Besposlen biciklist i rubnjake mjeri: Zagrebačka avenija

Besposlen biciklist i rubnjake mjeri: Zagrebačka avenija Mjerenje … kod benzinske stanice INA-Rudeš (sjever). Snimio: Vanja

Kao što već vjerojatno znate, na stanu sam u Prečkom, a radno mi se mjesto nalazi u središtu Trešnjevke tako da mi se kad krenem biciklom na posao nudi nekoliko mogućih direktnih ili poludirektnih ruta. Najljepše je provozati se preko Jaruna ili po nasipu pa prerezati na sjever preko Knežije, biciklistička staza uz Horvaćansku je također posve ugodna, a često prođem i meni omiljenom rutom koju sam već “reklamirao” na blogu, manje prometnim uličicama Rudeša i zaleđem Remize. Najmanje mi se sviđa ona pravocrtna varijanta koja se na prvi pogled na kartu doima kao najlogičnija i najdirektnija, biciklističkom stazom uzduž Zagrebačke avenije – jest, direktna je, no isto tako je i bučna (neusporedivo bučnija od Horvaćanske po kojoj se vozi sporije, a i drveće uz pločnik puno utišava buku), smrdljiva i općenito ne osobito zanimljiva… u stvari, najzanimljivija stvar na njoj su susreti s kolegama biciklistima kojih ima podosta i uvijek se pitam voze li se oni po njoj zato što moraju (čitaj: jer im pruža najdirektniju vezu od A do B) ili pak zato jer ne znaju za nešto bolje.

Staza po sjevernoj strani, dio između Golikove i Hrvatskog Sokola. Snimio: Vanja
Staza po sjevernoj strani, dio između Golikove i Hrvatskog Sokola [VR 2011.]

Uglavnom, ja tu stazu zaobilazim kad god mogu, no tu i tamo se ipak nađem na njoj, možda jednom u 10-15 dana… i onda se uvijek zapitam na koji bi način čovjek mogao “kvantificirati” neku biciklističku stazu, usporediti ju s nekom drugom sličnom… jer, mi, eto, ova baš ide na živce pa bih to pokušao izraziti kroz nekakvo mjerenje, opis. Mogao bih možda mjeriti buku, količinu ugljičnog monoksida i čađe, no to je teško učiniti amaterskim metodama pa sam se sjetio, gle, mogao bih izmjeriti ono dosadno truckanje kojem sam izložen pri svakom prelasku rubnjaka na raskršćima kojih, fala bogu, ne nedostaje. I, što zamislih to i provedoh, u dva popodneva sam se oboružao malim ravnalcem, papirićem i olovkom i izmjerio sve rubnjake na potezu od Srednjaka/Remize do Svilkovića na izlazu iz gradskog područja – sveukupno, guza neumornog biciklista se na tom potezu zatrese čak 46 puta (u smjeru zapad-istok, južna staza) odnosno 42 puta (smjer istok-zapad, sjeverna staza) i to nije zanemarivo, pogotovo ako se uzme u obzir da su tek rijetku rubnjaci uzorno spušteni (0-1 cm), dok je većina u kategoriji “osrednje” (1-2 cm) ili “jedva izdrživo” (3-5 cm).

Ovako izgleda kad je staza puna života i biciklista. Snimio: Vanja
Ovako izgleda kad je staza puna života i biciklista. Obratite pažnju na nepisano pravilo – biciklisti koji se voze u smjeru propisanom strelicama na stazi se voze po stazi, a oni koji idu u suprotnom smjeru se voze izvan staze, iako to znači lijevo u odnosu na bicikliste iz suprotnog smjera. Dakle, oni koji idu u susret propisanom smjeru ustupaju stazu onima koji se kreću u propisanom smjeru. Zgodno! [VR 2011.]

Ako niste znali, kod nas vrijedi generalno pravilo da se kao “dovoljno spušteni” rubnjaci tretiraju oni do 3 cm, no meni se osobno čini da bi prava mjera bila 1 cm, ako se već želi imati razliku između kolnika i pločnika – u mnogo država se uopće ne prakticira imati neku visinsku razliku između pločnika i kolnika na pješačko-biciklističkim prijelazima. A ja zaista ne vidim zašto je tako teško prilagoditi te visine – ne vjerujem da su naši majstori građevinci lošiji od onih u drugim zemljama gdje to posve dobro funkcionira.

Potpuno nepotrebni hupseri kod Vrbana (južna staza). Snimio: Vanja
Potpuno nepotrebni hupseri kod Vrbana (južna staza) [VR 2011.]

No, prije pogleda na rezultate mjerenja još nekoliko riječi o metodologiji: mjerio sam visinu rubnjaka na mjestima gdje biciklistička staza prelazi rubnjake i to otprilike na sredini prijelaza odnosno, ako ima razlike u visini rubnjaka na prijelazu staze, tada na mjestu koje je najzgodnije za prijelaz (obično ono najniže).

Vrijedi zapaziti da je dobar dio rubnjaka nakon postavljanja izbrušen odnosno snižen brušenjem za 1 pa do čak 4-5 cm, bez toga bi ove biciklističke staze, sjeverna i južna, bile prava katastrofa s mnogim rubnjacima i preko 5 cm, ovako su tipično “tek” oko 2-3 centimetra. Ako se ne varam, ovo je jedino mjesto u gradu na kojem je primijenjena ova tehnika brušenja.

Rubnjak koji garantirano unesrećuje svaku guzu, benzinska stanica INA-Rudeš (jug). Snimio: Vanja
Rubnjak koji garantirano unesrećuje svaku guzu, benzinska stanica INA-Rudeš (jug) [VR 2011.]

Eto, uživajte u rezultatima, komentirajte ih i pripremite se da ću vam jednom podastrijeti i rezultate mjerenja semaforskih intervala koji su na ovoj dionici također nervirajući i doprinose antipatičnosti tog smjera. Dok na Zagrebačkoj aveniji od Prečkog do Srednjaka moram prijeći šest semafora s dugim crvenim intervalima (primjer s raskršća s Hrgovićima: gotovo dvije minute između dva zelena biciklističko-pješačka zelena svjetla), na Horvaćanskoj ih ima isto toliko, ali su protočniji (radi kraćih crvenih intervala i rada bez onih šugavih tipki za zeleno koje samo usporavaju vožnju), dok su na sjevernoj ruti kroz Rudeš tek dva semafora.

Izmjera i obrada rubnjaka na Zagrebačkoj aveniji. Izmjerio i obradio: Vanja
Izmjera i obrada rubnjaka na Zagrebačkoj aveniji. Svaki prijelaz sadrži dvije brojke, jer se prelaze po dva rubnjaka, žutom bojom su označena kritična mjesta. Izmjerio i obradio: VR

Tekst je prenesen s bloga Nepoznati Zagreb – original

(Vanja)

Vezani tekstovi:

Zanimljive poveznice:

 

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )