Subotnje večeri na Trešnjevci 80-ih

Subotnje večeri na Trešnjevci 80-ih Derbi između “Cibone” i “Partizana” – preneseno iz knjige “Crvena Trešnjevka”

Iako sam rođen i odrastao na posve suprotnom dijelu grada (točnije predgrađa), na Čretu, koji je stisnut između Maksimirske i Dotrščinske šume, prva moja iskustva večernjih izlazaka su vezana uz Trešnjevku.

Nakon osnovne škole (nekada OŠ Bukovac, preimenovana 1973. u OŠ Viktor Bubanj, a zatim opet 1991. u Osnovnu školu Bukovac) krenuo sam za društvom iz kvarta u Trgovačku školu u Maksimiru, a kako je nama dečkima u to doba bez kompjutora glavna zabava bila sport tako smo vikendom ponekad otišli i na nogometnu tekmu, Najčešće je to bilo kad je Dinamo igrao protiv slabijih klubova (Čelik iz Zenice, Sloboda iz Tuzle, Vardar iz Skopja, Radnički iz Niša ili Kragujevca…) pa su ljudi iz kluba došli u školu i podijelili preko profesora iz “tjelesnoga” par stotina besplatnih karata – uvjet za ulazak uz takvu besplatnu kartu je bio navijački šal ili kapa.

Bio sam tako na desetak utakmica, čini mi se da sam čak 2-3 puta platio i kartu… no, meni je košarka uvijek bila puno draži sport od nogometa, i što se igre i što se gledanja tiče, tako da sam se oduševio kad sam čuo da i Cibona omogućuje besplatan ulazak na utakmice sa navijačkim rekvizitima. Trebalo je samo doći bar sat-dva prije utakmice pred vrata Doma sportova gdje je Cibona tada igrala (poslovni kompleks i sportska dvorana Cibone, danas Dvorana Dražen Petrović, još nisu bili izgrađeni) i onda su nas pola sata prije tekme puštali na dio tribina određen za nas. Naravno, svi smo bili zadovoljni takvim prijemom i zdušno smo navijali za Cibose!

Kada su se igrale utakmice protiv slabijih klubova, oko ulaska nije bilo problema, no kada su stizali Jugoplastika, Zadar, Crvena Zvezda ili Partizan, tada je trebalo doći rano i nije bilo garancije da će baš svi ući. No, i upravi je bilo važno da u dvorani vlada dobra navijačka atmosfera pa su nam uvijek čuvali mjesta.

Bila je to godina 1980. kada sam krenuo na tekme, slijedile su najbolje godine hrvatskog sporta, naslovi prvaka gotovo svih zagrebačkih klubova 1981. godine, Cibonini uspjesi na međunarodnim natjecanjima i naslovi prvaka Evrope – sve sam to vidio iz prve ruke. Subotnja rutina je bila zakon za mene – autobus u 16:10 s Gornjeg autobusa do Maksimira, tamo hvatamo „dvanajsticu“ (poslije smo znali uhvatiti i bilo što do Trga, pa onda „šesticu“ do Zapadnoga – ali, „dvanajstica“ je ipak bila sinonim za Trešnjevku!), njom do Trešnjevačkog placa, a onda Trakošćanskom do Doma sportova. Tamo smo se skupljali pred vratima, malo se zezali, malo izvikivali navijačke parole ili skandirali imena igrača, oko 19:00 su se otvarala vrata, puštali su nas jednog po jednog uz površni pregled da nema alkohola ispod jakni, zauzimanje mjesta, muzika, zagrijavanje… i TEKMA!!!

Nakon tekme prepričavanje događaja, laganim korakom uz Magazinsku i Vodovodnu do „jedanajstice“ i zatim do Maksimira i hvatanje autobusa u 21:50.

Takvim ritmom su mi prolazile subote slijedećih 5-6 godina, zapravo cijelo srednjoškolsko doba, a nastavilo se dijelom nakon vojnog roka i tokom studija… nakon što je ukinut besplatan ulazak s navijačkim rekvizitima počeo sam kupovati godišnje karte, više na tekme nisam išao sa dečkima iz kvarta nego s društvom iz MIOC-a u koji sam prešao nakon drugog razreda. I onda se tokom mojih ETF-ovskih godina društvo počelo raspadati, a mene je umjesto gledanja košarke sve više vikendom privlačilo planinarenje… posljednja godišnja karta koju sam kupio je, ako se ne varam, bila za 1986. godinu.

No, nisu baš sve moje subote završavale u Domu sportova – na posljednji dan drugog razreda srednje škole i oproštaj sa Tregovačkom školom odlučio sam se „nagraditi“ odlaskom u neki disko klub. Bilo je to doba nailaska novog vala, a ja sam se oduševljavao novom muzikom koja je nadolazila – The Clash, Talking Heads, Joy Division… no, Lapidarij i Jabuka su mi tada bili još previše egzotični pa sam otišao jednu subotu u klub SC-a. od mojih doma sam dobio dozvolu za izlazak do 10 navečer (hahaha, sad svi mlađi sigurno umiru od smijeha – no, to je tad za nas s periferije bilo vrlo kasno!). I zaista, u 22 h sam već bio kod kuće, preplavljen glasnom muzikom, svjetlima light showa, sjećanjima na djevojke koje sam zagledao…

Slijedeći izlazak je bio ponovo na Trešnjevku – u to doba je na mjestu današnje dvorane Dražen Petrović i poslovnog tornja Cibone bilo rukometno igralište na kojem je ljeti organiziran disco. Iza metalne rešetkaste ograde iza koje se nalazila živica puštala se obično italo disco muzika i gomila mainstream omladine je plesala iščekujući odlaske na more. Nisam tamo često zalazio, možda 3-4 puta, no to sam zapamtio kao prve odlaske u „pravi“ disco. Nije to baš bila moja furka tako da sam brzo prestao s time i koncentrirao se na odlaske u Kulušić i sve zanimljivije koncerte kojih je onda bilo nevjerojatno puno… no, to je već jedna druga priča, nevezana uz Trešnjevku! :o)

(Vanja)

 

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )