Naselje Istrana i invalida, pogled preko parkovnog dijela iz smjera Selske ceste [VR 2013.]

Naselje Istrana i invalida

Razdoblje između dva svjetska rata vrijeme je brzog razvoja Zagreba, ponajprije zbog razvoja industrije koja je tih godina davala korak gradskom životu i promovirala Zagreb kao glavno industrijsko središte tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Zagrebačka industrija se tada koncentrirala na dva gradska predjela, Trešnjevku i Peščenicu, koje su bile osobito pogodne za njen razvoj zbog željezničke veze i pripadajućih teretnih (ranžirnih) kolodvora – Zapadnog kolodvora sjeverno od Trešnjevke uz koji su bile vezane Gradska munjara, Carinska skladišta, Franck, ljevaonica željeza i metala Braća Ševčik i još mnoge druge manje tvornice i obrtničke radionice te Istočnog kolodvora na Peščenici uz koji je bila vezana Gradska plinara te niz većih i manjih tvornica uz Radničku cestu i dalje na Žitnjak.

Naravno, uz razvoj industrije bilo je povezano i doseljevanje radnika, većinom ljudi iz unutrašnjosti, koji su u potrazi za poslom i boljim životom dolazili u grad često i bez osnovnih sredstava za život. A najlogičnije mjesto za njihov život su bili upravo kvartovi u kojima se razvijala industrija. Prvenstveno zato što su tako bili u blizini svojih (stvarnih ili tek željenih) radnih mjesta, ali i zbog toga što su ta područja u blizini industrije bolje stojećim građanima bila neatraktivna za život.

U skladu sa sve većim potrebama za stambenim prostorom u akciju je krenuo i sam Grad sudjelujući na različite načine u izgradnji stanova za svoje socijalno ugrožene građane. Pogledajmo kako je kronološki tekla izgradnja takvih stanova na Trešnjevci i usporedimo ju sa nekim drugim važnim datumima iz trešnjevačke povijesti!

• 1921.-1925.: Gradske kuće u bloku Selska-Magazinska-Meršićeva

“Gradske kuće” u Meršićevoj ulici [GP 2007.]

• 1927.-1928.: Provizorni stanovi kod raskrižja Selska-Ozaljska
• 1929.-1930.: Naselje Istrana i invalida u bloku Selska-Veprinačka-Mošćenička
• 1930.: Gradnja Trešnjevačkog placa
• 1931.: Stambeno naselje za namještenike ZET-a sjeverno od Remize
• 1932.: Otvorena osnovna škola Augusta Šenoe na Selskoj cesti
• 1935.: Naselje Prve hrvatske štedionice između Ozaljske, Selske i Krapinske
• 1935.: Otvorena tramvajska veza prema Remizi
• 1939.-1941.: Izgradnja crkve Sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti

Primjetno je kako su sva ova naselja koncentrirana uz Selsku cestu, jedan od najstarijih prometnih pravaca koji je vidljiv i na kartama iz 18. i 19. stoljeća kada je to vjerojatno bio tek kolski put koji je povezivao Črnomerec sa selom Horvati pored Save. Horvati su se nalazili na području sadašnje Knežije i Srednjaka puno prije nego li je bilo izgrađeno današnje jezgro Trešnjevke. O tome svjedoči i podatak da je najstarija osnovna škola na Trešnjevci baš Osnovna škola „Horvati“ koja je sagrađena 1897., 30-ak godina prije bilo koje druge osnovne škole na Trešnjevci.

Sjeveroistočni dio Trešnjevke (istočno od Trakošćanske ulice, sjeverno od Tratinske) urbaniziran je i izgrađen pretežno tokom 20-ih godina 20. stoljeća. Tokom 30-ih godina se s izgradnjom krenulo dalje na zapad, uzduž Selske ceste, iza koje se nalazila tadašnja gradska granica, potok Črnomerec. A naselja iza njega – Rudeš, Donja Kustošija, Stenjevec, Prečko i Špansko – pripojena su gradu tek u 50-im godinama.

Što se Naselja Istrana i invalida tiče, samo ime već govori kome je većim dijelom bilo namijenjeno. Trideset posto stanova bilo je namijenjeno ratnim invalidima (stanovi uz Veprinačku ulicu), a većina preostalih stanova (napose uz Moščeničku ulicu) izbjeglicama koji su se iselili nakon anektiranja Istre Italiji 1918. godine. Izbjeglice iz Istre su prvotno živjele u trošnim barakama u Klaićevoj, gdje je sad Građevinski fakultet (barake su srušene 1933. godine), a potom su se selile na druga mjesta, prvenstveno na Pongračevo (gdje su i ulice nazvane po mjestima u Istri odnosno istaknutim Istrijanima: Baštijanova ulica, Dobrilina ulica …).

Sveukupno su projektirana i izgrađena 92 stana uz vrlo kratak rok izvedbe čak i za današnje pojmove – 20 dana za stavljanje pod krov i 60 dana do potpunog dovršenja. Na pravokutnoj parceli zapadno od Selske ceste bilo je izgrađeno 16 jednokatnih stambenih nizova s po četiri ili šest stanova triju različitih tipova, za obitelji s 4, 6, ili 7-10 osoba. Oko zgrada su projektirani i zajednički prostori: parkovni dio, praonica te dječje igralište s pješčanikom i malim bazenom. Projekt je potpisao Ivan Zemljak, tada već afirmirano ime u svijetu zagrebačkog urbanizma, koji je pokazao jaki senzibilitet za funkcionalno rješavanje socijalnih tema kojeg je, među ostalim, stekao za svojih posjeta Nizozemskoj koja je u to doba bila poznata po svojim projektima na tom području.

Dvorišna strana Naselja Istrana i invalida u Mošćeničkoj ulici [GP 2013.]

Vrijedi napomenuti da je približno u isto vrijeme Zemljak podizao i osnovnu školu na Selskoj koja se nalazi nekoliko stotina metara sjevernije.

Osnovna škola Augusta Šenoe arhitekta Ivana Zemljaka iz 1931.

Nekoliko riječi o današnjem trenutku tog naselja: na sreću, naselje kao cjelina je i do današnjih dana zadržalo svoj integritet i cjeloviti izgled. Građevine su u različitim stupnjevima očuvanosti, no za razliku od nekih drugih naselja (poglavito socijalnih stanova na Laščinšćaku (Trnje) i sl.) ukupna slika je relativno dobra. Na žalost, naselje je okruženo potpuno raznorodnim građevinama (kazalište Trešnja, bivša zgrada Allianz osiguranja, nogometno igralište NK Trešnjevka) i vrlo prometnim tokom Selske ceste tako da se njegova slikovitost može u pravom smislu doživjeti tek šetnjom po manje prometnim okolnim ulicama, Veprinečkom i Mošćeničkom. Naselje pokazuje najljepšu sliku sredinom proljeća kad cvatu krošnjate trešnje s istočne strane naselja, koje ga, barem donekle, odvajaju od bučne i neugodne Selske ceste.

Za kraj, evo i jedne od pjesama koje su se rado pjevale među izbjeglicama iz Istre (izvor: Romana Cehulić, čiji je otac Dragutin Plenča rođen 1931. u naselju):

Mi smo Istrani i Hrvati pravi
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo.
Talijani imaju pune vreće
Kupit nas neće
Kupit nas neće.
Talijani piju iz puni bunji
A naši žulji plaćaju
A naši žulji plaćaju.
Mi smo Istrani i Hrvati pravi,
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo.

(Vanja)

Ovaj se tekst bazira na članku izvorno objavljenom u časopisu “Glas Trešnjevke, broj 22-23” . Zahvaljujemo se Mladenu Sokeleu i Romani Cehulić na dodatnim informacijama!

Literatura, ilustracije: Darja Radovčić Mahečić: „Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba“, naklada Horetzky, Zagreb 2002.

Zanimljive poveznice:

• tekst na Wikipediji o emigraciji istarskih Hrvata između dva svjetska rata
• tekst sa portala Istrianet.org o životu izbjeglica iz Istre nakon dolaska u Zagreb (autor: Dušan Tumpić)

 

Mošćenička ulica