U trešnjevačkoj Nami na praksi

U trešnjevačkoj Nami na praksi Montažna zgrada nekadašnje Name [GP 2013.]

Jednom davno, školske godine 1979/80., upisah srednju školu… trgovačku, na Kennedyjevom trgu.

Bilo je to vrijeme „Šuvarice“, kada se u srednju školu upisivalo po mjestu stanovanja i u mojem tadašnjem kvartu Maksimiru sam imao na izbor tri škole: MIOC (matematičku), TOC (trgovačku) i SOC (saobraćajnu… koja nema veze sa kavom i pravim socom  ;o) ). Ocjene su mi bile OK, no kako mi je većina škvadre iz razreda mojeg osnovnjaka na Bukovcu (tadašnje OŠ Viktor Bubanj) htjela krenuti u trgovačku onda sam krenuo i ja.

Bila je to OK škola, jest, nakon prva dva razreda sam se u skladu sa tadašnjim običajima „usmjerenog obrazovanja“ prebacio u MIOC i nastavio obrazovanje drugim smjerom, no te dvije godine u trgovačkoj školi su bile posve u redu. A jedna od najuzbudljivijih stvari je bila praksa – odmah od prvog razreda smo jedan dan u tjednu provodili radeći u nekoj od trgovina. U našem slučaju su to bile robne kuće Nama na Kvaternikovom trgu i Remizi te veleprodaja i skladište Tekstilprometa u tadašnjoj ulici Anke Butorac. Nije to bio neki osobito težak posao – runda slaganja robe po policama, runda spremanja skladišta, runda trač partije sa ostalim prodavačima… Namu na Kvatriću pamtim po radu na odjelima bijele tehnike, igračaka, pa čak i gramofonskih ploča kad sam smio puštati muziku po svom izboru (taman se pojavila ploča „Crno bijeli svijet“ Prljavaca), Namu na Remizi po dobrom restoranu u kojem sam najčešće jeo „vajn gulaš“ i nepreglednom tlocrtu objekta u kojem sam se više puta izgubio, a Tekstilpromet po ogromnim kutijama s robom koje smo raznašali simo-tamo.

No, moja trgovačka karijera je ipak okrunjena na jednoj drugoj lokaciji, Nami na Trešnjevačkom placu (tada Trgu Oktobarske revolucije) gdje sam odradio obaveznu dvotjednu ljetnu praksu početkom srpnja. Ta dva tjedna sam proveo u samoposluživanju radeći sve što su tada radili i drugi prodavači (osim rada na blagajni kojim su se tada bavila isključivo blagajnice) – noseći robu iz skladišta u trgovinu, uređujući police, meljući kavu, pakirajući poklone. Iz nekog razloga sam najviše vremena proveo radeći na tezgi s kruhom .. u to doba nije bilo stotinu vrsta kruha kao sada, no bilo je izbora: uz klasični bijeli, polubijeli i crni kruh te nekoliko vrsta peciva (žemlje, pereci, masne piroške) bio je tamo i „Karlovački kruh“ (sa slovom „K“ otisnutim na kruhu), alpski kruh …. sjećam se tih dana po često ranjavim prstima (u ono doba nije bilo specijalnih rukavica za kruh nego se sve hvatalo golim prstima ;o) ), prekrasnom mirisu svježeg kruha ujutro dok sam ga istovarao iz plastičnih gajbi …

Uz ta krušna iskustva naučio sam i još poneki štos iz trgovine… slaganje jogurta kojima će uskoro isteći rok uporabe u prvi red i sakrivanje onih svježijih u zadnjim redovima frižidera, bušenje vrećica sa žgancima kako bi u njih ušao zrak i mogle se ljepše složiti na police, otkrivanje krepanih miševa u skladištu… dobro mi dođu ta znanja i u sadašnjem životu!

Što se radne atmosfere tiče, bilo je OK, iako… sjećam se mučenja jednom jedinom muzičkom kazetom koja se u samoposluzi vrtila iz dana u dan svaki bogovetni dan uz tek pokoju pauzu oko početka i kraja radnog vremena – Fleetwood Mac, „Dreadlock holidays“ 10CC pa neki sentiš Julia Iglesiasa. Robna kuća nije imala restoran pa sam pauze najčešće provodio sa frtalj kruha i 10 deka šunkerice u parku preko puta ili pak, u posebnim danima, uz ćevape iz neke od pečenjarnica.

… Name više nema u toj robnoj kući, ambijent se promijenio, ali se svejedno često sjetim te moje trgovačke epizode kada prođem preko Trešnjevačkog placa.

(Vanja)

Vezani tekstovi:

Zanimljive poveznice:

 

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )