Voda koja život znači

Voda koja život znači Tipična dvorišna pumpa s Trešnjevke [VR 2013.]

Između dva rata, Zagreb se velikom brzinom širio na područje zapadno od Savske ceste, na Trešnjevku. Međutim to širenje nije pratila komunalna infrastruktura, pa su kanalizacija a posebno vodovod, dugo, dugo bili za Trešnjevčane neostvarena želja. Zbog takovog stanja se ta zagrebačka periferija (ali i mnoga druga prigradska naselja, tada) vodom snabdijevala iz zagrebačkog podzemlja koje je zbilja bilo izdašno u zalihama te dragocjene tekućine. Ta voda bila je zdrava, čista i mehanički i bakteriološki, ali i vrlo ukusana. Onako hladna ljeti znala je itekako utažiti žeđ. A osobna higijena uz dobar limeni lavor i dva tri zamaha ručicom pumpe, brzo je odagnala ranojutarnju snenost. Tako osvježeni mogli smo potpuno razbuđeni krenuti u školu ili orni na posao. Ni zimi se nije mnogo razlikovao postupak, samo se sve odvijalo ipak malo brže.

A kako su Trešnjevčani vadili vodu na površinu to je već druga priča, puna raznih tehničkih dosjetki i čudnih pomagala. Prije svega tu je bila neizbježna ručna pumpa, engleskog porijekla još iz viktorijanskih dana. Jednostavnim mehanizmom se podizanjem i spuštanjem ručice voda podizala do visine lulastog izljeva i gle, voda je tu.

Opisat ću detaljnije, kako smo to iz podzemlja crpili vodu. Jasno prvo nam je trebala nekoliko cijevi do ukupno svojih 10 m dužine koje su se morale zabiti u zemlju. Za to nam je dobro došao majstor za ugradnju pumpe koji je tada postojao u svakom kvartu. On je osiguravao pumpu, sav potreban materijal, i pomoćne radnike za zabijanje cijevi. A što je sve bilo potrebno za ugradnju pumpe? Dakle prije svega solidna pumpa, nekoliko komada cijevi promjera 40 – 50 mm koje su bile dugačke između 2,5 i 3 m jer je očekivana dubina bušenja za Trešnjevku bila približno između 8 – 10 m. Zatim visoke dvokrake ljestve, tronožac za podizanje cijevi sa koloturom, mufovi za spajanje cijevi, jake rohrzange za stezanje mufova, malo kudelje za brtvljenje, minij boja protiv hrđe, ali i za zamazivanje kudelje u navoj spojeva cijevi i konačno dobar cijevni uteg za zabijanje od cca 50 – 60 kg.

Obično su dva radnika letvama podizali cijevni uteg oslanjajući letve na gornji rub i onda ga naglo puštali kako bi udario na kraj cijevi. Kraj cijevi bio je ojačan obujmicom da se ne bi oštetio navoj na mjestu gdje će se dodati nova cijev kad prvu zabijemo da viri cca 50 cm iz zemlje. Nerijetko je uteg bio stara topovska čahura do pola napunjena olovom.

Prva cijev je imala špicu s rupama kao sito za usisavanje vode. Postupak se ponavljao, nastavljanjem cijevi jednu na drugu dok majstor nije procijenio, ali i provjerio putem uzice koja se puštala u cijev, je li se došlo do vode.

Prilikom zabijanja dolazilo je do izražaja znanje i iskustvo radnika koji su do tada zabili tko zna koliko cijevi.

Naime zabijanje nije išlo uvijek jednakom brzinom i lakoćom, što je ovisilo o vrsti slojeva u dubini podzemlja. Jer jedno je zabijati cijev u šljunak, pijesak, ili u ilovaču (tip ljepljive, masne teške zemlje ).

Tada se mogao čuti ovakav razgovor: “U majku mu Štef, pak smo naleteli na trdu hlup (sloj), bumo se skilavili dok ju prejdemo. No sva sreća da je na Trešnjevki ipak najviše šodra, pa se bu nekak zišlo. No zato si bumo nekaj spili, da malo podmažemo. Kaj ne dečki! Gazda, daj onu litru i sifon!”

Kada je cijev dovoljno duboko zabijena, na njen kraj se našarafi okrugli tanjur nosača pumpe i ležište nepovratnog ventila. Ovaj ventil sastoji se od gumene brtve, kožnatog podupirača, i okruglog utega od ljevanog željeza kojim se ventil prirodnom silom teže zatvarao nakon jednokratnog ispumpavanja vode.

Postupak pokretanja ručice gore dolje stvarao je usisni potlak klipa u pumpi, podizao je uteg nepovratnog ventila, a kad je voda izlivena, uteg se spustio i zadržao vodu stvorenim potlakom u cilindričnom tijelu pumpe ispod izljeva a iznad tanjura s ventilom.

Nakon završenog bušenja i montaže pumpe trebalo je nekoliko dana pumpati da se voda potpuno razbistri i očisti od sitnog pijeska tj. da si napravi malu šupljinu u podzemlju u kojoj će se voda sakupljati i odatle isisavati.

Međutim dolaskom zime pojavio se problem zamrzavanja vode koja se zadržavala u pumpi i pumpu se nije moglo pokrenuti, pa se nije moglo doći do vode. Ljudi su se svakojako domišljali kako da spriječe zamrzavanje pa su tako dio pumpe koji je bio iznad zemlje zamatali u slamu ili stare deke, ograđivali pumpu drvenim sandukom i sl. Takovi poduhvati bili su dostatni u normalnim zimskim zagrebačkim uvjetima, no zima se je znala katkad i razgoropaditi pa ovakovi postupci nisu urodili plodom. Rano ujutro kada je trebalo napumpati hamper vode nažalost ručica se katkada nije mogla mrdnuti od leda. Ako ste pokušavali otopiti zaleđenu pumpu vrelom vodom, posljedice su često bile kobne. Pumpe su izlivene od ljevanog željeza koje je užasno osjetljivo na nagle promjene temperature, pa su pucale kao staklo.

Tada je netko došao na spasonosnu ideju da ispusti vodu u podzemlje tako da je ispod tanjura nosača pumpe na cijevi izbušio rupu, narezao narez, ušarafio običan ventil koji je kad se otvorio izjednačio pritisak u cijevi i voda se spustila, a u podzemlju se nije zamrzavala. Sada je trebalo samo zatvoriti ventil, u pumpu na gornji otvor gdje izlazi ručica uliti malo vode zbog boljeg brtvljenja na nepovratnom ventilu i s nekoliko brzih ispumpavanja, da se stvori potlak, opet se je moglo podignuti vodu.

Ovo rješenje mnogim je Trešnjevčanima olakšalo život. I tako su pumpe napajale Trešnjevčane sve do 80-ih godina kad je cijela Trešnjevka dobila vodovod. Vjerujem da i dan danas u nekim novim periferijskim četvrtima postoje još uvijek ovakove pumpe, ali su to vjerojatno neke modernije izvedbe, a i postupak bušenja se danas sigurno osuvremenio. Na Trešnjevci danas tih pumpi ne bi smjelo više biti, pa čak ni za pranje auta da ne bi oštetili lak, jer voda iz njih nije dobra zbog totalnog zagađenja podzemnih voda, no to je već druga priča.

Klasični "vaserlajtung" u dvorištu kuće u Cesargradskoj ulici [GP 2013.]
Klasični, i danas funkcionalan “vaserlajtung” u dvorištu kuće u Cesargradskoj ulici [GP 2013.]

Nemojte smatrati ovo pametovanje ili nastavom iz tehničkog odgoja već samo emocionalno povezivanje s nekim davnim izgubljenim prostorima i vremenima.

(Penzić)

 

Komentari 1

  1. Miroslav Klemm 15.05.2017, 09:41

    Svako dvorište v Ostrovičkoj je imalo takvu pumpu. I na broju 1 di sam ja stanoval je bila ista. Pumpali smo i zimi i leti, a voda je bila fest hladna u svako doba. Kraj nje su naše mame prale veš i z nje smo se nacejali vode kad sm bili žedni posle skrivača. Uvek su nas plašili da bumo onda dobili upalu pluča. Ak se vruči napijemo. A ko bi još i na to pazil! Svi smo tam bili siromaki. V dvorištu je stanovalo devet obitelji v tri kučice kakve si današnja deca nemreju nit zamislit. A voda je bila tak fina. Jedamput je tak na pumpi moj tata pral jednu velku, tešku, žutosmeđu staklenu vazu kaj ju je moja mama još ko djevojka imala v Bribirskoj. Puno put ju je več tam pral. A onda mu se skliznula z ruke i pala na mušl. I razbila se u komade. A danas bi bila lepi komad v Zbirki stakla Gradskog muzeja Varaždin di sam celi život delal. Da je ostala cela. Lepi komad iz dvadesetih. Šteta!

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )