
Kupalište na Savi – kak su se kupali naši stari…
Listajući znanstveni članak Ariane Štulhofer “Prilog istraživanju povijesti izgradnje športsko-reakreacionih objekata u Zagrebu” koji je objavljen u časopisu “Prostor” (broj 3/1995) prvi spomen ičega što može imati veze sa kupanjem je uređenje prvog maksimirskog jezera (od već postojećeg šumskog jezerca) 1839. godine te, nešto kasnije, 1846. godine, uređenje drugog jezera. Nije poznato je li tu ikada postojalo uređeno kupalište, no spominje se da je 1923. na njemu odigrana prva međunarodna plivačka i vaterpolska utakmica.
No, sasvim je sigurno da se većina građana ljeti ipak kupala na Savi – prva civilna kupališta su bila na Trnju (sa odvojenim satima za muške i ženske kupače), a vojničko je bilo kod Savskoga mosta. Postoje podaci da je 1857. ograđen prvi prostor za kupanje vojnika na Savi. 1863. je sagrađena splav, a 1876. je kupalište bilo smješteno u Trnju, blizu civilnog kupališta, s 14 kabina na obali i 4 na splavi. Krajem stoljeća je ono izgorjelo, a zatim je opet uređeno na mjestu Gradskog kupališta na Savi.
Već 1862. je napravljen prvi nacrt za otvoreno građeno kupalište, no prvo takvo “pravo” kupalište Zagreb je dobio tek 1939., mali bazen na Šalati. Prvi zatvoreni bazen Zagreb dobiva 1928. u sklopu javnog kupališta “Terapija” u Mihanovićevoj ulici, nakon toga se tek 1958. gradi zatvoreni bazen u Daničićevoj i kasnije onaj na Savi.
Evo i liste značajnijih događaja vezanih uz javna kupališta i bazene grada Zagreba, od već spomenutih prapočetaka izgradnje kupališta na Savi pa zaključno s 1975. godinom – navedene informacije su prenesene u skraćenom obliku iz već spomenutog znanstvenog članka Arijane Štulhofer.
- 1907. Izgrađen projekt za bazensko kupalište u savskom rukavcu blizu Cvjetnog naselja
- 1910. Gradsko zastupstvo odobrava dotaciju za gradnju novog savskog kupališta prema projektu Benka Deutscha na dijelu Save između Savske ceste i ušća potoka Črnomerca gdje je dotad bilo vojno kupalište. Ovo kupalište nije nikad sagrađeno.
- 1921. Gradska općina gradi novo javno kupalište na mjestu zapuštenog vojnog kupališta kod Cvjetne ceste. Imalo je 300 kabina i 2 košare za plivanje od 600 m2. 1925. je visoka voda odnijela splavi i dio kabina, a kupalište nije nikad obnovljeno.
- 1921. Bečki projektni biro je napravio projekt za veliko javno kupalište sa bazenskom dvoranom, kinom i restauracijom (lokacija nije naznačena).
- 1924. Hrvatski veslački klub traži dozvolu za preuređenje prirodnog bazena veličine 3200 m2 na sjevernoj obali Save između Gospodarićkinog i starog gradskog kupališta kojim bi se koristili sportaši, ali i građanstvo.
- 1924. Ivan Vlašić otvorio je drveno kupalište sa 40 kabina i gostionicom u Podsusedu, zapadno od kolnog mosta. Kupalište je radilo do 1945. godine.
- 1926. Obitelj Čumbrek iz Gredica izgradila je zapadno od trnjanske skele kupalište s 30 kabina i malom plivačkom splavi.
- 1926. Gradska općina otkupila je od Zemljišne zajednice sela Horvati teren dužine 400 m i širine cca 55 m i namijenila ga izgradnji javnog gradskog kupališta.
- 1928. Izgrađeno gradsko savsko kupalište s 900 kabina i 500 ormarića i tri plivačke košare na splavi.
Izrezak iz “Svijeta” iz 1928. godine [VT]
- 1928. Arhitekti Franjo Bahovec i Anton Ulrich izradili su projekt gradskog kupališta na Savi. To je kompleks sa zatvorenim i otvorenim bazenima i ukupno 5 etaža korisnog prostora. Predviđeno je i produženje tramvajske pruge od Savske ceste do kupališta.
- 1930. Arhitekt Anton Ulrich izradio je projekt kupališta za Franju i Rudolfa Gospodarića na dva kata s 330 kabina, 2 garderobe i 20 prostorija za športske klubove.
- 1931. Izgrađen veslački dom “Uskok” prema projektu Antona Ulricha. Zgrada je sagrađena isključivo od drva i stakla i to je jedna od prvih zgrada u gradu koja je promicala odlike moderne.
- 1937. Gradski građevni ured izradio je projekt velikog bazenskog kupališta na mjestu današnjeg bazena u Daničićevoj. Predviđena je gradnja tri otvorena bazena uz tribine i prateće prostorije.
- 1939. Sagrađen je mali bazen na Šalati, prvi takav u Zagrebu. Projektant je bio Franjo Bahovec, a služio je samo članovima ATK “Zagreb”.
- 1939. Gradsko poglavarstvo izradilo je osnovu za moderno gradsko bazensko kupalište na mjestu današnjeg bazena “Mladost”. Planirana je bila gradnja dva bazena s pratećim prostorijama.
- 1940. Uz savski nasip izgrađen je plivački bazen športskog kluba “Marathon” prema projektu graditelja Branka Vlaha i uz konzultacije inženjera Stanka Bloudeka iz Ljubljane.
- 1941. Na natječaju za izgradnju zimskog plivališta “Srebreno” u Preradovićevoj ulici nagradu dobivaju arhitekti K. Jurišić, LJ. Gaj, A. Albini i D. Galić. Galićev projekt predviđao je mobilni ostakljeni krov iznad bazena, pomične tribine te vizualnu dostupnost sa ulice jer je cijelo pročelje trebalo biti ostakljeno.
- 1950.-1953. Arhitekt Zvonimir Požgaj izradio je projekt novog Savskog kupališta u Trnju kod skele dužine od oko 200 metara smontažnim kabinama i ostalom opremom.
- 1957.-1959. Zvonimir Požgaj radi projekt uređenja kupališta na Bundeku, predviđena su dva jezera (veće dimenzija 500 x 200 m) s kapacitetom od 15.000 kupača. Kupalište nikad nije završeno prema projektu.
- 1958. Izgrađeno je zimsko kupalište na Trgu Sportova kao prvi zatvoreni športsko-rekreacijski objekt u Hrvatskoj. Izvedbeni projekt potpisuje arhitekt Franjo Bahovec.
- Tokom 70-ih i 80-ih godina je kupalište na Savi zanemarivano i rađeni su tek sitniji popravci (uz veću obnovu za Univerzijadu 1987.) i s početkom 90-ih su učestale rasprave treba li Zagrebu takvo kupalište (obzirom da se u međuvremenu otvorio SRC Jarun) i ima li Zagreb sredstva za njegovo održavanje.
Izrezak iz “Večernjaka” iz 1987. godine [VT]
Poklonici starog kupališta kao i žene, poklonice nudističkog sunčanja na odvojenom dijelu, tzv. Babinjaku, pisali su peticije gradu i organizirali proteste, međutim to nije nailazilo odjeka u gradskoj upravi. Naposlijetku je 1993. godine došlo do požara koji je uništio veći dio kupališta (dijelovi preostali nakon požara su srušeni 1996.) i danas je gotovo nemoguće raspoznati mjesto gdje se kupalište nalazilo (zapadno od pizzerije Stara Sava) jer je od njega ostalo tek jedno sidrište nekadašnje splavi.
Prostor na kojem je do 90-ih postojalo Gradsko kupalište [VT 2011.]
Kupalište na Savi je važan dio zagrebačke povijesti i njegovo postojanje bi trebalo obilježiti na neki prikladan način, dok je kupanje na Savi ipak stvar prošlosti i Zagrepčani su se preorijentirali na čišće i ugodnije plaže na Jarunu i Bundeku.
(Vanja)
|
Vezani tekstovi:
Zanimljive poveznice:
- Članak u Jutarnjem listu o javnom kupalištu Diana
- Stručni rad Branka Vujasinovića “Uloga rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba (2007.)
Savski nasip
Nekaj o savskom kupalištu može se pročitat u tekstu “Kak smo po letu išli na Maraton” v knjižici “Himalaja, tres, tres, Trešnjevka” koju se može posudit v knjižnici Tin Ujević u Vukovarskoj pri Placu.
Miroslave, najljepše zahvaljujemo na ovom i svim ostalim komentarima na našim stranicama! Drago nam je što možemo pročitati sjećanja iz prve ruke na prošlost Trešnjevke!
O Savi i kupalištu možeš nači divnu sličicu u knjigi Božidara Perhariča “Neizmišljene priče s negdašnje zagrebačke priferije”. Knjiga je inače puna predivnih sječanja za sve koji imaju zagrebačko srce. Prepoznal buš i ono kaj si mislil da si zaboravil!
Sečate se onog starčeka v crnim maratonkama koji je delal telovežbu z utegima v onomdvorištu na gornjem gradu, nasuprot Šnidaršiča, di je stanoval gospon Franjo, a k njegovoj ženi dolazil ofirat gospon Fulir. Taj dragi starček ( v onim istim crnim maratonkama) kaj je v filmu tak lepo igral je bil jedan od zadnjih čuvara savskog kupališta. Videl sam ga z njegovim dečkima na daskama jedne davne godine v kasnu jesen. Samo ni dizal utege. Kartali su. Nema više njega, ni našeg kupališta. Al mi se svega sečamo!
Posljednji vidljivi ostatak Gradskog kupališta je prostor između mini-golova na zadnjoj fotki. Tu je bio veliki pješčanik djeci za igranje. Pijesak u njemu su čistili i obnavljali svakog proljeća.
Nakon toliko godina neodržavanja, pješčanik je prekrilo raslinje, ali je sasvim sigurno teren mekši i ugodniji za trčanje, a i brže se suši od savske ilovače koju su tisuće noga nabijale svakog ljeta.
Do 1926. godine se je gradsko kupalište nalazilo na Trnjanskoj strani Save, istočno od željezničkog mosta. Gradske vlasti su imale velike planove da ga te godine prošire. Do njega su postavili tramvajsku prugu i to ne bilo kako. Pruga se je nešto niže od današnjeg Meksičkog restorana odvajala prema jugu, u Veslačku ulicu, a zatim je skretala prema kupalištu. Da bi vožnja bila ugodnija, na istočnoj strani Veslačke su posadili drvored jablana! Taj dio Veslačke odavno ne postoji. Otprilike 1956.-57 godine (ja sam tada krenuo u školu), na livadi koju je Veslačka cesta dijagonalno presijecala, sagrađene su stambene zgrade. Od originalne Veslačke ostao je samo onaj ostatak koji ide, od nasipa prema gradu, paralelno sa željezničkom prugom, a počinje kod veslačkog kluba „Mladost“.
No, 1926. savski nasip istočno od željezničkog mosta nije postojao. U proljeće te godine je Sava jako narasla i poplavila je čitavo Trnje. Jaka vodena struja srušila je veliki dio drvenog kupališta, a i potkopala je tramvajsku prugu do neupotrebljivosti.
Nakon toga su gradski otci odlučili da podignu novo gradsko kupalište iza već izgrađenog nasipa (i tramvaja) na Trešnjevačkoj strani Save.
Divne fotografije našeg kupališta!