Nogomet za našim stolom (Kako smo nekad pratili Svjetsko nogometno prvenstvo …)

Nogomet za našim stolom (Kako smo nekad pratili Svjetsko nogometno prvenstvo …) Igralište s čavlima kao igračima oko kojeg je obavijena špaga kao ograda [PZ 2014.]

Evo, još nekoliko dana i počinje nogometna ludnica, 12.06.2014. utakmicom Hrvatska – Brazil u Sao Paolu kojom se otvara svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. No mene sjećanje vodi u davna vremena na nogometno prvenstvo 1954. održano u Švicarskoj. Igralo se u Baselu, Bernu, Genevi, Lausanni, Luganu i Zürichu.

Tada smo navijali za reprezentaciju države u kojoj smo živjeli, a sastav te reprezentacija znali su svi, ama baš svi, izrecitirati napamet.

                                      Beara

              Stanković                          Crnković

                                      Horvat

                  Čajkovski                  Boškov

 Ognjanović     Mitić     Vukašinović    Bobek     Zebec

Interesantno da su i tada naši “otvarali prvenstvo” i to utakmicom protiv Francuske i pobijedili su s 1:0, a bili su u grupi s Brazilom, Francuskom i Meksikom. Zamislite ovu slučajnost, igrali smo s Brazilom 1:1, i tko ne bi danas potpisao ovaj rezultat. No nismo postigli baš neki značajni uspjeh. Prošli smo grupu, izgubili od Njemačke u četvrtini finala s 2:0 te osvojili 7. mjesto.

Na tom prvenstvu harala je Mađarska reprezentacija zvana “Mađarska laka konjica” (Puškaš, Hydekuti, Kocsis, Czibor) koja je samljela hametice sve protivnike da bi na opće iznenađenje izgubila od Njemačke s 3:2. I tako su Nijemci osvojili to svjetsko prvenstvo. Mađarski igrači su nakon prvenstva završili u evropskim klubovima s kojma su vladali desetak godina evropskim i svjetskim nogometom (posebno Ferenc Puškaš u Real Madridu).

Treba napomenuti da je to svjetsko prvenstvo bilo prvo koje je bilo pokriveno televizijskim prijenosom svih utakmica, no na našu žalost kod nas su tih godina televizori bili nevjerojatna rijetkost. Ali… uvijek ima neko ali… Nakon završetka prvenstva FIFA je od snimljenog materijala napravila cjelovečernji film u kojem su prikazani sažeci, istaknute akcije i golovi. Film se u Zagrebu prikazivao u kinu Lika od 10, 14, 16, 18, i 20 sati, predstave su danima bile rasprodane, a šverceri su zaradili brdo love. Radio prijenosi, novinski članci i na kraju taj film (gledali smo ga više puta) izludio je nas klince. Nogomet je postao opsesija, od buđenja do lijeganja u krevet.

Ovo je bio samo uvod u temu o kojoj želim napisati nekoliko riječi po sjećanju na događanja u kvartu, ali i šire po Zagrebu.

Današnji klinci imaju na raspolaganju nevjerojatnu tehnologiju za igranje raznih varijanti stolnog nogometa, počevši od stolova s polugama za stolni nogomet pa do raznih aplikacija za igru na računalima (FIFA i sl.) koje dostižu toliku vjerodostojnost da gotovo ne razlikujete radi li se o igri ili televizijskom prijenosu.

A mi klinci smo tada imali samo igračke koje smo sami napravili, prilagodivši razne materijale našoj igri u kojoj je uvijek bila mašta na prvom mjestu.

Pa da opišem te nogometne igre. Prva i mislim najstarija je bila nogomet s gumbima. Da, maznuli bismo doma mamama razne gume, što veće to bolje i nerijetko je koji od roditelja ostao bez gumba na kaputu koji mu je “pao u tramvajskoj gužvi”. Veliki debeli gumbi bili su jako na cijeni, prije svega jer su bili rijetki, a zbog površine koju su pokrivali bili su izvrsni golmani ili obrambeni igrači. Na te gumbe bi se lijepile izrezane sličice iz časopisa, lica tadašnjih nogometaša, pa su gubi zauzimali mjesta na kuhinjskom stolu prema pozicijama koje su imali na terenu. Gol smo izrađivali od drva i nekog laganog materijala za mrežicu, nešto poput današnjih golova za hokej na ledu. Nogometna lopta je bio mali crni gubić sa šlica i trebalo je gumbom igračem ispucati palcem “loptu” do drugog igrača na boljoj poziciju ili pucati u gol. Igralo se naizmjence, jedan po jedan udarac. Aut se recimo ispucavao s linije tako da se mali gumbić “lopta” stavio na veliki gumb “igrača” i ispucavao se velik gumb, a lopta je sa njega samo kliznula. Tu je trebala posebna vještina pucanja da lopta dođe na željeno mjesto. Korner se pucao direktno igračem u loptu ali tako da lopta pogodi igrača u polju i odbije se u gol. Jasno, bilo je tu i felš udaraca kao recimo kod biljara, pa jakih udaraca gdje se gumb-lopta odigao od stola i znao odletjeti u same rašlje.

Igralište s gumbima - glatka daska obojena zelenom bojom [PZ 2014.]
Igralište s gumbima – glatka daska obojena zelenom bojom [PZ 2014.]

Druga igra je bio nogomet izrađen na daski sa zabijenim čavlima kao ograda igrališta, ali i igračima koji su zabijani na određene pozicije na terenu. Loptica je bila željezna kuglica iz kugličnog ležaja, takozvanog kuglagera. Dva igrača, jedan drugom nasuprot, iza svojih golova igrali su loptom pomoću rastavljene drvene kvačice za veš, koja je bila odlična pucaljka. I to je bila prava zabava, a skoro svaki klinac je i imao svoje igralište.

Špekula kao lopta i pucaljka od kvačice za rublje [PZ 2014.]
Špekula kao lopta i pucaljka od kvačice za rublje [PZ 2014.]

Treća igra koja je bila interesantna pogotovo u školi za vrijeme odmora bila je igra s kovanicama. Tadašnji 2 ili 5 dinara bili su igrači, a 50 para je bila lopta. Igralo se na školskoj klupi, pucalo se palcem. Dok igrač koji napada svojom kovanicom nastoji napucati malu kovanicu u gol protivnika, igrač koji se branio s dva je palca označavo na svom rubu stola stative gola na koji je postavio svoju kovanicu kao golmana. Napadač je, da bi zabio gol, morao pogoditi prostor između kovanice golmana i stative, a nerijetko dobrim felšanim udarcem podići loptu “malu kovanicu” sa stola i zabiti gol iznad golmana. Utakmice su trajale pet minuta koliko je trajao mali odmor. Dok su se za vrijeme velikog odmora odigrale dvije utakmice po pet minuta, a trećih pet minuta je bilo za kupiti u pekarnici preko puta škole i smazati frtalj svježeg kruha ili, ako je bilo love, onda je to bio kruh namazan s pekmezom. Održavali su se turniri svakog reda po klupama pa do prvaka razreda. Kako je to samo napeto bilo, nema tog prvenstva u nogometu danas koje bi bilo tako interesantno kao te tri naše kovanice.

Igralište na stolu: palci su stative, a kovanice igrači i lopta [PZ 2014.]
Igralište na stolu: palci su stative, a kovanice igrači i lopta [PZ 2014.]

Eto, ovo je bio mali vremeplov unazad šezdeset godina, u vrijeme siromaštva i neimaštine, ali i neizrecive sreće u igri s prijateljima, susjedima ili školskim drugovima. Tada smo se družili, zabavljali u grupi i nismo kao mračnjaci danima buljili u ekrane PC-a ili tableta, i-fona, i-pada, androida i sličnih makina koje proizvode usamljenike u mnoštvu isto takovih osamljenika.

(Penzić)

Komentari 1

  1. vanja 06.06.2014, 14:09

    Postoji i još jedna verzija ovog “novčanog nogometa”: uzmu se tri kovanice koje se poredaju pored svog ruba igrališta (stola), cilj je napucavanjem srednje kovanice (nakon što se pukne srednja kovanica sa ruba, onda se igra nastavlja sa onom koja je nakon tog ispucavanja u sredini itd ) pogoditi u gol kojeg protivnik označuje prstima s druge strane stola. Nakon toga, on igra, a onaj koji je prvi napadao drži prstima gol!

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )