Neobična obiteljska kuća arhitekta Tomislava Pavelića na Rudešu

Neobična obiteljska kuća arhitekta Tomislava Pavelića na Rudešu Kuća arhitekta Tomislava Pavelića na Rudešu kod potoka Kustošaka [KK 2009.]

Brza stihijska izgradnja trešnjevačkih naselja započela je još u prvoj polovici 20. stoljeća, a nastavlja se i danas. Rezultat: svojevrsni pejzažni kolaž. Preobrazba obradivih površina nekadašnjih trešnjevačkih sela u stambena naselja posljedica je Druge industrijske revolucije uslijed koje se grad počinje naglo razvijati i širiti preko svoje granice koju je prema jugu činila linija izgrađene željezničke pruge. Željeznica je zapravo zauvijek obilježila granicu gradskog centra i periferije koja tada polako počinje dobivati karakter stambenog predjela.

Teško je jednom riječju opisati urbano pravilo kojim je Trešnjevka izgrađena. Heterogeno je to područje na kojem zapravo pravila ne vrijede unatoč raznim donešenim prostornim planovima. Stoga je današnji važeći prostorni plan zapravo usvojena posljedica različitih privilegiranih interesa.

Iako je Trešnjevka imala veliki potencijal postati vrlo konsolidirano stambeno područje budući da je nastajala na neizgrađenoj čistini, njezina današnja nespretna struktura i tipologija izgradnje ovisile su o nekoliko čimbenika. Bojažljivo odmicanje od oštre linije željezničke pruge na sjeveru i istoku, savladavanje močvarnih predjela uz slobodni tok rijeke Save na jugu te pokušaji integracije velikih industrijskih postrojenja i sportskih kompleksa, čiji je smještaj bio određen planovima, s usitnjenom tipologijom obiteljskih kuća i manjih stambenih zgrada prouzročila je urbanistički kaos koji osiromašeno poljoprivredno i radničko stanovništvo nije moglo obuzdati. Između ortogonalnih, radijalnih i nepravilnih uličnih rastera mogu se ustanoviti šest tipova stambene izgradnje:

1 – ostaci autohtonih ruralnih gospodarstva – stanovnika koji su živjeli u selima na području današnje Trešnjevke i bavili se pretežito poljoprivrednim djelatnostima
2 – radničke kućice – ispod svakog stambenog standarda izgrađene za radnike u obližnjim tvornicama
3 – radnička i činovnička naselja – izgrađena u prvoj pol. 20. stoljeća
4 – pojedini primjeri vrijedne arhitektonske izgradnje – posebice stambenih zgrada ili tornjeva s kraja 20. stoljeća
5 – arhitektonski bezvrijedna stambena izgradnja – koja je s prijelaza 20. na 21. stoljeće stihijski preplavila cijelo područje Trešnjevke dajući joj neprivlačni karakter
6 – ovodobne velike stambene zgrade lišene svake arhitektonske i tržišne vrijednosti, mjerilom potpuno neprilagođene svom okruženju

Vrijednijih suvremenih realizacija na području individualne stambene arhitekture na Trešnjevci je vrlo malo u odnosu na druga gradska područja. Jedan od tih primjera je obiteljska kuća na Rudešu arhitekta Tomislava Pavelića izgrađena 2009. godine u Jezerskoj ulici. Okolna neambiciozna izgradnja čini ju gotovo ekscesom u prostoru. Skulpturalnost, jednostavnost, funkcionalnost, intimnost i nadasve toplina kojom kuća odiše bitni su elementi koje slučajni promatrači uopće ne primjećuju i ne pridodaju im važnost, već se pitaju da li je je to uopće obiteljska kuća i živi li tu netko. Nadajmo se ipak da ova kuća neće još zadugo biti usamljena u educiranju svojih sugrađana ne bi li ih potakla na razmišljanje o kulturi građenja i shvaćanja utjecaja koje ono čini prostoru u kojem živimo.

Kuća arhitekta Tomislava Pavelića na Rudešu kod potoka Kustošaka [KK 2009.]
Kuća arhitekta Tomislava Pavelića na Rudešu kod potoka Kustošaka [KK 2009.]

Detaljnije o kući na Rudešu arhitekta Tomislava Pavelića u članku iz časopisa PRESJEK kojeg je na svojim web stranicama objavilo Društvo arhitekata Zagreba, a kojeg prenosimo u cijelosti:

„Rudeš je prigradsko naselje Zagreba nekoherentnog karaktera – jedno pokraj drugog u neravnopravnom suživotu nalaze se ostaci autohtonih seoskih imanja s velikim okućnicama, radničke kućice minijaturnih parcela i ovodobne eksploatacijske stambene zgrade bez veće tržišne i arhitektonske ambicije. Investitor zna karakter mjesta pa objedinjuje tri male parcele i traži „ugodan, ali introvertiran dom za svoju obitelj.

Arhitektova je trajna projektantska ambicija doseći stanje strukturne jasnoće i neutralnosti, tj. stvoriti mjesto, „pećinu“, unutar kojeg će si korisnik moći napraviti „gnijezdo“ (sukladno Poetici prostora Gastona Bachelarda). Zbog toga je prostorna struktura građena od elementarno određenih osnovnih jedinica koje se, sukladno pojedinačnim zahtjevima, mijenjaju zadržavajući proporciju. Inicijalna prostorna jedinica (tradicionalna soba) dimenzije je 4x4x4 metra. Prostorni međuodnos jedinica određen je na tragu Loosova Raumplan-a, čime se osigurava ugodan životni prostor i raznolik, ali jasan odnos prema okolišu.

Budući da je početni zahtjev bio da se osigura introvertirani životni ambijent, kuća je iznimno defanzivna i prostornom dispozicijom dijelova cjeline i simbolično, omatanjem ciglama. S ulične strane kuća je tek golem zid iz kojega „izlazi“ samo jedna prostorna jedinica, tj. na koji je „obješeno“ stubište. Gledano s ulice, dostupna je samo informacija o mjestu ulaza u kuću. Sa stražnje su strane pojedinačne jedinice očitije, razlikujući se položajem unutar cjeline. Skulpturalna živopisnost volumena, pojačana naizgled nasumičnim rasporedom prozora, posljedica je, a ne apriorna odluka – svi su formalni i strukturni elementi dio istog sustava te su sredstvo uspostave naročitog odnosa svake jedinice i prema cjelini i prema vanjskom svijetu. Dispozicijski kuća se „uvija“ u sebe, ostavljajući u svome središtu „prisvojeni“ dio vanjskog prostora, atrij/terasu na prvom katu u odnosu na koji se formiraju svi zajednički i individualni prostori.

Interijer kuće arhitekta Tomislava Pavelića u Rudešu [WEB]
Interijer kuće arhitekta Tomislava Pavelića u Rudešu [WEB]

Konstruktivni sustav kuće je elementaran – sastoji se od nosivih zidova od blok-opeke (s potrebnim AB elementima) i AB međukatnih ploča. Cijela kuća je obložena punom opekom. Ugrađeni kosi krov, stubište i svi „zasjeci“ u fasadnom zidu izvedeni su oblogom od inoks-lima. Prozori su aluminijski. Terase su drvene „palube“.

Kuća je primjer održive gradnje i zbog masivnih zidova od opeke (pasivni princip) i zbog provjetravanja prostora isključivo prirodnim putem.

Godine 2009. Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je Tomislavu Paveliću za ovu realizaciju nagradu “Drago Galić” za najbolje godišnje ostvarenje na području stambene arhitekture.“

(Konstantina)

Literatura i izvori:

Vezani tekstovi:

 

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )