoj se katastarskoj općini i danas nalazi), zajedno sa tadašnjim selima Jarun, Prečko i Rudeš čija su djeca u davna vremena išla u školu u Vrapče, a umrli su se pokapali na vrapčanskom groblju.

Na području južno od Ilirske su se nekad nalazile šoder grabe gdje se kopao šljunak za potrebe gradilišta u okolici od čega je i živio dio stanovnika kvarta. Uz potok Črnomerec, na prostoru koji je danas slobodan i služi uglavnom za istrčavanje pasa, se do sredine 80-ih nalazio niz manjih ulica sa kućicama koje su srušene radi gradnje suvremene prometnice koja, međutim, sve do danas nije sagrađena. te su ulice nosile slijedeća imena: Kraljevička, Sisačka, Velebitska, Dravska, Moravska, Garčinska, Triglavska i Kotorska. Na karti je također vidljivo da se današnja Vojakovačka ulica nekad zvala Senjska. Razlog za promjenu je bio da se izbjegnu zabune sa ulicama sličnih imena (Senjska, Slunjska, Sinjska) … a uz Senjsku tokom vremena je nestala i Sinjska ulica koja se nalazila na Knežiji, preko nje je prešla produžena i modernizirana Selska cesta.

Detalj plana grada Zagreba iz 1950. koji prikazuje Gajevo. Iako mitnice u to doba više nisu postojale, na karti je ipak naznačena njena pozicija na samome dnu karte.

Južnu granicu kvarta je činial nekadašnja Peščanska ulica koja je nestala izgradnjom suvremenih zgrada. Njen je tok bio ugrubo sličan onome Ulici Hrvoja Macanovića da bi kod raskršća sa Našičkom skrenuo desno i dalje je tekao otprilike po njenoj trasi sve do prodavaonica Pet centar gdje je ulica skretala prema Autoputu i dalje je nastavljala po sjevernoj strani gdje se i danas nalazi jedan njen dio koji izaziva pozornost svojim kućnim brojevima, najmanji je 162. (više o toj ulici pogledajte ovdje)

S druge strane potoka Črnomerca nalazilo se naselje Gredice na koje su se nadovezivale Vurovčice kroz koje je istoimena ulica dolazila do Ozaljske i Remize (ime Srednjaci se za taj kraj uvriježilo tek izgradnjom novogradnji u kasnim 60-ima). Na mostu gdje su se sretale Horvaćanska cesta (sa istoka) i Peščanska cesta (sa zapada) bila je do 1945. mitnica uz koju se nalazila i gostionica te stablo žalosne vrbe na koju podsjeća novozasađeno stablo iste vrste koje se tamo nalazi i danas. U toj je mitnici kao mitničar radio i otac slikara Josipa Račića, koji je rođen na Gredicama i čije ima nosi osnovna škola u današnjem naselju Srednjaci ispred koje se nalazi njegov kip. Uz Račića je još uvijek vezana i zagonetka njegove smrti, umro je u 23. godini u Parizu gdje je nađen ustrijeljen u svojoj sobi.

A uz sjeverni dio Srednjaka i Knežije vezuje se i sjećanje na niz kamenoklesarskih radionica koje su se ugrubo nalazile uz južni rub današnjeg autoputa. Na njih još dan danas podsjećaju kameni blokovi koji se tu i tamo nalaze po naseljima, recimo u Parku Hrvatskog proljeća i u dvorištu Osnovne škole Matija Gubec.

Pred kraj razgovora u caffe baru “Barka”, krajnje lijevo Siniša Reberski, pored njega njegov sin, a desno vlasnik lokala, bivši veslač Darko Mikšić. [SMK 2022.]

Nažalost, caffe bar “Barka” je zatvoren nedugo nakon razgovora s njegovim vlasnikom u okviru akcije “Kvartovska piva”. Na ulaznim vratima u studenome 2022. još uvijek je stajala izblijedjela poruka:

Nažalost dana 12.07.2022. godine lokal Barka prestaje sa radom. 
Hvala svima dragim gostima na lijepim trenucima i druženju tijekom 57 godina postojanja lokala.
Marina i Darko

(Vanja)

Vezani tekstovi:

• Kvartovska piva
• Caffe bar “Casablanca”
• Pivnica “Sidro”
• Caffe bar “Iva”
• Caffe bar “Stefani”