Mladi dani na Trešnjevci 70-ih i 80-ih

Mladi dani na Trešnjevci 70-ih i 80-ih Prostor nekadašnje pekarnice u Sokolgradskoj koja je radila 24 sata dnevno [VR 2013]

Prve četiri godine života stanovao sam na Trešnjevci, ali imam vrlo maglovita sjećanja – Nama, slastičarna kraj tržnice, par ulica oko kuće (Vidovečka 17). Možda negdje iskopam poneku staru sliku.

Kasnije sam iz „raketa“ na Vrbiku bio vezan za Trešnjevku: škola je pripadala toj općini, tržnica je bila najbliža, školski dispanzer Dr. Nola, općinski izviđači su se okupljali u parku kod Samoborčeka, …

Moje uspomene s Trešnjevke kojih se najživlje i najrađe sjećam su: put po kanalu od Trešnjevačke tržnice po kojem tata i ja nosimo bor do kuće, ćevapi na tržnici (bila je jedina ćevapdžinica, radila do kasno u noć), kolodvor Samoborčeka dok je vlak vozio, Ćevapi Filip Šola koji su preživjeli na tom Kolodvoru i nakon što je vlak ukinut – dolazili smo iz velike daljine tamo na najbolje ćevape u gradu, Dom sportova i mnogi koncerti na koje smo odlazili u mladim danima i posebna ikona: pekara u Sokolgradskoj 0-24 h za nadohranjivanje u bilo koje doba dana i noći (pogotovo korišteno u vrijeme KSET-a, često smo čekali da izađe friško pečena vruća serija, ponekad su buhtle sa sirom bile lagano slatkaste jer su pokupile od onih s pekmezom).

Kad se sjetim Trešnjevke odnekud čujem i Azrinu „041“, to mi nekako fali na spisku pjesama. Za mlađe generacije: nekad je postojala fiksna telefonska mreža i sustav pozivnih brojeva za pojedine gradove/općine, a Zagreb je do 1992. imao sustav pozivnih brojeva Jugoslavije i pozivao se s 041…

Ima još…

Burek na okretištu tramvaja prije polaska autobusa za Samobor (od kojeg smo išli dalje u planinarenje)

Najveća Nama u gradu na tom okretištu, nova zgrada na stupovima …

Baštijanova, idealan prometni pravac biciklom prema zapadu.

Brozova isto super za bicikle.

Lušin, prvi i dugo godina jedini skijaški servis u Ogrizovićevoj, kad doneseš sjebanu skiju za baciti on hladnokrvno kaže: „Aha, prilijepiti rubnik, dođi sutra“.

Dvorište nekadašnjeg servisa za popravak skija "Lušin" u Ogrizovićevoj ulici [GP 2013.]
Dvorište nekadašnjeg servisa za popravak skija “Lušin” u Ogrizovićevoj ulici [GP 2013.]

Neka institucija za promet, kako li se zvala, gdje smo svi išli na liječnički (i psihološki) pregled za prvu vozačku dozvolu u životu, u Dugandžićevoj ulici, a svi su je zvali Šarengradska (tu se nešto bilo urbanistički spetljalo).

Specijalna zavarivanja „Jelinić“ – firma još postoji – kad ti se Pony bicikl slomi na 2 dijela.

Pivnica Concordia, nekoliko godina popularno i kultno mjesto s osam različitih Laških piva, kraj stadiona Kranjčevićeva.

Kranjčevićeva, stadion Zagreba, za koji pola Zagrepčana ne zna da postoji, nogometni stadion skoro pa u centru grada, bio je (možda još uvijek) i biciklistički klub.

Trešnjevka kao dom mnogih tadašnjih KSET-ovaca.

Zagrebačka banka u Končarevoj u kojoj sam imao svoju prvu štednu knjižicu.

Majstor koji nam je popravljao sjebane plastične stolice u KSET-u, u Končarevoj – danas Tratinska, jebala ih Tratinska ako je ostala tvornica Končar mogla je i ulica, kako bi im on sam rek’o „kurve pucajte u prsa“ – mlađe generacije potražite stare udžbenike iz povijesti po antikvarijatima ako ih Njofra nije spalio.

Izgradnja Ciboninog tornja (je l’ to Trešnjevka ili već preko granice)

Kino Triglav koje je imalo repertoar kao u dobrim kinima u centru, a išlo se u njega pješke (s obitelji od kuće ili iz škole organizirano) – napomena za mlađe: vrijeme prije multiplex kina kad su kina bila pojedinačna, 20-ak komada raspršeno po gradu.

Pivnica Medvedgrad.

Otvorena 1994. u prostoru bivše prodavaonice namještaja na uglu Savske i Vukovarske (nekad Ulica proleterskih brigada), jedna od prvih ozbiljnih pivnica u Zagrebu, a prva koja je imala vlastitu proizvodnju pive. Ne tako davno piva je trajala dva mjeseca  – svi smo u dućanu gledali datum proizvodnje šifriran reckama na rubu etikete. Vremenom je to postajalo prekomplicirano za razmažene potrošače i trajnost pive produžena je na 6-12 mjeseci, što je za posljedicu imalo brojne aditive i gubitak izvornog okusa. Piva koja se proizvodi preko puta i traje dva tjedna bila je pravo osvježenje.

Godine 2006. pivnica je prodana drugom vlasniku i tamo se uselio „Zlatni Medo“ s istim repertoarom jela i pive. Pivnica Medvedgrad preselila se na tri druge lokacije od kojih je jedna ostala na Trešnjevci – Adžijina ulica, u parku kraj bivšeg kolodvora Samoborčeka.

Jedan kuriozitet iz tih vremena. Na Trešnjevci je bila jedna od dvije benzinske pumpe u gradu na kojoj se moglo kupiti gorivo D1.

U toj istoj današnjoj Božidara Aždaje, kojoj se nikako ne mogu domisliti starog imena, preko puta kolodvora Samoborčeka, pumpa postoji i danas.

Benzinska pumpa u bivšoj Kate Dumbović za prodaju D1 goriva [GP 2014.]
INA-ina pumpna stanica u bivšoj Ulici Kate Dumbović za prodaju D1 goriva [GP 2014.]

WTF je D1?

E pa koliko god to zvučalo nevjerojatno danas u customer friendly eri prepunoj service excellenca, prije rata su se ljudi sami morali brinuti da kupe dizelsko gorivo primjereno sezoni. Dizel gorivo se na hladnijim temperaturima stvrdne i mnogi motori neće paliti. Zato je potrebno u zimskim mjesecima dodavati aditive da gorivo ostane tekuće i upotrebljivo. Sve razumne zemlje su zimi dodavale aditive u gorivo i gorivo se točilo onakvo kakvo treba, primjereno temperaturama vani. U Jugoslaviji se, iz nekog neobjašnjivog razloga cijele godine točilo dvije vrste goriva: D1 – za zimske temperature i D2 – za ljetne. Morali ste sami odlučiti da li je vani ljeto ili zima (kao Mujina termosica iz onog vica) da vam ne zatupi mozak, a D1 ste i usred zime mogli kupiti na 2 mjesta u Zagrebu. Bio je cca 2% skuplji zbog aditiva. A smjeli ste i sami kupiti aditive i lijevati u D1 ako vam se nije dalo voziti do Trešnjevke.

Sad tek vidim da je Trešnjevka na jug skroz do Save, dakle i Knežija i Jarun ?

Onda ima još sjećanja…

Današnji Jarun bio je vrlo živopisan do kraja osamdesetih: bageri za vađenje šodera, plićaci da se čamci nasuču, ribiči koji veslače gađaju kamenjem jer im plaše ribu, osamljene kućice u čijim dvorištima smo ostavljali čamce u sezoni (nosili ih na ramenima od klubova na Savi u proljeće, a vraćali u jesen), pumpe za vodu jer nije bilo vodovoda.

Jarun se unaprijedio 1980. (ili 82. Nisam više siguran) za juniorsko veslačko prvenstvo Jugoslavije kad je konačno napravljena staza od 2000 m i dosta infrastrukture. Kasnije je dobio još jedan veliki zamah za Univerzijadu 1987.

Horvaćanska ulica i sve oko nje također je krenulo naglo rasti sredinom osamdesetih. Tada su nastajale neobične i kreativne nove zgrade. Uz nekoliko izuzetaka zaista lijepe i moderne, neke od njih i funkcionalne. Uvijek sam volio prolaziti Horvaćanskom i gledati nove zgrade južno od nje – izgledalo mi je kao da sam u nekom turističkom naselju na moru, a ne u Zagrebu.

(Bela)
 

Komentari 2

  1. Urba 13.04.2016, 08:34

    Danasnja Adzijina ulica bila je Ulica Kate Dumbovic.

  2. Klemm Mirosav 12.09.2016, 16:25

    Ak hočeš znati o mladim danima na Trešnjevki četrdesetih zemi knjigu Ivana Pahernika “Još Hrvatska ni propala”, a ako hočeš pedesete, šezdesete, sedamdesete onda v knjižnici Tin Ujevič pitaj za knjigu “Himalaja, tres, tres, Trešnjevka. Ako pak hočeš nekaj pročitat o Trešnjevki od vrhunskog intelektualca posudi tam knjigu Slavka Kovača “Istočno od Bostona (Trešnjevačke teke), pa buš saznal puno toga.

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja označena su sa zvjezdicom ( * )