Naselje Prve hrvatske štedionice – opširnije

Naselje Prve hrvatske štedionice – opširnije Naselje Prve hrvatske štedionice [KK 2010.]

Uvod
Na praznom prostoru između Selske, Ozaljske i Trakošćanske ulice te Samoborčekove pruge što ga je Prva hrvatska štedionica otkupila ne bi li svoje štediše kreditirala odgovarajućom veličinom zemljišta, urbanist i arhitekt Zdenko Strižić aplicirao je urbanu matricu stambenog radničkog naselja. Smješteno između dvije postojeće osnovne škole, u neposrednoj blizini Trešnjevačkog trga s tržnicom, naselje Prve hrvatske štedionice postalo je simbol iznimno ugodnog trešnjevaškog obiteljskog života. Projekt naselja Strižić je dovršio 1934. godine osmislivši i tri tipske kuće koje su multipliciranjem stvorile prepoznatljive nizove. Gradnja naselja započela je već 1935. godine paralelno s izgradnjom tramvajske pruge duž Tratinske i Ozaljske ulice, s novim okretištem i spremištem tramvaja na Ljubljanici.

Naselje čine paralelni nizovi kuća s pojasevima zelenila koje čine mali vrtovi ispred i veći zeleni prostori iza kuća. Reorganizacijom stambene jedinice Strižić uspijeva ostvariti inverziju stambenih prostorija. Smještanjem gospodarskih prostorija uz ulično pročelje, vrtna strana kuće u cijeloj se širini mogla iskoristiti za dnevni boravak i sobe, čime se ostvarila veza unutarnjeg prostora s terasom i vrtom koji tada postaju jedinstveni prostor cjelodnevnog obiteljskog boravka. Samim time stambene ulice koriste se samo za parkiranja vozila i sakupljanje komunalnog otpada, dok glavne poprečne ulice kroz naselje usmjeravaju promet prema velikim gradskim arterijama. U težištu naselja zamišljena je velika zelena javna površina postavljena poprečno na nizove. Danas Zorkovačka ulica međusobno razdvaja tu površinu na javni park i dječje igralište koje se, kada je izgrađeno, smatralo prototipom novog razdoblja uređivanja društvenih parkova za najšire slojeve građanstva.

Park Kostelska/Zorkovačka [KK 2010.]
Park Kostelska/Zorkovačka [KK 2010.]

Uslijed Drugog svjetskog rata i gospodarske krize koje je uslijedila naselje nikada nije u cijelosti dovršeno čime je već tada započela njegova vlastita degradacija. Čini se kako je naselje Zdenka Strižića i „Praštedionice“ svoj vrhunac doživjelo ipak davne 1934. godine još kao idejno rješenje idealnog modernog radničkog naselja, osmišljenog s najvećom razinom svjesti o prostoru i njegovim korisnicima. Građeno za srednji građanski sloj, ovo skladno i funkcionalno naselje i danas doživljavamo kao humano vrijedno i prostorno bogato arhitektonsko ostvarenje moderne arhitekture koje je utjecalo na daljnju izgradnju tipskih naselja. Iako je dio naselja upisan u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, na cijelom njegovom području svjedoci smo sve češćih neprimjerenih privatnih intervencija zbog kojih se naselje sve teže odupire nesnosnom duhu vremena.

Razvoj stanovanja područja Stare Trešnjevke
Stalna naselja na zapadnom području grada Zagreba javljaju se relativno kasno, premda se prvo naseljeno selo Ljubljanica spominje od sredine 18. stoljeća (zemljište već i u 13. stoljeću). Gradska općina o periferiji, a posebno o Trešnjevci, nije vodila neke posebne brige, već se ona smatrala samo „spavaonicom radnika“ koji su sve do iza Prvog svjetskog rata činili većinu stanovništva. Prigradska seoska naselja koja su intenzivnim razvojem krajem 19. i naročito u 20. stoljeću postajala sastavnim dijelom šire gradske cjeline, često puta širila su se stihijski bez nekakvih planova i dozvola premda nije bilo brojnih uvjeta za normalan život. Preobrazba trešnjevačkog prostora iz ruralnog u urbani započinje gradnjom željezničke pruge Zidani Most-Zagreb-Sisak 1862. godine, odnosno Južnog (današnjeg Zapadnog) kolodvora, kojom je pokrenuta industrijalizacija cijelog grada. Na Trešnjevci se razvijaju mali obrti i trgovina, najviše u Savskoj, Selskoj, Tratinskoj, Zagorskoj i Novoj cesti. Neizgrađeni prostor u blizini današnjeg Zapadnog kolodvora, uz uskotračnu željezničku prugu Zapadni kolodvor-Samobor, izvedenu 1901. godine, postao je pogodan za nove industrijske komplekse, skladišta, manje industrijske pogone i značajnije infrastrukturne i komunalne objekte [Spremište prnja (sabirnica i sortirnica starih krpa za industriju papira), Kraljevska zemaljska bubara (svilana), Prva hrvatska tvornica strojeva i ljevaonica željeza na Magazinskoj cesti 49, Gradski vodovod u Zagorskoj ulici, 1878., Gradska električna centrala Munjara, 1907.].

Ulaganjem prikupljenog trgovačkog novca u industrijske pothvate i banke (Prva hrvatska štedionica osnovana je 1846. godine u velebnoj bankovnoj palači Oktogon), što je naročito dobilo maha 1860-ih godina, počela je pretvorba trgovačkog građanstva u industrijsko. Stvaranje radničke (srednje) klase u novonastalim industrijskim središtima, siromašnih zajednica, nezadovoljstvo i nerješavanje stambenog pitanja postaju realnost svakog većeg grada, što je prisililo tvrtke i gradske općine da grade male, zdrave, brze i jeftine stanove (kolonije) za radnike, činovnike i stanovništvo skromnih financijskih primanja. Industrijalizacija i razvoj tržišnoga gospodarstva promijenile su položaj stambene gradnje te je ona postala poduzetnička djelatnost.

Oglas iz 1923. godine
Oglas iz 1923. godine

Od početka prošlog stoljeća, tada daleka periferija grada počela je poprimati obrise podizanjem najčešće elementarnih nastambi za radničke slojeve obližnjih tvornica, bez komunalne infrastrukture i higijenskih uvjeta, načinom gradnje i materijalom neprimjerenim za stambenu izgradnju. Brzim širenjem grada ta periferija postala je sastavnim dijelom gradske cjeline. Brojni komunalni problemi, kao posljedica takve gradnje, bitno će obilježavati život cijelog trešnjevačkog područja kontinuirano sve do danas. Unatoč najbržim i najeftinijim rješenjima u Zagrebu već nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine nastoji se građanima rješiti stambeno pitanje u minimalnim uvjetima kojima raspolaže gradska uprava. Stambena politika postala je simbol socijalističkog uređenja. Bilo je potrebno djelovati što jednostavije i čitljivije, stvarajući kvalitetna urbanistička rješenja kojima se nastoje rješiti higijenski, ekonomski i funkcionalni uvjeti, standardizacija u izgradnji te postići estetski zadovoljavajući arhitektonski sklad. Gradska općina nabavlja velika zemljišta za parcelaciju na perifernim područjima, podupire privatne parcelacije, osniva Gradsku štedionicu i gradi male stanove za siromašne dijelove pučanstva (kao najamne kuće ili kao stambene kolonije).

Prodorom modernističkog pokreta tridesetih godina, započinje novi graditeljski stil kako u Europi, tako i na hrvatskom području. Upravo su ideje i zaključci modernističkih internacionalnih Kongresa ključni u novim promišljanima urbanističkog razvoja gradova. Arhitekti su se usmjerili rješavanju problema grada i urbanih aspekata novog industrijskog društva. U Zagreb se polako vračaju generacije domaćih arhitekata školovanih u inozemstvu koji su imali presudnu ulogu u stvaranju nove moderne hrvatske arhitekture. Problemima društva pristupili su progresivno, koristeći se mogućnostima industrijskog doba i boreći se odlučno za humaniziranje čovjekova prostora.

O nastanku stambenog naselja Prve hrvatske štedionice
Naselje Prve hrvatske štedionice smješteno je u samom središtu najstarijeg trešnjevačkog područja dajući mu težinu iznimno ugodnog obiteljskog života u kvalitetnoj urbanističkoj gradskoj matrici. Autor organizacije stambenog naselja i njegovih tipskih kuća je urbanist i arhitekt Zdenko Strižić. Upravo je ovim naseljem postigao vrhunac svojih zaokruženih ideja o stanovanju kojemu je podario iznimnu pažnju u svom radu istraživajući upravo radnička naselja, potpuno ozelenjena, s tipiziranim kućama od kojih svaka obavezno ima vlastiti vrt. Prilikom projektiranja idealnog naselja nadovezuje se na prethodni koncept trešnjevačkog područja kao vrtnog predgrađa s blokovima malih kuća u zelenilu iz 1887. godine u Drugoj regulatornoj osnovi Grada Zagreba kojom se na sjevernom području Trešnjevke uz željezničku prugu planira radničko naselje sa središnjim Trgom R.

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća Prva hrvatska štedionica raspolagala je zemljištem istočno od Selske ceste i sjeverno od Ozaljske ulice te je tijekom gospodarske krize nakon Prvog svjetskog rata kreditirala, odnosno svojim štedišama nadoknađivala vrijednost odgovarajućom veličinom parcele. Na tom prostoru Strižiću je povjeren projekt dotad najvećeg stambenog naselja s kućama u nizu. Već je 1934. završio s nacrtima i gradnja je počela već 1935. godine. Drugi svjetski rat i promjene urbanističkih planova tijekom kasnih 1940-ih godina usporili su realizaciju naselja koje u cjelini više nije moglo biti dovršeno.

Građeno za srednji građanski sloj, ovo skladno i funkcionalno naselje i danas doživljavamo kao humano vrijedno i prostorno bogato arhitektonsko ostvarenje moderne arhitekture koje je utjecalo na daljnju izgradnju tipskih naselja. Projektom su ostvarene bitne postavke modernog urbanizma i arhitekture: funkcionalno, ugodno i zdravo individualno stanovanje na vlastitom zemljištu. Predviđena tri tipa kuća projektirao je Strižić u sklopu svog vlastitog biroa. Odupirao se hladnom formalizmu koji je pratio arhitekturu “moderne” te je naglasak stavljao na okolnom ambijentu (svjetlosti, suncu, zraku). Naselje čine paralelni nizovi kuća s pojasevima zelenila koje čine mali vrtovi ispred i veći zeleni prostori iza kuća. Arhitektura je skromna i strogo podređena funkciji i konstrukciji, ali je oblikovno ostvarena s neobičnim smislom za odnos čovjeka i njegove vlastite kuće.

Zainteresiranima za gradnju bio je na raspolaganju skroman katalog projekata s tlocrtima prizemlja i katova, s tri tipa obiteljskih kuća s potpunim komforom za jedno ili dva kućanstva. Katalog je izradila građevinska tvrtka „Pionir d.d.“ koja je izvodila radove. Arhitekt Strižić nije izrađivao izvedbene projekte i nadzirao izvedbu, nego su to preuzeli drugi ovlašteni arhitekti i graditelji pa je kvaliteta unutrašnje organizacije prostora neujednačena, ali istovremeno prilagođena različitim ukusima i potrebama korisnika. Za gradnju se morala imati građevinska i uporabna dozvola, a posebna je komisija tadašnjeg poglavarstva kontrolirala izgled pročelja u skladu s cjelovitim arhitektonskim izrazom pojedinog niza.

Naselje Prve hrvatske štedionice [GP 2013.]
Naselje Prve hrvatske štedionice [GP 2013.]

O arhitektonskom oblikovanju stambenih jedinica
Iskoristivši propise ministarstva građevinarstva, Strižić uspijeva u tlocrtnom rješenju triju tipskih kuća ostvariti svoje ideje prostorne organizacije i funkcionalnosti stambene jedinice. Prije svega to je smještaj gospodarskih prostorija (kuhinje, wc-a, izbe, predsoblja i kupaonice) uz ulično pročelje, što su propisi dopuštali za kuće čija je širina manja od šest metara. Time je ostvario fokus obiteljskog prostora i zajedništva kroz vezu dnevnog boravka s terasom i vrtom. Vrtna strana kuće u cijeloj se širini mogla iskoristiti za stambeni prostor – dnevni boravak u prizemlju i spavaće sobe na katu. „Tretiranjem ulice kao manje važne, spašeni su vrtovi za uživanje, dok inače ove plohe ne bi bile drugo nego kuhinjska dvorišta za čišćenje sagova i gomilanje smeća“. Mali podrum smješten je ispod uličnog dijela kuće i u njemu se nalaze praonica te prostor za gorivo i živežne namirnice. Između tri ponuđena tipa kuća varira smještaj stepenica (tipovi 1 i 2 imaju uske stube u samom stambenom prostoru), a ovisno o tome kako je smješteno, kuće imaju tri, odnosno tri i pol sobe. Tavan je dostupan iz soba na katu. Osim zadanih tlocrtnih gabarita, projektanti su se morali pridržavati zadane visine vijenca od 8 metara, jednake visine sljemena te ujednačenih ožbukanih pročeljnih ploha. Pročelja su najčešće bila zadane širine od dvije osi modernih horizontalnih dvokrilnih ili trokrilnih prozora. Mala i uska ulazna vrata natkrivala je ravna nadstrešnica. Sva stolarija bila je bijela.

Strižićeve tipske kuće najčitljivije su u najranije izgrađenom južnom dijelu naselja kojeg čine ulice: Gredička, Jakovljanska, Golubovečka, Januševečka, Mihovljanska, Mirkovečka i Zorkovačka. Kasnije kako je gradnja godinama tekla, pročelja su postajala sve više modificirana. Visina prizemne etaže postala je varirajuća, radi što bolje osvijetljenosti podrumske etaže, što se kasnije koristilo i za naknadno interpoliranje garaže sa strmom prilaznom rampom u podrumski prostor. Imućnije obitelji kupovale bi i po dvije i/ili više parcela te gradile kuće dvostruke širine s jednom većom, dvije ili čak četiri stambene jedinice sa zajedničkim stubištem.

O urbanističkim parametrima – parcelacija, promet, zelenilo
Naselje je izuzetno povoljno planirano južno uz uskotračnu Samoborčekovu prugu, istočno od postojeće Selske ceste, zapadno od Trakošćanske ulice te sjeverno, odmaknuto od Ozaljske ulice kojom je paralelno počela gradnja tramvajske pruge. Tlocrtnu pravokutnost obuhvata razbija dijagonala tada otvorenog potoka Kuniščak (danas Krapinske ulice),  usmjeravajući ga k Trešnjevačkom trgu s izgrađenom tržnicom 1930. godine, i vijugavost Zvečajske ulice, pažljivo smještajući naselje između dvije već izgrađene osnovne škole (Kralja Tomislava i Augusta Šenoe). Naselje je 1941. godine upotpunjeno crkvom Marijana Haberlea na zapadnoj neizgrađenoj površini uz osnovnu školu na Selskoj cesti. Parcelaciju naselja 1932. godine izveo je inženjer Ivan Juranović. Naselje čini deset ulica u smjeru sjever-jug, tako postavljenih da bi kuće imale najbolju dvostranu insolaciju prostorija, tj. da bi bile orijentirane istok-zapad. Dubina parcelacionog bloka iznosila je samo 52 metra, tj. po 26 metara na svaku parcelu, od čega je na većini parcela izvedena dubina kuće 12 metara, predvrta 4 metara i stražnjeg vrta 10 metara. Projektirane površine parcela iznose oko 160 m (6,00 x 26,00 m). Širinu ulica, odnosno razmak među jednokatnicama Strižić drži preuskim te se, kako bi ostvario dobro i zdravo stanovanje, sam odlučio za manju dubinu izgradnje od dozvoljene (smanjio je parcele kako bi povećao širinu ulice!) što u realizaciji nosi impresivnu urbanističku vrijednost. Obostrano izgrađene široke ulice i plitke parcele imale su svoje ekonomsko i trgovačko opravdanje. Manje su se parcele jednostavno lakše prodavale, a ulice bolje iskorištavale.

Stražnji vrtovi zgrada [KK 2010.]
Stražnji vrtovi zgrada [KK 2010.]

Monotonija dugih jugozapdnih nizova, koja bi dosegla oko 400 metara, razbijena je poprečnim širim ulicama naselja što skupljaju promet prema velikim gradskim arterijama, dok je ortogonalni raster ulica između kuća namijenjen tek prometu stanara u smislu parkiranja vozila i sakupljanju komunalnog otpada. Makar su zgrade i okućnice u nizovima bile na relativno visokoj izvedbenoj razini, komunalno uređenje je bilo nedovoljno. Željezna pumpa u Zvečajskoj ulici svjedoči da naselje nije imalo vodovod. U to je vrijeme potok Kuniščak još uvijek je bio otvoren. Drveni stupovi slabašne rasvjete stoje još i danas na ulicama kao na početku gradnje, a igralište i park nisu bili osvijetljeni.

Na nacrtima je vidljiv visok postotak uređenih parkova i drugih ozelenjenih površina unutar naselja iako je ono izgrađeno krajnje ekonomično. Povoljno je kod kuća u nizu što se svi vrtovi, kolikogod bili mali, zbrajaju u jedinstvenu slobodnu zelenu površinu, što za kvalitetu naselja nije nevažno. Na središnjem je području naselja predviđen park, postavljen poprečno na stambene nizove, kako bi činio kontrast gusto izgrađenom prostoru. Na sreću površina se uspjela zadržati neizgrađenom iako je tom zajedničkom prostoru dodatno prijetilo podizanje gimnazije te kasnije na zapadnom dijelu gradnja velikog opskrbnog centra. Kasnije su prema projektu Cirila Jegliča i Smiljana Klaića na toj površini realizirani park i prvo dječje igralište s bazenom u radničkom naselju u Zagrebu, javnosti predani 22. lipnja 1940. godine. Kad je izgrađeno, igralište se smatralo prototipom novog razdoblja uređivanja društvenih parkova za najšire slojeve građanstva.

Ozelenjena travnata površina otvorenog parka i dječje igralište pravokutnog su oblika i protežu se u smjeru istok-zapad. Danas ih međusobno razdvaja Zorkovačka ulica te oni čine dvije odvojene cjeline. Dječje igralište je ograđeno živicom i drvoredom duž sjeverne i južne strane. Trodijelnu organizaciju parka čine intimni prostor za odmor s klupama na istočnom dijelu, sadržaji za djecu na zapadnom dijelu, a središnjim upuštenim dijelom proteže se dominantni dječji bazen za kupanje. Na istočnom kraju uz bazen postavljen je zdenac od bijelog mramora s horoskopskim znacima kojeg je projektirao arhitekt Josip Seissel, onodobni ravnatelj Obrtne škole u kojoj je zdenac izrađen. Na niski zid od medvedničkog škriljevca sa zapadne strane bazena postavljena je bila skulptura Dječaka s frulom kipara Frana Kršinića, a koje danas, na još djelomično sačuvanom postolju, više nema.

Zaključak
U spletu nesretnih okolnosti, narednih ratnih događanja i gospodarske krize koja je netom uslijedila, naselje nikada nije imalo financijskih mogućnosti da bi doseglo vlastiti vrhunac i pružilo svojim stanovnicima dostatnu najvišu kvalitetu življenja. Od vremena kada je započela gradnja, pa sve do danas naselje konstantno doživljava promjene i nadopune, s obzirom da nikada nije dovršeno u skladu s projektom. Manji se broj trešnjevačkih kuća do danas održao urednim i skladnim. Na mnogima su vidljive nespretne arhitektonske intervencije zbog čega postaje sve teže isčitati originalne dijelove naselja. Unatoč slabom održavanju, naselje je do danas uspjelo zadržati svoj izvorni karakter. Prema odluci Ministarstva kulture, dio naselja, upisan je u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske te se na taj način donekle može sačuvati njegovo postojanje, dok je sjeveroistočni dio naselja već zahvatila značajnija devastacija.

Nakon Drugog svjetskog rata javlja se ideja o planskim stambenim cjelinama samostalnoga funkcionalnog karaktera, tj. kolektivno stanovanje s nužnom infrastrukturom i opskrbnim centrom. Neizgrađeni dijelovi naselja koji se nikada nisu uspjeli realizirati postupno su se počeli popunjavati suvremenom tipologijom – višestambenim zgradama, neboderima, interpolacijama te neprimjerenom prenamjenom pojedinih površina. 1953. godine u središnjem dijelu naselja podignuta je Tvornica Nikole Tesle, što je izazvalo prostornu i ekološku degradaciju. Čini se kako je naselje Zdenka Strižića i „Praštedionice“ svoj vrhunac doživjelo ipak davne 1934. godine još kao idejno rješenje idealnog modernog radničkog naselja, osmišljenog s najvećom razinom svijesti o prostoru i njegovim korisnicima.

(Konstantina)

Arhiva i literatura:

  • Državni arhiv u Zagrebu, Opatička 29
  • Mlinar Ivan, Trošić Marko: „Parkovi zagrebačkih stambenih naselja izgrađenih između dva svjetska rata“, znanstveni prilog, Zagreb, Prostor, 12[2004] 1[27]
  • Premerl, Tomislav: „Hrvatska moderna arhitektura između dva rata“, Zagreb, 1990.
  • Radović Mahečić, Darja: „Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba“, Zagreb, 2002.
  • Strižić, Zdenko: „Novo naselje na Trešnjevci“

Vezani tekstovi:

 

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )